ZLATKO DIZDAREVIĆ, bivši pripadnik sisačkih Vukova, već je u rujnu 1999. u intervjuu za Nacional svjedočio o ubojstvimaDanko Kovač, predsjednik Županijskog suda u Sisku, zataškava jedan od najpoznatijih primjera ratnih zločina: likvidaciju mlade sisačke Srpkinje Ljubice Solar. Izumio je pritom i novi trik: istragu je proglasio najstrožom pravosudnom tajnom, u svom je uredu 7. kolovoza zatočio trojicu novinara i prisilio ih da, pod prijetnjom kaznenog progona i pravosudne policije, potpišu izjavu kojom se obvezuju na medijsku šutnju. Slična prijetnja upućena je svjedocima i rodbini žrtava. Kovačeva demonstracija tzv. neovisne sudačke vlasti i sile još je paradoksalnija stoga što je priča o Ljubici Solar – poput svih ostalih sisačkih egzekucija iz 1991. i 1992. – upravo zahvaljujući novinarima postala javnom i pravosudnom temom.
Ubijena je 17. rujna 1991., u svom sisačkom stanu na tadašnjem Trgu Moše Pijade. Bilo joj je 19 godina, pohađala je kozmetičku školu i trebala se udati za Sarajliju Duška Malovića, relativno poznatog sportaša i tjelohranitelja tadašnje glazbene zvijezde Tatjane Matejaš Tajči. Pretpostavlja se da je ubojica ciljao iz policijske stanice nasuprot njezinoj zgradi, udaljenoj stotinjak metara. Kao jasan trag smrtonosnog hica ostalo je slomljeno staklo na njezinu prozoru.
Kovač je zabranio novinarima da otkriju kako provodi istragu o likvidaciji Ljubice Solar, a upravo su novinari otkrili to ubojstvo i već sve o tome napisali, dok je pravosuđe slučaj ignoriralo Još 1991. policija je uredno registrirala ubojstvo, vještaci su obavili obdukciju, majka je identificirala tijelo. Čak je podnesena i kaznena prijava protiv “nepoznatog počinitelja”. Nitko se nije ni potrudio otkriti identitet zločinca koji je vjerojatno i sam nosio policijsku uniformu, pa je likvidacija Ljubice Solar uvrštena u MUP-ovu statistiku kao trajno neriješen slučaj. Danko Kovač, tada još istražni sudac, bio je pak zaokupljen drugim stvarima. Prema najnovijim otkrićima Novog lista, u to doba “državotvorno” je progonio sisačkog poštara – dakako, Srbina – optuživši ga da je već u doba SFRJ rovario protiv hrvatske nacije tako što je 1983. u srpska naselja na Baniji uveo više telefonskih linija nego u hrvatska. Istina, optuženik je na kraju oslobođen apsurdnih optužbi, ali je po Kovačevu nalogu u zatvoru proveo nekoliko mjeseci.
Priču o Ljubici Solar prvi je, u travnju 1999., objavio Feral Tribune. Kao jedan od najzornijih primjera etničke odmazde nad srpskim civilima 1991., ona se sporadično reciklirala i u drugim novinama. Nakon sloma HDZ-ove vlasti, pod prijetnjom Haaga i pritiskom medija, s 11 godina zakašnjenja pretočena je napokon u službeni istražni postupak. Danko Kovač – u međuvremenu uzdignut do predsjednika Županijskog suda u Sisku – novinare Jutarnjeg lista, Novog lista i Novog sisačkog tjednika podvrgnuo je dvosatnoj torturi prijetnji i uvreda, u trenutku kad je saslušan prvi svjedok, bliska žrtvina rođakinja. Svjesna da bez medijskog pritiska ne bi bilo ni tog malog, zakašnjelog, nevoljkog pravosudnog koraka, ona je novinare i obavijestila da je zakazano prvo istražno ročište. Pošto su Kovača zamolili za komentar, on ih je primio u svom uredu i potom zarobio, sve dok nisu potpisali izjavu da o prvim istražnim nalazima neće objaviti ni slovca.
Nesumnjivo, Kovač je nastojao spriječiti ne samo daljnje novinarsko njuškanje po sisačkim egzekucijama, nego i javne opservacije njegovih sudačkih poteza, odluka i rada. A ako sudac svoj posao nastoji obavljati u što većoj tajnosti, to može imati samo dva cilja: ili da ugrožene žrtve i svjedoke zaštiti od medijskog linča, ili da, po uzoru na splitskog kolegu Stanka Lozinu iz “slučaja Lora”, zločince proglasi što nevinijima.
Način na koji je predsjednik sisačkog Županijskog suda razgovarao s novinarskom trojkom odaje da mu do žrtava nije osobito stalo. Uz viku, grdnje, uvrede Kovač je medije optužio da su lažljivo i senzacionalistički napuhali broj sisačkih likvidacija. Jer, kako reče, u jesen 1991. u Sisku nije pobijeno 500 Srba, nego maksimalno 60. Koliko je, međutim, poznato, u proteklih 11 godina Kovač se nije pozabavio ni jednim od tih slučajeva, bilo njih pet stotina ili deset puta manje.
Koliko su pridonijeli razotkrivanju zločina koji su – najčešće motivirani pljačkom, otimačinom i ratnim plijenom – počinjeni u ime Hrvatske i hrvatskog domoljublja, toliko su početkom Domovinskog rata neke novine, policija i HDZ-ovo pravosuđe funkcionirali kao bliski saveznici. Priča o sisačkim egzekucijama počinje sa Slobodnim tjednikom Marinka Božića, koji se 1991. specijalizirao za popise navodnih četnika. Premda je Hrvatska i prije međunarodnog priznanja imala institucije koje su mogle i morale goniti dokazane četnike, izdajnike i pobunjenike, ta je uloga prepuštena jednom opskurnom tjedniku. Sistem je bio sljedeći: SZUP, novoosnovana tajna služba, dostavljao je ST-u imena tzv. sumnjivih Srba koja su se, zajedno s njihovim adresama, tiskala u 200.000 novinskih primjeraka. Trupla tih medijski žigosanih ljudi nalazili bi poslije na obalama Save.
I danas je teško utvrditi koliko je Srba nestalo jer njihova tijela nikad nisu pronađena, a koliko ih se doista pridružilo četničkim formacijama koje su ratovale protiv Hrvatske. Ni godinama nakon rata hrvatska policija, Državno odvjetništvo i sudovi nisu pokazivali interes za istinu o njihovim sudbinama, ponajmanje volju da likvidirane žrtve razdvoje od živih ratnih protagonista. Tako su svi Srbi, prešutno, proglašeni istima.
Sisačko područje doista je bilo jedna od najdramatičnijih ratnih zona Republike Hrvatske: prve formacije naoružanih srpskih dobrovoljaca pojavile su se vrlo rano, u srpnju 1991., Hrvati su već u kolovozu iste godine protjerani iz glinskih sela, istodobno je počela tiha evakuacija obitelji oficira JNA, kao najava bombardiranja Siska i Petrinje. Ali potpun ratni kaos, s psima rata kao herojima, bio je, također, učinak hrvatskih “vojskovođa” diletanata, bez ikakva vojničkog znanja, dara i iskustva. Primjerice, titulu šefa lokalnog Kriznog štaba imao je u to vrijeme HDZ-ov grlati radikal Ivan Bobetko, jedan od sinova kasnijeg načelnika Glavnog stožera, koji se samo za potrebe televizijskog snimanja pojavljivao u ratničkoj pozi, u maskirnoj uniformi i pred zemljovidom s ucrtanim linijama srpskog napada i hrvatske obrane. I dok su po Sisku padale bombe, dok su gorjela cijela naselja, on je svoje ratne mjesece provodio u jednom sisačkom kafiću na obali Kupe, u društvu atraktivne plavuše, rasnog psa i boce viskija. Ni Hrvati ga nisu odveć zabrinjavali, a kamoli Srbi. Pravi gazde toga područja bili su Đuro Brodarac, tada načelnik Policijske uprave, i Jadranko Garbin, zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a, prozvane Vukovi, koja je djelovala kao pandan postrojbi Tomislava Merčepa u Pakračkoj Poljani.
Istina, predvođena Brodarcem, lokalna policija uredno je evidentirala ubojstva po sisačkim stanovima i leševe u savskim rukavcima, podnosila je ponekad i kaznene prijave. Ali ni jedna od egzekucija nije kvalificirana kao ratni zločin.
Šutnju o sisačkim eskadronima smrti prekinuli su mediji koji su, za razliku od SZUP-ova ST-a, već uvelike, od 1992., pisali o zločinima HV-a u Zagrebu, Pakracu, Gospiću te u Bosni i Hercegovini. Još 1995. u Feral Tribuneu oglasio se Vjekoslav Vidović, bivši predsjednik Vrhovnog suda koji je na tu funkciju postavljen 1990. da bi ga Franjo Tuđman, tadašnji hrvatski predsjednik, smijenio dvije godine poslije, smatrajući ga nedovoljno “državotvornim”. Vidović se prisjetio da su već 1991. iz Siska u Zagreb stizale šokantne informacije: jednom zgodom mala delegacija zastrašenih sisačkih sudaca izvijestila je vrhovnu sudsku instancu da su mrtvi gotovo svi Srbi koje je ST proglasio četnicima i kosovcima. Premda je informaciju, i usmeno i pismeno, prenio Franji Greguriću, predsjedniku ratne Vlade nacionalnog jedinstva, rezultat se pokazao krajnje jalovim. Kako će se mnogo kasnije otkriti, procesuiran je faktički samo jedan zločin: likvidacija Damjana Žilića čije je tijelo pronađeno na zagrebačkom smetlištu Jakuševac, nakon što su ga četvorica pripadnika HV-a oteli iz zagrebačkog stana njegove kćeri. Egzekutori su identificirani i uhićeni, u istražnom postupku, čak s ponosom, priznali su zločin. Ipak, klasičnim pravosudnim manevrom, podalje od javnosti i novina, pušteni su na slobodu, bez najmanjih sankcija. Kao pripadnici HV-a delegirani su u nadležnost vojnog suca Željka Horvatinovića, koji je 1993. na njih – kao i na desetke drugih – primijenio upravo proglašen Zakon o oprostu. Zakon se, doduše, nije odnosio na ratne zločince. No valja priznati da se u optužnici i nije spominjalo ništa teže od nekvalificiranog ubojstva. Nije isključeno da amnestirani ubojice danas uživaju sve povlastice hrvatskih branitelja.
Kao tehnologija etničkog čišćenja u pozadini fronta – a svi su zločini počinjeni izvan ratnih sukoba – sisačka zbivanja plastično su prikazana tek kad se u medijima, umjesto svjedočenja žrtve, pojavila pokajnička ispovijest druge strane: izravnih sudionika egzekucija. U kolovozu 1999. u Nacionalu je objavljena priča izvjesnog Zlatka Dizdarevića, bivšeg pripadnika Vukova, koji je 1991. radio na prijavnici sisačkog Jodnog lječilišta, pretvorenog u improvizirani zatvor za “nepoćudne” Srbe.
“Vodio sam evidenciju dolazaka. U dva mjeseca moga rada na prijavnici Jodnog lječilišta dopremljeno je oko 80 ljudi. Dopremljeni su i poznati Siščani, recimo, Neno Tintorić, direktor socijalnog, gospodin Sundeć iz Medicinskog centra, pravnik iz rafinerije Đilić, radnik rafinerije Dušan Džapa. Dovodili su ih na osnovi popisa Brajkovića iz HDZ-a. Likvidacije Srba trajale su od 26. lipnja 1991. do kolovoza iste godine. Najčešći izvršitelj likvidacija bio je Drago Bošnjak, čovjek koji danas ima hotel u Umagu, a mislim da je trenutačno u zatvoru. Kad bi on sa zarobljenikom bio u kotlovnici, gdje je bila mučionica, nikad me ne bi pustili da siđem onamo. Nakon što bi završili, polumrtve ljude starom su policijskom maricom odvozili na likvidaciju, a leš bi bacili u Savu. Kad bih sišao u kotlovnicu, sve bi bilo krvavo. Od onih koji su dovedeni u Jodno lječilište samo su dvojica preživjela, Savo Kosić i Nenad Tintor”, ispričao je Dizdarević Nacionalovim novinarima.
Tako su tek novine opet objavile činjenice o kojima sisačko pravosuđe, tobože, nije imalo pojma: ne samo da je Sisak bio poprište zločina, nego da je postojao punkt grupnih, ako ne i masovnih, likvidacija Srba. Prema kasnijem pisanju Globusa, od studenoga 2001, uz Jodno lječilište istovjetnoj svrsi služile su i barake u nekadašnjem sisačkom naselju Omladinskih radnih akcija.
Unatoč, dakle, javno poznatim žrtvama, činjenicama, okolnostima i zločincima, stidljive inicijative za otvaranje pravosudnog dosjea Sisak stare su tek sedam mjeseci. Zasad sisački sud bavi se, štoviše, isključivo ubojstvom Ljubice Solar, i to na vrlo zanimljiv način: novine i novinari, koji su pravosuđe faktički natjerali da poduzme bilo kakve korake, uz uvrede i prijetnje dobili su zabranu javnog priopćavanja. Jedino Ivan Bobetko, nekadašnji sisački “vojskovođa” s plavušom, psom i viskijem, uživa punu zaštitu hrvatske “pravne države”: kad je glasilo Hrvatska ljevica tužio zbog klevetničkog teksta o njegovoj ulozi u sisačkim zbivanjima 1991., ti isti sudovi dali su mu za pravo.