No koliko je moguće da prije HDZ-ova sloma nije znala za svoj status "operativne veze" u bjelovarskom SIS-u, toliko je apsolutno sigurno da je Đurđa Adlešić o tome imala čvrsti dokaz od ožujka 2000.Nacional raspolaže dokumentima koji pokazuju da je Đurđa Adlešić, potpredsjednica HSLS-a i sadašnja šefica saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, kao javni protivnik HDZ-ove vlasti i ideologije bila registrirana kao suradnica SIS-a, najmračnije špijunske službe bivšeg režima. U SIS-ov suradnički karton – koji je uništen u rujnu 1999. – ubilježena je kao “operativna veza” pod kodnim imenom Tom. Kao svoga doušnika evidentirao ju je Josip Trogrlić, jedan od načelnika SIS-ove bjelovarske podružnice. Vojna protuobavještajna služba i politički vrh HDZ-a od Đurđe Adlešić su crpili informacije o odnosima, frakcijskim sukobima, kadrovima i političkim alijansama tada oporbenog HSLS-a, a poslije i svih njihovih koalicijskih partnera.
Da je Đurđa Adlešić svoje stranačke kolege i njihove političke saveznike godinama “drukala” SIS-u, poznato je nizu danas vodećih političara, ministara i šefova obavještajnih službi od tzv. afere kameleon iz ožujka 2000.: Stipi Mesiću, predsjedniku Republike, Ivici Račanu, premijeru, Draženu Budiši, predsjedniku HSLS-a, Jozi Radošu, ministru obrane, Josipu Ružmanu, njegovu pomoćniku za obavještajno-sigurnosne poslove, Šimi Lučinu, ministru unutarnjih poslova, Franji Tureku, ravnatelju SZUP-a, Tomislavu Karamarku, bivšem šefu UNS-a, Damiru Lončariću, ravnatelju HIS-a… No, što je još zanimljivije, cjelokupnim dokaznim materijalom o njezinu statusu prikrivenog doušnika SIS-a još od 1996. raspolaže i Markica Rebić, tadašnji predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, danas predvodnik HDZ-ova špijunsko-političkog podzemlja.
Pod kodnim imenom Tom potpredsjednica HSLS-a godinama je 'drukala' sve ključne informacije o svojoj stranci i tadašnjoj oporbenoj koaliciji Činjenica da brojna suita političkih moćnika dvije i pol godine šuti o toj kompromitantnoj epizodi Đurđe Adlešić može značiti samo jedno: svima njima savršeno je odgovaralo da je na predsjedničkoj funkciji vrlo značajnog saborskog odbora osoba koju je vrlo lako ucijeniti.
Tako Nacionalovo otkriće o SIS-ovu suradniku “Tomu” možda napokon objašnjava njezino dosadašnje zagonetno i nedosljedno političko ponašanje. Primjerice: zašto je nakon golemog političkog i medijskog skandala tzv. afera kameleon namjerno gurnuta u zaborav i pravosudnu zastaru? Zatim: kako je njezin glavni akter Josip Trogrlić, nakon HDZ-ova sloma, čak promoviran u načelnika zagrebačkog SIS-a? Nadalje: zbog čega je Đurđa Adlešić, nakon jednog povjerljivog razgovora s Jozom Radošem, odustala od kandidature za predsjednicu HSLS-a? Potom: zašto je prvo obećala, a potom eskivirala pitanje Ružmanove odgovornosti za javno publiciranje transkripata tajno snimljenih razgovora Slobodana Miloševića koji su imali oznaku državne tajne? Konačno: zašto se u privatnim razgovorima sa svojim političkim saveznicima zalaže za radikalni obračun s HDZ-ovim kadrovskim i ideološkim naslijeđem, a onda javno kritizira ishitrenost reformi aktualne koalicijske vlade kojoj i sama pripada?
Ako Đurđa Adlešić i nije izrijekom ucijenjena, i njezini prijatelji i njezini neprijatelji ipak je prešutno drže u šaci. Znajući da najbliže stranačko i političko okruženje zna njezinu mračnu tajnu, ona je jadno razapeta između različitih, katkad i suprotstavljenih političkih prohtjeva kojima, onako ustrašena, podjednako mora udovoljiti.
Nije nemoguće da Đurđa Adlešić nije imala pojma da je Trogrlić još od 1996. koristi kao “krticu” u redovima HSLS-a i da je zlorabi u HDZ-ovim špijunskim obračunima s tadašnjim oporbenim strankama. Bili su bliski prijatelji, Trogrlićeva je obitelj godinama zalazila u njezinu kuću, njihova su se djeca družila i zajedno rasla. Premda je bilo opće poznato da je pukovnik Trogrlić jedan od čelnika bjelovarskog SIS-a, Đurđa Adlešić možda doista, kao potpuna naivka, nije slutila da je nju, obiteljsku prijateljicu, registrirao kao jednog od svojih civilnih izvora i da je njihove političke razgovore pretvorio u službena špijunska izvješća. Koliko je Nacionalovim novinarima poznato, Trogrlić je glumio drukčiju ulogu: šapnuvši Đurđi Adlešić ponešto o podzemnim financijskim poslovima Mile Ćuka, zapovjednika Prvog gardijskog zbora i neslužbenog HDZ-ova “gubernatora” bjelovarske županije, predstavljao se kao HDZ-ov otpadnik. Tek poslije će postati jasno da je bila riječ o frakcijskom razračunavanju između dvojice HDZ-ovih desničara, sličnog ideološkog profila, koji, pak, ratuju za prevlast nad bjelovarskim podružnicama tajnih službi.
No koliko je moguće da prije HDZ-ova sloma nije znala za svoj status “operativne veze” u bjelovarskom SIS-u, toliko je apsolutno sigurno da je Đurđa Adlešić o tome imala čvrsti dokaz od ožujka 2000. Ako njezina suradnja sa SIS-om nije bila dobrovoljna i osviještena, bilo bi logično da je od tog trenutka zahtijevala najstrože sankcije za Trogrlića koji je perfidno i podlo manipulirao njezinim povjerenjem i izdao njihovo prijateljstvo. Dogodilo se suprotno: Đurđa Adlešić povukla je poteze tipične za ucijenjenu političarku.
Učinila je sve što je bilo u njezinoj moći da Trogrlića amnestira od “afere kameleon” i da ga uz pripomoć svojih stranačkih veza u MORH-u instalira na još utjecajniju funkciju u hijerarhiji SIS-a.
Dokazni materijal o Trogrlićevu doušniku Tomu pojavio se, naime, na početku njezina predsjedničkog mandata u saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost, pošto je Nadzorna služba UNS-a u bjelovarskom SIS-u obavila istragu o staroj operativnoj akciji kojom je HDZ-ovo obavještajno podzemlje krajem 1999. nastojalo spriječiti poštene parlamentarne izbore. Podsjećamo, za “kameleon” je javnost doznala u prvim danima tzv. nove vlasti, kada je izvjesni Franjo Tot, lažni borac za ljudska prava, priznao u Nacionalu da je, kao plaćeni provokator SIS-a, asistirao provali u ured HHO-a i medijskoj kompromitaciji Glasa 99.
Ispitujući djelatnike i operativce bjelovarskog SIS-a koji su činili jezgru te gangsterske operacije vojno-obavještajne službe, Nadzorna služba UNS-a naknadno je dobila nekoliko pisanih i potpisanih izjava u kojima se, među ostalim, potanko objašnjavalo kako je u jesen 1999. Trogrlić, kao jedan od glavnih aktera “kameleona”, dao naređenje da se u SIS-ovoj arhivi unište svi dokumenti koji bi mogli odati identitet njegova političkog doušnika Toma.
Nacional raspolaže izjavama dvoje djelatnika bjelovarskog SIS-a datiranim 21. ožujka 2000.: bojnika Vladimira Giacomettija i narednice Đurđice Šušnjar.
Prema sjećanjima bojnika Giacomettija, jednog dana u rujnu 1999. Trogrlić je SIS-ovoj administrativki Đurđi Šušnjar naredio da iz arhive odstrani sve dokumente vezane uz operativnu vezu “Tom”. Kako je Giacometti osobno uočio, narednica Šušnjar “Tomova” je izvješća uništila rezalicom. Provjeravajući tko je Trogrliću dao nalog da se ta građa ukloni, Giacometti je dobio odgovor koji ga je u prvi mah potpuno umirio i zadovoljio: rečeno mu je da je inicijalna zapovijed stigla od Hegeda, tadašnjeg šefa SIS-ove bjelovarske ispostave.
Tek nekoliko mjeseci poslije shvatio je da je odluka donijeta mimo Hegedova znanja.
“Zvao me u svoju kancelariju načelnik odjela bojnik Heged i pitao me za izvješća operativne veze Tom, na što sam ja odgovorio da su ona uništena. Na to je načelnik pitao po čijoj zapovijedi, odnosno tko je to odobrio, a ja sam odgovorio da je pukovnik Trogrlić rekao da je to sve dogovoreno s načelnikom Hegedom… Na ovaj odgovor Heged nije ništa komentirao… Nakon ovog događaja bojnik Heged je zapovjedio da se najstrože pazi na dokumentaciju u analitici, te da se ništa od dokumentacije ne daje na korištenje bez njegovog osobnog odobrenja”, tako je Giacommetti, nekoliko mjeseci nakon opisanih zgoda, izvijestio Nadzornu službu.
Svjedočenje njegove kolegice Šušnjar čak je mnogo iscrpnije. Opisujući kako je Trogrlić naredio da “makne u stranu” svu dokumentaciju vezanu uz SIS-ove aktivnosti među civilima, od nje je zatraženo da dva “Tomova” izvješća ukloni, ne samo iz arhiva, nego i iz svog kompjutora. Jedno “Tomovo” izvješće uništeno je rezanjem, a drugo je preimenovano i lažno pripisano nekom drugom suradniku s pseudonimom “Ivan”.
“Koliko se sjećam dopisi su bili vrlo kratki, a čini mi se da je u jednom bilo navedeno kako Hrvoje Šarinić uskoro objavljuje knjigu o pregovorima sa Miloševićen, te se iz istog konteksta dalo zaključiti da je špaga pukovnika Trogrlića netko iz političkih krugova. Nakon slijeda događaja, a i kasnijim saznanjima da su isti u dobrim odnosima, a pukovnik se jednom pohvalio preda mnom da je jedna od njegovih operativnih veza gospođa Adlešić, shvatila sam da mi je naredio uništavanje navedenih dopisa iz razloga što bi ga isti mogli kompromitirati, tim više što je predmetna dobro kotirala kao perspektivan kadar pred izbore”, među ostalim, napisala je u svojoj kasnijoj izjavi narednica Šušnjar.
Nije, međutim, samo svjedočenje narednice Šušnjar – u kojemu je Đurđa Adlešić, eto, eksplicite otkrivena kao suradnik Tom – jedini materijalni trag suradničkog odnosa HSLS-ove političarke sa SIS-om. Uništavajući dokaze o svojoj značajnoj doušnici Trogrlić je zaboravio da su kopije “Tomovih ” izvješća ostale pohranjene i u zagrebačkoj centrali SIS-a, u Ministarstvu obrane.
Nacional nije uspio rekonstruirati cijeli institucionalni put spomenutih izjava nakon ožujka 2000. Ipak, nema nikakve sumnje da su se u protekle dvije i pol godine našle, među ostalim, u rukama Đurđe Adlešić. Kao predsjednica saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, ona je bila najznačajnija državna instanca koja je odlučivala o njihovoj i Trogrlićevoj sudbini. Po svemu sudeći, kao zatočenica prošlosti, uspjela je isposlovati da “kameleon” postane prva u nizu HDZ-ovih prljavština koju “nova vlast”, unatoč velikim predizbornim obećanjima, nikada nije raščistila.
Prema “Operativnom planu provođenja operativne akcije Kameleon”, koji je ovih dana postao dostupan Nacionalovim novinarima, špijunski projekt skicirao je u travnju 1998. HIS-ov djelatnik Josip Esterajher, uz službeno odobrenje Miroslava Tuđmana, tadašnjeg ravnatelja “krovne” obavještajne institucije. Za cilj špijunaže izabrane su međunarodne organizacije na hrvatskom teritoriju, iznad svega Misija OESS-a zadužena za praćene ljudskih i manjinskih prava, medijskih sloboda i procesa povratka izbjeglica i prognanika u Republiku Hrvatsku. Iz rakursa obavještajnog zanata, “kameleon” je zamišljen kao legitimna špijunska akcija: HIS je morao prikupiti informacije o ustroju OESS-a, načinu funkcioniranja njegovih ureda i njegovim zaposlenicima, kako bi tadašnji politički vrh uspio predvidjeti njihove reakcije i zaključke o kojima je bitno ovisio međunarodni rejting Hrvatske.
“Kameleon” se pretvorio u klasični političko-špijunski kriminal samo zbog jednog detalja: jer su u njegovu provedbu uključeni razni odjeli svih domaćih obavještajnih i protuobavještajnih službi, uključujući SIS koji – čak s obzirom na hrvatske zakone – s civilnim OESS-om nije smio imati nikakve veze. Tako se dogodilo da su špijunskom operacijom dirigirale dvije instance. Miroslav Tuđman, ravnatelj HIS-a, rukovodio je “kameleonom” u skladu s njegovim planom. Markica Rebić, tadašnji pomoćnik ministra obrane za sigurnosne poslove, umiješao se iz sjene, kao vječna “paralelna” linija nadležnosti koja je bila izuzeta iz svih zakonskih pravila. Kako će se poslije otkriti, za Rebićeve osobne sljedbenike u raznim lokalnim ispostavama SIS-a “kameleon” je poslužio kao poticaj za provale u urede OESSS-a i krađu njegove dokumentacije, potom za podzemni rat protiv svih međunarodnih i domaćih organizacija za zaštitu ljudska prava, a na kraju i za “neutralizaciju” svih građanskih inicijativa za kontrolu izbora. A Trogrlić, dugogodišnji prijatelj Đurđe Adlešić, prvakinje tada oporbenog HSLS-a, u “kameleonu” je obavio jedan od najprljavijih poslova: u ljeto 1999. organizirao je i osobno sudjelovao u provali u ured Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te krađi izvještaja o ratnim zločinima nad srpskim civilima.
O banditskim metodama Trogrlićevih špijunskih akcija nije poslije svjedočio samo Franjo Tot, pokajnik među SIS-ovim doušnicima, nego su potankosti rekonstruirane i kroz istragu specijalnog Povjerenstva MORH-a i UNS-a što ga je koalicijska vlada osnovala u prvim danima svoga ustoličenja. Kako je javnosti tada obećano, Povjerenstvo je trebalo identificirati i primjereno kazniti sve nalogodavce i aktere “kameleona” koji su HIS-ovu operaciju transformirali u neku vrstu nasilnog špijunskog puča. Sankcije bi, uostalom, imale i politički značaj, kao prva demonstracija radikalnog razlaza tzv. nove vlasti s najmračnijom stranom HDZ-ova režimskog naslijeđa.
I sama Đurđa Adlešić, u ime saborskog odbora koji kontrolira policiju i tajne službe, javno je najavljivala beskompromisno raščišćavanje afere. No kako je u okviru istrage oko “kameleona” otkriveno i uništavanje dokaznog materijala o Trogrlićevu doušniku “Tomu”, politički autoritet Đurđe Adlešić iznenada je dobio drugu funkciju: uvjeravajući zainteresirane novinare da je Trogrlić u svemu igrao marginalnu ulogu i da je istodobno na vrijeme upozoravao nadređene na nezakonitost, lobirala je u MORH-u da ga, unatoč pokrenutom stegovnom postupku, imenuju za šefa zagrebačke centrale SIS-a. Stegovni postupak nikada nije dovršen nekim konkretnim rezultatom, jer se neobjašnjivo rastegao i ulovio zastaru. Zajedno s Trogrlićem amnestirani su i svi njegovi bivši šefovi koji su također znali za identitet SIS-ova suradnika Toma.
Budući da javnost nikada nije dobila cjelovitu informaciju u istražnom finalu špijunskog skandala, činilo se da je Đurđa Adlešić dugoročno i uspješno zataškala svoj stari suradnički odnos sa SIS-om. Štoviše, upućen u misterij “Toma” Jozo Radoš, ministar obrane i njezin stranački kolega, kompromitiranog Trogrlića postavio je na čelo najveće SIS-ovske organizacije, vjerojatno, uz neke uzvratne značajne političke i kadrovske protuusluge. Pokazalo se, međutim, da tom trgovinom Đurđa Adlešić nije trajno riješila svoj problem, budući da su se Radoševi suradnici potrudili da se usmena predaja o Trogrlićevoj “operativnoj vezi” – u formi zlobnog političkog trača – distribuira svim relevantnijim HSLS-ovcima i njihovim koalicijskim partnerima.
Izjave dvoje djelatnika bjelovarskog SIS-a koje su konačno stigle do Nacionalove redakcije svjedoče da su glasine bile utemeljene na čvrstom dokaznom materijalu koji je, također, zataškan i prešućen kako bi naoko najmoćnija HSLS-ovska političarka ostala trajni zatočenik svojih doušničkih grijehova.