Stari Lijan, Stipe Ivanković Lijanović i njegov sin Mladen Ivanković Lijanović, predsjednički kandidatPočetkom listopada državljani Bosne i Hercegovine ponovno će na izbore, na kojima bi, među ostalim, trebalo biti izabrano i novo predsjedništvo države, sastavljeno od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog Srbina. Nesumnjivo, najzanimljiviji kandidat u utrci za hrvatskog člana predsjedništva jest Mladen Ivanković, koji se odnedavna preziva i Lijanović, jedan od četvorice sinova Stipe Ivankovića, Staroga Lijana, uspješnog poduzetnika i žive hercegovačke legende.

Osnovao sam stranku i kandidiram se za predsjedništvo BiH jer je to jedini način da provedem svoje gospodarske ideje Prigovaraju mi da se zalažem za promjene koje će pogodovati razvoju 'Lijanovića': ali ako stvorim dobro okružje za razvoj svoje kompanije, bit će bolji uvjeti poslovanja i za druge, zar ne Ja sam jedini političar u BiH koji dolazi iz gospodarstva i želi se baviti stvarnim problemima: svi drugi se bave Haagom, odnosima s Hrvatskom i Srbijom, ljudskim pravima Moja Narodna stranka 'Radom za boljitak' i HDZ nemaju nikakve odnose: naši politički programi su potpuno različiti Mladen Ivanković Lijanović najbogatiji je među svim kandidatima za Predsjedništvo BiH. Vlasnik je četvrtine koncerna “Lijanovići”, koji osim mesne industrije obuhvaća još Auto -kuću “Lijanović”, četiri benzinske postaje, naftni terminal, robnu kuću, restoran, a uskoro i hotel, sveukupno procijenjenog na 48 milijuna konvertibilnih maraka (oko 25 milijuna eura). Donedavno je bio ministar bez portfelja u Vladi SDP-ove Alijanse za BiH, gdje je primao plaću od oko 1500 KM (uključujući dodatke). Kandidirao se za Predsjedništvo jer mu je Vlada odbili prijedloge za poticanje privatnog poduzetništva i stvaranje klime za unapređenje proizvodnje u BiH.

Mladen Ivanković rođen je 1960. u Selištu, u općini Tomislavgrad, podno planine Čvrsnice. Osnovnu je školu završio u Širokom Brijegu, a srednju tehničku u Mostaru, gdje je i diplomirao na Strojarskom fakultetu. Nakon uspjeha širokobriješkog koncerna “Lijanovići”, nezadovoljan stanjem u BiH, Mladen Ivanković Lijanović odlučio se na politički angažman, koji je počeo kao nositelj neovisne liste Radom za boljitak, da bi u listopadu 2001. utemeljio i svoju Narodnu stranku Radom za boljitak. Prema neslužbenim procjenama u BiH, cijena ove Lijanovićeve predizborne kampanje je oko 7 milijuna maraka, iako u njegovu stožeru to smatraju pretjerivanjem.

Kratko vrijeme bio je u HVO-a, a neslužbene se priča da je među suborcima ostao upamćen po pitanju: “Protiv koga sad ratujemo?”, nakon što su ga pozvali u bitke za Kupres.

Mladen Ivanković Lijanović najradije govori o gospodarstvu, i to jednostavnim jezikom brojki. Politizacija problema njega ne zanima, što je i razumljivo: priča kaže kako su Lijanovići plaćali reket HDZ-u, ali i Mladenu Naletiliću zvanom Tuta, širokobriješkom HDZ-ovu kriminalcu, trenutačno haaškom zatvoreniku, i kako im je luksuzni “mercedes” miniran kad su odlučili prekinuti tu praksu.

Istodobno, Mesna industrija “Lijanovići” postala je jednom od najvećih mesoprerađivačkih industrija u ovom dijelu Europe, s dnevnom proizvodnjom od oko 40 tona mesa. Suvremeno opremljena, sa zapadnoeuropskim standardima zaštite okoliša, posebna je i po tome što strogo pazi na specifičnosti u načinu prehrane muslimanskog življa u BiH kojem podređuje svoju prozivodnju.

NACIONAL: Odnedavno imate dva prezimena – svoje staro Ivanković, kojem ste dodali i Lijanović. Koji su razlozi mijenjanja prezimena? – Pokazalo se nužnim da prezimenu Ivanković dodamo i Lijanović. Imamo tvrtku “Lijanovići”, ali zbog našeg prezimena bilo je potrebno uvijek objašnjavati otkud naziv tvrtke. Naime, otac Stipe Ivanković imao je nadimak Lijan. Kad smo registrirali tvrtku, dali smo joj ime “Lijanovići”, kako su nas četvoricu braće zvali po ocu. Uložili smo mnogo truda i rada u tvrtku i trudili se izgraditi njen dobar imidž, a mislim da smo izgradili ime koje je postalo prepoznatljivo na prostoru mnogo širem od Bosne i Hercegovine. Ali pri kontaktima s ljudima i davanju posjetnica nastajale su zabune i stalno smo objašnjavali – kako se mi ne prezivamo Lijanović, nego da je to naziv tvrtke koji smo odabrali prema onome kako su nas obično nazivali susjedi i prijatelji. Nedavno smo odlučili da svom prezimenu dodamo Lijanović, tako da je moje službeno ime danas Mladen Ivanković Lijanović. I ostala trojica braće svom su prezimenu dodali Lijanović.

NACIONAL: Otkuda nadimak Lijan vašem ocu? – Otac nam je pričao da je kao mali dobio taj nadimak od svoga strica Jakova. Stric mu je dao taj nadimak jer je bio vrlo domišljat i vižljast. Govorio mu je da je lija, prepredena lisica, ali kako lija nije muškoga roda, ocu je ostao nadimak Lijan. Kao njegovu djecu, nas su počeli zvati Lijanovićima, nama to nije bilo odbojno, i tako je ostalo sve do danas. Ugradili smo taj nadimak u ime tvrtke i ponosimo se njime.

NACIONAL: Danas se čini da je uspjeh došao preko noći, no kakvi su bili stvarni počeci “Lijanovića”? – Otac Stipe, ili Stari Lijan, kako ga obično zovu, oduvijek se bavio poduzetništvom. Ali korijeni našega poduzetništva sežu mnogo dalje, čak je i naš pradjed Jozo imao konja i sedlo, što je u vrijeme nakon Prvog svjetskog rata bilo pravo bogatstvo. Postoji anegdota da pradjed Jozo, kad je dolazio kući, nikada nije silazio s konja prije negoli bi mu supruga izašla iz kuće i pridržala konja. Djed Ambrozije je podno planine Čvrsnice, odnosno Vran-planine, gdje sam se ja rodio, držao stoku. Otac je također uzgajao stoku, a potom i duhan. Otac je 1981. registrirao prvu privatnu klaonicu u BiH, “Trn”. Jozo i Slavo, moja braća, prvi su se pridružili ocu. Jozo je vodio prodaju, Slavo nabavu, Jerko se bavio financijama, a ja razvojem. Prve strojeve za proizvodnju kobasica kupili smo 1984. i pokrenuli proizvodnju u pogonima tvornice u Bečeju. Kad je Ante Marković promijenio zakone, 1988. sve smo to legalizirali – dotad je privatnik mogao imati pet radnika, jedno teretno vozilo do pet tona, a bilo je i niz drugih ograničenja. Te 1988. sve smo objedinili, tada sam i ja, iako bravar, dobio mogućnost baviti se mesom i preradom. Preko Slovenije smo izvozili, a Hrvatska nam je bila idealno tržište, tako da smo 1991. već imali plan za izgradnju tvornice. Htjeli smo i prije kupiti jednu mesnicu, ali je to propalo jer nam nisu dali da kupimo većinski dio, iako je to trebala biti prva privatizacija. Unatoč ratu u Hrvatskoj, počeli smo gradnju, koju smo 1994. završili i 1995. pustili tvornicu u pogon. U međuvremenu je došao i rat u BiH, 11. travnja 1992., i ja sam se pridružio HVO-u, no unatoč svemu smo izgurali.

NACIONAL: Kakvi su planovi za razvoj “Lijanovića”? – Izgradili smo novi pogon, a u sadašnjem bi trebali ostati samo klaonica i soljeni proizvodi. Osim toga, sada u vlasništvu imamo farmu u Tomislavgradu i u Glamoču, ali u budućnosti ne želimo imati svoje farme nego kupovati stoku za klanje od domaćinstava koja bi ju uzgajala, što bi bilo isplativije i nama i domaćinstvima. Uzgoj stoke za klanje neracionalan je u sklopu tvrtke. Nama je sada jeftinije kupovati iz Slovačke ili Mađarske nego da sami uzgajamo, ali pokušavamo pokazati da se i ovako može.

NACIONAL: Zašto ste odlučili okušati se u politici? – Na ovim je prostorima politika prepreka daljnjem razvoju. Govorim to ne samo kao suvlasnik koncerna “Lijanovići” nego i kao čovjek koji gleda što se događa. Osvrnuo sam se oko sebe i shvatio da je vrijeme da se u politici okuša i netko tko želi nešto konkretno učiniti, pogotovo za gospodarstvo cijele BiH. Moja 20-godišnja iskustva iz tvrtke dovoljna su da neka od znanja iskoristim i na dobrobit zajednice. Iza mene su vidljivi rezultati i mislim da neće biti teško neke rezultate postići i na razini opće dobrobiti cijele države.

NACIONAL: Što su vam vaši rekli kad ste odlučili baviti se politikom? – Žena je samo rekla: “Moj Mladene, što nam je ovo trebalo!”, ali više u šali nego u zbilji. Ali cijela me familija, kao i otac, podržala u namjeri da se politički aktiviram, pa evo i sada, kad sam se kandidirao za hrvatskog člana predsjedništva BiH.

NACIONAL: Koliko je u BiH političara koji, poput vas, dolaze iz privrede? – Mislim da sam jedini. Moja stranke osnovana je upravo stoga što od 57 stranaka, koliko ih ima u BiH, nisam našao ni jednu s kojom bih mogao očekivati realizaciju svog gospodarskog programa, odnosno onoga što smatram da je potrebno Bosni i Hercegovini. Sve su to frakcije ili ogranci triju glavnih stranaka – SDA, SDS-a i HDZ-a.

NACIONAL: U kakvim ste danas odnosima s HDZ-om, kao politčar, ali i kao suvlasnik “Lijanovića”? – Danas smo HDZ i moja Narodna stranka Radom za boljitak dvije stranke s različitim političkim programima. HDZ-ov program ja i ne znam jer ga nikad nisam vidio. Teško bi se tu moglo govoriti o odnosima. Mislim da je moguće reći da ih nema.

NACIONAL: Ali ne možete zanijekati da je odnos s HDZ-om vašoj tvrtki u minulih deset godina omogućio i neke prednosti? – HDZ je bio pokret, danas s manje pristaša. Ali bio je to pokret koji smo početkom 90-ih, izlazeći iz komunizma, smatrali dobrodošlim. Ali i nakon komunizma dobili smo jednostranačje. Nitko se nije bavio gospodarstvom, svi su tjerali visoku politiku. Zato sam se i sam uključio u politiku – da se tomu stane na kraj.

NACIONAL: Govorilo se da je miniranje vašega “mercedesa” poruka da se ne pridružujete vladi koju je stvarala Alijansa za BiH. No je li ikad otkriveno tko je minirao “mercedes”? – Nije, djelomice i zbog pogrešnog poteza visokog predstavnika Wolfganga Petritscha. On je rekao da će istragu preuzeti vlast u Sarajevu, što je županijskoj vlasti dobro došlo – jer policija je pod njihovom nadležnošću pa se oslobodila istrage koju su neki u ovom kraju smatrali nepotrebnom. Ali iako je Ured visokog predstavnika preuzeo istragu, suradnja nadležnih tijela nije uspostavljena.

NACIONAL: Koja je danas uloga visokog predstavnika u BiH? – Njegova je uloga provedba mira, Daytonskog sporazuma, za što ga je imenovala međunarodna zajednica. On ima ovlasti jače od skupštine, nedodirljiv je i provodi politiku međunarodne zajednice, kojoj su ovdje bitni stabilnost i razvoj. Njegova je uloga očuvanje stabilnosti i sprečavanje povratka u bezdan rata.

NACIONAL: Je li nastavak rata u BiH još uvijek moguć? – Mislim da u BiH još nema kritične mase koja bi se bavila ozbiljnim problemima, ali je mnogo onih koji vole baviti se tzv. visokom politikom, bez smisla i sadržaja. Još nismo politički dozreli, nema političara koji bi mogli povesti narod na put gospodarskog oporavka.

NACIONAL: Vi ste kandidat za hrvatskog člana tročlanog Predsjedništva BiH, koje tvore predstavnici triju dominantnih nacija. Kako uopće funkcionira predsjedništvo u koje se njegovi članovi biraju po nacionalnom ključu? Imali smo sličan primjer s Predsjedništvom SFRJ, i to osmeročlanim, i nije se pokazalo sretnim rješenjem. – Cijela politika kod nas, pa i naše predsjedništvo, više se bavi politiziranjem nego konkretnim problemima: svi se bave Haškim sudom ili pitanjem kakvi su nam politički odnosi s Hrvatskim ili SRJ. Ovdje nije prepušteno pravnoj državi da odradi svoj posao, a da se mi bavimo životnim problemima. Haag je postao važniji od rada. U Vladi je najveći problem kako potrošiti prikupljena sredstva, a time se sada bavi i Predsjedništvo. A proračun ovdje nije zakon, nego nešto što se mijenja prema potrebama parcijalnih interesa. Nema dovoljno novca, ali nikad se ne pita zašto nema dovoljno novca ili zašto nam je država preskupa, nego samo kako od onih koji već nemaju dovoljno još malo uzeti. Pitanja neprikupljenih poreza, rada na crno, neprijavljenih plaća, sive ekonomije, šverca cigareta, sve su to problemi s kojima se BiH svakodnevno susreće, ali oni su na margini interesa tijela koja bi se o tome trebala brinuti.

NACIONAL: Ali i tvrtki “Lijanovići” pronađen je neplaćen porez? – Novinari su informaciju porezne uprave preslobodno tumačili. Porezna uprava tek utvrđuje je li tvrtka, s kojom “Lijanovići” imaju poslovni odnos, platila porez ili ipak nije. Ali “Lijanovići” surađuju s dvije tisuće tvrtki, pa bi se mene moglo optuživati za svaki eventualni prekršaj koji je neka od tih tvrtki počinila. Čak i kad im to ne bi još bilo ni dokazano, a ne zna se ni hoće li. To je medijski prezentirano na način koji se ne podudara s činjenicama. Ne mogu Lijanovići biti krivi ako netko nije platio porez, postoje institucije koje to trebaju rješavati.

NACIONAL: Uz neplaćanje poreza, odmah se nadovezala i priča o selidbi vaših pogona u Hrvatsku. Vaš ju je brat demantirao, ali… – “Lijanovići” dio asortimana proizvode u Hrvatskoj, u Bjelovaru. Mi smo zainteresirani za hrvatsko tržište, kao i za slovensko i srbijansko. No zbog raznih zakonskih ograničenja, prije svega i zbog nepostojanja zakona o veterinarstvu, naši proizvodi koje proizvodimo u BiH ne mogu, primjerice, na hrvatsko tržište. Međutim, kad bismo proizvodili u Hrvatskoj, to bi nam se više isplatilo jer je povoljnije uvoziti gotove proizvode u BiH nego uvoziti sirovine ili ovdje ih kupovati i prerađivati. Ali ako bismo to učinili, ovdje bi tisuću ljudi ostalo bez posla, a to nitko od nas ne želi. Zato je priča o selidbi u Hrvatsku netočna. No hoćemo li otvoriti kakav pogon u Hrvatskoj – o tome intenzivno razmišljamo jer bi nam taj potez otvorio mnoga tržišta i smanjio troškove.

NACIONAL: Vlada uvjerenje kako je Marko Tadić, direktor Ureda za veterinarstvo u BIH, “Lijanovićev čovjek”, koji bi vam trebao omogućiti ulazak i na hrvatsko tržište, gdje je prije dolaska u BiH obavljao dužnost identičnu sadašnjoj. U kakvim ste odnosima s Tadićem?
Donošenje zakona o veterinarstvu pokazat će se jednim od ključnih poteza u BiH. Ured za veterinarstvo, kojemu je Marko Tadić na čelu, ne može ravnopravno komunicirati s drugim sličnim uredima, a BiH je zbog toga onemogućeno da izvozi svoje proizvode životinjskog podrijetla na tržište EU. Problemi između BiH i Hrvatske upravo su se zbog toga javljali. Zbog hrvatskog tržišta smo se odlučili, kako ne možemo izvoziti, u samoj Hrvatskoj dio proizvoditi. Nije nama problem proizvesti, nego prodati. A suradnja s gospodinom Tadićem je odlična, jer je i njemu i nama, ali i svim drugim proizvođačima u BiH, u interesu da se stanje sredi. Tumačenja o našem poslovnom odnosu uglavnom su zlonamjerna.

NACIONAL: Koliko ste u ove dvije godine u Vladi BiH uspijevali u svojim nakanama? Shvaćaju li vas kolege koji ne dolaze iz privrede, razumiju li u čemu su problemi gospodarstva i gospodarstvenika? – U Vladu Alijanse za BiH ušao sam kao stručni suradnik. Moram priznati da nisam zadovoljan rezultatima. Neke inicijative koje sam pokretao kao stručni suradnik u Vladi nisu prihvaćene. Prije svega mislim na carinsku i poreznu politiku, kao i na poticaje domaćoj proizvodnji. Nisam imao političku podršku, tada nisam imao ni podršku stranke jer sam bio tek stručni suradnik, a ne stranačka, odnosno politička osoba. Mi smo država koja nema sredstava za poticaje, dok zemlje EU imaju velika sredstva za poticaj izvoza, što njihove proizvode čini konkurentnima na drugim tržištima, pa i u BiH. Zato treba zaštititi domaće proizvođače, treba im osigurati da oni mogu ovdje raditi, proizvoditi i prodavati, i od toga zaraditi. Nadalje, naši su resursi potpuno zapostavljeni i neiskorišteni, dok smo dopustili da roba inozemnog podrijetla preplavi naše tržište.

NACIONAL: Jedno od vaših predizbornih obećanja je i 350.000 novozaposlenih u sljedeće četiri godine. Kako ste došli baš do te brojke? – Mi čvrsto stojimo iza toga i znamo kako to postići. Ustrajnim i sustavnim radom do boljitka, baš kako smo nazvali svoju stranku. Analizirali smo sve ključneh parametre za gospodarstvo i točno znamo gdje se može uštedjeti, što treba poboljšati, u što ulagati i kako zaraditi. Gospodarstvo jest znanost, ali mnogi su ga ljudi svladali, mnogo je onih koji znaju što i kako treba raditi, samo im treba pružiti šansu. BiH može vlastitim sredstvima u četiri godine postići čudo, a uzmemo li u obzir da neke od državnih tvrtki treba i privatizirati, i to je novac koji – uložimo li ga pametno – može učiniti mnogo za razvoj BiH.
U ove četiri godine učinjeno je štete više nego u ratu, samo stoga što je državnim tvrtkama dopušteno da se ponašaju kako im se prohtije. Sada imamo milijune maraka neplaćenih doprinosa za radnike, mirovinski fond i fond za nezaposlene su prazni, 30.000 ljudi bilo je na čekanju, 70.000 je radilo i nije primalo plaću, 600.000 je nezaposlenih, što je oko 40 posto radno sposobnog stanovništva, ali svi su direktori i članovi upravnih odbora primali plaće, čak su se tvrtke dodatno zaduživale. Dosadašnje vlasti nisu se usudile time baviti, ali ja nisam opterećen prošlošću i spreman sam se suočiti sa svim jer jedino ćemo se tako pomaknuti iz agonije u kojoj se sada nalazimo.

NACIONAL: Koliko vama kao ministru prigovaraju da se zalažete za one promjene koje mogu koristiti vašoj vlastitoj tvrtki? – I država je kompanija, samo s mnogo više stanovnika i raznih interesa. Deset menedžera od ove države može učiniti čudo. A da mi spočitavaju – istina je, prigovori pristižu s raznih strana. Međutim, “Lijanovići” nisu izdvojeni iz BiH, oni su u njoj i budu li bolji uvjeti nama, bit će i drugima. Cilj nam je stvoriti atmosferu u kojoj je moguće raditi i zaraditi. U nestabilnim gospodarskim uvjetima teško je razmišljati o razvoju tvrtke. A uzrok nestabilnih gospodarskih uvjeta je nestabilna politika.