Objavljeno u Nacionalu br. 351, 2002-08-05

Autor: Milivoj Đilas

Ministar gospodarstva otkriva svoje prioritete

Iskoristit ćemo globalizaciju i dovesti multinacionalne kompanije

Ljubo Jurčić, novi ministar gospodarstva, profesor na Ekonomskom fakultetu gdje predaje Međunarodnu ekonomiju, najavljuje poteze kojima će pokušati postići 7 postotni gospodarski rast

Ljubo Jurčić, novi ministar gospodarstvaLjubo Jurčić, novi ministar gospodarstvaProtiv globalizacije se ne treba boriti, nego joj se treba prilagoditi i iskoristiti je, kaže Ljubo Jurčić, novi ministar gospodarstva, koji je na Ekonomskom fakultetu predavao međunarodnu ekonomiju. Zalaže se za politiku otvaranja novih radnih mjesta i tvrdi da je znanje u Hrvatskoj raspršeno, ali ga ima dovoljno da bi nam uskoro moglo biti mnogo bolje. Reorganizacija državne uprave, kaže, nužna je radi uklanjanja uskih grla koja ometaju privredni zamah. Njegova je ideja da se dio poslova prebaci na državne, poludržavne i agencije koje bi radile poslove za Vladu, ali i za druge naručitelje.
Novine su ga proglasile protivnikom MMF-a, što on smatra netočnim tumačenjem svojih stručnih tekstova. Slično je protumačeno i da ne igra tenis, iako ga voli i igra već petnaestak godina, ali ga zadnje dvije godine nije igrao, no dobar je igrač. Izbjegava pitanje o kvaliteti rada drugih ministarstava, ali smatra da je pogrešan naziv ministarstva koje vodi – energetika, industrija i trgovina ostale su u njemu, a sve ostale privredne grane imaju svoja ministarstva.
Nedavno je završio projekt za HEP, usmjeren prema ministarstvu kojem je sada na čelu, a prije znanstvenog rada na Fakultetu i uređivanja časopisa Ekonomija bavio se fotografijom, nastupao u KUD-u i dječjem kazalištu, bio predsjednik sportskog društva, urednik školskih novina. Rijetko čita beletristiku, uglavnom stručne knjige. Unatoč ministarskim obvezama ostat će profesor na Ekonomskom fakultetu.
NACIONAL: Zašto ste pristali biti ministar? Vi dolazite iz struke, a takvih je ministara u kratkoj povijesti samostalne Hrvatske vrlo malo. – To je bio izazov. Godinama sam na fakultetu predavao mikroekonomiju, potom i makroekonomiju. Mikroekonomiju sam isprobao i vidio sam da to može funkcionirati, a sada ću vidjeti kako teorija funkcionira na makroekonomskom planu. U makroekonomskoj politici mnogo više čimbenika utječe na končan rezultat, znanje nije jedino presudno.
NACIONAL: Ušli ste u Vladu u kojoj prevladavaju stranački nad općim interesima. Očekujete li klipove u kotačima svojih projekata?
Vjerojatno će klipova biti dosta jer su stranački interesi vrlo različiti. Sigurno će biti raznih podmetanja. Moja će obrana biti teorijska ekonomska analiza i ekonomski argumenti s društvenog gledišta – ono što bi s tog gledišta bilo kratkoročno i dugoročno optimalno.
NACIONAL: Svojedobno ste rekli da je program Vlade popis želja a ne stručna analiza. Ulaskom u Vladu kao da ste promijenili mišljenje?
Analizirao sam Vladin program u skladu s ekonomskom znanošću. U programu nedostaje mnogo elemenata, a nije jasno definiran ni cilj, npr. stopa rasta gospodarstva. Premijer Račan je tek prije nekoliko mjeseci rekao da nam cilj treba biti 7 posto rasta, što sam ja izračunao još 1998., odnosno da bi nam ta stopa omogućila pozitivni pomak svake godine. Sve ispod 7 posto ne pokriva tekuće i novonastale deficite.
NACIONAL: To je potrebna, ali kolika je moguća stopa rasta?
Teoretski, moguća je i mnogo veća stopa rasta, jer ona proizlazi iz iskorištenja proizvodnih resursa – radne snage, kapaciteta, prirodnih resursa. A mi nemamo punu zaposlenost ni radnika ni kapaciteta, niti su nam potpuno iskorištene prirodne ljepote. I sam porast zaposlenosti u optimalnoj kombinaciji ulaganja omogućio bi veću stopu rasta. Naravno, pod uvjetom da su proizvodi tržišno prihvatljivi i zanimljivi.
NACIONAL: Što je tržišno prihvatljivo, ili ćete odgovor na to pitanje dati tek nakon najavljene analize stanja gospodarstva?
Ja neću određivati koje su grane privrede prioritetne. Moja analiza podrazumijeva da pogledamo kojom količinom i vrstom resursa raspolažemo, a treba analizirati i svjetsko tržište kojem gravitiramo, prije svega europsko, i njegove potrebe. Iz zahtjeva i potreba toga tržišta i iz naših resursa treba potom odrediti što možemo proizvesti i ponuditi.
NACIONAL: Kad kažete da gravitiramo europskom tržištu, mislite li na EU ili istočnu Europu?
Prije svega na EU, jer na to tržište sada plasiramo 60 posto izvoza. Ali postoji nekoliko zabluda o tržištima. U ekonomskom smislu, globalizacija znači da više nema trgovačkih prepreka, nema carinskih kvota ni barijera za većinu zemalja svijeta. Transportni trošak je minimiziran u cijeni proizvoda. Zato se danas može proizvoditi bilo gdje i prodavati bilo gdje u svijetu. Proizvodi se tamo gdje su troškovi proizvodnje najjeftiniji, a prodavat će se tamo gdje se ostvaruje najveći profit. U svemu tome mi moramo naći proizvod koji svojom cijenom može zadovoljavati cijenu naših proizvodnih faktora, rada i kapitala, plaće, kamate, rente, ali isto tako i da tehnološki budemo na tom nivou da možemo proizvesti taj proizvod. Pitanje je ekonomske politike i strategije da se naprave uvjeti da gospodarstvo proizvodi složeniji proizvod i da može odraditi barem dvije ili tri faze u proizvodnji jednog proizvoda.
NACIONAL: U Hrvatskoj se više puta čulo kako je radna snaga preskupa. Je li to točno?
Nije, a takav je zaključak jednostran. Ukupna cijena rada se ocjenjuje po samoj cijeni rada, ali i po njegovoj produktivnosti. U Americi radnik košta bruto 30.000 dolara, u Hrvatskoj sigurno tri puta manje. Prema tome, nitko ne bi išao proizvoditi u Americi. Ali produktivnost američkog radnika je 90.000 dolara. Dakle, njegova proizvodnost trostruko je veća od njegove cijene. I stoga strana ulaganja idu u Ameriku, jer tko tamo uloži jedan dolar, dobit će tri. Ako u Hrvatskoj radnik košta 7 ili 8 tisuća dolara, a njegova proizvodnost je 12.000 dolara, jasno je zašto nitko ne dolazi ovamo.
NACIONAL: Kako promijeniti takav omjer? Je li ta slaba proizvodnost, odnosno nerad, uistinu pitanje našeg mentaliteta? – Manje je to pitanje mentaliteta: naši su radnici dobri radnici svuda u svijetu, osim kod nas. Produktivnost rada ovisi o tehnologiji. Smanjivanje cijene rada može na kratki rok donijete neke efekte, ali dugoročno treba podići tehničku razinu privrede. Veća cijena proizvoda omogućuje i veću cijenu rada. S druge strane, Europi je preskupo i neefikasno proizvoditi jeftine proizvode pa ih oni guraju na periferiju – u Poljsku, Slovačku, Češku, Mađarsku, Sloveniju. A Hrvatska se u to nije uklopila, prije svega zbog rata. Češka i Slovačka prihvatile su metaloprerađivačku industriju, i to je za njih bilo spasonosno, dok je ista ta industrija za Njemačku bila nepovoljan jer nije ostvarivala dodanu vrijednost toliko da bi imali preko 20.000 dolara per capita.
NACIONAL: Kako se Slovenija uspjela uklopiti u te trendove?
Slovenija je 1990. bila gdje i mi. Ali osim tih jednostavnih proizvodnih znanja i kvalifikacija imali su i dodatnih znanja, kao što je organizacija proizvodnje, kao što je marketing, financiranje, logistika, nabava i ostale aktivnosti koje idu uz proizvodnju. Slovenci od 1990. do 1995. nisu prodavali svoje pogone nego su za strance organizirali proizvodnju, ali ne samo čisti proizvodni rad, nego i menedžmentska znanja, i znanje marketinga, i poznavanje svjetskog tržišta. Ako vam netko da lohn posao, on vam plaća samo ruke: dostavi vam materijal, dizajn, tehničku dokumentaciju, čak i opremu, čime i normalnu cijenu rada dodatno spusti jer je u boljoj pregovaračkoj poziciji. Ali ako znate proizvesti neki proizvod, dovoljna je samo narudžba, i ekonomski je to sasvim logično jer uz uski rad vi postavite i organizaciju rada, marketing, menedžment, financiranje, logistiku. A stranac vam uz cijenu samog rada plaća i sve te elemente. Proizvod nije samo ono što fizički vidite, nego i sve što ide uz njega, a sve to podiže cijenu vašeg proizvoda.
NACIONAL: Imamo li mi danas takvih znanja?
Uz znanje koje se stječe u školi potrebno vam je i iskustvo. Kako je Hrvatskoj izostalo iskustvo, jer raste nezaposlenost i proizvodnja stagnira, nužno je organizirati poslovne škole. Potrebno je iznova, gotovo od nule, organizirati cijelu infrastrukturu, i to bi trebao biti moj najveći zadatak.
NACIONAL: Kod nas se smatra da brodogradnja mora opstati po svaku cijenu pa se i privatizirana brodogradilišta subvencioniraju. Je li brodogradnja uistinu tako važna za Hrvatsku? – Analiza brodogradnje bit će prioritet među mojim poslovima. Brodogradnja i brod mogu biti lokomotiva razvoja nekoliko sektora u gospodarstvu. Ona je to bila u Jugoslaviji. Međutim, danas se može proizvoditi bilo gdje u svijetu, pa će se jednostavniji brodovi proizvoditi tamo gdje su troškovi proizvodnje manji. Kupe se jednostavna tehnološka rješenja i jeftino se proizvodi jednostavniji brod. Ako brodogradnja želi opstati, ona se mora pomaknuti prema proizvodnji složenijeg brodovlja jer jeftinim radom više ne možemo konkurirati, a za brod visokosofisticirane tehnologije nismo još osposobljeni. Što se subvencija tiče, ako brodogradnja ostvaruje gubitke, s društvenog gledišta subvencija je opravdana ako njeni domaći dobavljači ostvaruju dovoljno veliku dodanu vrijednost kroz proizvodnju za brodogradnju da kompenziraju tu subvenciju. Svi dobavljači, hrvatski proizvođači koji opskrbljuju brod, trebali bi imati pozitivan ekonomski rezultat, odnosno ostvarivati dodanu vrijednost. Država uzima porez na dodanu vrijednost i treba izračunati koliko tog poreza država uzme od domaćih opskrbljivača brodogradilišta. Račun je jednostavan – ako je iznos poreza koji je država uzela veći od subvencije koju je dala, subvencija je imala smisla. Ako je rezultat negativan, treba vidjeti koliko je održavanje takve industrije smisleno u sklopu regionalne politike razvoja, odnosno da se održi živom neka regija i zadrže ljudi u njoj. Ako ni to nije dovoljan razlog, postoji još i socijalni razlog – radi zadržavanja ljudi na radnim mjestima još dvije ili tri godine, dok se ne kreiraju nova radna mjesta u drugim djelatnostima, jer je nezaposleni radnik skuplji od zaposlenoga. A ako ne postoji ni ekonomski, ni regionalni, ni socijalni razlog, subvencije su besmislene. Onda je to politika, ali vrlo skupa politika. No ne treba zaboraviti da sam ja u Vladu ušao naknadno, nakon polovice njenog mandata, a svaki radikalan zaokret u gospodarstvu uglavnom se plaća velikom cijenom. Pa ako je pitanje bilo hoću li ja za šest mjeseci ukinuti subvencije brodogradnji, odgovor je da neću, ali o njenom konceptu treba ozbiljno razmisliti i primijeniti rješenja koja bi na srednji rok trebala imati efekata.
NACIONAL: Vjerujete li da će Zakon o poticanju ulaganja, na kojem ste i sami radili, dovesti inozemne investitore u Hrvatsku? – Inozemna ulaganja idu u zemlje u kojima se ostvaruje veća dodana vrijednost i investitor nastoji uzeti što veći dio te dodatne vrijednosti. Zato najveći dio ulaganja ide u Ameriku, EU i Japan, i ta ulaganja čine oko 80 posto ukupnih svjetskih ulaganja. Oko 15 posto svih ulaganja čine ulaganja u zemlje u razvoju, a to su prije svega Kina i tzv. azijski tigrovi, a tek preostalih pet posto ide na ostatak svijeta. Dodana vrijednost mjeri se bruto domaćim proizvodom per capita, pa ako se u Hrvatskoj ostvaruje 4000-5000 dolara dodane vrijednosti, a u Europi, Americi i Japanu po 30.000 dolara, jasno je kamo će kapital krenuti. Stoga su ulaganja u tranzicijske zemlje, gdje se ne ostvaruje u prosjeku velika dodana vrijednost per capita, bila ulaganja u monopole, jer monopol ostvaruje veliku dodanu vrijednost, odnosno monopolske profite. Veliki investitori rade svoju strategiju za sljedećih deset godina. I oni neće svoju strategiju mijenjati zbog promjene zakona u Hrvatskoj. Nakon što stvorimo poticajan i stabilan zakonski okvir, trebali bismo analizirati strategije multinacionalnih kompanija – što one namjeravaju raditi sljedećih pet ili deset godina. Na osnovi te analize moguća su dva ili tri dodatna koraka koja će stranim investitorima Hrvatsku učiniti još zanimljivijom – stvoriti infrastrukturu, obrazovati radnu snagu, osnovati potrebne institucije, ponuditi im dodatne usluge. Dobar primjer takve strategije namijenjene stranim investitorima nedavni je prilog poslovnog tjednika Bussines Week, nazvan “Why Geneva?”, gdje je na 15 stranica prezentirano sve što taj švicarski kanton nudi farmaceutskoj i srodnoj industriji, koja je tamo vrlo jaka. Pobrojano je sve – od specijaliziranih banaka do najsuvremenijih laboratorija, škola za stručnjake i marketinških stručnjaka za farmaceutske proizvode.
NACIONAL: Što bi Hrvatska mogla ponuditi na način na koji je Ženeva ponudila infrastrukturu za farmaceutsku industriju?
Nemoguće je sada odgovoriti na to pitanje. Zato se zalažem za osnivanje Instituta za industrijski razvoj, koji bi trebao odgovoriti na to pitanje. Inzistirate li, osobno mislim da bi tekstilna, drvna i metaloprerađivačka industrija mogle dati vrlo dobre rezultate. O turizmu i proizvodnji hrane kao dijelu poljoprivrede ne mogu govoriti jer nisu u nadležnosti ovog ministarstva. Dobar primjer je vino – ono se tisućama godina proizvodi na isti način, ali marketing će od najobičnijeg vina učiniti tržišno zanimljiv proizvod. Bez marketinga i najbolji će vinari imati slab ili nikakav uspjeh. Dugoročno , neke će druge industrije biti konkurentne, a na državi je da stvori okvir u kojem će proizvodi koji dolaze iz nje biti konkurentni u svijetu. Ako ne stvori infrastrukturu za tu konkurentnost, nema šanse da budete konkurentni.
NACIONAL: Kako država u tome može pomoći? – Na državi je da uspostavi vezu između domaćeg poduzetnika i globaliziranog tržišta. Država hitno mora osnovati agencije koje će pomoći domaćem proizvođaču, koji zna napraviti kvalitetan proizvod, ali ne zna kako doći do tržišta – kvalitetno financirati proizvod, kako napraviti marketing, komu taj proizvod uopće ponuditi. Zato se zalažem za agenciju za poticanje ulaganja, za agenciju za trgovinu, za izvoz. Znanje domaćih proizvođača je veliko u tehničkom smislu, u izradi kvalitetnog proizvoda, ali oni ne znaju što s tim proizvodima učiniti u uvjetima globaliziranog tržišta, a tu država treba pomoći.
NACIONAL: Borislav Škegro, bivši ministar financija, jednom je izjavio da nas umjesto mentaliteta pobjednika krasi mentalitet čekača pomoći. Točno? – Državna uprava i poslodavci uvijek su povezani. Ako je netko u državi shvatio da posjeduje sto milijuna koje može podijeliti, logično je da će poslodavac pokušati nešto uzeti za sebe. U takvoj situaciji poslodavcu je lakše sjediti u državnom uredu i nekog činovnika uz ručak uvjeravati u opravdanost postojanja svoje tvrtke nego putovati po svijetu i gledati što i kako proizvoditi i komu to prodati. To je zakon po kojem je ponašanje poduzetnika određeno ponašanjem državne uprave. I to treba promijeniti.

Analizirat ćemo strategije međunarodnih kompanija i onda stvoriti infrastrukturu, obrazovati radnu snagu, osnovati potrebne institucije, ponuditi im dodatne usluge i dovesti ih u Hrvatsku Moramo ostvariti 7-postotnu stopu rasta jer sve ispod 7 posto ne pokriva tekuće i novonastale deficite Domaći proizvođači proizvode kvalitetne proizvode ali ne znaju kako doći do tržišta, kako napraviti marketing, kako isfinancirati proizvod – zato ću uvesti agenciju za poticanje ulaganja, agenciju za trgovinu, za izvoz koje će im pružiti to što nemaju Potrebno je iznova, skoro od nule, organizirati cijelu infrastrukturu, i to će biti moj najveći zadatak: nužno je, primjerice, organizirati poslovne škole

Biografija – rođen 1954. u Ružićima kod Gruda – nakon elektrotehničke škole diplomirao je 1981. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu – bio direktor Odjela vanjske trgovine TEP-a – od 1990. zaposlen na Ekonomskom fakultetu – 1992. završio Babson International Colloquium u SAD-u – magistrirao 1995. – doktorirao 1997. – predavao osnove ekonomske analize, makroekonomsku analizu, mikroekonomsku analizu, regulaciju i tržište, nacionalno računovodstvo, međunarodnu ekonomiju, počela ekonomije – urednik časopisa Ekonomist – bavio se privatnim biznisom na području elektrotehnike do prije nekoliko godina – predsjednik Upravnog vijeća REGOS-a, predsjednik Nadzornog odbora Kapitalnog fonda

Vezane vijesti

EU se nije integrirala kao država

EU se nije integrirala kao država

O mogućnostima izlaska iz aktualne dužničke krize i osnivanju fiskalne unije u eurozoni razgovarali smo s Ljubom Jurčićem, profesorom Ekonomskog… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika