Objavljeno u Nacionalu br. 799, 2011-03-08

Autor: Maroje Mihovilović

francuska tajna operacija protiv haaškog suda

Gotovinu skrivala francuska vojna tajna služba DGSE

Francuska tajna služba DGSE do proljeća 2005. skrivala je Antu Gotovinu na Korzici i jugu Francuske uz znanje predsjednika Jacquesa Chiraca

General 
Philippe Rondot - 
bivši neformalni šef francuske obavještajne zajednice koordinirao je skrivanje Ante Gotovine od Haaškog suda sve do proljeća 2005. godineGeneral Philippe Rondot - bivši neformalni šef francuske obavještajne zajednice koordinirao je skrivanje Ante Gotovine od Haaškog suda sve do proljeća 2005. godineKonačno se zna tko je skrivao generala Antu Gotovinu, odbjeglog haaškog optuženika, koji je četiri godine bio u bijegu nakon što je protiv njega haaški Međunarodni kazneni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije 2001. godine podigao optužnica.

Bila je to francuska vojna tajna služba DGSE. To su otkrila dva francuska internetska portala Mediapart i Le Courrier des Balkans objavivši neke dokumente jednog od najvažnijih francuskih obavještajaca koji to dokazuju.

Taj obavještajac je general Philippe Rondot, kojeg se posljednjih godina u Francuskoj dosta u medijima spominjalo u raznim velikim aferama.

Njegovi dokumenti dokazuju da je Gotovina skrivan uz znanje tadašnjeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, te tadašnje francuske ministrice obrane Michèle Alliot-Marie, da je skrivanje koordinirala francuska vojna tajna služba DGSE, te da je Rondot bio ključan čovjek u svemu tome, jer je održavao veze između francuskog državnog vrha i Gotovine posredstvom ljudi koji su znali za konkretne lokalne aranžmane skrivanja Ante Gotovine.


Ti Rondotovi dokumenti otkrivaju i gdje se Gotovina skrivao, neko vrijeme na Korzici, kasnije u jugoistočnoj Francuskoj, gdje je bio sve dok mu Francuska početkom proljeća 2005. godine nije otkazala gostoprimstvo, pa je uhvaćen osam mjeseci kasnije na Kanarskim otocima. Philippe Rondot rodio se 1936. godine u časničkoj obitelji, završio je slavnu francusku vojnu akademiju Saint Cyr, potom je ušao u ondašnju francusku vojnu obavještajnu službu SDECE. Kasnije je radio za francusku kontraobavještajnu službu Direction de la surveillance du territoire – DST, koja je pod jurisdikcijom ministarstva policije, da bi kasnije ponovno počeo raditi za vojnu obavještajnu službu koja se sada zove Direction Générale de la Sécurité Extérieure – DGSE. Tu se jako istaknuo, sudjelovao u složenim i riskantnim operacijama u inozemstvu, u spašavanju talaca, u operacijama protiv terorista, a njegov najveći uspjeh bilo je hvatanje u Sudanu slavnog ljevičarskog terorista Illicha Ramireza Sancheza, poznatijeg po nadimku Carlos.

Zahvaljujući tim uspjesima napredovao je u vojnoj hijerarhiji, obavljao sve delikatnije poslove i na kraju postao neformalni šef cjelokupne vojne obavještajne službe kada je 1997. imenovan koordinatorom obavještajnih aktivnosti u kabinetu ministra obrane Alaina Richarda, što je ostao i nakon što je to ministarsko mjesto preuzela Michèle Alliot-Marie. Otišao je u mirovinu potkraj 2005. godine. Rondot je obavljao i politički osjetljive poslove vezane uz najviše francuske državne funkcionare, pa je istraživao i samog predsjednika Jacquesa Chiraca kada se pojavila sumnja da Chirac ima tajne račune u Japanu. O njemu se, međutim, najviše pisalo kada je u Francuskoj izbila afera Clearstream, koja je uzdrmala sam francuski politički vrh, jer je tada među ostalima i perspektivni francuski političar Nicolas Sarkozy, danas francuski predsjednik, bio optužen da je primio mito u pri prodaji francuskih ratnih brodova Tajvanu. Njegova uloga u raspetljavanju afere bila je ključna, jer je posvjedočio da je lista tobožnjih primatelja mita bila falsificirana kako bi se Sarkozyja spriječilo u predsjedničkim ambicijama, a da je iza falsificiranja liste stajao francuski premijer Dominique de Villepin. U sklopu istrage pretresen je i Rondotov stan, te je otkriveno da je Rondot godinama vodio detaljne bilješke o svemu u čemu je sudjelovao.

Ti su njegovi dnevnici zaplijenjeni, pa je dio njih završio i u medijima. Upravo među njegovim bilješkama otkriveni su ovi nepobitni dokazi da je francuska tajna služba skrivala i štitila Antu Gotovinu, te da je time rukovodio upravo Rondot, uz odobrenje svoje tadašnje nadređene ministrice Michèle Alliot-Marie, o kojoj se upravo ovih dana mnogo piše zbog afere s tuniskim ljetovanjem i ostavke zbog toga. Prenosimo cijeli tekst s portala Mediapart i Le Courrier des Balkans.

Članak s portala Mediapart i Le Courier des Balkans o Gotovininu bijegu

Dominique de Villepin bivši premijer vezan uz aferu Clearstream, iz koje je isplivao Rondotov dnevnikDominique de Villepin bivši premijer vezan uz aferu Clearstream, iz koje je isplivao Rondotov dnevnikTreba li surađivati s međunarodnim pravosuđem? Da, ali ipak je važnije štititi “francuske prijatelje”. Dnevnici generala Rondota, koje su zaplijenili pravosudni organi tijekom istrage afere Clearstream, sadrže informacije koje govore o odnosu Francuske prema haaškom Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije i prema potrazi za ratnim zločincima. Uz to, o tome se govori i u jednom izvještaju generala Rondota, koji objašnjava kako su francuske tajne službe štitile haaške optuženike, ponajprije hrvatskog generala Antu Gotovinu. Taj izvještaj, koji nosi datum od 17. ožujka 2005. godine, upućen je generalu Georgelinu, šefu osobnog kabineta predsjednika Republike, a kopija tog izvještaja išla je i tadašnjoj ministrici obrane Michèle Alliot-Marie. Taj dokument je potvrda formalnih veza između tajne službe DGSE s hrvatskim snagama od 1991. godine nadalje, te sa ratnim zločincima koje je tražio haaški sud od 2000. do 2005. godine.

Ti dokumenti na nov način osvjetljavaju ulogu francuskih tajnih službi u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. U svojim bilješkama general Rondot detaljno otkriva kako je (vojna francuska tajna služba) DGSE ostala u vezi s Antom Gotovinom tokom cijelog njegova bijega od 2001. do 2005. godine. Štoviše, general otkriva kako su francuske obavještajne službe skrivale informacije pred međunarodnim pravosuđem, jer su se držale generalne linije: treba štititi svoje suradnike i partnere, čak i kada su optuženi. Zbog takvog ponašanja francuskih službi prema međunarodnom pravosuđu general Mladić je i dalje i nakon 15 godina u bijegu. U generalovim dnevnicima optuženi bjegunci pred haaškim sudom spominju se gotovo svakog dana. Bilo da se radi o Mladiću, o Karadžiću koji je uhićen u Beogradu 2008. godine, ili o Goranu Hadžiću, koji je još u bijegu, postojala je stalna komunikacija između ministrice obrane Michèle Alliot-Marie, predsjednika Chiraca i šefova tajnih službi.
Prioritet svih prioriteta dugo vremena bio je hrvatski general Ante Gotovina, davni pripadnik Legije stranaca. On je uhićen tek 7. prosinca 2005. godine. Nekoliko mjeseci prije toga general Rondot je zabilježio donesenu odluku: “Prestati se brinuti za Gotovinu”. Tada je DGSE “napustila” tog čovjeka kojem se sada sudi u Haagu zbog “kršenja pravila običaja rata”, zločina protiv čovječnosti, a koji je uživao dugotrajnu zaštitu, što je bila zahvala za mnoge usluge koje je napravio Francuskoj.
Ante Gotovina je uvijek održavao veze s Francuskom. Rodio se 1955., pobjegao je iz Titove Jugoslavije, te je 1. siječnja 1973. godine pristupio Legiji stranaca pod imenom Ivan Grabovac. Pripadao je Drugom puku padobranaca Legije stranaca – 2e REP, stacioniranom u Calviju na Korzici, a tamo se sprijateljio s Dominiqueom Erulinom. Njih dvojica služili su pod zapovjedništvom brata od ovog drugog, pukovnika Philippea Erulina, koji je bio komandant 2e REP. Njihovo najveće vojno iskustvo bilo je kada su 1978. skakali na Kolwezi u današnjoj Demokratskoj Republici Kongu, te otamo izvukli Europljane kojima su pobunjenici prijetili. Ante Gotovina napustio je Legiju 1978. godine s činom šefa narednika i dobio francusko državljanstvo 1979. godine. Nakon što je neko vrijeme radio u zaštitarskim agencijama, bavio se i kriminalom, a potom se vratio u Hrvatsku u lipnju 1991. godine.

Tada je započeo njegov uspon pa je 1995. godine već bio general i zapovjednik vojnog područja Splita. U tom svojstvu sudjelovao je u operaciji Oluja, koja je omogućila hrvatskoj vojsci da oslobodi u nekoliko dana teritorij okupiran od secesionista Republike Srpske Krajine. Ta je operacija bila pripremljena uz pomoć zapadnih vojnih obavještajnih službi, prvenstveno američkih i francuskih. U izvještaju 17. ožujka 2005. godine Rondot je napisao: “U kolovozu 1995. godine jedan od pripadnika DGSE je pratio razvijanje operacije Oluja. Upravo na to razdoblje odnose se optužbe zbog kojih sada Gotovinu goni Haaški sud.” Točnije, od jeseni 1992., kako potvrđuje general, “(francuske) službe su pokrenule tajnu akciju pomoći hrvatskim Specijalnim službama i to kroz obuku osoblja i dopremu neborbene ratne opreme”, u prvom redu telekomunikacijskih vojnih uređaja. Zna se za skandal koji je izbio zbog ove prodaje vojne opreme hrvatskim snagama unatoč strogom embargu Ujedinjenih naroda. Operaciju Oluja pratio je sistematski egzodus iz tog područja srpskog stanovništva, napuštenog od beogradskih vođa. Između 200.000 i 250.000 ljudi uputilo se prema Srbiji, a neke hrvatske postrojbe sudjelovale su tada u pljačkama i ubojstvima.

Hosni Mubarak, smijenjeni diktator zbog kojeg su stradali i pojedini francuski ministri vezani uz GotovinuHosni Mubarak, smijenjeni diktator zbog kojeg su stradali i pojedini francuski ministri vezani uz GotovinuHaaška optužnica protiv Ante Gotovine kaže da je on osumnjičen da je protjerao silom tamošnje stanovništvo, uništavao gradove i sela. Optužen je za ubojstva 150 civila počinjena u području pod njegovom kontrolom. Optužen je i za uništenje srpske imovine i kuća kako bi se onemogućio povratak srpskog stanovništva. Nakon rata Gotovina je unaprijeđen u glavnog inspektora hrvatske vojske i postao je jedan od najmoćnijih ljudi. Tek nakon smrti ekstremno nacionalističkog predsjednika Franje Tuđmana 9. prosinca 1999. godine ta se situacija potpuno promijenila. U želji da se uključi u europske integracije Hrvatska se odlučila surađivati s Haaškim sudom. Ante Gotovina i još šest generala smijenjeni su i prisiljeni da napuste vojsku. Hrvatski tjednik Nacional tvrdio je da je Gotovina tada želio izvršiti vojni udar, sve kako bi preprodavao oružje pripadnicima IRA-e i ETA-e. U to vrijeme tužiteljstvo Haaškog suda započelo je istragu protiv Gotovine. U proljeće 2001. godine najavljeno je da će uskoro biti objavljena optužnica protiv njega. Upravo u to vrijeme, 11. travnja 2001. godine Ante Gotovina se pojavio u francuskoj ambasadi u Zagrebu, gdje mu je smjesta obnovljena francuska putovnica. Optužnica je napokon predočena hrvatskim vlastima 8. lipnja 2001. godine, a objavljena je 26. srpnja. General je tada već bio u bijegu. Slučaj Gotovina počeo je snažnije zabrinjavati zapadne diplomate početkom 2003. godine. Sjedinjene Države ponudile su nagradu od pet milijuna dolara za njegovo hvatanje, a pojačali su se pritisci na Zagreb da uhiti Gotovinu. U veljači 2003. godine, prema pisanju dnevnika Le Monde, francuska tajna služba DST (unutarnja tajna služba pod ministarstvom policije) dobila je obavijest hrvatskih tajnih službi da se Gotovina nalazi u okolini Calvija na Korzici. No, nikakva operacija nije pokrenuta kako bi se bjegunac uhitio.
Da bi se objasnilo kako je to Gotovina tako lako pobjegao treba opisati ulogu Francuske u svemu tome. U jednoj diplomatskoj depeši od 18. travnja 2003. godine, upućenoj svojoj ambasadi u Zagrebu, francusko ministarstvo vanjskih poslova priznaje grešku “koja je napravljena u dobroj namjeri”, kada je Anti Gotovini izdana nova putovnica. U depeši se, uz to, izričito kaže: “Prema saznanjima francuskih vlasti, Gotovina ne boravi u Francuskoj.” Tijekom travnja 2003. godine general Rondot je zapisao u svoj dnevnik: “Vidio Antu Rosu”, a to je bilo bilješka o sastanku u Dubrovniku 16. travnja u 12,30 u restoranu Orhan u kojoj je još pisalo: “Rekao sam Anti Rosi da AG ostane tamo gdje jeste.” Ta bilješka izričito potvrđuje da je general Rondot bio u vezi s Antom Gotovinom, a da je posrednik u to vrijeme bio čovjek također kontroverzne biografije, general Ante Roso, kojeg je poznavao od početka devedesetih godina. U izvještaju od 17. ožujka 2005. godine Rondot nadalje precizira: “Ja sam više puta odlazio u Hrvatsku i Bosnu zbog Ante Rose da bih kontrolirao da li se naše akcije dobro odvijaju, tako je bilo do mog odlaska iz ministarstva obrane 1993. godine.”

Carla del Ponte neprestano je pritiskala Chiraca da Francuska pomogne u hvatanju haaških bjegunacaCarla del Ponte neprestano je pritiskala Chiraca da Francuska pomogne u hvatanju haaških bjegunacaAnte Roso, i on stari legionar, bio je tijekom rata na čelu specijalnih postrojbi hrvatske vojske. Zapravo, te postrojbe bile su izvan redovne linije zapovijedanja vojske, pod izravnom kontrolom hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Te su postrojbe vršile čišćenja u području pod srpskom kontrolom. Ime Ante Rose spominjalo se i u aferama s prodajom oružja od strane DST-a jer je on bio lokalni posrednik Jacquesa Monsieura koji je Zagrebu osiguravao robu vrijednu milijune dolara iz Kine i Irana. U svojim bilješkama general Rondot se prisjeća uvjeta koje je u proljeća 2003. godine postavila Carla Del Ponte u vezi moguće predaje Ante Gotovine. On je zapisao kako je Gotovina mogao pregovarati i o svojoj slobodi, ali u zamjenu za “K i M”. Pod “K i M” misli se na Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Ta bilješka otvara ozbiljno pitanje: tko je, prema Rondotu, bio u stanju da Haaškom sudu preda podatke o skrivanju dvojice srpskih optuženika, Gotovina ili francuske tajne službe? Osmog listopada 2004. godine, u jednom skupnom izvještaju, DST je ustanovio da se general Gotovina više ne nalazi na Korzici, nego na jugoistoku Francuske. On je “morao odlučiti da se smjesti na jugoistok Francuske kako bi bio u vezi s mrežom stvorenom dok je bio legionar u miljeu ekstremne desnice i kriminala iz tog područja. On je koristio lokalnu mafijašku zaštitu, viđao se s lokalnim ljudima, te mogao živjeti bez straha a bio je u mogućnosti i da ode preko granice bez većih teškoća”. I dalje nijedna francuska služba nije dobila zadatak da bjegunca traži. Šestog prosinca 2004. godine general Rondot je u svojem dnevniku zapisao bilješke sa sastanka s Philippeom Marlandom, šefom kabineta Michèle Alliot-Marie. Na sastanku je rečeno kako “Gotovina nije u Francuskoj”. Dodao je kako se možda nalazi u “Hrvatskoj katoličkoj”. Ta informacija, koju je u to vrijeme naveliko prenosila hrvatska štampa, došla je od britanske tajne službe MI5. Nakon što se Carla Del Ponte susrela u Rimu Giovannijem Lajolom, vatikanskim državnim sekretarom, koji je odbio da joj preda bilo kakve informacije, ona je javno optužila Katoličku crkvu da skriva bjegunca. Ta hipoteza nije nikada bila potvrđena.
Početkom 2005. godine stvari oko Ante Gotovine su se intenzivirale. Tako 17. veljače 2005. godine Rondot bilježi kako se “u vezi operacije oko ratnog zločinca Ante Gotovine procesi zaoštravaju”. Potom je 1. ožujka zabilježio: “Operacija G se nastavlja”, te dodao da “G nema nikakva interesa da se pomakne prije 17. 3.”. To je bio datum kada su trebali započeti pregovori o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Oni su odlagani uvelike zbog nedovoljne suradnje Zagreba s Haaškim sudom i stoga što Ante Gotovina nije bio uhićen. Tog istog 1. ožujka general Rondot je spomenuo, tijekom jednog sastanka sa Philippeom Marlandom, svoj plan da ode u Zagreb, kako bi se sastao s “gospođom G”, najvjerojatnije Dunjom Gotovinom, suprugom bjegunca.

U tom trenutku Francuska je bila sve više u delikatnoj poziciji u odnosu na Haaški sud. General Rondot se prisjeća kako je razgovarao sa šefom osobnog stožera predsjednika generalom Georgelinom koji mu je rekao kako Jacques Chirac “ne želi da Francuska ima poteškoća u odnosima s Haaškim sudom”. Carla Del Ponte stigla je 14. ožujka 2005. godine u Pariz na buran sastanak sa Chiracom i Michèle Alliot-Marie. Prema bilješkama generala Rondota tužiteljica je bila “ogorčena”. Ona je tvrdila “kako Francuska štiti G”, te napomenula da “nema govora o tome da se s njim pregovara, nego samo može biti riječ o hapšenju”. Philippe Rondot se osobno sastao s Carlom Del Ponte 16. ožujka. On se pripremio za taj sastanak zabilježivši ove natuknice za razgovor u svoj dnevnik: “nisam vidio G, neću reći nikakve podatke o lokaciji, o hapšenju pregovarati”. No, Rondotovo odbijanje da surađuje s Haaškim sudom išlo je svojem kraju. Prema generalu Georgelinu francuski predsjednik sa sastanka s Carlom Del Ponte izašao je uzdrman i dao je novu jasnu uputu: “Treba uhvatiti generala Antu Gotovinu.”
Tri dana nakon sastanka predsjednika i Carle Del Ponte, 17. ožujka, Rondot je uzeo na znanje tu novu strategiju, ali ne bez da je upozorio kakve ta strategija posljedice po Francusku može imati. U jednom memorandumu koji je poslao Jean-Louisu Georgelinu, podsjećajući na 15 godina suradnje Francuske s hrvatskom vojskom, on je prvo precizirao da je “bilanca te operacije vrlo pozitivna”. On je potom upozorio da “iz tih razloga, koje tužiteljica Haaškog suda ne treba znati i koji su pokriveni vojnom tajnom koja štiti operacije i ljudstvo DGSE, treba slučaj Gotovina ipak tretirati na poseban način”. To je bilo priznanje da se Francuska prema Haaškom sudu ponašala dvolično. Rondot je zbog jedne stvari bio spokojan: “General Gotovina mi je dao do znanja, posredstvom generala Ante Rose, da nikada neće otkriti veze koje su postojale u vrijeme rata, između njega i nas.” Međutim, dodao je Rondot, “postoje sigurno tragovi akcija DGSE (u Hrvatskoj) uzimajući u obzir njihovu važnost i značajan broj ljudi koje smo angažirali u Hrvatskoj u tim posebnim uvjetima. Mislim, kao što misli i DGSE, da bi francuska podrška (Hrvatskoj) mogla doći na vidjelo tijekom neke pokrenute istrage”.

Krizni sastanak održan je 22. ožujka kod Philippea Marlanda. Rondot je zapisao da je “ministrica obrane dobro informirana”, što bi trebalo značiti da je ona upoznata s novom linijom predsjednika, ali i s opasnostima koje bi mogle iskrsnuti po Francusku ako Gotovina bude uhvaćen. Rondot nastavlja: “Nije to isporučivanje koze.” Pod tim je mislio da ne treba Gotovinu uvući u stupicu. Precizirao je: “Lopta je kod A.G. Vidjet ćemo što ćemo učiniti ako se to dogodi – zaštititi Daniela”. Daniel je bio agent DGSE na Balkanu. Carla Del Ponte je 4. travnja 2005. godine nazvala Michèle Alliot-Marie. Tužiteljica je rekla ministrici da je ona “jedino zainteresirana za Gotovinu”. Dva dana kasnije, 6. travnja, održan je sastanak kod ministrice, u prisustvu Philippea Marlanda, a tom prilikom Rondot je iznio svoj stav. Rekao je da “odbija uhvatiti Gotovinu na prevaru”. Michèle Alliot-Marie se s tim složila. Sudionici sastanka su razmotrili dvije mogućnosti: “Gotovina će progovoriti” (ako bude uhićen), ili “Gotovina je ubijen – za to će biti optužena Francuska”. General je iznio sve posljedice po DGSE ako Gotovina bude uhićen, te je predložio da se pripremi “kako će to biti prikazano”.
Sastanak je završen odlukom da Michèle Alliot-Marie nazove Carlu Del Ponte te je obavijesti da general Rondot “neće više s njom pregovarati o ratnim zločincima”. Ukratko, reći će joj da Francuska u tim pitanjima više neće solistički postupati, nego će svoje kapacitete staviti u službu "task forcea”, kako se nazivao zajednički napor zemalja članica NATO-a. No, nekoliko redova ispod u svojem dnevniku general je opisao stvarni novi plan rada: vodstvo vojne obavještajne službe surađivat će s ostalim članicama NATO-a, ali će DGSE ipak nastaviti sa svojim “tajnim operacijama”. Mjesec dana kasnije održan je još jedan sastanak kod Philippea Marlanda, a taj je završio radikalnom odlukom: “Više se ne baviti s G”, što znači da mu je ukinuta zaštita. Ante Gotovina je uhićen osam mjeseci kasnije, 7. prosinca 2005., u jednom restoranu u Tenerifeu na Kanarskim otocima. Hrvatski policajci uhvatili su nekoliko dana ranije poziv bjegunca na jedan od 18 mobitela njegove supruge. Carla Del Ponte je napisala u svojim memoarima da Dunja Zloić nije promijenila SIM karticu u telefonu nakon poziva, “zaborav” koji je možda bio i reakcija “zapostavljene žene”. Ante Gotovina bio je uhićen “u društvu jedne ljepotice”. Zajednički proces Anti Gotovini i drugoj dvojici hrvatskih generala Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču započeo je 11. ožujka 2008. godine, završne riječi iznijete su 30. kolovoza i 1. rujna 2010. godine. Očekuje se presuda. O tome kako je štitila generala Gotovinu, Francuska na suđenju nije spomenuta niti jednom riječju.

Licemjerni Francuzi i Britanci

Zemlje koje su blokirale Hrvatsku zbog Gotovine znale su gdje se on nalazi

Uhićenje Gotovine 
u restoranu na Kanarskom otočju: on je cijelo vrijeme bijega boravio u Europskoj uniji, a ne, kako su tvrdili Britanci, u Hrvatskoj i HercegoviniUhićenje Gotovine u restoranu na Kanarskom otočju: on je cijelo vrijeme bijega boravio u Europskoj uniji, a ne, kako su tvrdili Britanci, u Hrvatskoj i HercegoviniOtkriće da je Francuska štitila i skrivala haaškog optuženika Antu Gotovinu, te da se to radilo uz znanje i odobrenje samog francuskog državnog vrha, ondašnjeg predsjednika Jacquesa Chiraca i ministrice obrane Michèlle Alliot-Marie, baca sasvim novo svjetlo na europsku politiku prema Hrvatskoj koja je u to vrijeme, u prvoj polovini prošlog desetljeća, bila velika žrtva njenog licemjerja. Europska unija je kao glavni uvjet početka pristupnih pregovora s Hrvatskom postavila hvatanje generala Gotovine, optuživala hrvatske vlasti da ne žele locirati i uhititi Gotovinu, te joj zbog toga blokirala pregovore, a nije Hrvatska bila ta koja je skrivala Gotovinu, nego je to bila jedna od vodećih zemalja Europske unije Francuska, koja je sudjelovala u definiranju takve europske politike prema Hrvatskoj. Najveći pritisak na Hrvatsku radila je tada Velika Britanija, čija je tajna služba MI6 bila vrlo aktivna u lansiranju informacija kako se Gotovina skriva u Hrvatskoj, a koja nikada nije usmjerila pozornost javnosti na onoga koji ga je stvarno štitio. Sve je to Hrvatsku, koja je uporno dokazivala da ona ne skriva Gotovinu, te to dokazala kada je i naporima njene tajne službe Gotovina otkriven i uhićen na Kanarskim otocima, jako mnogo koštalo, jer su zbog toga odlagani njeni pregovori s Europskom unijom, a počeli su tek onda kada su uvjeti za ulazak bili toliko pooštreni, da stoga pregovori nisu završeni ni do danas. To je Hrvatsku jako, jako mnogo koštalo, jer bi ona – da je ušla u EU – na primjer – 2007. godine s Rumunjskom i Bugarskom, što je mogla da nije bilo slučaja Gotovina, danas bila sasvim drukčija zemlja.

Odlazak ministrice koja je skrivala Gotovinu

MichÈle Alliot-Marie i Patrick OllierMichÈle Alliot-Marie i Patrick Ollier

Žena koja je štitila generala Antu Gotovinu dok se on skrivao od Haaškog suda jedna je od najznačajnijih suvremenih francuskih političarki, vrlo moćna žena što dokazuju i funkcije koje je obnašala, ali i afere u kojima se spominjala. Ona je od 1993. do 1995. godine bila ministrica omladine i sporta, od 2002. do 2007. ministrica obrane, od 2007. do 2009. ministrica unutarnjih poslova, od 2009. do 2010. ministrica pravosuđa, a od studenoga 2010. do prije nekoliko dana ministrica vanjskih poslova. Godine 2007. ozbiljno je razmatrala mogućnost da bude kandidaktinja desnice na predsjedničkim izborima.
Riječ je o vrlo elegantnoj ženi, izuzetno inteligentnoj, sposobnoj, organiziranoj, pažljivoj i nekonfliktnoj. Rodila se 1946. godine u predgrađu Pariza, otac joj je bio sudac ragbija i zamjenik gradonačelnika Biarritza. Ona je bila izuzetno dobar student političkih znanosti i etnologije, koju je magistrirala, dok je kasnije stekla i doktorat iz prava. Vrlo rano je ušla u politiku, i to u degolističku stranku Rassemblement pour la République - Okupljanje za republiku - RPR. U stranačko vodstvo ušla je 1981. godine, u francuski parlament 1986. godine, od kada je neprestano ponovno birana u jednom izbornom okrugu na jugu Francuske. Osamdesetih godina je istodobno bila i gradonačelnica malog mjesta na jugu Francuske, ali i članica francuske vlade. Prvo ministarsko mjesto dobila je 1993., te je dvije godine bila ministrica za mladež i sport. Godine 1995. izabrana je za predsjednicu svoje stranke RPR, kao prva žena na čelu jedne veće parlamentarne stranke u povijesti Francuske. Kada je RPR ušla zajedno s još dvije stranke 2002. godine u novu široku stranku desnice Union pour un Mouvement Populaire - Savez za narodni pokret - UMP ona je u lipnju 2002. godine u novoj vladi premijera Jean-Pierrea Raffarina dobilo mjesto ministrice obrane, te je bila prva žena u povijesti Francuske na tom položaju.
Politički ona spada u umjerenu desnicu, te u svojoj stranci pripada umjerenoj frakciji. Vrlo je bila bliska i bivšem predsjedniku Jacquesu Chiracu i bivšem premijeru Dominiqueu de Villepinu, pa su mnogi najavu da bi se ona mogla kandidirati za francusku predsjednicu vidjeli kao tadašnji pokušaj njih dvojice da spriječe svojeg stranačkog kolegu Nicolasa Sarkozyja u njegovoj namjeri da dođe na čelo države. Ona se na tim predsjedničkim izborima ipak nije pojavila, ostala je u vlasti i nakon što je predsjednikom postao Sarkozy, s kojim nije bila osobito bliska. Sarkozy ju je nedavno ipak sklonio iz vrha francuske politike, i to zbog velikog skandala u kojem se našla kao ministrica vanjskih poslova.
Francuski i svjetski politički komentatori slažu se da je od vodećih zapadnih zemalja Francuska najnespremnija dočekala ono što se događa u arapskom svijetu. Francuska diplomacija je bila vrlo šutljiva, bilo je i nekih vrlo nespretnih izjava, a očita je bila namjera francuske vlade da se ni u što ne miješa. Mnogi stanovnici zemalja gdje su izbile prodemokratske pobune bili su vrlo nezadovoljni takvim pasivnim ponašanjem Francuske, jer su upravo od nje očekivali podršku i pomoć. Posebno su loše primljene informacije da su vodeći ljudi francuske vlade u trenucima kada su demonstracije već počele, održavali kontakte, čak i vrlo privatne prirode, s vodećim ljudima diktatorskih režima protiv koji su se ti ustanci digli. Francuski premijer Francois Fillon bio je gost egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka u Sharm-el-Sheikhu u vrijeme kada se već nezadovoljstvo javnosti osjećalo, a posebno je skandalozno ono što se otkrilo o Michèle Alliot-Marie i njenim vezama s tuniskim režimom predsjednika Zinea El-Abidinea Ben Alija.
U vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika, kada su u Tunisu već počele demonstracije 64-godišnja Michèle Alliot-Marie bila je na odmoru u Tunisu. Nije tamo bila sama, nego je s njom bio i njen životni partner Patrick Ollier, također član Fillonove vlade kao ministar za odnose s parlamentom, s kojim ona živi već više od dva desetljeća. S njima su bili i njeni roditelji, koji su već u devedesetim godinama. Kada se to saznalo Michèle Alliot-Marie je tvrdila da je u Tunisu, gdje često ljetuje, bila privatno, te da se njen privatni život nikoga ne tiče. Dodala je čak: “Kad radim, onda sam ministrica, a kada sam na odmoru, onda nisam ministrica, onda sam Michèle Alliot-Marie.”
No, otkriveno je da se i na odmoru ponašala kao ministrica. Štoviše, razgovarala je s tuniskim predsjednikom Ben Alijem telefonom, a sadržaj njihova razgovora nije otkriven. Za nju je vrlo neugodno što je ranije nijekala da je tijekom boravka u Tunisu bila u kontaktu s tuniskim diktatorom. Mediji su podsjetili, također, da je ona tri dana prije Ben Alijeva pada u govoru u francuskom parlamentu tadašnjoj tuniskoj vladi ponudila francusku pomoć u suzbijanju demonstracija, rekavši da Francuska može vježbati tuniske policajce. Uz to, dok je bila u Tunisu na odmoru u dva navrata besplatno je koristila privatni avion tuniskog multimilijardera Aziza Mileda, poznatog po tome da je bio u bliskim odnosima s Ben Alijem. Napokon, otkriveno je i da su njeni roditelji kupili akcije u Miledovoj telekomunikacijskoj kompaniji.
Sve je to šokiralo francusku javnost, a predstavlja i objašnjenje zašto se Francuska tako blago i pasivno ponašala kada su događaji u Tunisu u pitanju. Prema nekim komentarima, sasvim je jasno da je Michèle Alliot-Marie vukla poteze tako da ne ugrozi vlastite privatne interese. Njeno kontaktiranje s Ben Alijem u trenucima kada je pobuna već počela, činjenica da je propustila podržati demonstrante i u Tunisu, ali i u drugim arapskim zemljama, u svjetlu svega što se zna, te što se kasnije dogodilo postaje posebno neprihvatljivo. Pod velikim pritiskom javnosti i medija, ali i zato da se ogradi od nje, Sarkozy je od nje zatražio da podnese ostavku, što je ona 27. veljače i napravila.

Vezane vijesti

Žalbeno vijeće 'što prije' odlučuje o sudbini novih dokaza

Žalbeno vijeće 'što prije' odlučuje o sudbini novih dokaza

Žalbeno vijeće Haaškoga suda u predmetu "Gotovina i Markač" donijet će odluku o zahtjevu obrane za uvođenjem novih dokaza u žalbeni postupak "što je… Više

Komentari

registracija
12/12/10

Klarens, 08.03.11. 02:45

Stoko sitnozuba
Imamo jednog jedinog shto je stvarno nash
I sad i po tom seremo u svrbskom interesu
GADITE MI SE !!!


registracija
12/12/10

Klarens, 08.03.11. 02:46

A ova dva degena sa slike su glavni CINKERI !!!
Jad i bijeda FFFFFFFFFFFFUUUUUUUUUJ !!!


registracija
7/1/11

djani, 08.03.11. 13:48

OTKAD JE PUKI UBIJEN ,ODONDA OVI YUGO-NOVINARČIĆI PREPISUJU IZ SRPSKIH NOVINA.

NIŠ NE ZNATE KAO MAGARAD STE NIŠTA ,ČOBANI JEDNI NEPISMENI


registracija
30/6/09

jebivjetar, 11.03.11. 19:03

Djani. Gdje si se ti školovao ? U Bosni ? Vidi se.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika