TOMISLAV DRAGIČEVIĆ, predsjednik Uprave Ine, sa svojim je pregovaračkim timom uspio prodati Bijele noći, jedno od najrizičnijih ulaganja IneVelika naftna polja Bijele noći, koja je Ina kupila krajem 1998. u Sibiru, napokon su prodana, a cijena koju je Inin pregovarački postigao više je nego zadovoljavajuća, smatraju u Upravi najveće hrvatske naftne kompanije. Kupac je tvrtka PBSSA., registrirana u Švicarskoj, iza koje, prema onome što je do sad objavljeno u medijima, stoji ruska tvrtka Rosneftegas. Kako je objavljeno, postignuta je cijena od 74 milijuna američkih dolara, s tim da se iznos dijeli na tri dijela: oko 15,6 milijuna dolara bit će plaćeno vjerovnicima kojima je Ina dugovala u Rusiji, 20 milijuna dolara ostalo je položeno na posebnom računu u Londonu, koji zajednički kontroliraju britanski odvjetnici kupca i prodavatelja, a namijenjeni su za podmirivanje eventualnih Ininih obveza koje su nastale do prodaje Bijelih noći, a na koje prodavatelj nije ukazao kupcu, dok je na Inin račun došlo preostalih 38,4 milijuna dolara. Potpisivanjem kupoprodajnog ugovora između Ine i PBS-a te uplatom novca završena je skoro četverogodišnja odiseja u koju se upustila bivša Inina uprava na čelu s Davorom Šternom, u stvari poslovna ekshibicija koja je prijetila Ini nepovoljnim završetkom.
Do zadnjeg trenutka prodaje Bijelih noći u Ini nisu bili sigurni hoće li prodati svoja sibirska naftna nalazišta, po kojoj cijeni i kako. Uspjeh prodaje nije ovisio o sposobnostima Ininih pregovarača – da jest, sve bi odavno bilo gotovo, vjerojatno i po mnogo povoljnijim uvjetima i za veću cijenu negoli je postignuta. Iako u Ini nevoljko o tome govore, nepobitno je da su na prodaju Bijelih noći ponajviše utjecali ruski lobiji, naftni, politički i bankarski zajedno, ali i nesređena situacija u Rusiji, gdje je tumačenje zakona povezano isključivo s osobnim utjecajem onoga s kim pregovarate. Pa ako je ujutro nešto i dogovoreno, nitko ne jamči da će taj dogovor vrijediti i navečer. Nafta je danas – uz izuzeće oružja –najprofitabilniji biznis, ali baviti se njime u takvom okružju nije nimalo poticajno.
BIJELE NOĆI I VANJSKA POLITIKA Hrvatska je ulaganje Ine i politički kapitalizirala: Tuđman je posjetio Moskvu nedugo poslije kupnje ZASTRAŠUJUĆA RUSKA UCJENA Rusi su po svaku cijenu htjeli kupiti Bijele noći za minimalnu cijenu: u ožujku su prekinuli pristup naftovodu Kupovina i korištenje Bijelih noći vjerojatno nikada neće biti do kraja razjašnjeno ni u Hrvatskoj. Naime, brojne su nedoumice koje prate Ininu “ekskurziju” u Sibir, počevši od same odluke o kupovini Bijelih noći. Nesumnjivo je da je u toj transakciji veliku ulogu igrala politika, a mnogi su mediji spominjali i kriminal, iako konkretnih dokaza, barem trenutačno, nema. Štoviše, danas u Ini tvrde da je postojao njen opravdan interes za širenje i na druga tržišta, a dolazak na rusko, nestabilno ali jedno od najvećih, bila je logična odluka. Uostalom, tržište nafte vjerojatno je najglobaliziranije tržište, i poremećaji na državnim razinama samo će u iznimnim slučajevima, kad se taj poremećaj događa u državama koje opskrbljuju znatan dio svjetskog tržišta ili kad se radi o supersilama, imati utjecaja na cijene nafte.
U godini kad je Ina kupila Bijele noći ni Rusija ni Hrvatska nisu imale velik ugled u svijetu. Velika financijska kriza koja je ljeti 1998. pogodila Rusiju poklopila se s padom cijena nafte na svjetskom tržištu, a strane kompanije koje su do tada poslovale u Rusiji i crpile nalazišta nafte odlučile su se povući. Dijelom, kako su svjedočili stranci do tada zaposleni u Rusiji, to je povlačenje bilo i zbog ruske netrpeljivosti prema zapadnjacima, od koji su ih neki, prije svega Amerikanci, tretirali kao slabu radnu snagu s lošim menedžmentom i korumpiranim političarima. Rusi su uzvratili, nisu više krili svoju netrpeljivost. A konačno je presudio pad cijene barela nafte na svjetskom tržištu da se i inokompanije počnu povlačiti iz Rusije, ne vjerujući da će tako skoro doći do oporavka na svjetskom tržištu.
Gledajući s te strane, Inina odluka da u takvoj situaciji povoljno kupi nalazišta nafte Bijele noći, danas izgleda vizionarski. Plaćena cijena bila je relativno niska – 18,5 milijuna dolara, a zalihe su bile procjenjivane za sljedećih dvadeset ili trideset godina, s tim da je Ina dobila koncesiju do 2016. godine. Tržište se u međuvremenu oporavilo, cijena barela ponovo je porasla, i naftna polja Bijele noći ponovo su postala atraktivna. Osim toga, i politički je urodilo plodom: samo nekoliko tjedana nakon realizirane kupovine Bijelih noći, u Moskvi, dotada politički tradicionalno sklonijoj Srbiji negoli Hrvatskoj, zatekao se i tadašnji hrvatski predsjednik, pokojni Franjo Tuđman. Djelomično stabiliziranje političkih prilika u Rusiji na kraju je dovelo i do labavijih odnosa sa Srbijom, nakon čega je došlo i do pada dvanaestogodišnjeg režima Slobodana Miloševića. Hrvatska je, dakle, ulaganje svoje najveće kompanije i politički kapitalizirala.
No stabiliziranje i oporavak svjetskog tržišta nafte otkrili su i neke nove ruske apetite. Shvativši da nafta ponovo donosi velik profit, u Rusiji je započeo proces okrupnjavanja naftnih kompanija. Velike ruske kompanije preko noći su gutale manje, a sredstva se u toj bitki nisu birala. Bio je i ostao važan jedino profit, pa čak i one inozemne kompanije koje su i tijekom krize ostale u Rusiji tada su morale otići s tog tržišta, kao što se to dogodilo kanadskoj tvrtki Norex Petroleum. U Ini kažu da je njihova izdržljivost, uz djelomično rusko simpatiziranje hrvatskog socijalističkog nasljeđa i slavenske tradicije, presudila što su ostali na tom tržištu u vrijeme kada su i mnogo veće tvrtke, iz neusporedivo snažnijih i utjecajnijih zemalja, napuštale Rusiju posramljene i financijski nagrižene. Svakako, valja spomenuti i činjenicu da su Inini stručnjaci u Rusiji radili i mnogo godina prije nego što je Ina kupila Bijele noći, pa je i njihovo znanje i poznavanje ruskih običaja u ovakvoj situaciji bilo iznimno značajno.
Na velikom ruskom tržištu čak i dobri rezultati poslovanja Bijelih noći osiguravali su iznimno mali postotak učešća na tržištu, manji od jedan posto. Ina i njene Bijele noći samo su jedna od mnoštva takvih malih tvrtki, a suočavanje s neusporedivo većim konkurentima koji ih žele uništiti rezultiralo je osnivanjem udruženja malih naftnih kompanija. No kako su strane velike kompanije kupovale jednu po jednu malu, tako je kopnio i utjecaj tog udruženja. Konačno, na udaru se našla i Ina. Pritisak poreznih ustanova, ali i lokalnih moćnika, povećavao se, pa su se, unatoč obećavajućoj perspektivi i dobrim poslovnim rezultatima, Bijele noći našle na tržištu. Početkom veljače prošle godine Ina je odlučila pronaći strateškog partnera ili prodati Bijele noći, ali ni ta odluka Rusima nije bila dovoljna – trebalo je maksimalno spustiti cijenu nalazišta.
Pritisci su dosegli vrhunac 18. ožujka, kad je zatvoren pristup magistralnom naftovodu. Pod izlikom da priključak nalazišta, odnosno rezervoari za naftovod, tehnički ne zadovoljavaju, Bijelim noćima je onemogućeno da izvađenu naftu transportiraju izvan područja nalazišta. Nakon tri dana svi su Inini rezervoari u Rusiji bili popunjeni. Daljnje bušenje nije imalo nikakva smisla, Bijele noći su zatvorene, a dnevni gubitak iznosio je 200.000 dolara. Osim tih gubitaka, na svakom nalazištu javili bi se i dodatni problemi kad bi se konzervirane bušotine ponovno pokrenule, a sibirska je zima ostala jednako opasna i za ljude i za posao.
Svi pokušaji Ininog pregovaračkog tima da što prije i uspješnije prodaju Bijele noći činili su se uzaludnima. Pregovarali su s državnim i privatnim tvrtkama u državnim, i sve su obećavale da će se naftovod otvoriti u najkraćem roku. Ali niti je naftovod otvoren, niti su ponuđene cijene bile prihvatljive, a kamoli odgovarajuće. Severneft, Slavnjeft, TNK, Rosnjeft, Alfa Grupa…, samo su neka od tvrtki s kojima se pregovaralo, a mnoštvo je onih koje su bile zainteresirane, a nikad nisu dale konkretnu ponudu. Prvi pregovori su započeli sa Severneftom, a prekinuti su zbog vrlo niske ponuđene cijene. Sa Slavnjeftom, sljedećom kompanijom, s kojom je bio čak parafiran ugovor, pregovaralo se sedam mjeseci, a ništa se na kraju nije realiziralo. Kao potencijalni kupac pojavila se i tvrtka TNK, Tjumenska naftna kompanija, u kojoj je u Moskvi radio Davor Štern, Inin direktor u vrijeme kupovine Bijelih noći. Iako se u svojim intervjuima zaklinjao kako nema ništa s ponudom TNK za kupovinu Bijelih noći, pa čak da nije ni angažiran na pregovorima, val sumnje u njegove interese (i posredno tko zna čije) do danas nije otklonjen, kako pri Ininoj kupnji Bijelih noći tako i pri ponudi TNK da ih kupi od Ine. Osim toga, kako je poznato, Štern je svojedobno radio za američku tvrtku od koje je Ina kupila Bijele noći, što je dodatno pojačalo sumnju u cijeli aranžman, a i spomenuti kanadski Norex Petroleum nakon odlaska iz Rusije svoju je opremu prodao Šternovu TNK-u.
Unatoč raznim obećanjima, s Bijelim noćima ništa se nije događalo, pregovori su propadali kako su i započinjali, a gubici su se gomilali. Bez ruskog odgovora ostali su i svi Inini prijedlozi da se dodatnim ulaganjima otklone rizici i započne s daljnjim crpljenjem nafte. Rezultiralo je sve drastičnijim smanjenjem vrijednosti Inine tvrtke SEIL, Siberian Energy Investment Limited, koja je na britanskom otoku Guersneyu registrirana kao jedi vlasnika Bijelih noći. SEIL-ove financijske teškoće postajale su sve veće. Inini predstavnici često su putovali u Moskvu ne bi li postigli bilo kakav koristan dogovor.
Tijekom procesa prodaje Bijelih noći otkrivena su i četiri aneksa kupoprodajnog ugovora koja su cijelu prodaju Bijelih noći dovela u skoro bezizlaznu situaciju. A Nacional je početkom travnja ove godine objavio da su prilikom Inine kupovine Bijelih noći potpisana četiri aneksa ugovora – jedan o plaćanju posredničkih usluga, drugi kojim je predviđeno da Ina ruskim partnerima isplaćuje 0,2 dolara po prodanom barelu nafte iz Bijelih noći za usluge osiguranja transporta, prodaje i naplate, što se nije ispunjavalo pa je Inin dug dosegao tri milijuna dolara. Trećim aneksom je predviđeno osnivanje zajedničke kompanije u kojoj bi Ina imala 90 posto, a tvrtka OFIL (iako nije registrirana u Rusiji, ipak je u ruskom vlasništvu) 10 posto vlasništva, zbog čega bi se dijelila i dobit iz Bijelih noći. Zadnji, četvrti aneks ugovora, bio je i najgori – u njemu je stajalo da će Ina prodati OFIL-u polovicu Bijelih noći po “dogovorenoj cijeni”, i na njega prenijeti pravo korištenja koncesije, dok će još 26 posto dionica prodati ruskoj tvrtki Tagrinskneft, po čemu bi Ini ostalo tek 24 posto vlasništva nad Bijelim noćima. Za te anekse je Davor Štern u jednom od rijetkih intervjua ustvrdio da su rukovodeći kadrovi u Ini znali za njih, da nisu protuzakoniti, i da ne vidi razloga tolikom iščuđavanju nad njima. Ipak, Ininim pregovaračima trebalo je mnogo umijeća da te anekse anuliraju i Bijele noći prodaju bez, uza sve ostale, i ovih otežavajućih okolnosti.
Neke od tvrtki koje su se javljale kao potencijalni kupci Bijelih noći bile su registrirane tek nekoliko dana ranije, s očitom namjerom da posluže tek za kupnju profitabilnih naftnih polja. Ina ih je sve odbila, a na kraju je izabrala sadašnjeg kupca, registriranog u Švicarskoj, dok je cijela transakcija obavljena u Londonu po britanskim zakonima. Ina je namjeravala ostati u Rusiji, ali su je događaji oko Bijelih noći prisilili na promjenu strategije. Pritisci kojima su bili izloženi uvjetovali su da se prodaju cijele Bijele noći, iako je početna ideja bila da se uzme strateški partner kojemu bi se prodalo 50 posto Bijelih noći. Sve ideje, osim prodaje kompletne tvrtke, na kraju su napuštene.
Na kraju, Ina je od cijelog posla ipak profitirala, i neće se poremetiti opskrba naftom u Hrvatskoj. Što će pak prodaja Bijelih noći značiti za cijenu koju će investitori ponuditi Vladi RH koja prodaje četvrtinu Ine – ne žele spekulirati ni u samoj Ini. S jedne strane, ostali su bez naftonosnog polja, a s druge su se riješili potencijalne bombe gubitaka. Za dobru cijenu, i uz profit, ali koji sada treba hitno investirati u nekom drugom dijelu svijeta.