Georgea W. BushNa newyorškoj burzi vlada nervoza kakve već odavno nije bilo. I veliki i mali investitori panično prodaju sve dionice u svom vlasništvu. Industrijski indeks Dow Jones, kojim se mjeri ukupna vrijednost burze, pao je rekordno prošlog tjedna te došao na samo 8800 poena, što je najniže u posljednjih pet godina. U posljednje dvije godine ukupna vrijednost američkih dionica pala je za čak 24 posto. Zabrinutost ne vlada samo na Wall Streetu, nego i u američkim političkim i poslovnim krugovima. Opća je ocjena američkih burzovnih stručnjaka da je burza kolabirala u prvom redu zato što su američki investitori, ponajprije oni mali, njih 80 milijuna, koji održavaju vitalnost Wall Streeta, izgubili povjerenje u velike američke korporacije, u čije su dionice posljednjih godina ponajviše investirali. Šefove tih korporacija smatraju gramzljivim varalicama i lopovima, s kojima je bolje više nemati nikakva posla. Cijela ta situacija posebno je neugodna za američkog predsjednika Georgea W. Busha, koji je prošlog tjedna pokušao intervenirati ne bi li stabilizirao stanje na burzi, pa je na Wall Streetu održao važan govor. No upravo nakon njegova govora vrijednost dionica počela se dramatično rušiti. Očito investitori ne vjeruju više ni njemu, a znaju i zašto.
Sve je počelo lani u prosincu kolapsom energetskog diva “Enrona”, koji je potresao i američku vladu, jer su mnogi vodeći ljudi Bushove administracije imali izravnih veza s “Enronom”, a i sam Bush bio je prijatelj predsjednika te tvrtke Kennetha Laya. Kad se već činilo da će skandal pasti u zaborav kad budu kažnjeni ljudi iz računovodstvene kompanije “Arthur Andersen”, koja nije propisno kontrolirala “Enronove” račune i poslovne knjige, na vidjelo su došli novi, možda i gori primjeri velikih financijskih prijevara, što je uzdrmalo cijeli američki financijski i ekonomski sustav. Sve se više sumnja da su mnoge američke velike korporacije lažno prikazivale svoje financijske bilance, kako bi uvećavale svoje tobožnje profite i tako namamile nove investitore, pa čak i da je stanje američke burze prenapuhano. Zavladao je opći strah da bi taj balon mogao eksplodirati, a investitorima propasti uloženi novac.
“Enronov” primjer otkriva o čemu je riječ. Vodstvo te goleme korporacije, koja je počela kao lokalni distributer energije u Teksasu, a postala najjačom na cjelokupnom dereguliranom energetskom tržištu SAD-a, proširivši se i u mnoge druge sfere, imalo je samo jedan cilj: korporacija mora stalno rasti, jer će inače propasti. “Enron” je postao po veličini šesta korporacija u SAD-u, a uprava je, zamijetivši da profiti više ne rastu kako se očekivalo, da bi i dalje mamila investitore počela – uz pomoć “Arthura Andersena” – krivotvoriti svoje bilance osnivanjem fiktivnih tvrtki koje naoko nisu imale nikakve veze s “Enronom”, a na koje je ona prebacivala sve svoje gubitke. Lani je otkriveno da je “Enron” svoj profit tako uvećao za 600 milijuna dolara, objavljeno je pravo stanje tvrtke, koje je bilo vrlo nepovoljno, pa je “Enron” morao bankrotirati. Nekoliko tisuća zaposlenika ostalo je bez posla, velik broj “Enronovih” umirovljenika bez mirovina, mnogi mali investitori bez svojih investicija, a loše su prošle i mnoge banke. No vodeći ljudi “Enrona” enormno su se obogatili jer su, znajući da će “Enron” propasti, sebi dijelili goleme bonuse i prodavali svoje dionice “Enrona” dok su još vrijedile, skrivajući od drugih da će tvrtka uskoro propasti.

‘Matematičke pogreške’

Kad je u siiječnju bankrotirala i telekomunikacijskom korporacijom “Global Crossing”, i to se pripisivalo pokvarenosti uprave. No nakon što je otkriven niz novih sličnih slučajeva, jasno je da nije riječ o iznimkama.
Druga najveća američka telekomunikacijska korporacija “WorldCom” priznala je prije nekoliko dana da je i ona lažno prepravljala svoje poslovne knjige, također uz pomoć “Andersena”, te da je svoju lanjsku bilancu uvećala za 3,8 milijardi dolara. Ta je prijevara bila čak šest puta veća od “Enronove”. Sada se i “WorldCom” našao pred kolapsom, iako je objavio da će nastojati hitno sanirati posljedice te prijevare prodajom nekih svojih kompanija i otpuštanjem 17.000 radnika. “Xerox”, poznati proizvođač uredske opreme, tvrtka koja je prva na tržište plasirala fotokopirne aparate, također je preuveličala svoj profit za čak 3 milijarde dolara, ali se pravda knjigovodstvenom greškom, a nakon što je platio pozamašnu globu uspio je isposlovati da se računovodstvene makinacije isprave bez daljnje istrage o krivcima. Po veličini šesti kabelski operater u SAD-u “Adelphia Communications”, 25. lipnja obznanio je bankrot. Nešto se
događa i u slavnoj korporaciji zabave “Disney”, ali se zasad spominju samo “matematičke pogreške u korist korporacije” i ne priznaje se namjerno falsificiranje. Na udaru financijskih istražitelja mogla bi se naći i brokerska i investicijska bankarska kuća “Merrill Lynch”, jer su njeni savjetnici navodno neupućenim investitorima savjetovali da investiraju u bezvrijedne dionice kako bi im povećali vrijednost.
Sve je očitije da su u općoj prijevari, osim velikih korporacija i računovodstvenih kuća poput6 “Andersena”, koje su trebale kontrolirati pravilno poslovanje i tako štititi investitore, sudjelovale i investitorske bankarske kuće, koje trebaju pošteno savjetovati investitorima u što da ulože novac. Tako su i mali i veliki investitori izgubili povjerenje u newyoršku burzu, ali i u američku privredu, pa su svoj novac već počeli ulagati u Europi i u Japanu, gdje nema skandala takvih razmjera. To je jedan od razloga zašto je potkraj lipnja u redovitom obraćanju naciji preko radija predsjednik Bush najavio pooštrenje zakona protiv korporativnog kriminala i obećao da će se svi šefovi korporacija, koji budu uhvaćeni u takvim prijevarama s bilancama korporacija, završiti u zatvoru. A 9. srpnja u Wall Streetu, pred tisuću poslovnih ljudi i burzovnih posrednika, održao je možda svoj najvažniji govor otkad je u Bijeloj kući, ali možda prekasno. Iako je američka javnost mjesecima tražila da vlast kazni krivce za ono što se dogodilo, dosad Bushova administracija za to nije pokazivala mnogo volje. Bush je stoga stekao loš glas da ”štiti korporativnu Ameriku”. Kao dokaz isprva se spominjalo njegovo prijateljstvo sa šefovima “Enrona”, koji dosad nisu procesuirani za najveći bankrot u američkoj povijesti, iako je očito da su se ponašali protuzakonito. Etiketa “zaštitnik korporativne Amerike” počela je nagrizati Bushovu popularnost, koja je zbog njegove energične borbe protiv terorizma i dalje visoka, no ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da sve veći broj Amerikanaca misli da u borbi protiv korporativnog kriminala Bush ni izdaleka nije poduzeo ono što bi trebao.

Kapitalizam i savjest

U govoru na Wall Streetu protiv nezakonitosti na američkoj burzi Bush je izbacio krilaticu da “nema kapitalizma bez savjesti”. Za sadašnje stanje optužio je atmosferu u američkim poslovnim krugovima proteklih godina, kad je fantastično rasla burzovna vrijednost informatičkih kompanija, to je utjecalo na prividno bujanje cijele burze, a zapravo je bila riječ o fiktivnom rastu vrijednosti, pa je burza doživjela veliki potres kad se prenapuhani balon vrijednosti tih kompanija raspuknuo. Kritizirao je poduzetnike koje je obuzela lakomost te zgrću profit svim sredstvima, ne razmišljajući o posljedicama i ponašajući se pri tome protuzakonito i nemoralno. Predložio je drastično pooštrenje kazni za korporativni kriminal, znatno veći novac za državna tijela koja kontroliraju poslovanje američkih tvrtki, nove zakone koji će djelotvornije regulirati ponašanje računovodstvenih tvrtki, velikih krivaca za sadašnju krizu, i omogućiti kažnjavanje krivotvoritelja poslovnih knjiga i uništavatelja poslovne dokumentacije.
Bushovi kritičari podsjećali da je Bush dosad bio najveći protivnik regulacije američkog poslovnog miljea, da je on i sam svojedobno bio poduzetnik te da je djelovao na nereguliranom teksaškom naftnom tržištu, a to njegovo iskustvo poticalo ga je i da se zalaže za opću deregulaciju u SAD-u. Tek sada kad su nakon “Enronova” bankrota zaredale slične i još veće afere, Bush je počeo mijenjati stav.
U jesen će se održati izbori za Predstavnički dom Kongresa i za trećinu Senata. Uvijek je ekonomija bila presudna za rezultat američkih izbora.
Stanje privrede moglo bi se negativno odraziti na rezultat njegovih republikanskih stranačkih kolega, pa je i to jedan razlog zašto je intervenirao. A mora već početi razmišljati i o predsjedničkim izborima 2004. Za njega je posebno neugodno što je američki tisak počeo istraživati i navodne nezakonitosti što ih je počinio i sam Bush dok je bio poslovni čovjek. Članovi tajnovite grupacije American Family Value, koji su zakupili televizijsko vrijeme da napadaju Busha, tvrde da je neke od prekršaja zbog kojih su sada šefovi velikih američkih korporacija na udaru kritike medija, javnosti, političara, pa i samog Busha, činio svojedobno i sam Bush: da je očito trgovao dionicama poduzeća kojima je bio direktor, i to na temelju informacija koje je stekao kao direktor, što je strogo zabranjeno i kažnjivo zatvorom, te primao privilegirane direktorske kredite.

Trgovanje dionicama

Današnji predsjednik počeo se baviti naftnim biznisom 1978. kad je osnovao kompaniju “Arbusto Oil”, koja je namjeravala trgovati naftnim i mineralnim pravima i investirati u naftne bušotine u Teksasu, saveznoj državi gdje je živio, a gdje je prije toga njegov otac George Bush, prije nego što je ušao u politiku, i sam postao milijunaš u naftnom biznisu. No tvrtka “Arbusto” nije baš dobro poslovala, a teško ju je pogodilo i smanjenje cijena nafte početkom 80-ih godina. Od bankrota su je spasila dvojica lokalnih biznismena, vlasnici naftne kompanije “Spectrum 7”, koji su 1983. preuzeli kompaniju “Arbusto”, a zauzvrat Georgea W. Busha postavili za direktora svoje kompanije. No cijene nafte i dalje nisu rasle i ta se kompanija, koja se bavila bušenjem nafte, našla u problemima i bila prisiljena 1986. obznaniti gubitak od 400.000 dolara.
Kompanija “Spectrum 7” propala bi da odjednom nije stigla ponuda veće teksaške kompanije “Harken Energy Corporation”, koja je odlučila preuzeti “Spectrum 7” i njenih 180 naftnih bušotina, a to je platila prebacivanjem svojih dionica u vrijednosti od 2 milijuna dolara dvojici vlasnika kompanije “Spectrum 7” i Bushu. Bush je postao član odbora direktora “Harkena” s plaćom koja je iznosila između 42.000 i 120.000 dolara, a poslije je dobio nekoliko privilegiranih “Harkenovih” kredita, da kupi još dionica u vrijednosti od 600.000 dolara. Poslije se čulo da je vlasnik “Harkena” kupio “Spectrum 7” u prvom redu zato da u svoj odbor direktora dobije Busha, čiji je otac u to vrijeme već bio potpredsjednik SAD-a s velikim izgledima da na izborima 1988. bude izabran i za predsjednika SAD-a, što se i dogodilo. Time je dobio političku podršku u Wahingtonu, što se pokazalo vrlo korisnim kad je uskoro kompanija “Harken”, također u financijskim teškoćama, dobila uz podršku američke vlade velike inozemne bankovne kredite i velik posao u Bahreinu, što ju je, međutim, tek privremeno izvuklo iz nevolja.
Bush je u vodstvu “Harkena” bio sljedećih nekoliko godina, ali se bavio i privatnim poslovima, pa je trgovao dionicama raznih poduzeća, ušao u upravne odbore drugih kompanija. No trgovao je i dionicama vlastite kompanije “Harken”, u čijem je najužem vodstvu bio, u početku uglavnom ih kupujući, poslije ih prodavajući. Odjednom, 22. lipnja 1990. Bush je prodao najveći preostali dio svojih dionica “Harkena” za ukupno 848.560 dolara, uz profit od čak 200 posto. U tom trenutku cijena jedne dionice “Harkena” bila je četiri dolara. Tri tjedna nakon toga kompanija “Harken” objavila je svoj polugodišnji izvještaj iz kojeg se vidjelo da ona bitno lošije stoji nego što se do tada tvrdilo, pa je vrijednost njenih dionica smjesta pala na 1,23 dolara, a na kraju godine cijena je bila oko jedan dolar. Da je Bush prodao svoje dionice samo nekoliko tjedana poslije, izgubio bi golem novac.
Naravno, postavilo se pitanje kako je to Bush prodao svoje dionice samo nekoliko dana prije tog ključnog izvještaja kompanije, nakon kojeg je vrijednost dionica tako pala. Bush je tvrdio da on o lošem stanju vlastite kompanije, u kojoj je bio direktor, nije ništa znao, te da je dionice “Harkena” prodao isključivo po savjetu svog računovođe, koji ga je upozorio da mu je potrebna gotovina za neke druge poslovne transakcije, u prvom redu za ulaganje u lokalnu baseball ekipu Texas Rangers, s kojom je Bush imao velikih planova. No, poznavatelji prilika u “Harkenu” tvrdili su da je Bush u samoj vlastitoj kompaniji očito saznao da se “Harkenu” loše piše pa je zato hitno prodao svoje dionice da na njima ne izgubi. On je samo nekoliko mjeseci prije bio imenovan u internu komisiju kompanije, koja je trebala preispitati financijsko stanje te predložiti restrukturiranje kompanije, pa je tako u detalje znao kako kompanija stoji i prije nego što je objavljen polugodišnji financijski izvještaj. Zbog toga se vjerojatno i odlučio na prodaju dionica.

Baseball umjesto nafte

U SAD je najstrože zabranjeno takvo privatno direktorsko trgovanje dionicama vlastite korporacije na temelju informacija koje neki direktor dozna na svom poslu. To privatno “unutarnje trgovanje” u SAD-u se najstrože kažnjava zatvorom, pa je zato i Bush tako energično nijekao da je svoje dionice “Harkena” prodao nakon što je iznutra doznao za “Harkenove” teškoće. Da bi prikrio što je napravio, tvrde njegovi kritičari, nedvosmisleno je prekršio zakon. Svi direktori kompanija dužni su privatno trgovanje dionicama vlastite kompanije smjesta prijavljivati državnoj službi za provjeru burzovnog trgovanja najkasnije do početka sljedećeg mjeseca, a Bush to nije učinio. Tu transakciju je zatajio i prijavio je tek osam mjeseci poslije. Neprijavljivanje transakcije objasnio je propustom računovođe.
Novac dobiven ovom prodajom “Harkenovih” dionica Bush je uložio u baseball ekipu Texas Rangers. S partnerima je kupio tu momčad i njen stadion. Izišao je iz naftnog biznisa, ušao u sportski biznis, postao direktor momčadi, sljedećih godina kupovao vrsne igrače i poslovno revitalizirao stadion. Kad je 1994. izabran za guvernera Teksasa, prodao je dionice Texas Rangersa za čak 16 milijuna dolara i prvi put postao multimilijunaš. A to nikad ne bi postao da nije bile sumnjive prodaje “Harkenovih” dionica 22. lipnja 1990.
Sada su se američki novinari ponovno raspisali o tom davnom slučaju. A za Bushovu administraciju dodatna je neugodnost to što se usred afere našao i drugi čovjek Bushove administracije, potpredsjednik Dick Cheney. Judicial Watch, pravnička građanska grupacija, koja prati zakonitost među javnim osobama, najavila je da će u ime dioničara teksaške naftne kompanije “Halliburton” podići tužbu protiv te kompanije i njenih vodećih ljudi zbog računovodstvene prijevare u toj tvrtki, koja je dioničarima donijela velike gubitke. Tužit će deset članova upravnog odbora te goleme kompanije koja pruža tehničke i logističke usluge na naftnim poljima. Cheney je od 1995. do 2000., kad je postao američki potpredsjednik, bio direktor te kompanije te je izravno odgovoran za tu računovodstvenu prijevaru, ako je ona zaista počinjena.

Judicial Watch

Prijevara se sastojala u tome kako je kompanija obračunavala prekovremene sate velikog broja svojih radnika na tuđim naftnim poljima. Kompanije koje su od “Halliburtona” iznajmljivale radnike plaćale su ih po stanovitoj tarifi, a to je bio značajan dio prihoda kompanije “Halliburton”. No radnici su često zbog potreba na naftnom polju radili i prekovremeno, a o plaćanju toga je kompanija “Halliburton” naknadno pregovarala s unajmljivačima radne snage. Do 1998. bila je praksa kompanije da taj prihod računovodstveno knjiži među u prihode tek kada pregovori o plaćanju budu dogovoreni, a ti su prihodi redovito ipak bili manji od onih kakve je “Halliburton” zahtijevao od svojih klijenata. No 1998., kad je Cheney bio direktor, ta je praksa promijenjena, pa su prihodi od prekovremenog rada bili automatski upisivani u ukupan prihod kompanije prije nego što bi bili dovršeni pregovori s klijentom, i to po optimističnim procjenama same kompanije, koliko bi ona mogla od tih prekovremenih sati dobiti, a ne prema stvarnom poslije dogovorenom prihodu. Tako je kompanija “Halliburton” svoje prihode od 1999. do 2001. prikazala 445 milijuna dolara većima od stvarnih. Kad je to državnom revizijom poslovanja “Halliburtona” 2001. otkriveno i objavljeno stvarno financijsko stanje tvrtke, vrijednost njenih dionica znatno je pala, što je donijelo velike gubitke svim ulagačima, pa i propast nekim malim dioničarima.
Judicial Watch smatra da je riječ o kriminalnom ponašanju vodećih ljudi tvrtke, koji su namjerno varali dioničare, što je kažnjivo djelo, pa je zato podigao tužbu protiv kompanije i njenog bivšeg šefa Cheneyja. Iz “Halliburtona” su smjesta odgovorili da nema mjesta tužbi jer je kompanija poslovala u skladu sa zakonom, a to je stav i suradnika potpredsjednika Cheneyja. On se nije osobno oglasio, ali je preko tih svojih suradnika novinarima poručio da se on ne osjeća krivim. Sud će utvrditi što je točno, no već samo podizanje kaznene prijave za Cheneyja je vrlo neugodno, jer pokazuje da se i Cheney kao biznismen možda služio istim onim metodama koje su dovele do bankrota drugih velikih američkih tvrtki i sadašnjeg kolapsa newyorške burze.
Poslovne knjige kompanije “Halliburton” provjeravala je službeno velika američka računovodstvena tvrtka “Arthur Andersen”, donedavno najuglednija u svojoj branši, a ona je očito odobrila način na koji je Cheneyjeva kompanija lažno prikazivala prihode od prekovremenih sati. No budući da je kompanija “Arthur Andersen” računovodstveno provjeravala i poslovanje “Enrona” i nekoliko drugih velikih tvrtki, koje su sada u žarištu financijskih skandala, pozornost javnosti i pravosuđa odnedavno je posebno usredotočena na njeno poslovanje, a sve je šire i uvjerenje da je “Arthur Andersen” izravno odgovoran, jer nije zakonito i pošteno kontrolirao te tvrtke. Da jest, mogao je spriječiti sav taj korporativni kriminal koji je zapljusnuo Wall Street. Štoviše, čuje se i da je “Andersen”, koji nije djelovao samo kao računovodstveni kontrolor, nego istodobno i kao financijski savjetnik tih tvrtki, možda čak i savjetovao svojim korporativnim klijentima upravo takve računovodstvene trikove za varanje investitora. Uostalom, sudovi su se već počeli baviti “Arthurom Andersenom”, koji je također pred kolapsom, a njegovi dosadašnji šefovi možda i pred zatvorom. Jedna je presuda protiv “Andersena” već izrečena: tvrtka je proglašena krivom za uništavanje dokumenata u aferi “Enron”.
Za Cheneyja je neugodno što je sada otkriveno da je prije nekoliko godina upravo on osobno sudjelovao u promoviranju danas ozloglašenog “Arthura Andersena”, pa je 1998. pristao sudjelovati u propagandnom spotu u kojem je hvalio način rada te danas osramoćene i ozloglašene kompanije. Netko je taj spot poslao najnakladnijem američkom dnevnom listu Wall Street Journalu, a on je taj video stavio na svoju Internet stranicu, pa svatko može vidjeti Cheneyja kako hvali kompaniju, danas optuženu da je suodgovorna za najveći korporativni kriminal posljednjih godina u SAD-u, pa tako i suodgovorna za kolaps američke burze.