ZVONKO ZUBAK, trgovac oružjem, izjavio je za Nacional: 'Ja nisam neozbiljan čovjek i svjestan sam da nakon ovih mojih riječi ili Ružman ili ja moramo završiti u zatvoru'“Imam svjedoka koji će na sudu potvrditi da je Mladen Ružman, pomoćnik ministra obrane za sigurnosno-obavještajne poslove, od mene tražio 2,5 milijuna dolara mita za to da mi pomogne u postupku u kojem se borim da mi Republika Hrvatska plati 200 milijuna dolara koje mi duguje za nabavu raketnog sustava S-300”, izjavio je potkraj prošlog tjedna za Nacional trgovac oružjem Zvonko Zubak. Ako su njegovi navodi točni, spor između Vlade i Zubaka o naplati 200 milijuna dolara navodno spornih potraživanja prometnut će se u najveći skandal vladajuće koalicije.
U tom slučaju pokazat će se da je Ministarstvo obrane i nakon smjene vlasti 2000. ostalo potpuno jednako kao i u doba HDZ-a, kad su u MORH-u počinjene brojne nezakonitosti. Štoviše, pokaže li se da su Zubakovi navodi točni, pokazat će se da su najviši dužnosnici Ministarstva obrane upleteni u kriminal najgore vrste: tražili su mito da bi privatnoj osobi omogućili da pred sudom ostvari svoja, po svemu sudeći opravdana potraživanja.
“Ružman mi je rekao da će on osobno omogućiti da iz MORH-a dobijem ugovor između Ministarstva obrane, koji je potpisao Gojko Šušak, i tvrtke Winsley Finance Limited. To bi bio ključni dokaz za sud da mi je Republika Hrvatska dužna novac te da ja cijelo vrijeme govorim istinu. Pri sklapanju Ugovora o nabavi raketnog sustava potpisana su tri dokumenta. Jedan smo dobili mi kao nabavljači a dva su ostala u arhivi MORH-a. Ružman je trebao izvući iz arhive jedan od tih ugovora i meni ga dati kao dokaz. Također mi je rekao, ako mu se ne da novac, da će se pobrinuti da taj ugovor nestane iz arhiva MORH-a. To bi valjda zauvijek trebalo spriječiti da dobijem spor i svoj novac. Dao mi je i upute po kojima sam taj novac trebao uplatiti na račun neke tvrtke na Britanskim Djevičanskim Otocima a cijela transakcija trebala se obaviti u Lihtenštajnu ili Švicarskoj. Pri prvom razgovoru, u pizzeriji ‘Canzona’ blizu hotela ‘Sheraton’, pristao sam da mu dam taj novac, no poslije sam se predomislio– zašto da dajem novac za nešto što mi ionako po pravdi pripada. Pri sljedećem susretu, također u ‘Canzoni’, rekao sam mu da mu mogu dati samo 500.000 dolara. Ružman je to odbio s obrazloženjem da taj novac mora podijeliti s drugima koji mu pomažu u realizaciji operacije. Imam svjedoka koji je sjedio tik do nas dvojice i slušao cijeli naš razgovor, a da to Ružman nije vidio. On će moje navode potvrditi na sudu. Ja nisam neozbiljan čovjek i svjestan sam da nakon ovih mojih riječi ili Ružman ili ja moramo završiti u zatvoru. Zbog važnosti Ružmanove funkcije očekujem da me uskoro posjeti i policija, kojoj ću rado ispričati sve detalje o našem razgovoru, kao i uputiti je na svjedoka. Nadam se da će nakon toga protiv Ružmana biti podnesena i kaznena prijava po službenoj dužnosti. U sve je vrlo vjerojatno umiješan i bivši ministar obrane Jozo Radoš. To bi policija također trebala dobro ispitati. O kakvim je pritiscima riječ, pokazuje i primjer Jadranka Juga, koji je od Vlade zadužen za cijeli predmet. Jug, zamjenik državnog odvjetnika, rekao je meni i mom odvjetniku Miroslavu Šeparoviću, dok smo razgovarali u hotelu ‘International’, da je pod strašnim pritiskom kako bi se odustalo od bilo kakve nagodbe i cjelokupni predmet prebacilo na sud. Na taj način vlast želi kupiti vrijeme i odgovornost prebaciti na nekoga drugog”, rekao je za Nacional Zvonko Zubak.
Taj trgovac oružjem, preko kojeg je u Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata uvezen najveći dio naoružanja za obranu, ovako teške optužbe odlučio je javno iznijeti nakon što mu je Arbitražno vijeće, po njegovu mišljenju potpuno neosnovano, osporilo pravo na 200 milijuna dolara koje mu je, po njegovim tvrdnjama, Hrvatska dužna isplatiti za nabavu raketnog sustava S-300. On čvrsto vjeruje da su takvu odluku Arbitražnog vijeća potaknuli politički pritisci iz Vlade, a sumnja da su najveći pritisci na arbitražu stigli iz Ministarstva obrane.
Zato je Zubak već zatražio hitno ponavljanje arbitražnog postupka, a Nacionalu je otkrio da će potom pokrenuti zaštitu svojih potraživanja i sudskim putem. Najavio je i velike neformalne pritiske preko svojih inozemnih poslovnih suradnika, koji bi za hrvatsku Vladu, kako kaže, mogli imati vrlo neugodne posljedice, najvjerojatnije zbog raznih poslova oko tajne kupnje oružja i kršenje embarga, što je kriminal koji po međunarodnom pravu ne zastarijeva.
Nacional ima opsežnu dokumentaciju – kompletan izvještaj o radu Arbitražnog vijeća i sporni ugovor potpisan između Ministarstva obrane i Winsley Finance Ltd. – iz koje se vidi da bi Zubakove najave doista mogle Vladi stvoriti velike probleme. Štoviše, iz pravorijeka Arbitražnog vijeća čak proizlazi da bi Zubak najavljeni spor pred sudom mogao dobiti i bez ponuđene Ružmanove “pomoći”. Dokumenti kojima raspolaže Nacional izravno potvrđuju da je ugovor o nabavi raketnog sustava S-300 valjan te da je cijeli posao u najvećoj mjeri doista obavljen onako kako Zubak javno govori.
Zubak tvrdi da je raketni sustav S-300 za Hrvatsku nabavio na temelju izravnog dogovora s bivšim ministrom obrane Gojkom Šuškom i na temelju izravnog odobrenja bivšeg predsjednika Republike Franje Tuđmana. Nakon toga 19. srpnja 1994. potpisan je Ugovor o budućem ugovoru između Ministarstva obrane kao budućeg kupca i tvrtke Winsley Finance Limited kao budućeg dobavljača, čiji je Zubak bio partner. Isporuku sustava S-300 dogovorili su tvrtka Winsley Finance Ltd. i u ime Ministarstva obrane tvrtka “Alan”, kojom je rukovodio Vladimir Zagorec. Isporuka je počela 10. kolovoza 1994. a do 23. travnja 1996. u Hrvatsku je isporučeno 80 posto dogovorenog oružja. Najveći dio pristiglih raketa u to vrijeme javnost je mogla vidjeti na svečanoj vojnoj paradi na zagrebačkom Jarunu 30. svibnja 1995. Kako će se poslije pokazati, neposredno uoči akcije “Oluja” ta se vojna parada na psihološkom planu pokazala presudnom prevagom u Domovinskom ratu. Te su rakete trebale odvratiti Beograd da krene u odmazdu nakon “Oluje” bombardirajući avionima Zagreb. Kad su Srbi na paradi vidjeli da Hrvatska posjeduje rakete S-300, znali su da ni jedan njihov avion ne može prići ni blizu Zagrebu a da ne bude srušen. Pritom nisu znali da sustav nije kompletan i da je takav posve neupotrebljiv. Nikad nije bilo isporučeno 20 posto sustava potrebnog za njegovo aktiviranje. Zubak tvrdi da isporuka nikad nije bila dovršena jer Ministarstvo obrane nikad za to nije odredilo ni mjesto ni vrijeme, iako je isporuka i danas moguća u roku od 24 sata.
Prema Nacionalu dostupnim informacijama, raketni sustav S-300 nabavljen je uz pomoć tadašnjih visokih ruskih dužnosnika i odobrenje samog vrha ruske vlasti. Dio sustava Zubak i njegovi partneri morali su platiti unaprijed, jer se radilo o vrlo osjetljivoj transakciji, u vrijeme dok je za zemlje bivše Jugoslavije još na snazi bio embargo na uvoz oružja. Usporedo s tim, ugovorne strane vodile su pregovore o 200 milijuna dolara koje je Hrvatska trebala platiti dobavljaču. Zubak je 21. lipnja 1999. ugovorom o cesiji preuzeo potraživanja tvrtke Winsley Finance Ltd. na svoje ime. Kako do isplate nije došlo za vrijeme bivše vlasti, Zubak je svoja potraživanja odlučio naplatiti sada. Isprva je pregovarao s premijerom Račanom i predsjednikom Mesićem. Potom je i hrvatska javnost prvi put čula za njega. Napisi u dnevnom tisku predstavili su ga kao zagonetnog potencijalnog investitora u NK Dinamo iz Zagreba.
Zubak je o sebi i svojim poslovima prvi put opsežno progovorio 12. veljače za Nacional, a nedugo potom pokrenuo je postupak naplate svojih potraživanja putem Arbitražnog vijeća sastavljenog od tri člana, jer su u MORH-u, kako Zubak tvrdi, osporavali njegovu dokumentaciju i tvrdili da nemaju nikakav ugovor o isporuci sustava S-300. Arbitražno vijeće sastalo se pet puta, 11. ožujka, 22. travnja, 13. svibnja, 3. lipnja i 17. lipnja 2002., a početkom srpnja odbilo je njegov zahtjev kao neosnovan.
Zubakov odvjetnik Miroslav Šeparović poslao je 11. srpnja 2002. predsjedniku Arbitražnog vijeća Zoranu Paraću pismo kojim zahtijeva ponavljanje arbitraže. Taj zahtjev ujedno je i najblaži dio pisma u kojem Zubak optužuje članove Arbitražnog vijeća da su prekršili Zakon o arbitraži i za svoj honorar prisvojili neprimjerenu svotu novca suprotno zakonu.
Nacional ima obračun iz kojeg se vidi da je Zubak kao polog uoči arbitraže uplatio 1.122.628kuna te da su si arbitražni suci Zoran Parać, Mihajlo Dika i Miljenko Giunio, profesori na Pravnom fakultetu i sudac Županijskog suda u Zagrebu, sami odredili da im honorar za pet ročišta u bruto iznosu bude 256.319, 40 kuna, što ukupno iznosi 768.958,20 kuna.
“Obračun troškova koji se odnosi na nagradu za rad arbitrima smatramo apsolutno neprimjerenim, ničim obrazloženim i suprotnim smislu i sadržaju čl. 35. Zakona o arbitraži. Naime, ako je Arbitražno vijeće smatralo da ne postoji arbitražni sporazum između prvotužitelja i tuženika, moglo je odmah po primitku tužbe, ili eventualno na prvom ročištu, donijeti pravorijek, i to po službenoj dužnosti i bez prigovora tuženika, s obzirom na to da su uz tužbu bile priložene sve odgovarajuće isprave dovoljne za donošenje odluke u pogledu postojanja arbitražne klauzule. Stoga su sva ostala ročišta bila nepotrebna, zbog čega moja stranka ne može trpjeti štetne posljedice”, stoji u istom pismu.
U upravo citiranom dijelu pisma sadržan je i glavni prigovor Zvonka Zubaka Arbitražnom vijeću. Ono je odlučilo da Zubakovo potraživanje 200 milijuna dolara nije osnovano samo zato što Zubak nije osobno bio suugovaratelj posla nego se u postupku pojavio kao osoba koja je preuzela na sebe potraživanje tvrtke Winsley Finance Ltd. od Vlade. Stoga je Arbitražno vijeće utvrdilo da Zubak s Vladom nije imao nikakav ugovor na temelju kojeg bi se odredila arbitraža u slučaju spora, te on zato i ne može inicirati provedbu arbitraže, zbog čega se i ne može udovoljiti njegovu zahtjevu da mu se isplati 200 milijuna dolara. Arbitražno vijeće u svom je obrazloženju odbilo gotovo sve druge primjedbe Vlade, koje je ona iznijela osporavajući Zubakova potraživanja. Odbijena je i primjedba Vlade da je ugovor ništavan, jer potpis Gojka Šuška smatra falsifikatom.
“Radi utvrđivanja autentičnosti ili neautentičnosti potpisa Gojka Šuška arbitražno vijeće odredilo je, na prijedlog samog tužitelja i uz suglasnost tuženika, grafološko vještačenje i za vještaka je imenovalo stalnog sudskog grafološkog vještaka dr. sc. Željka Sabola”, stoji u obrazloženju Arbitražnog vijeća. On je 18. svibnja 2002. utvrdio je da je potpis Gojka Šuška na spornom ugovoru autentičan. Arbitražno vijeće zato nije prihvatilo prigovor Vlade da je Šuškov potpis krivotvorina, kao ni dva prethodna nalaza vještaka koje je prije arbitraže angažirala Vlada, jer ih ne smatra objektivnima, ali ni dovoljno preciznima da bi pomogli u rješavanju spora.
Arbitražno vijeće nije prihvatilo ni sramni prigovor Vlade da se tim ugovorom kršio embargo na uvoz oružja, kao ni prigovor po kojem je ugovor ništavan zato što ga je tadašnji ministar obrane Šušak potpisao kao privatna osoba, bez prethodne odluke Vlade. Nije prihvaćen ni prigovor Vlade po kojem je u ime Vlade nezakonito imenovan član Vijeća Miljenko Giunio.
Na kraju Zubakovu zahtjevu nije udovoljeno samo zato što on izravno nije spomenut u ugovoru kojim je određeno da probleme nastale u transakciji rješava arbitraža, nego se pojavio kao osoba koja je od Winsley Financea međusobnim ugovorom preuzela potraživanja. Utoliko negativna odluka Arbitražnog vijeća nipošto ne znači definitivan Zubakov poraz. Arbitražom je potvrđeno da je Ugovor između Ministarstva obrane i Winsley Financea valjan, da je Šuškov potpis autentičan i da nije bitno ni to što je on to potpisao bez prethodne odluke Vlade.
Zubak je prošli tjedan javno govorio da je podvrgnut brojnim pritiscima i da su mu iz Vlade poručili da je Vladin cilj zastara postupka pred sudom i da mu novac neće biti plaćen. Sadržaj pravorijeka Arbitražnog vijeća u prilog je njegovim tvrdnjama.
Prema informacijama iz krugova bliskih Zubaku, on u postupku koji će pokrenuti kako bi naplatio svoja potraživanja, namjerava pozvati više svjedoka. Tvrdi se da će glavni svjedoci biti nekadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić, Krešimir Ćosić, bivši zamjenik Gojka Šuška, kao i tadašnji predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Krešimir Zubak. Prema tvrdnjama Zvonka Zubaka, upravo je Krešimir Zubak, koji mu je daljnji rođak, imao bitnu ulogu u nabavi sustava S-300. On je poslao garantno pismo da S-300 zapravo odlazi u BiH a ne u Hrvatsku. To je pismo bilo potrebno kao pokriće za izvoz oružja iz Rusije. Cijela ta operacija obavljena je uz znanje i podršku samog vrha ruske vlasti i zato bi cijeli slučaj uskoro mogao poprimiti razmjere velikog međunarodnog skandala. Tvrdi se i da su za cijelu tu operaciju znale i Sjedinjene Američke Države i prešutno je podržale.
Kako su sve strane dobro znale da je takvo što nominalno nedopustivo zbog embarga na uvoz oružja koji je tada bio na snazi, javno svođenje računa u toj transakciji za Vladu bi možda moglo imati i mnogo neugodnije posljedice nego što se misli u krugovima bliskim premijeru Račanu. Tajni sudski postupak, koji je Zubak već najavio, sigurno neće razveseliti hrvatske inozemne diplomatske saveznike. Zato će biti zanimljivo kakav će biti stvarni sadržaj neformalnih pritisaka koje je Zubak preko svojih poslovnih partnera već najavio, osobito uzmu li se u obzir tvrdnje po kojima dio novca koji Vlada treba isplatiti Zubaku treba dospjeti i na račune inozemnih moćnika koji su cijelu transakciju prešutno politički podržali, ali očito uz primjerenu naknadu.

Ružman je kao pomoćnik ministra obrane tražio mito da bi mi pomogao naplatiti 200 milijuna dolara koje mi Hrvatska duguje za raketni sustav S-300 Zubak je Ružmanu rekao da mu može dati samo 500.000 dolara, no on je to odbio s obrazloženjem da taj novac mora podijeliti s drugima koji mu pomažu u realizaciji operacije: u sve je vjerojatno umiješan i bivši ministar Jozo RadošZubakovi partneri

Iako Zubak ne želi javno govoriti o imenima svojih partnera, jedan od njih vjerojatno je Josef Rothaichner. Pišući o pozadini nabave sustava S-300 Nacional je u lipnju 2000. objavio da je za taj raketni sustav Hrvatska željela Rothaichneru dati 52 posto riječkog aerodroma na Krku te hotele “Tamaris”, “Beli kamik”, “Koralj”, “Dražica” i “Jadran”, a navodno je bio nuđen i hotel “Dubrovnik” na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Josef Rothaichner, bogati industrijalac i trgovac zlatom i dragim kamenjem iz Rimbacha, i njegova tvrtka “Rothaichner” bili su mozak te operacije. On je S-300 nabavio u suradnji sa svojim stalnim partnerom, tvrtkom “Agroplast” iz Libereca na sjeveru Češke, te Zvonkom Zubakom i Milanom Sabljakom. Zubak to niječe. On nije htio komentirati svoje odnose s Rothaichnerom, ni povezanost s “Agroplastom”, iako se tvrdi da je on s tom tvrtkom nekoliko puta surađivao.
Preko “Agroplasta”, koji je najjači izvoznik oružja iz bivših republika SSSR-a, nabavljena je većina hrvatskih aviona. Nacional je u lipnju 2000. otkrio i da su se Rothaichner, “Agroplast”, Zubak i tvrtka “Ikona Frydlant” iz češkog grada Frydlanta našli i u središtu hrvatske helikopterske afere iz 1992. te da se Zubak s “Agroplastom” kao nositeljem certifikata konačnog korisnika spominjao i u kontekstu velike afere koja je izbila 1999. nakon što se u velikoj istrazi američke vlade i FBI-a otkrilo da je 40 zrakoplova MiG-21 bis i 80 raketa R60 M iz Kazahstana, navodno za potreba Vojske Federacije BiH, završilo u Sjevernoj Koreji, koja je pod embargom. Zbog velikog pritiska Amerike tada su kazahstanski ministar obrane i šef nacionalne sigurnosti morali podnijeti ostavke.

Zubak je za Hrvatsku nabavio i helikoptere MI-24 i 24 aviona Mig-21

Osim sustava S-300 Zvonko Zubak je u vrijeme dok je Hrvatska bila pod embargom za obranu zemlje nabavio većinu oružja, od 24 aviona MiG-21 do helikoptera “letećih tvrđava” MI-24. Zbog embarga UN-a na oružje većina toga oružja dopremljena je u Hrvatsku zračnim putem u 280 golemih vojnih transportera “antonova” 72 i 154.
Kako bi se Zagreb osigurao od eventualne odmazde Slobodana Miloševića zbog operacije “Oluja”, nabavljene su 52 rakete S-300. Taj je raketni sustav bio jedino učinkovito oružje protiv srpskih MiG-ova 29 koji se klasičnim raketama nisu mogli srušiti. Hrvatski politički i vojni vrh procijenio je da bi, ako Srbi napadnu Zagreb tim avionima, mogla propasti cijela operacija “Oluja”. Sustav S-300 pokazan je na Jarunu na vojnoj paradi 1995. Srbi tada nisu znali da je on bio nekompletan te je Beogradu to bila jasna poruka da nema što tražiti sa svojim MiG-ovima 29 iznad Zagreba.

Jozo Radoš o sukobu MORH-Zubak

NACIONAL: Valjda je netko odgovoran za to što je Hrvatska u sudskom sporu koji bi je, ako ga izgubi, mogao dovesti do ruba bankrota? – Istina, mi smo u sporu sa Zubakom. I dok se taj spor ne riješi ništa ne možemo s tim sustavom. Ne možemo ga kompletirati ili eventualno prodati. Postoji samo zabilješka o tome po kojoj se može pretpostaviti da je o nabavi raketnog sustava S-300 odlučeno na najvišoj državnoj razini, na razini bivšeg predsjednika Republike. Postoje neki predugovori, ugovori o budućim ugovorima, ali se u njihovu autentičnost sumnja. Tako se u to vrijeme poslovalo. Istina, Zubak od države potražuje 200 milijuna dolara. Ne bi država bankrotirala zbog tog iznosa, ali to nam svakako ne bi trebalo.