Krsto Papić, filmski klasik i redatelj velikog autoriteta, snimljen na terasi svog ureda na Gornjem gradu"Mozak vježbam tako što svakodnevno mislim. Kažu da za održavanje mozga treba rješavati križaljke, a ja smatram da nema veće križaljke od filma. I zato moram misliti ako želim praviti filmove”, kaže Krsto Papić, redatelj dokumentarnih i igranih filmova, autor čuvenih “Lisica” i dobitnik četiri Zlatne arene te mnogih Grand Prixa na međunarodnim filmskim festivalima. Papić je na ZagrebDoxu premijerno prikazao dokumentarac “Građani na Cvjetnom” o smrti nedužnog prolaznika Zorana Dominija, a početkom travnja počinje snimati novi igrani film “Cvjetni trg” o obitelji uvučenoj u vrtlog mafije, kriminala i korumpiranih političara. Iako je Papić prevalio 75. godinu života vrlo je vitalan, a smatra da su za to zaslužni geni, osobito s majčine strane. “Njena obitelj je bila dugovječna, majka je živjela 98, njen otac 105, a majka 100 godina”, otkrio nam je Papić dodavši da zdravlje održava tenisom, hodanjem i zdravom prehranom, osobito ribom i povrćem, no nikada nije sebe smatrao čovjekom čeličnog zdravlja nego se “znao održavati”.

Otkrio nam je i to da se njegov život nakon rođenja danas 5-godišnjih blizanki – Tare i Ele stubokom promijenio. “Prije njihovog rođenja bio sam ustrašen i pitao sam se kako će to funkcionirati, no kada su se rodile, počeo sam gledati život drugim očima,” ispričao nam je Papić rekavši da su mu pomogle da preživi najgori trenutak njegovog života kada je izgubio najstarijeg sina Borisa.

Nacional: Što vas je motiviralo da snimite dokumentarac o tragičnoj smrti slučajnog prolaznika Zorana Dominija, koji je ubijen na Cvjetnom trgu prije 11 godina?
- Čovjeka pogodi svačija smrt, a osobito nevinog čovjeka, koji iza sebe ostavi dvoje malodobne djece. On je zatvorio svoju videoteku, izašao na ulicu i prolazeći preko Cvjetnog trga pogodila ga je zolja. Ja sam Zagrepčanin od 17. godine i po meni je Cvjetni trg pojam uljuđenog, civiliziranog Zagreba, mirno mjesto gdje se kupuje cvijeće i sastaju ljubavni parovi. To je prvo ubojstvo na Cvjetnom trgu. To me je jako zdrmalo, taj nagovještaj nekog drukčijeg vremena kakvom se nitko od nas nije nadao.

Nacional: Početkom travnja počinjete snimati i igrani film radnog naslova "Cvjetni trg". Hoće li film govoriti o ubojstvu Zorana Dominija?
- Ne, ali će biti povezan s tim. Zamolio sam pisca Matu Matišića da pogleda moj dokumentarac i zatim je on napisao fenomenalan scenarij u kojem je spojio moj materijal sa svojom odličnom dramom "Balon" koja je hit u Teatru Exit. U središtu radnje je obitelj glumca iz lutkarskog kazališta, kojeg glumi Dražen Kühn, a on ni kriv ni dužan upadne u ralje mafije. Jedan policajac ga ucijeni da se presvuče u lažnog svećenika kako bi ispovijedio jednog mafijaša, a nakon toga upadne u velike nevolje. To će biti prava tragikomedija, snimat ćemo u Zagrebu, a glavne uloge imaju Anja Šovagović Despot, Dragan Despot i Mladen Vulić, a pojavit će se i Matija Prskalo, Goran Grgić i Ana Begić.

Nacional: Iako je tematika vaših dokumentaraca različita, od gastarbajtera do divljih radio stanica, ističe se politiziranost i želja za pokazivanjem društvenih devijacija?Krsto Papić s Billom Clintonom na 50. godišnjici Fulbrightove zaklade u Washingtonu na kojoj je bio jedan od počasnih gostiju, bivših stipendista, iz cijelog svijeta
- Da, uvijek su me intrigirale društveno relevantne teme i zato su mi neki spočitavali politiziranost i dokumentarnih i igranih filmova. Moj najveći učitelj je William Shakespeare koji je pokazivao da politika upravlja ljudskim sudbinama. Ako isključite politiku, isključili ste vrijeme, a onda niste svjedok vremena. Jedino film u kojem je oslikan duh vremena može preživjeti. Filmove financiraju građani, a mi umjetnici dužni smo im isporučiti filmove o njihovom vremenu.

Nacional: Koliko vas osobno zanima politika?
- Politikom se volim baviti samo kao filmski redatelj. Bio sam član HSLS-a kada su me pozvali Vlado Gotovac i Slavko Goldstein. Tada je tamo bilo puno filmskih redatelja, Ante Babaja, Zvonimir Berković i Ivo Škrabalo. Čim su počeli nesporazumi Budiše i Gotovca, ja sam se udaljio od stranke. U to vrijeme je moj film "Život sa stricem" imao veliki uspjeh i mogao sam ući u Sabor. Na glasovanju na godišnjoj Skupštini HSLS-a bio sam treći na listi i sada bih imao dobru mirovinu, a ne 3.500 kuna.

Nacional: Što nedostaje hrvatskoj politici?
- Mi nemamo pravu konzervativnu stranku u smislu stranke Angele Merkel u Njemačkoj, nekadašnjih demokršćana u Italiji ili stranke Margaret Thatcher. Postojeće konzervativne stranke zapravo su desničaske i povremeno izbijaju ekscesi na granici s fašizmom. Nemamo ni socijaldemokrate kakvi su bili u Njemačkoj ili Francuskoj, a u nekima se zna dogoditi eksces koji koketira s boljševizmom. Trebamo normalne europske stranke desnog i lijevog usmjerenja, a mi smo još daleko od toga.

Nacional: U svom najslavnijem filmu "Lisice" iz 1969. bavili ste se životima običnih ljudi u Dalmatinskoj zagori u razdoblju Informbira. Što vas je privuklo toj temi?
- Tada bilo zabranjeno reći da se Tito osnivanjem Golog otoka obračunavao s protivnicima sličnim metodama kao i Staljin. Kad sam snimao taj film, prevalio sam 30. godinu i sjećao sam se Informbiroa i drama ljudi koje su se tada događale, čak i u mojoj daljoj obitelji. Zbog filma imao sam velikih problema. Taj je film bio pozvan u glavni program Cannesa, no država mi nije izdala dopuštenje da tamo predstavljam Jugoslaviju. Rekli su mi da sam sramota zemlje. Na kraju je film ipak prikazan u autorskoj sekciji canneskog festivala, izvan konkurencije, i predstavljao je mene, a ne Jugoslaviju. Zatim je prikazan na pulskom festivalu gdje je dobio dvije Zlatne arene zahvaljujući Titu kojemu se film jako svidio.

Nacional: Jeste li ga tada upoznali?
- Ma kakvi, mene su skrivali od njega u Puli. Upoznao sam ga tek 1979. kada sam snimao "Tajnu Nikole Tesle". Došao sam s akademikom Grgom Novakom, koji je Titu doveo jednu delegaciju u Igalo. Grga Novak i Tito su cijelo vrijeme razgovarali o propasti Rimskog Carstva. Iako su oboje bili stari, bilo je fascinantno slušati ih - Novak je i imao mozak mladića i kao iz rukava sipao imena svih rimskih vladara, a Tito je ima nevjerojatno pamćenje i nije bio nimalo senilan. Tito se jako zanimao za tu temu što nije bilo slučajno. Naime, činilo mi se da se zanima za propast Rimskog Carstva zato što je slutio da će se dogoditi raspad Jugoslavije. Zaključak razgovora je bio sljedeći: Rimsko Carstvo nije propalo zato što su došli barbari i uništili ga, nego je propalo zbog unutrašnjeg trvenja.

Nacional: Upoznali ste i Miroslava Krležu kada je htio vidjeti vaš film "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja". Kako mu se svidio film?
- Upoznali smo se na tajnoj projekciji u Filmoteci 16 na kojoj je bio on, njegov šofer i ja. Na početku projekcije je izjavio "Joj, kad vidim ove troglodite, zlo mi je!", no kako je film odmicao sve je više hvalio film i Brešanov talent. Pretpostavljam da nije gledao Brešanovu predstavu i da je htio vidjeti zašto publika hrli na tu predstavu, dok za njegovim komadima nije bila jagme. Na kraju mi je zabranio da u javnosti ikome spominjem taj naš susret i da ne otkrijem kako je on vidio taj moj film. Doživio sam šok! Veliki Krleža, a boji se! Slično iskustvo imao je i Ivo Brešan kojemu je jednom prigodom rekao da, ako želi s njim povjerljivo razgovarati, onda neka zajedno prošetaju šumom. Ni Krleža nije bio slobodan.

Nacional: Kako je nastao "Izbavitelj", jedan od vaših najuspješnijih filmova, koji je također imao političku pozadinu?
- Iz čiste nevolje. Naime, napadali su me zbog "Lisica" i "Hamleta", s Ivom Brešanom tada nitko nije htio raditi, a kako smo mi bili tandem, reakao sam mu da bismo mogli snimiti film fantastike po Kafkinoj priči "U kažnjeničkoj koloniji". Brešan mi je odgovorio da u toj njegovoj priči nema materijala za više od pola sata i predložio mi je priču "Lovac na štakore" ruskog pisca A. S. Grina. Brešan je napisao odličan scenarij, a kad smo film snimili, kritika ga je sasjekla. No film je imao dosta uspjeha kod publike, a prikazan je i na američkim sveučilištima, zajedno s "Mrdušom Donjom". Filmom se pozabavio i CK SKH jer su mislili da je Izbavitelj Šuvar ili Tito, te su galamili da "mi u Ameriku šaljemo filmove o štakorima i Mrduši Donjoj". Kasnije je film dobio Grand Prix na filmskom festivalu u Trstu, koji je tada bio broj jedan za fantastiku, zatim su zaredale nagrade s ostalih festivala, a onda se počeo prikazivati u sedam, osam kina u Parizu. Prodan je u 37 zemalja, čak i u Japanu, a u jednom kinu u Latinskoj četvrti u Parizu prikazivao se godinu dana.

Sa suprugom Jadrankom u Montrealu gdje je dobio Grand Prix American za ukupni doprinos filmskoj umjetnostiNacional: Možete li nam reći nešto više o svojoj obitelji i djetinjstvu?
- Rođen sam u Vučedolu na tromeđi Crne Gore, Hrvatske i Hercegovine i moji preci su imali zemlju u te sve tri zemlje. Moj otac je bio američki rudar i kada se vratio iz pečalbe kupio je u Vojvodini imanje. Imao sam lijepo djetinjstvo, no Drugi svjetski rat je donio tešku dramu u našu obitelj. Otac je odmah stao na stranu antifašizma, moja dva starija brata otišla u partizane, a jedan od njih je sedam puta ranjavan. Otac mi je umro 1948. kada sam imao samo 13 godina i morao sam ići u razne đačke domove tako da je zapravo film "Život sa stricem", iako nastao po Araličinom romanu, nalik mojoj životnoj priči. Još sam u srednjoj školi u Sarajevu počeo pisati za omladinske novine i dobivao honorare. Kao student, bio sam dopisnik "Oslobođenja" kod Enesa Čengića i za intervju, recimo s Franom Vodopivcem, dobio sam honorar od kojeg sam mogao živjeti tri mjeseca.

Nacional: Kako ste se opredijelili za film?
- Moja je generacija puno čitala, sa 15 godina čitao sam "Rat i mir" i "Zločin i kaznu" iako nisam bio dovoljno zreo za te romane, no oni su na mene ostavili strašan utisak i potpuno me odredili. Sa 16 godina osjetio sam se kao starac jer je vrijeme bitna dimenzija tih romana - vidite kako vrijeme sve ubija. Ali kad sam vidio Kurosawin "Rašomon", zatim neke filmove Johna Forda ili Sergeja Ejzenštejna, potpuno sam se inficirao filmom. Kad sam došao u Zagreb upisao sam pravo, pa jugoslavenske književnosti, ruski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu što sam i završio.

Nacional: Još ste kao student počeli raditi kao asistent režije.
- Prvo me uzeo Mate Bogdanović, redatelj dokumentarnih filmova i krasan čovjek, i s njim sam radio neke reklamne filmove. Kako sam se pročuo kao vrijedan radnik, pozvao me je Fedor Hanžeković da budem drugi asistent režije na njegovom filmu "Svoga tela gospodar". To je bio nevjerojatan životni uspjeh, naime, snimalo se malo filmova, a bilo je puno kandidata za posao asistenta, pa su vam nakon suradnje s njim bila otvorena sva vrata, ne samo u Hrvatskoj nego i u Sarajevu, Beogradu, svuda. Fedor je slovio kao filmski polubog i veliki znalac, radio je i kao asistent Davida Leana s kojim je bio veliki prijatelj, a preveo je knjigu snimanja "Kratkog susreta", velikog Leanovog filma i možda jednog od najboljih ljubavnih filmova ikad snimljenih. Taj sam posao obavio jako dobro i zatim sam radio kao asistent Veljku Buljaiću na filmu "Vlak bez voznog reda", pa s Matom Reljom, Radenkom Ostojićem... Svi su me zvali, ali ja sam to naglo prekinuo jer sam htio raditi vlastiti film, no nisam ga mogao dobiti. U to sam vrijeme teško živio. Tada su mladi filmski kritičari Ante Peterlić, Zoran Tadić, Branko Ivanda, Vladimir Vuković i Hrvoje Lisinski digli veliku galamu na Jadran film zašto ne daje priliku mladim readateljima da snime film. Onda je Jadran film okupio Vanču Kljakovića, Antuna Vrdoljaka i mene i dao nam da snimimo omnibus "Ključ" u kojem je svatko od nas imao svoju priču. Taj je film bio pristojno glean, čak je bio prodan i u inozemstvu, iako nije bio neko filmsko čudo, a ja sam s tim prvijencem imao dosta uspjeha. I tako smo se nas trojica etablirali.

Nacional: Želimir Žilnik je rekao da su redatelji bivše zemlje radili odlične filmove bez napredne tehnologije, a današnji filmovi, usprkos tehničkoj i digitalnoj logistici, ne dosižu njihove uspjehe.
- Slažem se sa Žilnikom. Tehnika ne pravi film, ona vam pomaže, film prave talent i duh. Ako u film niste ugradili nešto svoje, neku duhovnu vrijednost, tehnika vam neće puno pomoći. Kad je Orson Welles glumio J. P. Morgana u mom filmu "Tajna Nikole Tesle", koristio sam svaki trenutak da razgovaramo o filmu. I zaključio sam da u doba kada je snimao "Građanina Kanea" uopće nije bio svjestan da radi remek-djelo.

Nacional: Kako ste ga dobili za film?
- Do Wellesa nije bilo teško doći. Poslali smo mu scenarij, a kako je on već ranije vidio neke moje filmove, pristao je da ga pročita. Našli smo se na večeri u Los Angelesu i on mi je dao nekoliko primjedbi, a ja sam ih odmah usvojio. Zamolio sam ga da scenarij malo amerikanizira, a on je to, na žalost, učinio samo za one scene u kojima je on nastupao. Kad se danas gleda film točno se vidi gdje je bila njegova ruka, a gdje naša. Kad se Welles pojavi u kadru, film se digne, a kad nestane, film padne. U našem scenariju bila je jedna scena u kojoj se J. P. Morgan rasplače nakon što je prekinuo s Teslom, a prekinuo je zato što je morao misliti na svoj kapital. Welles mi je tada rekao: "Ako vi mislite da će se ta baraba rasplakati, onda me zaboravite, ja neću puštati suze". Pomirljivo sam mu odgovorio da ne treba plakati, ali sam ga upitao zašto ga to toliko smeta. Odgovorio mi je "da su ga takvi kao Morgan uništili, da su bogataši najgora bagra". U međuvremenu ga je uhvatio išijas i onda smo tu scenu snimili u krevetu. Zatim smo se sporili oko scene u kojoj Edison javno ubija psa da bi dokazao da je Teslina struja smrtonosna. Welles me pitao kako ćemo to snimiti, a ja sam odgovorio da ćemo psu dati injekciju i uspavati ga, a zatim scenu montažno riješiti. A on je odgovorio "Good boy!", no ipak je u svoj ugovor stavio klauzulu da ne smijemo ubiti psa.

Nacional: Početkom osamdesetih bili ste Fulbrightov stipendist i proveli ste godinu dana u KRSTO PAPIĆ SA SUPRUGOM JADRANKOM ŠTEFANEC PAPIĆ i njihovim blizankama Tarom i Elom, koje su napunile pet godinaAmerici na University of Southern California.
- To je najveća filmska škola na svijetu i nju su završili Spielberg, Lucas i drugi redatelji. Predavao sam svoje filmove, a pohađao sam i druga predavanja, bilo mi je fenomenalno. Za 50. godišnjicu Fulbrightove zaklade 1996. bilo je pozvano 50 bivših stipendista iz cijelog svijeta na proslavu u Bijelu kuću, a među njima i ja, iako mi ni danas nije jasno kako sam ja upao među njih. Clinton je tada rekao da smo mi Fulbrightobvci više učinili da nestane hladnog rata i da se sruši Berlinski zid nego sva diplomacija svijeta.

Nacional: Dobili ste Grand Prix American u Montrealu za doprinos filmskoj umjetnosti kao prvi redatelj ne samo iz Hrvatske nego i iz srednje Europe.
- Još od 1977. Svjetski filmski festival u Montrealu je pratio moj rad i uvijek su mi bila otvorena vrata tog festivala, na kojem su nagradu dobili i Martin Scorsese, Manoel De Oliveira, Luc Besson i drugi. Direktor tog festivala Serge Losique vidio je "Hamleta" 1974. u Berlinu gdje je bio u glavnom programu. On je tada bio PR jednog kanadskog filma koji je te godine pobijedio, ali ga je toliko fascinirao moj film da je sada prigodom dodjeljivanje te nagrade tražio da moju retrospektivu otvori baš "Hamlet". Tamo je i "Život sa stricem" trijumfirao kod kritike i žirija, a Davor Janjić je dobio u konkurenciji s holivudskim glumcima dobio glavnu nagradu. Prikazan je i moj film "Infekija" i to s dosta uspjeha. Onda je Losique zaključio da je vrijeme da mi dodijeli tu veliku nagradu.