Članak s portala Mediapart i Le Courier des Balkans o Gotovininu bijegu
Dominique de Villepin bivši premijer vezan uz aferu Clearstream, iz koje je isplivao Rondotov dnevnikTreba li surađivati s međunarodnim pravosuđem? Da, ali ipak je važnije štititi “francuske prijatelje”. Dnevnici generala Rondota, koje su zaplijenili pravosudni organi tijekom istrage afere Clearstream, sadrže informacije koje govore o odnosu Francuske prema haaškom Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije i prema potrazi za ratnim zločincima. Uz to, o tome se govori i u jednom izvještaju generala Rondota, koji objašnjava kako su francuske tajne službe štitile haaške optuženike, ponajprije hrvatskog generala Antu Gotovinu. Taj izvještaj, koji nosi datum od 17. ožujka 2005. godine, upućen je generalu Georgelinu, šefu osobnog kabineta predsjednika Republike, a kopija tog izvještaja išla je i tadašnjoj ministrici obrane Michèle Alliot-Marie. Taj dokument je potvrda formalnih veza između tajne službe DGSE s hrvatskim snagama od 1991. godine nadalje, te sa ratnim zločincima koje je tražio haaški sud od 2000. do 2005. godine.
Ti dokumenti na nov način osvjetljavaju ulogu francuskih tajnih službi u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. U svojim bilješkama general Rondot detaljno otkriva kako je (vojna francuska tajna služba) DGSE ostala u vezi s Antom Gotovinom tokom cijelog njegova bijega od 2001. do 2005. godine. Štoviše, general otkriva kako su francuske obavještajne službe skrivale informacije pred međunarodnim pravosuđem, jer su se držale generalne linije: treba štititi svoje suradnike i partnere, čak i kada su optuženi. Zbog takvog ponašanja francuskih službi prema međunarodnom pravosuđu general Mladić je i dalje i nakon 15 godina u bijegu. U generalovim dnevnicima optuženi bjegunci pred haaškim sudom spominju se gotovo svakog dana. Bilo da se radi o Mladiću, o Karadžiću koji je uhićen u Beogradu 2008. godine, ili o Goranu Hadžiću, koji je još u bijegu, postojala je stalna komunikacija između ministrice obrane Michèle Alliot-Marie, predsjednika Chiraca i šefova tajnih službi.
Prioritet svih prioriteta dugo vremena bio je hrvatski general Ante Gotovina, davni pripadnik Legije stranaca. On je uhićen tek 7. prosinca 2005. godine. Nekoliko mjeseci prije toga general Rondot je zabilježio donesenu odluku: “Prestati se brinuti za Gotovinu”. Tada je DGSE “napustila” tog čovjeka kojem se sada sudi u Haagu zbog “kršenja pravila običaja rata”, zločina protiv čovječnosti, a koji je uživao dugotrajnu zaštitu, što je bila zahvala za mnoge usluge koje je napravio Francuskoj.
Ante Gotovina je uvijek održavao veze s Francuskom. Rodio se 1955., pobjegao je iz Titove Jugoslavije, te je 1. siječnja 1973. godine pristupio Legiji stranaca pod imenom Ivan Grabovac. Pripadao je Drugom puku padobranaca Legije stranaca – 2e REP, stacioniranom u Calviju na Korzici, a tamo se sprijateljio s Dominiqueom Erulinom. Njih dvojica služili su pod zapovjedništvom brata od ovog drugog, pukovnika Philippea Erulina, koji je bio komandant 2e REP. Njihovo najveće vojno iskustvo bilo je kada su 1978. skakali na Kolwezi u današnjoj Demokratskoj Republici Kongu, te otamo izvukli Europljane kojima su pobunjenici prijetili. Ante Gotovina napustio je Legiju 1978. godine s činom šefa narednika i dobio francusko državljanstvo 1979. godine. Nakon što je neko vrijeme radio u zaštitarskim agencijama, bavio se i kriminalom, a potom se vratio u Hrvatsku u lipnju 1991. godine.
Tada je započeo njegov uspon pa je 1995. godine već bio general i zapovjednik vojnog područja Splita. U tom svojstvu sudjelovao je u operaciji Oluja, koja je omogućila hrvatskoj vojsci da oslobodi u nekoliko dana teritorij okupiran od secesionista Republike Srpske Krajine. Ta je operacija bila pripremljena uz pomoć zapadnih vojnih obavještajnih službi, prvenstveno američkih i francuskih. U izvještaju 17. ožujka 2005. godine Rondot je napisao: “U kolovozu 1995. godine jedan od pripadnika DGSE je pratio razvijanje operacije Oluja. Upravo na to razdoblje odnose se optužbe zbog kojih sada Gotovinu goni Haaški sud.” Točnije, od jeseni 1992., kako potvrđuje general, “(francuske) službe su pokrenule tajnu akciju pomoći hrvatskim Specijalnim službama i to kroz obuku osoblja i dopremu neborbene ratne opreme”, u prvom redu telekomunikacijskih vojnih uređaja. Zna se za skandal koji je izbio zbog ove prodaje vojne opreme hrvatskim snagama unatoč strogom embargu Ujedinjenih naroda. Operaciju Oluja pratio je sistematski egzodus iz tog područja srpskog stanovništva, napuštenog od beogradskih vođa. Između 200.000 i 250.000 ljudi uputilo se prema Srbiji, a neke hrvatske postrojbe sudjelovale su tada u pljačkama i ubojstvima.
Hosni Mubarak, smijenjeni diktator zbog kojeg su stradali i pojedini francuski ministri vezani uz GotovinuHaaška optužnica protiv Ante Gotovine kaže da je on osumnjičen da je protjerao silom tamošnje stanovništvo, uništavao gradove i sela. Optužen je za ubojstva 150 civila počinjena u području pod njegovom kontrolom. Optužen je i za uništenje srpske imovine i kuća kako bi se onemogućio povratak srpskog stanovništva. Nakon rata Gotovina je unaprijeđen u glavnog inspektora hrvatske vojske i postao je jedan od najmoćnijih ljudi. Tek nakon smrti ekstremno nacionalističkog predsjednika Franje Tuđmana 9. prosinca 1999. godine ta se situacija potpuno promijenila. U želji da se uključi u europske integracije Hrvatska se odlučila surađivati s Haaškim sudom. Ante Gotovina i još šest generala smijenjeni su i prisiljeni da napuste vojsku. Hrvatski tjednik Nacional tvrdio je da je Gotovina tada želio izvršiti vojni udar, sve kako bi preprodavao oružje pripadnicima IRA-e i ETA-e. U to vrijeme tužiteljstvo Haaškog suda započelo je istragu protiv Gotovine. U proljeće 2001. godine najavljeno je da će uskoro biti objavljena optužnica protiv njega. Upravo u to vrijeme, 11. travnja 2001. godine Ante Gotovina se pojavio u francuskoj ambasadi u Zagrebu, gdje mu je smjesta obnovljena francuska putovnica. Optužnica je napokon predočena hrvatskim vlastima 8. lipnja 2001. godine, a objavljena je 26. srpnja. General je tada već bio u bijegu. Slučaj Gotovina počeo je snažnije zabrinjavati zapadne diplomate početkom 2003. godine. Sjedinjene Države ponudile su nagradu od pet milijuna dolara za njegovo hvatanje, a pojačali su se pritisci na Zagreb da uhiti Gotovinu. U veljači 2003. godine, prema pisanju dnevnika Le Monde, francuska tajna služba DST (unutarnja tajna služba pod ministarstvom policije) dobila je obavijest hrvatskih tajnih službi da se Gotovina nalazi u okolini Calvija na Korzici. No, nikakva operacija nije pokrenuta kako bi se bjegunac uhitio.
Da bi se objasnilo kako je to Gotovina tako lako pobjegao treba opisati ulogu Francuske u svemu tome. U jednoj diplomatskoj depeši od 18. travnja 2003. godine, upućenoj svojoj ambasadi u Zagrebu, francusko ministarstvo vanjskih poslova priznaje grešku “koja je napravljena u dobroj namjeri”, kada je Anti Gotovini izdana nova putovnica. U depeši se, uz to, izričito kaže: “Prema saznanjima francuskih vlasti, Gotovina ne boravi u Francuskoj.” Tijekom travnja 2003. godine general Rondot je zapisao u svoj dnevnik: “Vidio Antu Rosu”, a to je bilo bilješka o sastanku u Dubrovniku 16. travnja u 12,30 u restoranu Orhan u kojoj je još pisalo: “Rekao sam Anti Rosi da AG ostane tamo gdje jeste.” Ta bilješka izričito potvrđuje da je general Rondot bio u vezi s Antom Gotovinom, a da je posrednik u to vrijeme bio čovjek također kontroverzne biografije, general Ante Roso, kojeg je poznavao od početka devedesetih godina. U izvještaju od 17. ožujka 2005. godine Rondot nadalje precizira: “Ja sam više puta odlazio u Hrvatsku i Bosnu zbog Ante Rose da bih kontrolirao da li se naše akcije dobro odvijaju, tako je bilo do mog odlaska iz ministarstva obrane 1993. godine.”
Carla del Ponte neprestano je pritiskala Chiraca da Francuska pomogne u hvatanju haaških bjegunacaAnte Roso, i on stari legionar, bio je tijekom rata na čelu specijalnih postrojbi hrvatske vojske. Zapravo, te postrojbe bile su izvan redovne linije zapovijedanja vojske, pod izravnom kontrolom hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Te su postrojbe vršile čišćenja u području pod srpskom kontrolom. Ime Ante Rose spominjalo se i u aferama s prodajom oružja od strane DST-a jer je on bio lokalni posrednik Jacquesa Monsieura koji je Zagrebu osiguravao robu vrijednu milijune dolara iz Kine i Irana. U svojim bilješkama general Rondot se prisjeća uvjeta koje je u proljeća 2003. godine postavila Carla Del Ponte u vezi moguće predaje Ante Gotovine. On je zapisao kako je Gotovina mogao pregovarati i o svojoj slobodi, ali u zamjenu za “K i M”. Pod “K i M” misli se na Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Ta bilješka otvara ozbiljno pitanje: tko je, prema Rondotu, bio u stanju da Haaškom sudu preda podatke o skrivanju dvojice srpskih optuženika, Gotovina ili francuske tajne službe? Osmog listopada 2004. godine, u jednom skupnom izvještaju, DST je ustanovio da se general Gotovina više ne nalazi na Korzici, nego na jugoistoku Francuske. On je “morao odlučiti da se smjesti na jugoistok Francuske kako bi bio u vezi s mrežom stvorenom dok je bio legionar u miljeu ekstremne desnice i kriminala iz tog područja. On je koristio lokalnu mafijašku zaštitu, viđao se s lokalnim ljudima, te mogao živjeti bez straha a bio je u mogućnosti i da ode preko granice bez većih teškoća”. I dalje nijedna francuska služba nije dobila zadatak da bjegunca traži. Šestog prosinca 2004. godine general Rondot je u svojem dnevniku zapisao bilješke sa sastanka s Philippeom Marlandom, šefom kabineta Michèle Alliot-Marie. Na sastanku je rečeno kako “Gotovina nije u Francuskoj”. Dodao je kako se možda nalazi u “Hrvatskoj katoličkoj”. Ta informacija, koju je u to vrijeme naveliko prenosila hrvatska štampa, došla je od britanske tajne službe MI5. Nakon što se Carla Del Ponte susrela u Rimu Giovannijem Lajolom, vatikanskim državnim sekretarom, koji je odbio da joj preda bilo kakve informacije, ona je javno optužila Katoličku crkvu da skriva bjegunca. Ta hipoteza nije nikada bila potvrđena.
Početkom 2005. godine stvari oko Ante Gotovine su se intenzivirale. Tako 17. veljače 2005. godine Rondot bilježi kako se “u vezi operacije oko ratnog zločinca Ante Gotovine procesi zaoštravaju”. Potom je 1. ožujka zabilježio: “Operacija G se nastavlja”, te dodao da “G nema nikakva interesa da se pomakne prije 17. 3.”. To je bio datum kada su trebali započeti pregovori o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Oni su odlagani uvelike zbog nedovoljne suradnje Zagreba s Haaškim sudom i stoga što Ante Gotovina nije bio uhićen. Tog istog 1. ožujka general Rondot je spomenuo, tijekom jednog sastanka sa Philippeom Marlandom, svoj plan da ode u Zagreb, kako bi se sastao s “gospođom G”, najvjerojatnije Dunjom Gotovinom, suprugom bjegunca.
U tom trenutku Francuska je bila sve više u delikatnoj poziciji u odnosu na Haaški sud. General Rondot se prisjeća kako je razgovarao sa šefom osobnog stožera predsjednika generalom Georgelinom koji mu je rekao kako Jacques Chirac “ne želi da Francuska ima poteškoća u odnosima s Haaškim sudom”. Carla Del Ponte stigla je 14. ožujka 2005. godine u Pariz na buran sastanak sa Chiracom i Michèle Alliot-Marie. Prema bilješkama generala Rondota tužiteljica je bila “ogorčena”. Ona je tvrdila “kako Francuska štiti G”, te napomenula da “nema govora o tome da se s njim pregovara, nego samo može biti riječ o hapšenju”. Philippe Rondot se osobno sastao s Carlom Del Ponte 16. ožujka. On se pripremio za taj sastanak zabilježivši ove natuknice za razgovor u svoj dnevnik: “nisam vidio G, neću reći nikakve podatke o lokaciji, o hapšenju pregovarati”. No, Rondotovo odbijanje da surađuje s Haaškim sudom išlo je svojem kraju. Prema generalu Georgelinu francuski predsjednik sa sastanka s Carlom Del Ponte izašao je uzdrman i dao je novu jasnu uputu: “Treba uhvatiti generala Antu Gotovinu.”
Tri dana nakon sastanka predsjednika i Carle Del Ponte, 17. ožujka, Rondot je uzeo na znanje tu novu strategiju, ali ne bez da je upozorio kakve ta strategija posljedice po Francusku može imati. U jednom memorandumu koji je poslao Jean-Louisu Georgelinu, podsjećajući na 15 godina suradnje Francuske s hrvatskom vojskom, on je prvo precizirao da je “bilanca te operacije vrlo pozitivna”. On je potom upozorio da “iz tih razloga, koje tužiteljica Haaškog suda ne treba znati i koji su pokriveni vojnom tajnom koja štiti operacije i ljudstvo DGSE, treba slučaj Gotovina ipak tretirati na poseban način”. To je bilo priznanje da se Francuska prema Haaškom sudu ponašala dvolično. Rondot je zbog jedne stvari bio spokojan: “General Gotovina mi je dao do znanja, posredstvom generala Ante Rose, da nikada neće otkriti veze koje su postojale u vrijeme rata, između njega i nas.” Međutim, dodao je Rondot, “postoje sigurno tragovi akcija DGSE (u Hrvatskoj) uzimajući u obzir njihovu važnost i značajan broj ljudi koje smo angažirali u Hrvatskoj u tim posebnim uvjetima. Mislim, kao što misli i DGSE, da bi francuska podrška (Hrvatskoj) mogla doći na vidjelo tijekom neke pokrenute istrage”.
Krizni sastanak održan je 22. ožujka kod Philippea Marlanda. Rondot je zapisao da je “ministrica obrane dobro informirana”, što bi trebalo značiti da je ona upoznata s novom linijom predsjednika, ali i s opasnostima koje bi mogle iskrsnuti po Francusku ako Gotovina bude uhvaćen. Rondot nastavlja: “Nije to isporučivanje koze.” Pod tim je mislio da ne treba Gotovinu uvući u stupicu. Precizirao je: “Lopta je kod A.G. Vidjet ćemo što ćemo učiniti ako se to dogodi – zaštititi Daniela”. Daniel je bio agent DGSE na Balkanu. Carla Del Ponte je 4. travnja 2005. godine nazvala Michèle Alliot-Marie. Tužiteljica je rekla ministrici da je ona “jedino zainteresirana za Gotovinu”. Dva dana kasnije, 6. travnja, održan je sastanak kod ministrice, u prisustvu Philippea Marlanda, a tom prilikom Rondot je iznio svoj stav. Rekao je da “odbija uhvatiti Gotovinu na prevaru”. Michèle Alliot-Marie se s tim složila. Sudionici sastanka su razmotrili dvije mogućnosti: “Gotovina će progovoriti” (ako bude uhićen), ili “Gotovina je ubijen – za to će biti optužena Francuska”. General je iznio sve posljedice po DGSE ako Gotovina bude uhićen, te je predložio da se pripremi “kako će to biti prikazano”.
Sastanak je završen odlukom da Michèle Alliot-Marie nazove Carlu Del Ponte te je obavijesti da general Rondot “neće više s njom pregovarati o ratnim zločincima”. Ukratko, reći će joj da Francuska u tim pitanjima više neće solistički postupati, nego će svoje kapacitete staviti u službu "task forcea”, kako se nazivao zajednički napor zemalja članica NATO-a. No, nekoliko redova ispod u svojem dnevniku general je opisao stvarni novi plan rada: vodstvo vojne obavještajne službe surađivat će s ostalim članicama NATO-a, ali će DGSE ipak nastaviti sa svojim “tajnim operacijama”. Mjesec dana kasnije održan je još jedan sastanak kod Philippea Marlanda, a taj je završio radikalnom odlukom: “Više se ne baviti s G”, što znači da mu je ukinuta zaštita. Ante Gotovina je uhićen osam mjeseci kasnije, 7. prosinca 2005., u jednom restoranu u Tenerifeu na Kanarskim otocima. Hrvatski policajci uhvatili su nekoliko dana ranije poziv bjegunca na jedan od 18 mobitela njegove supruge. Carla Del Ponte je napisala u svojim memoarima da Dunja Zloić nije promijenila SIM karticu u telefonu nakon poziva, “zaborav” koji je možda bio i reakcija “zapostavljene žene”. Ante Gotovina bio je uhićen “u društvu jedne ljepotice”. Zajednički proces Anti Gotovini i drugoj dvojici hrvatskih generala Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču započeo je 11. ožujka 2008. godine, završne riječi iznijete su 30. kolovoza i 1. rujna 2010. godine. Očekuje se presuda. O tome kako je štitila generala Gotovinu, Francuska na suđenju nije spomenuta niti jednom riječju.
registracija
12/12/10
Klarens, 08.03.11. 02:45
Stoko sitnozuba
Imamo jednog jedinog shto je stvarno nash
I sad i po tom seremo u svrbskom interesu
GADITE MI SE !!!