Renato BaretićŽeljko, u rodnom kraju znan i kao Žele Ikanov, pripadnik temeljne policije RH, otežalih je nogu zakročio kroz netom otvorena vrata ureda kapelana svoje policijske uprave. Trošni, pocrnjeli bukov parket, posložen još prije pola stoljeća u “riblju kost”, zaškripao mu je glasno pod stopalima. “Što je meni ovo trebaaaloooo?”, zapjeva Bebek u Želinoj glavi, istog trena kad je mladi policajac za sobom zatvorio vrata. Mogao je sad lijepo za šankom “Borussije” ispijati sok i obazrivo se udvarati Kseniji, novoj konobarici...

- Izvoli sjesti, sinko, kako ti mogu pomoći? – upita blago don Hijacint Bitunjac, nasmiješeni kapelan o kojemu je od kolega čuo sve najbolje.

- A eto...
- Samo reci.
- A gledan sve šta se zbiva, najavilo sad i unas prosvjede za subotu, znate i sami... Digniće imene, pa... Ne znan, velečasni, kako bi se postavija. Eto.

- Misliš, prema prosvjednicima?

- E.
- Pa evo, staneš ovako, malo raširenih nogu, spustiš vizir, štit lijevom rukom podigneš do visine očiju, palicu čvrsto stegneš u desnoj...
- I šta onda? - prekine policajac dušebrižnika. - Šta ću s ton palicon? Oću koga udrit?
Don Hijacint osjeti kako mu kapljica znoja bubri u kosi iznad desne uške, spremna da se sjuri prema vratu. Uvijek to tako počne...
- Samo ako te tko napadne - reče. - Tad se moraš braniti.
- Ma ko će mene napast, velečasni, šta van je? Svi znaju i čiji san i kaki san.
- Neće tebe osobno, nego Hrvatsku. Njezin ustavnopravni poredak, katoličke kršćanske zasade i način života. Nasrnu li na tebe, nasrću zapravo na legalno izabranu vlast Republike Hrvatske, razumiješ, na demokratski ustroj i pripadnost europskom uljudbenom krugu. Ne samo na tebe osobno. A tvoj je posao i tvoje poslanje da to braniš kao sebe sama. Znači, ukaže li se potreba, primijeni sredstvo prisile u predjelu tijela. U predjelu leđa, ramena ili rebara, može i predjelu nogu, samo pripazi da ne bude baš u predjelu glave, to može biti rizično i za te i za predmetnoga bližnjega tvoga.
- A ako me niko ne napadne? - zapita mladi policajac nakon kraće šutnje, a blagi osmijeh istog trena spuzne s kapelanova lica.
- Ništa, stojiš i nadzireš stanje. Sve kako ti tvoj zapovjednik kaže.
- A šta ću ako mi kogod ponudi krafen, ili čaj? Ja volin krafene...
- Nemaš ruku, sine. Nemaš dovoljno ruku. Ako ti je u jednoj štit a u drugoj palica, čime ćeš primiti te danajske darove bez da ispustiš oružje? Osim toga, otkud znaš da ti u tu krafnu nisu podmetnuli neki otrov, ili čak drogu? A o čaju da ni ne govorim - odmahne dušebrižnik i zagleda se kroz prozor. Vani dere bura, ali on bi radije dva sata polugol stajao na vjetru, nego proveo još deset minuta u ovom vrućem, prezagrijanom uredu. Zna on što slijedi, Željko mu je već treći takav od jutros. Zna to i kapljica znoja što mu je brzo kliznula iza lijevog uha.
- Ma znate šta, velečasni - javi se Žele Ikanov kad je malo porazmislio. - To sve šta ste vi rekli, to nan je reka i zapovjednik, to već znan. Ja san zbog nečeg drugog doša...
- Reci - požuri ga don Hijacint.
- Ma evo, gledan ja to sve na televizoru i mislin se, gospe moja, pa ne bi ovoliki svit nikad demonstrira na ovoj ladnoći da mu je dobro, jel tako?
- E, i?
- I, znači da mu nije dobro, jel tako? A onda pogledan sebe, jel meni dobro? Je mi mrvu bolje nega njima, to je, al da mi je dobro, nije. Pa se onda sitin oca i matere, ona je stala doma cili život a stari je ljevač u splickoj željezari, tamo-amo svaki dan, i sad, da im nema ono malo zemlje okokuće na selu, šta je oni Kerum reka, ne bi imali od čega preživit.
- Što, i tvoji su među prosvjednicima? - prekine ga kapelan, uzvinuvši obrve.
- Nisu, al meni ka da jesu, razumite? I sad san ja, šta bi vi rekli, u moralnoj dvojbi. Mislin, reka san, nije dobro njima, nije ni meni nešta, jel tako. E, i ako ja sutra koga palicon ošinen po kostin, kome će posli toga bit bolje? Oćel bit meni? Oće kurac, izvinjajen se... Oćel bit njima? Neće garant, znan ja svoju ruku. I kako ću se onda postavit, ako osićan da bi triba bit na onoj strani barikade, a moran stat na ovoj, znan da moran, jer inače adio plaća? Ja moren udrit svakoga počinitelja kaznenog djela, ma zgušton, nema problema, al ovo je bidan svit, prekršajci u najgoron slučaju.
- Napad na službenu osobu nije prekršaj nego kazneno djelo.
- E, al šta ako mene stinon oplete neko od izad, pa ne vidin koji je? Oću udrit najbližnjega svojega, ili koga drugog? Koga?
- Ocijeni situaciju, razmisli, pa udari po savjesti.
- Ma po čijoj?
- Pa po svojoj, sinko!