Sjedište INA-e“Aktualna hrvatska Vlada neće finalizirati prodaju Ine za vrijeme trajanja svog mandata. Već se danas to može reći s izuzetno velikom sigurnošću, iako je prošlotjednim ulaskom ruske naftne kompanije ‘Rosneft’ u Ininu tzv. data room (sobu s podacima) i formalno otpočeo proces dubinskog proučavanja poslovanja Ine uoči predavanja obvezujućih ponuda za njenu kupnju”, izjavila su za Nacional dva poslovna čovjeka bliska međunarodnom naftnom poslovanju.

Budući kupac će odmah nakon preuzimanja otpustiti 5.000 radnika i restrukturirati kompaniju U Ini smatraju da se 'Edison gas' na kraju neće ni upuštati u proučavanje dokumentacije te da dvije velike ruske kompanije Lukoil i Rosneft, koje su ušli u najuži izbor, neće pretjerano boriti za pobjedu na natječaju jer su prvenstveno usmjerene na konsolidaciju već stečene imovine Budući da se ne može isključiti kasnije spajanje OMV-a i MOL-a , moglo bi se lako dogoditi da obje tvrtke zajednički taktiziraju i spuštaju cijenu Ine Privatizacija Ine prije nadolazećih izbora po njima se neće dogoditi ponajprije zbog toga što će budući Inin kupac vrlo brzo morati otpustiti najmanje pet tisuća ljudi i ozbiljno restrukturirati njeno poslovanje kako bi ga dugoročno učinio perspektivnim i profitabilnim.

Kako će taj potez novog kupca izazvati velike socijalne proteste zaposlenika, aktualna Vlada zasigurno neće dopustiti da na sebe navuče taj socijalni bijes praktički već u vrijeme predizborne kampanje.

Predviđa se da će se privatizacija Ine finalizirati u najboljem slučaju u prvom kvartalu 2003., a lako je moguće da će se odužiti i do jeseni te godine. Kako je to vrijeme u kojem će i vladajuća koalicija i opozicija već sigurno biti u ozbiljnim pripremama za izbore, to bi, procjenjuje se u istim međunarodnim krugovima, moglo ugroziti poziciju budućeg Inina vlasnika.

Novi vlasnik Ine bi se u tom slučaju čak mogao suočiti s mogućnosti da neka nova koalicijska Vlada pod pritiskom nekoliko tisuća radnika koji će ostati bez radnih mjesta ospori već načelno formiranu privatizaciju Ine i zatraži nekakve preinake u uvjetima prodaje. Stoga će, procjenjuje se, za konačnu privatizaciju Ine najvjerojatnije trebati pričekati ishod budućih parlamentarnih izbora.

Dubinsko ispitivanje

Toga su problema svjesni i u vladajućoj koaliciji. Ipak da Vlada posvećuje naročitu pozornost toj transakciji svjedoči i to što je u INU nedavno prešla i Maja Brinar, bivša zamjenica ministra gospodarstva, koja će se u INI brinuti o tijeku privatizacije te tvrtke.
To nisu jedini problemi s kojima će se Vlada i Ina suočiti tijekom privatizacije te najveće hrvatske naftne kompanije.

Iz krugova bliskih Ini Nacionalu je proteklog tjedna potvrđeno da Edison gas, jedan od pet kandidata, kojeg je Vlada uvrstila u uži izbor za kupnju Ine, uopće neće ući u proces dubinskog ispitivanja Ininih poslovnih knjiga. Ta tvrtka od svojih većinskih vlasnika, tvrtki Gaz de France i Edison još nije dobila ni odobrenje da samostalno prezentira konzorcij koji se nominalno natječe za Inu. Kako se termin, kada bi oni u trajanju od sedam dana trebali proučiti Inine poslovne knjige, već približio, u Ini smatraju da se oni u taj proces neće ni upuštati.

U ovom trenutku teško je pretpostaviti koliko je ozbiljan kandidat ruska naftna kompanija Rosneft, iako je Societe Generale, njihov financijski savjetnik za kupnju Ine, prošlog tjedna već doveo 51 stručnjaka da pregleda ponuđene Inine poslovne knjige.

Iako nije najveća ruska naftna kompanija, Rosneft je samo prošle godine uložio 600 milijuna dolara u više različitih projekata širom svijeta. Njezin većinski vlasnik je ruska država, a osnovana je 29. rujna 1995. rezolucijom broj 971 ruske vlade, kao dioničarsko društvo. Na čelu tvrtke je Sergei Mikhailovich Bogdanchikov, a u samom se njezinu vrhu nalazi desetak vrlo uglednih ruskih državnih dužnosnika. Trenutačno još uvijek nije posve jasno tko za Rosneftove interese lobira u Hrvatskoj. Za lokalnog pravnog savjetnika angažirali su tvrtku Allan & Overy iz Londona, koja je u Hrvatskoj za pravne poslove angažirala nekoliko domaćih odvjetnika.

Konsolidacija imovine

Poprilično je neizvjesno koliko se Lukoil, najveća ruska naftna kompanija koja se na natječaj javila kao predvodnik konzorcija Lukoil & Latsis Group, može smatrati ozbiljnim konkurentnom za kupnju Ine. Lukoil posluje u 40 ruskih regija i 25 različitih zemalja, s ukupno 130 tisuća zaposlenih radnika i s više od 2600 benzinskih pumpi. Nalazi se među naftnim kompanijama s najvećim zalihama nafte u svijetu. Međutim, Lukoil ne planira nova širenja u inozemstvu, nego će se prvenstveno usmjeriti na konsolidaciju imovine stečene tijekom posljednjih nekoliko godina.

“Mi ćemo se zasad koncentrirati na rastuću proizvodnju u Rusiji i bivšem Sovjetskom Savezu, a u distribuciji ćemo se usmjeriti na imovinu smještenu duž koridora za našu naftu – Istočna Europa, Sredozemlje i SAD”, rekao je prije dva tjedna za Reuters čelnik Lukoila Vagit Alekperov.

Osebujni poslovni odnosi

Utoliko se legitimno može pretpostaviti da se Lukoil neće pretjerano boriti za pobjedu na natječajima za kupovinu imovine u Hrvatskoj, Grčkoj i Poljskoj, gdje su dali ponude za kontrolne udjele u tri kompanije. Da im se pri investiranju nigdje ne žuri dodatno potvrđuje razvoj situacije u Poljskoj, gdje se Lukoil nedavno predomislio i odustao od zajedničke kupnje Rafinerie Gdanska SA zajedno s britanskim Rotch Energy Ltd., pa sada tu kompaniju želi kupiti sam.

Zbog navedenog kao trenutačno ozbiljnije Inine kupce u prvi plan se stavljaju austrijski OMV i mađarski MOL. Međutim, za Vladu bi moglo biti nezgodno što se još uvijek pouzdano ne zna kako će se te dvije kompanije ponašati tijekom kupnje Ine. Nacional je iz krugova bliskih tim dvjema kompanijama doznao kako se dosta dugo ozbiljno razmišljalo o tomu da OMV i MOL daju zajedničku ponudu za kupnju Ine.

To su namjeravali učiniti zato što već duže vrijeme imaju prilično zanimljive poslovne odnose, koji se čas mogu okarakterizirati naglašeno prijateljskima, pa mogu završiti međusobnim spajanjem, a čas neprijateljskima, primjerice kao u vrijeme kada je OMV neprijateljskim preuzimanjem već kupio 10 posto dionica MOL-a. Te dvije tvrtke vode veliku regionalnu borbu, jer su svjesne da samo jedna od njih može imati realne šanse za opstanak na globalnom naftnom tržištu, gdje bi je poslije preuzeo neki od svjetskih naftnih giganata. Jedan od poznatijih takvih sukoba bila je njihova svojedobna bitka za poljsku naftnu kompaniju PKN, koju su u sklopu regionalnog širenja htjele kupiti obje kompanije.

U situaciji u kojoj se još uvijek ne može isključiti ni moguće kasnije spajanje OMV-a i MOL-a, Vlada bi trebala posebno paziti kako će se te dvije kompanije ponašati prilikom natječaja za kupnju Ine, jer bi se moglo lako dogoditi da zajednički taktiziraju i spuštaju cijenu, posebno ako uđu u najuži izbor.

Na to bi Vlada trebala posebno paziti zato što bi zbog specifičnih situacija u kojim se nalaze ostali nominalni konkurenti za kupnju Ine, OMV i MOL praktički doista mogli ostati jedinim ozbiljnim kupcima.

Takav razvoj situacije za vladajuću koaliciju mogao bi imati i neželjene političke posljedice. Nacional je još u ljeto 1999. pisao o neuspjelom pokušaju spajanja Ine i MOL-a, te sukobu tehnomenedžerske i radikalno desne struje unutar HDZ-a, koje su u tim procesima podržavale MOL i OMV. Spajanje Ine i MOL-a tada je zagovarala tehnomenedžerska struja HDZ-a, tada nominalno predvođena Davorom Šternom, a zapravo Franjom Gregurićem. Tu transakciju, koja je u to vrijeme bila kompromitirala Vladu jer je učinila smiješnim tada raspisani natječaj za prodaju plinskog dijela Ine na koji su se bili javili njemački Ruhr Gas, talijanski SNAMENI i američki ENRON, spriječila je desna struja HDZ-a predvođena Ivićem Pašalićem. Pašalić je to uspio učiniti nakon što je OMV 12 listopada 1999. poslao pismenu ponudu za kupnju Ine vladi Zlatka Mateše i Uredu predsjednika.

OMV i MOL već od tog vremena imaju dobre političke veze u danas opozicijskim krugovima, čiji bi se utjecaj na bitne financijske tokove u državi, a neizravno i politička snaga, mogao dodatno učvrstiti ukoliko neka od te dvije kompanije na koncu uspije kupiti Inu. To se u prvom redu odnosi na Marijana Kostrenčića, koji je s tvrtkom Intel u procesu kupnje Ine lokalni pravni savjetnik austrijskog OMV-a.

Profit od 353 milijuna kuna

Za vladajuću koaliciju to bi bilo poražavajuće, posebice stoga što se utjecaj desnice, zbog Račanove politike nezamjeranja, na bitne financijske tijekove uopće nije bitno smanjio. Uz navedene okolnosti doista je teško predvidjeti koliko bi država na kraju mogla zaraditi prodajom Ine.

Ina danas zapošljava 17.000 djelatnika, prošle godine je proizvela dva milijuna tona sirove nafte i 1,8 milijardi metara kubnih prirodnog plina, dok je prerađeno 4,8 milijuni tona sirove nafte. Ini, koja posjeduje i 450 maloprodajnih mjesta u zemlji i inozemstvu, država uoči privatizacije pogoduje na različite načine. Nakon što je financijski restrukturirana iskazala profit od 353 milijuna kuna, država joj je omogućila i da do 1. siječnja 2006. nastavi prodavati gorivo ispod razine europskih standarda. Sve se to čini kako bi se prodajom tvrtke na koncu zaradilo što više, iako je o visini zarade od prodaje teško konkretno govoriti jer se spekulira iznosima između 200 i 400 milijuna dolara. U svakom slučaju, riječ je o prevelikom iznosu da odluka o toj transakciji bude lišena sitnih političkih interesa različitih političkih opcija. Tko će na koncu od te prodaje najviše profitirati, vjerojatno će se vidjeti tek nakon nadolazećih izbora.

PREOSTALE FAZE U PRIVATIZACIJI INE

Nakon što sudionici dubinskog ispitivanja poslovnih knjiga Ine završe tzv. “due dilligence”, pristupit će se dodatnim sastancima ekspertnih timova potencijalnih kupaca s ekspertnim timovima Ine. Potom će se Uprava Ine sastati sa svakom od Uprava potencijalnih kupaca. Tek potom potencijalni kupci poslat će svoje obvezujuće ponude, koje će se sastojati iz tehničkog i financijskog dijela. U tehničkom dijelu bit će sadržana vizija interesenta o načinu budućeg upravljanja tvrtkom, kao i o načinu investiranja i slično. Financijski dio regulira način prenošenja dionica na novog vlasnika. Poslije primitka ponuda Vlada će odlučiti o kandidatima koji će ući u uži izbor. Potom će im omogućiti dodatni uvid u poslovanje tvrtke i otkriti im one podatke koji su tijekom ‘due dilligencea’ ostali sakriveni, tzv. black liningom (zacrnjivanjem ključnih informacija). Primjerice, u prvoj fazi dubinskog ispitivanja kandidat za kupnju može saznati količinu rezervi, ali ne i uvjete iskopa ili popuste koje je tvrtka dobila tijekom transporta te nafte i slično. Može se doznati i postoji li neko zaduženje, ali ne i svi detalji o uvjetima tog zaduženja.
U završnoj fazi pregovora o prodaji Ine Vlada će tijekom paralelnih pregovora s najozbiljnijim kandidatima pregovarati o Ugovoru o dioničarstvu, te o Ugovoru o kupnji. Potom će ekspertni tim Ine pregovarati o modalitetima buduće korporativne suradnje između Ine i njenog potencijalnog budućeg vlasnika. Taj proces teoretski najbrže može završiti u proljeće 2003.

MOL
MOL je najveća mađarska kompanija prema neto prometu. Jedini je prerađivač nafte u Mađarskoj i jedina kompanija s dozvolom za prodaju i opskrbu prirodnim plinom na veliko.
Nastao je 1992. godine spajanjem devet mađarskih naftnih i plinskih kompanija koje su do tada djelovale unutar državnog konzorcija OKGT. Dionice MOL-a od 1995. kotiraju na burzama u Budimpešti i Luksemburgu, te se njima trguje i na Londonskom SEAQ-u. Danas se MOL Grupa sastoji od 23 kompanije koje zapošljavaju oko 16 tisuća ljudi. Najveći članovi MOL Grupe, osim samog MOL-a, su Slovačka naftna kompanija Slovnaft u kojem MOL ima 36 postotni udio i mađarska petrokemijska kompanija TVK u kojoj MOL ima 34,5 postotni udio.
U prvom polugodištu 2002. neto prihod porastao je na 161,74 mil. eura (HUF 39.6 bn), a radi usporedbe, gubitak je u istom periodu 2001. bio 19,20 mil. eura (HUF 4.7bn). Zahvaljujući povoljnijim tržišnim uvjetima i jakoj forinti, MOL je u usporedbi s drugim kvartalom 2001. učetverostručio neto prihod na 120,08 mil eura (29,4 milijarde HUF).

Dioničari
Strani institucionalni ulagači 46,1 posto
OMV 10 posto
Strani privatni ulagači 0 posto
ÁPV Rt. (mađarska državna privatizacijska i holding kompanija) 25 posto
Mađarski institucionalni ulagači 4,8 %
Mađraski privatni ulagači 0,4 %
Depozitarne dionice 13,1 %
MOL Rt. (blagajničke dionice) 0,5 %
Neregistrirane dionice 0,1 %

LUKOIL
Lukoil posluje u 40 ruskih regija i 25 različitih svjetskih zemalja, s ukupno 130 tisuća zaposlenih radnika i više od 2600 benzinskih pumpi u svom posjedu. Nalazi se među naftnim kompanijama s najvećim zalihama nafte u svijetu.
Lukoil je prema podacima objavljenim u “Interim consolidated financial statement” zaključno s 31. ožujkom 2002. ostvario 2,84 milijarde dolara prihoda od prodaje, što je manje od ostvarenih 3,33 milijarde dolara u istom periodu prošle godine. Ukupan cash flow od operativnih aktivnosti u istom razdoblju iznosio je 243 milijuna dolara u odnosu na ostvarenih 680 milijuna u istom prošlogodišnjem razdoblju. Istodobno su u investicijske aktivnosti do istog datuma uložili 605 milijuna dolara, što je za 279 milijuna dolara manje nego što su uložili u prvom tromjesečju 2001. Smanjenje prihoda vidljivo je i na drugim računovodstvenim stavkama, a revizori smatraju da se radi o kratkoročnom trendu koji neće bitno utjecati na ukupno poslovanje kompanije na godišnjoj razini.

DIONIČARI
96,2 posto dionica je u ruskom vlasništvu, 7,6 posto je u vlasništvu države: 5,8 posto Ministarstvo državnog vlasništva, 1,8 posto Ruski fond za federalno vlasništvo, te 5,9 posto OAO, Compania proektnoy privatizatsii, u državnom vlasništvu.
Privatni dioničari su: Garant SDK 11,1, ING Bank 51,7, Lukoil – Reserve – Invest Nikoil Depository Company 6,7, Depository and Clearing Company 3,55, CSFB Bank AO 0,8, Citibank T/O 0,25, National Depository Centre 5,5, fizičke osobe 2,9 posto.

OMV
OMV je prošle godine ostvario 7,74 milijarde eura od konsolidirane prodaje. Smatraju se jednom od najvećih regionalnih naftnih kompanija. Imaju 25 posto dionica u drugom po redu europskom proizvođaču polyolefinsa (prevesti) i 10 posto dionica u mađarskom MOL-u, koje su neprijateljski preuzeli. Tijekom prošle godine vrijednost dionica im je porasla za 14 posto.

ROSNEFT
Rosneft, tvrtka u vlasništvu ruske države, kontrolira ukupno 30 podružnica u 18 regija širom Rusije: zapadnom Sibiru, Sakhalinu, sjevernom Caucasusu i arktičkom pojasu Rusije. Tvrtka je tijekom prošle dvije godine ostvarila 2,46 milijardi dolara prihoda. Ukupan profit dostupan dioničarima ostvaren 2001. iznosi 461, 78 milijuna dolara.