Objavljeno u Nacionalu br. 799, 2011-03-08

Autor: Vedrana Rudan

Američki logor

Amerikanci su tražeći Osamu bin Ladena spalili Irak i oteli im naftu. Ni Libijci neće pobjeći od demokracije - zemlja im leži na nafti, a u tom slučaju borba za demokraciju nema cijenu. I Norveška ima naftu. Hoće li Ameri i njih zasuti bombama kad priznaju Palestinu?

Vedrana RudanVedrana RudanTko se danas, na Međunarodni dan žena, sjeća da su Ameri nasrnuli na Afganistan da bi popravili položaj tamošnjih žena. Krenuli su avioni, bombe, marinci, Britanci, Nijemci... Uzalud. Afganistanci i danas mlate svoje žene. Zato su tamo Hrvati. Oni imaju veliko iskustvo kako prebiti ili ubiti ženu bez tisuću zašto. Možda će baš naši dečki spasiti Afganistanke i konačno tu zločestu zemlju pretvoriti u Ameriku.Zaboravila sam reći bitno, u Afganistanu sjedi Osama bin Laden. Amerima nisu dragi ni muslimanski divljaci koji u tajnosti slažu atomsku bombu koju će zatim baciti na Washington i tako zatrti srce demokracije. Pogađate, to je bila namjera zločinaca iz Iraka. Zato je Saddama Husseina trebalo pod hitno objesiti, a njegov narod pobiti. Spaljeni su svi gradovi i sva sela, oteta im je i nafta jer se iz nje proizvodi većina atomskih bombi. Ne smije se zaboraviti da i u Iraku stoljećima čuči Osama bin Laden, autor svih svjetskih zala kome je Saddam Hussein bio izvanbračni sin.


A što reći o Egiptu i njegovom mrskom vođi Hosniju Mubaraku? Ta je zvijer vladala, uz pomoć vojske, jedno sto godina. Amerikanci su njegov zulum tolerirali koliko god su mogli, ali i njihovo strpljenje ima kraj. Zato je zločinac morao sići sa trona. Ovih će dana, ako ima boga, umrijeti. Diktatori ne mogu podnijeti nikakve silaske. Tamo danas vladaju egipatski generali koji su završili američke škole. Egipat je najzad slobodan, njime će za koji dan demokracija harati poput pustinjske oluje. Zemlju je napustio i Osama bin Laden, zna on što mogu američki generali, uostalom i taj je gospodin američki đak.

Libija. Luđak Gadafi se poput zvijeri bori protiv vlastitog naroda, desna i lijeva ruka mu je... Pogodili ste, Osama bin Laden. Srećom, Amerika nikad ne spava. Krenuše nosači aviona, ratni brodovi, krstarice, podmornice, razaračice, marinci, marinke... Ne postoji ni najmanja šansa da će Libijci pobjeći od demokracije. Ako bude trebalo, Ameri će ih sve pobiti jer borba za demokraciju nema cijenu. Još ako zemlja, a Libija je upravo taj slučaj, leži na nafti, onda borba za demokraciju još više nema cijenu. Norveška. Da, i Norveška je zemlja bogata naftom, ali to joj, za sada, po Amerima, nije najveći grijeh. Mnogo je gore što se i tamo ušančio Osama, da nije ne bi Norveška najavila kako će za koji dan priznati Palestinu. A Palestina je, to svi znamo, Osamina domovina, u Gazi mu žive tata, mama, sva braća, sedam tetki, petnaest sinova, dvadeset i četiri unuka, pedeset i dvije žene...

Zato Ameri uz pomoć svojih prijatelja Židova čuvaju Gazu kao što su nekad nacisti čuvali neke druge i drugačije Židove. Povijest nije zabilježila kako se zvao židovski Osama bin Laden zbog koga su Židove četrdeset i neke ubijali Nijemci koji su tada širili demokraciju na isti način na koji je Ameri šire danas. S beskrajnim entuzijazmom more glađu, žeđu i oružjem sirote Palestince, Židove dvadeset i prvog vijeka. Ameri će i Norvešku zasuti bombama ako ne odustane od priznanja Palestine i ne izruči Osamu bina.

Znam da vam je sve ovo jasno i pomalo dosadnjikavo, postoji li na svijetu čovjek koji o Amerima ne zna baš sve. Postoji. Ja sam ta. Slušajte. Ovih sam dana uzela Obzor u ruke i tamo pročitala što je u članku „Kako napisati bilješku“ za magazin Foreign Policy sročio Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj. Oni iz Obzora napisali su da je to „duhovito.“ Njegova je teza da State Department godišnje primi milijune bilježaka koje im šalju njihovi ljudi na terenu, a do državnog tajnika ili tajnice probiju se samo one koje su napisane na „sočan“ način. Galbraith je naveo kako je njegova bilješka, samo zato što je bila „sočna“, došla do Clintona. Pa piše: „Tjedan dana nakon što sam stigao u Zagreb 1993., poslao sam bilješku koju su priredili moji suradnici, a u kojoj se tvrdilo da bi srpsko uskraćivanje dotoka plina Sarajevu moglo uzrokovati izbijanje epidemije kolere jer Sarajlije neće moći prokuhavati vodu. Začinio sam sve jezivim vicem koji je kružio u to doba: ‘Koja je razlika između Auschwitza i Sarajeva? U Auschwitzu su barem imali plin.’“ Priznajte, naježili ste se.

Ovako nešto cinično i odvratno davno nisam pročitala. Ali svako zlo je za neko dobro, je li? Galbraith lisac znao je kako se pišu „bilješke“ koje će stići do Clintona. Epilog: Clinton je naredio Srbima da otvore dovod plina. Aleluja, aleluja, nakon dvadeset godina saznali smo da su Srbi bili samo čuvari koncentracijskog logora “Sarajevo“, šef bosanskog Auschwitza sjedio je u Ovalnom uredu. A ja sam, sirotica, svo ovo vrijeme mislila da smo se mi na ovim prostorima klali jer se genetski mrzimo. Da Srbi traže salate i kolju Hrvate jer su Srbi četnici. Da Hrvati vješaju Srbe na vrbe jer su ustaše. Da je Sarajevo bilo pod opsadom Srba jer su Srbi zločinci i četnici i zvijeri i koljači. Da je Jugoslavija nestala u krvi i plamenu zbog divljaka koji su u njoj živjeli. Kad tamo... Nama ni danas nije sve jasno. Gladni, žedni, goli, bosi, prevareni i opljačkani živimo u Auschwitzu misleći da je ovaj logor naš izbor, da smo za njega glasali i željeli ga iz dna duše. Krajnji je čas da netko kaže narodima koji se valjaju ili će se uskoro valjati ulicama svih gradova bivše Jugoslavije, ne derite se. Urlate na pogrešne ljude. Nađite veseljaka Galbraitha, platite mu da Obami pošalje „ sočnu bilješku“ pa će nam šef Obama uključiti, oprostite, isključiti plin.

Vezane vijesti

"Dabogda te majka rodila": Beskompromisno o tabu temama

"Dabogda te majka rodila": Beskompromisno o tabu temama

U subotu 31. ožujka 2012. u riječkom HKD Teatru održat će se premijera predstave "Dabogda te majka rodila", nastale prema istoimenom romanu Vedrane… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika