Ivan DasovićProšlog tjedna Ika Šarić, sutkinja u procesu protiv tzv. gospićke skupine uspjela je pribaviti audiokasetu za kojom se tragalo deset godina. U ponedjeljak, 26. kolovoza, u riječki sud stigla je obavijest da je s kasete skinuta oznaka državne tajne. Premda zapovjedna odgovornost nije predmet “gospićkog slučaja”, domaća će javnost tako prvi put dobiti zorni primjer zavjere HDZ-ova državnog vrha u zataškavanju ratnih zločina Hrvatske vojske.

TKO JE ZATAŠKAVAO ZATAŠKAVANJE RATNIH ZLOČINA Kaseta je dostavljena iz bivšeg SZUP-a, Smiljan Reljić kaže da je bila u MUP-ovom Odjelu za ratne zločine, a MUP-ovi neslužbeni izvori tvrde da su je čuvali SIS-ovci Riječ je o pokajničkoj ispovijesti Ivana Dasovića koji, kao izravni očevidac i sudionik, govori o tzv. smrtonosnom sastanku od 16. listopada 1991., na kojem je Tihomir Orešković, u svojstvu tajnika Operativnog štaba, okupio šefove najvažnijih institucija lokalne ratne vlasti: među ostalima – ravnatelja gospićkog zatvora, načelnika Narodne obrane, šefa lokalne ispostave SZUP-a, tri čelnika gospićke Policijske uprave. Izvijestivši nazočne da je iz Zagreba dobio vrlo važan zadatak, kojim će ujedno testirati njihovu nacionalnu i političku lojalnost Hrvatskoj, zajedno s Mirkom Norcem poveo ih je u obližnji Žitnik, gdje je kamionom dopremljena i poveća skupina Srba, pohvatanih po gospićkim podrumima i skloništima. Pošto je kolektiv lokalnih vojno-policijskih moćnika obavio masakr, Orešković i Norac organizirali su slavljeničku večeru. U audioiskazu koji je nastao mjesec dana kasnije, Dasović se zaklinje da je on osobno samo fingirao da puca iz automatske puške. Zgrožen egzekucijom odbio se, navodno, pridružiti i kasnijem večernjem derneku; popio je aperitiv i demonstrativno otišao. Kako tvrde Nacionalovi izvori koji su imali prilike preslušati taj audiozapis, sjećajući se “smrtonosnog sastanka” i onog što je uslijedilo, Dasović se pokajnički rasplakao…

U prosincu 1991. SZUP je snimio audiokasetu, ali pribavljeni dokazni materijal o egzekutorima srpskih civila nije izazvao nikakve pravosudne posljedice. Orešković je, doduše, nakratko uhićen, kao pritvorenik proglašen je djelatnikom Ministarstva obrane i munjevito oslobođen; nakon mlakog pokušaja da ga se smjeni s dužnosti gospićkog vojnog zapovjednika, Norac je promoviran u generala, a Dasovićev audioiskaz zakopan je u nekom od arhiva nadležnih državnih institucija koje ni danas nisu sa sigurnošću identificirane. Prema Nacionalovim izvorima u pravosudnim krugovima, kaseta je sutkinji Šarić dostavljena iz Državnog odvjetništva; u državno-odvjetnički ured stigla je iz POA-e, bivšeg SZUP-a. Ipak, to, navodno, ne znači da je proteklo desetljeće bila skrivena u MUP-ovoj tajnoj službi. Kao svjedok u sudskom procesu protiv tzv. gospićke skupine, bivši SZUP-ov ravnatelj Smiljan Reljić, tvrdi da je tonski zapis Dasovićeve priče bio pohranjen u Odjelu za ratne zločine MUP-a. A MUP-ovi neslužbeni izvori kažu da su kasetu, kao stvar od najvećeg nacionalnog interesa, čuvali SIS-ovci.

Činjenica da se špijunske službe i danas međusobno spore koja je od njih prikrivala dokaz o “smrtonosnom sastanaku” navodi na jedini logičan zaključak: sustav koji je 1991. imao zadaću zataškavati zločine i opraštati zločincima danas zataškava vlastito zataškavanje. U protivnom, potpuno je nejasno zašto oznaka tajnosti nije skinuta već u siječnju 2000., kada je HDZ izgubio vlast.

Borba oko Dasovićeve kasete ujedno je slika sukoba između dvije Hrvatske: ona svjedoči, ne samo o hrvatskim ratnim zločinima u Gospiću, i njihovim pokroviteljima, nego i o onim Hrvatima, čak HDZ-ovcima, koji su te zločine nastojali spriječiti, dokazati, kazniti, kockajući se vlastitim životima. Jer zločinci nisu samo ubijali Srbe, bili su spremni likvidirati i Hrvate koji su im smetali.

Priča počinje u prosincu 1991., kada su Dražen Jurković, vladin povjerenik za Liku, i Ante Karić, predsjednik ličkog Operativnog štaba, dobili informaciju da se po nalogu Tihomira Oreškovića priprema masakr srpskog sela Kosinj koji se dobrovoljno stavio pod kontrolu hrvatskih vlasti. Oreškovićevi ljudi – mahom koncentrirani u Vojnoj policiji HV-a – eksplozivom su napunili konvoj kamiona, koji je trebalo noću “utjerati” u Kosinj, aktivirati ih kao goleme kamionske bombe, i pobiti svih 700 stanovnika.

Kako je, unatoč minornom statusu tajnika Operativnog štaba, Orešković postao apsolutni gospodar Gospića – nakon tzv. smrtonosnog sastanaka, lokalne moćnike držao je u šaci njihovim kolektivnim zločinom – Jurković, Karić i Milan Hrast, šef kosinjskog kriznog štaba, u najvećoj tajnosti zatražili su prijem kod Franje Gregurića, premijera ratne vlade nacionalnog jedinstva.

Sastanak je održan u večernjim satima 3. prosinca 19991. na Markovu trgu. Osim Gregurića i tajne tročlane delegacije, na njemu su bili Gojko Šušak i Milan Ramljak, tadašnji ministar pravosuđa. Kosinj nije bio jedina tema: raspravljalo se i o nestancima gospićkih Srba i o Oreškovićevim nalogodavcima. Ni gospićka delegacija tada još nije znala jesu li nestali Srbi emigrirali u Srbiju, prešli na četničku stranu ili su likvidirani. Premijer Gregurić raspolagao je jednako neodređenim indicijama. Američki diplomatski krugovi, doduše, već su ranije izručili spisak od 23 srpska imena, tražeći od hrvatskih vlasti da utvrde kamo su iščezli, ali dokaza o njihovu smaknuću još nije bilo. Egzekutori su, dakako, šutjeli, savršeno svjesni da njihov zločin nema nikakve veze s patriotizmom i herojstvom.

U svakom slučaju, te večeri Gegurić je obećao temeljitu istragu.

Orešković se, pak, pokazao problemom koji je mnogo teže riješiti. Nije se moglo odgonetnuti čije naloge zapravo provodi. Šušak je, kao vrlo vješt lažljivac, tvrdio da za njega nikad nije čuo. Zapanjen Šuškovim neznanjem, Karić se pravdao da je Tihomira Oreškovića izabrao za tajnika svog Operativnog štaba na preporuku Josipa Perkovića, Šuškova pomoćnika za SIS. Doduše, u njega je i osobno imao povjerenja jer je riječ o sinu njegova partizanskog druga iz Perušića. Pokazalo se, međutim, da biološko nasljeđe nije nikakvo jamstvo: u samo nekoliko dana Karićeva odsustva zbog službenih poslova u Zagrebu tijekom studenog 1991. Orešković je .izvršio tihi puč. Kada se Karić vratio u Gospić, otkrio je da se njegovi nalozi ignoriraju, da se lokalni šefovi SZUP-a, Policijske uprave, Narodne obrane i zatvora pokoravaju isključivo njegovu tajniku.

Kad je službeni dio razgovora završio, Šušak je trojici Gospićana pokazao spisak Hrvata iz Široke Kule koji su likvidirani kao žrtve srpskih zločinaca. Tek kasnije, Jurković, Karić i Hrast shvatit će da ih je ministar obrane pokušao diskretno upozoriti da Oreškovićeve i Norčeve postupke valja opravdati kao pravičnu krvnu osvetu.

Drugi sastanak o istim temama održan je istog dana, gotovo u gluho doba noći, u zgradi MUP-a na Savskoj cesti. Trojicu zabrinutih Ličana primili su Josip Manolić, tadašnji šef tek osnovanog UNS-a, Jerko Vukas, kao ravnatelj SZUP-a, i Smiljen Reljić, kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova za kriminalističku policiju. Tu je Jurkoviću, Kariću i Hrastu pokazano tajno SZUP-ovo izvješće u kojem se tvrdilo da je Orešković špijun-provokator neke američke i protuhrvatske obavještajne institucije, povezan još i s MOSAD-om. Tako je gospićka trojka zauvijek stekla uvjerenje da je preko Oreškovića neka mračna međunarodna sila pokušala kompromitirati ideju samostalne hrvatske države i spriječiti njeno međunarodno priznanje. Istina je, vjerojatno, manje spektakularna: kao pripadnik hrvatske emigracije, Orešković je imao zadaću sprovoditi emigrantsku “revoluciju” koja je uključivala ustašku, etnički čistu hrvatsku državu.

Ipak, razgovor u vladi imao je izvjesne posljedice na terenu. Premda nitko od nazočnih tobože nije imao pojma tko upravlja Tihomirom Oreškovićem, do njega je još iste noći neidentificiranim kanalima stigla zapovijed da stopira “akciju” u Kosinju. Nekoliko dana kasnije, Orešković je lažnim službenim pozivom namamljen u Zagreb, uhićen, saslušan i pritvoren u Đorđićevoj ulici. U okviru iste MUP-ove istrage, u međuvremenu je nadležnim državnim institucijama Dasović otkrio tajnu nestalih Srba, priznavši da je osobno sudjelovao na “smrtonosnom sastanku” i u pokolju u Žitniku. Njegovu priču potvrdio je Kasumović, šef gospićke ispostave SZUP-a, također kao izravni sudionik i očevidac.

Sukob između MUP-a i MORH-a, oko Oreškovićeve sudbine, bio je prvi vidljivi simptom frakcijskog raslojavanja na HDZ-ove radikalne desničare i umjerenjake. Šušak je inzisitirao da se Orešković izruči vojnim vlastima, MUP je to odbijao. Rat oko tajnika ličkog Operativnog štaba presjekao je sam Franjo Tuđman, hrvatski predsjednik, donijevši odluku u Šuškovu korist.

I tako je istraga zaustavljena nakon manje od sedam dana. MUP je dobio obavijest da je Tihomir Orešković, tijekom pritvora postao aktivni časnik HV-a; u Đorđićevu je istodobno banula vojna policija, zahtijevajući da se pritvorenik, kao djelatna vojna osoba, izuzme iz nadležnosti civilnih institucija i preda vojnim vlastima. Iz MORH-a je stigla obavijest da se Oreškoviću i Norcu zločini ne mogu dokazati. U istom potezu Dasovićevoj kaseti izgubio se, navodno, trag.

Sutradan je Orešković bio slobodan čovjek, na platnom spisku MORH-a, Dasovićev audioiskaz proglašen je državnom tajnom, a nekolicina Oreškovićevih suradnika iz Gospića premještena je u SIS-ovu zagrebačku centralu. Norac je ostao u Gospiću kao lokalni vojni zapovjednik da bi mu Šušak, u znak osobnog blagoslova, uskoro udijelio i najviši vojni čin.

Svi ključni akteri gospićkog “smrtonosnog sastanka” završili su kao štićenici najmoćnijeg ministra, znajući ujedno da su ih Kasumović i Dasović “druknuli” policiji. Tako su, uz neslužbenu amnestiju, dobili i devet godina da srede problem neugodnih svjedoka koji su u svakom trenutku mogli i javno progovoriti. Nije čudo da je Jurkoviću još u proljeće 1992. minirana kuća, da je Dasović godinama primao prijeteće poruke i da je velik broj svjedoka nepovratno izgubio pamćenje.