Objavljeno u Nacionalu br. 357, 2002-09-18

Autor: Maroje Mihovilović

Američke pripreme za rat u završnoj fazi

Bush će napasti Irak u studenom

SAD je u potpunoj tajnosti već rasporedio 100.000 vojnika oko Iraka, a ubrzano doprema i tenkove i ostalu ratnu opremu

Novi rat je na pomoluNovi rat je na pomoluAmerička administracija uspostavila je najoštriji embargo na bilo kakve informacije o raspoređivanju američkih trupa na Bliskom istoku, no zna se da se hitno prebacuju na položaje odakle mogu poći na Irak. A 11. rujna objavljena je zanimljiva vijest da će se zbog navodne vježbe 600 američkih časnika iz sastava Središnje komande u Tampi na Floridi privremeno preseliti u malu arapsku zemlju Katar na obali Perzijskog zaljeva. Središnja komanda zapovijeda američkim postrojbama na Bliskom istoku, upravljala je ratom u Afganistanu, upravljat će i ratom protiv Iraka, a u Kataru je zato što je Saudijska Arabija odbila primiti američke vojnike na svoj teritorij. Izgrađena je nova velika baza za američke vojnike s posebnim dijelom za smještaj Središnje komande kad ona iz Tampe bude dislocirana na Bliski istok.

Amerikanci se najviše boje uličnog rata za Bagdad, u kojem bi njihovi gubitci mogli biti i 80 posto: stoga su odlučili primijeniti izraelsku taktiku: umjesto da napreduju kroz uske uličice, rušit će zidove kuća i tako se probijati naprijed Vojni zapovjednici zatražili su da se za napad pripremi 250.000 vojnika, no u Bijeloj kući smatraju da bi i 80.000 ljudi bilo dovoljno Bush smatra da će samostalnom pobjedom nad Irakom, SAD do kraja učvrstiti svoju poziciju gospodara svijeta te da će nakon toga Dan prije bliskoistočna novinska agencija Middle East Newsline objavila je da su dijelovi američke Pete flote, koji operiraju u Perzijskom zaljevu, stavljeni u najviši stupanj pripravnosti. Njeno zapovjedništvo u Bahreinu naredilo je da flota umjesto u stanju pripravnosti “Threat Condition Charlie” odsad bude u stanju pripravnosti “Threat Condition Delta”. Nešto prije, 4. rujna, novinska agencija Reuters objavila je vijest iz Londona da je američka ratna mornarica unajmila još jedan veliki trgovački brod u privatnom vlasništvu kako bi prebacila tenkove i teško naoružanje iz SAD-a na Bliski istok. Novinar Reutersa vidio je ugovor između Američkog vojnog zapovjedništva za prijevoz brodova s jednom pomorskom kompanijom, čije ime agencija iz sigurnosnih razloga nije željela objaviti, o prijevozu velike količine roba iz američke atlantske luke do luke u Perzijskom zaljevu, gdje bi roba trebala biti iskrcana potkraj rujna.

To je treći takav ugovor u posljednjih mjesec dana, očito je u tijeku ogromno prebacivanje goleme opreme. U ugovoru piše da će brod prevesti “67 komada općeg tereta, kontejneriziranog tereta i tereta na vozilima”, koji će zauzimati 5600 četvornih metara brodskog prostora, što je nešto više od površine nogometnog igrališta. Vjerojatno je riječ o opremi jedne oklopne divizije i prevoze se i tenkovi tipa “abrams”.

Internet-novine World Tribune.com tvrde da je na području oko Iraka SAD već rasporedio oko 100.000 vojnika, a oko 20.000 vojnika nalazi se u Kuvajtu i Kataru, a možda i u Omanu. Osam tisuća ljudi nalazi se u Afganistanu, spremno za prebacivanje u Irak kad rat počne. Nekoliko je tisuća ljudi na brodovima u Arapskom moru i Perzijskom zaljevu. Američka 22. divizija nalazi se u Jordanu, navodno da bi sudjelovala u manevrima, no vjerojatno zato da se pripremi za napad na Irak i iz Jordana. Trupe se koncentriraju i u Turskoj, pripremaju se i tri baze za američke vojnike u sjevernom dijelu Iraka pod kurdskom kontrolom. Na tom području ima barem tisuću američkih logističkih stručnjaka koji su u izravnoj vezi s američkom Središnjom komandom u Tampi te koordiniraju prebacivanje ljudi, materijala i opreme.

Govori se i o mogućnosti da američki komandosi iz postrojbi Delta i Rangersi već počnu iz svojih baza u Kuvajtu iznenadne operacije unutar Iraka. Potkraj kolovoza visoka američka vojna delegacija u Izraelu je raspravljala o američko-izraelskoj suradnji kad bukne rat. Prema izraelskim izvorima, visoki američki časnik obavijestio je izraelske sugovornike da bi rat mogao početi potkraj studenoga. Američki predsjednik Bush ne želi ići u rat prije američkih izbora za Kongres prvog utorka u studenome. A ne želi ni dalje odgađati napad, jer je za američku vojsku ključno da se rat vodi u zimskim mjesecima, kad nije odviše vruće. Američko se zapovjedništvo plaši da bi iračka vojska mogla upotrijebiti kemijsko ili biološko oružje, a to znači da američki vojnici moraju biti potpuno pokriveni uniformama i nositi plinske maske, što ne bi bilo moguće za vrućeg iračkog ljeta. Visoki časnik američke vojske, koji je predvodio američku vojnu delegaciju u Izraelu, obavijestio je Izraelce da će SAD onemogućiti iračke raketne kapacitete, kako Irak ne bi u znak odmazde ispaljivao svoje rakete SCUD protiv Izraela.

Budući da SAD ima na raspolaganju znatno sofisticiranije oružje nego za Zaljevskog rata prije 12 godina, neće trebati 500.000 kao tada. Vojni zapovjednici zatražili su da se za napad pripremi 250.000 ljudi, dok su iz Bijele kuće, kako tvrdi Time, savjetovali da bi 80.000 vojnika moglo biti dovoljno za pobjedu. Čini se da se Washington sprema napasti Irak iz više smjerova, iz Kuvajta, Jordana i Turske, ali – kao i u prošlom ratu – tek nakon žestokog zračnog napada iz zračnih baza u Kataru, Turskoj, na otoku Diego Garcia, ali možda i iz baza u Europi. Nakon 11. rujna prošle godine američka mornarica prestala je na Internetu objavljivati gdje se nalaze njeni nosači aviona, pa nije poznato koncentriraju li se u Perzijskom zaljevu, Crvenom moru i istočnom Sredozemlju.

Time tvrdi da je američka vojska u jednoj napuštenoj zračnoj bazi u Kaliforniji nedavno izvela svoju najveću vježbu za borbe u gradskim uvjetima, a američki su se vojni zapovjednici prilično zabrinuli, jer se pokazalo da je američka vojska prilično nespremna i jako ranjiva kad je rat u urbanom okolišu u pitanju. U toj bazi sagrađen je pravi mali grad s oko tisuću kuća, jer se procjenjuje da bi rat u Iraku mogao završiti upravo takvim obračunom na ulicama Bagdada. Saddam Hussein najavljuje da će upravo Bagdad njegovi vojnici najžešće braniti. U urbanom okolišu američka vojska gubi svoju tehnološku prednost pa se Hussein nada da bi to moglo odvratiti Amerikance, koji su vrlo osjetljivi kada su američki gubici u pitanju.

Vježba u kalifornijskoj zračnoj bazi pokazala je da u Husseinovim procjenama ima logike. Neke postrojbe marinaca u toj simulaciji borbe u gradu, gdje su ih branitelji grada gađali laserskim simulatorima oružja, imale su gubitke i od 80 posto. Američka vojna taktika temelji se na nekoliko elemenata: obavještajnoj superiornosti, zračnoj prevlasti, sofisticiranom oružju, velikoj pokretljivosti snaga na terenu te superiornosti u manevriranju. Rat u Iraku razlikovat će se od Zaljevskog i Kosovskog upravo po svojoj vjerojatnoj posljednjoj fazi.

Amerikanci će sigurno ponovno snažno udariti iz zraka, nastojeći uništiti iračke vojne instalacije i koncentracije trupa, onemogućiti komunikacije i premještanje snaga. Potom će invazijom iz nekoliko smjerova zaposjesti jug i sjever Iraka, posebno se koncentrirajući da što brže i bezbolnije zauzmu velike gradove, kao što su Basra na jugu ili Mossul na sjeveru, gdje se ne očekuje posebno velik otpor. Do konačnog slamanja Husseinova režima preostati će jedino da se zauzme Bagdad, a to će biti težak posao jer će Hussein petmilijunski irački glavni grad, kombinaciju modernih bulevara i labirinata drevnih uličica, žestoko braniti s barem 15.000 svojih elitnih vojnika Republikanske garde ibrojnim drugim pouzdanim snagama.

Američki zapovjednici već mjesecima planiraju kako da najlakše zauzmu grad, usavršavaju taktiku po kojoj će Amerikanci u grad upadati malim helikopterskim desantima, iskrcavajući se na krovove kuća, probijajući se kroz ulične blokove čisteći kuće od krova prema dnu, jednu po jednu. Budući da su uske i zavojite ulice orijentalnih gradova pogodne za postavljanje zasjeda i iznenadne protuudare, Amerikanci se spremaju primijeniti taktiku, što su je posljednjih mjeseci razvili izraelski vojnici u operacijama u palestinskim gradovima na Zapadnoj obali Jordana koji kuće čiste tako da se iz jedne u drugu probijaju razbijajući zidove raznim sredstvima, od moćnih tenkova do ljepljivih eksplozivnih traka.

Američki planeri predviđaju da se većina američkih akcija u urbanom okolišu odvija noću, kako bi američki vojnici iskoristili prednost optičkih pomagala. No pomoću njih se ne vidi kroz staklo, pa zasjede iza prozora američki vojnici neće moći razabrati. Pripremaju se i roboti za prijevoz municije ili ranjenika, koji se samostalno mogu kretati ulicama, male letjelice za nadzor terena, akustička pomagala za točnu lokaciju snajpera.

Američka vojska počela je i dodatnu obuku nižih časnika i podčasnika u taktici i zapovijedanju, jer će se najveći dio borbi voditi u manjim grupama, gdje odluke neće donositi pukovnici i satnici, nego niži časnici. Vojnike uvježbavaju brzim reakcijama na ciljeve u blizini, jer će se borba voditi na daljinama manjim od 50 metara, gdje se cilj vidi samo nakratko. Američki planeri nadaju se da će se tako smanjiti žrtve vojnika u urbanoj borbi s 30 posto na 10 posto.

Pesimistički vojni stručnjaci smatraju da bi trebao sasvim izbjeći borbu za Bagdad i grad slomiti potpunom blokadom, čekajući da se grad bez vode, struje i hrane preda. Oni upozoravaju da Amerikanci imaju vrlo loša iskustva s gradskom borbom pa podsjećaju i na američku operaciju u Somaliji početkom 90-ih iz koje se američka vojska povukla nakon što je izgubila 18 ljudi u ograničenoj helikoptersko-komandoskoj operaciji u urbanom orijentalnom okolišu. Ima i mišljenja da Irak treba razbiti na tri dijela, sjeverni dio bogat naftom prepustiti Kurdima da ondje stvore svoju državu, jug s istim ciljem šiitima, a mali središnji dio Iraka prestao bi biti ikakva sila.

No Bushova administraciju u rat protiv Iraka ulazi iz kudikamo širih razloga nego što je slamanje režima Saddama Husseina. Po mišljenju “jastrebova” u američkoj administraciji taj bi rat trebao biti samo početak promjene općih prilika u arapskom i islamskom svijetu koja bi završila eliminacijom političkih centara koji podržavaju terorizam, ali i uklanjanjem socijalnih i političkih uvjeta koji generiraju terorizam. Tako bi se stvorilo nešto što u SAD-u sve češće ponovno nazivaju – novi svjetski poredak. Već nakon napada na New York i Washington lani 11. rujna George W. Bush obznanio je da američki protuudar protiv terorista neće biti ograničen samo na neposredne počinitelje terorističkog napada.

Irak je izabran da bude sljedeći cilj nakon Afganistana iz nekoliko razloga, od kojih su jedni taktički, a drugi dio znatno šireg plana. Uvjeravajući američku javnost i svoje međunarodne partnere kako je nužno ratom protiv Iraka srušiti režim Saddama Husseina jer razvija oružja za masovno uništenje te može postati velika prijetnja svojim susjedima i široj međunarodnoj zajednici, Bush prešućuje šire implikacije rušenja Husseinova režima. Američka vojska bi nakon rušenja Husseina morala dulje vrijeme ostati u Iraku, kao što ostaje u Afganistanu, to znači u susjedstvu Irana, Sirije, Saudijske Arabije, zemalja koje prisutnost SAD-a na tom području smatraju izravnim izazovom i opasnošću.

Već postojana američka prisutnost nužno će imati i političke posljedice, kao što to uvijek biva ondje kamo dolaze američki vojnici, a za njima i američka diplomacija, koja potom diskretno sređuje prilike. Situacija na prostoru bivše Jugoslavije nakon dolaska američkih snaga u sastavu SFOR-a nakon Daytonskog sporazuma 1995. odličan je primjer, jer su pod utjecajem američke diplomacije uslijedile političke promjene i Hrvatskoj i u Srbiji, pokrenuto je i sređivanje stanja na Kosovu i u Makedoniji.

Jedan je od ključnih dugoročnih ciljeva američke akcije protiv Iraka stvaranje jake američke vojne baze na njegovu području. Vidjet će se koliko će Amerikanci imati smjelosti da ostanu u tamošnjem neprijateljskom okruženju. Valja podsjetiti da su se Amerikanci povukli iz Libanona početkom 80-ih nakon bombaškog napada na marinsku bazu u Beirutu, a iz Somalije početkom 90-ih nakon pogibije 18 američkih vojnika u neuspjeloj operaciji u Mogadishu, da se vrlo rezervirano drže u Saudijskoj Arabiji gdje nisu ni pokušavali širiti svoju ograničenu vojnu prisutnost čak ni nakon terorističkog napada na američki stambeni blok u Rhiyadu.

Nije više tajna da Washington ne smatra samo Irak opasnim gnijezdom antiameričkog ekstremizma u arapskom svijetu, nego to sve više Amerikanaca misli i o Saudijskoj Arabiji. Neki vodeći američki komentatori traže od Busha da promijeni politiku prema Saudijskoj Arabiji, kao William Safire i Maureen Dowd iz New York Timesa. SAD zasad ne želi mijenjati politiku prema Saudijskoj Arabiji jer je ona najveći američki opskrbljivač naftom i zemlja jako važna za stabilnost Arapskog poluotoka i tamošnjih konzervativnih režima. No važnost saudijske nafte mogla bi se smanjiti kad SAD nakon rušenja Husseina postane kontrolor iračke nafte, te kad se razvije energetska suradnja SAD-a i Rusije, koja ima zalihe ravne onima Saudijske Arabije (s tim što je ruska nafta znatno skuplja i teže dostupna). Tek bi tada bio moguć veći pritisak SAD-a na Saudijsku Arabiju. U SAD-u mnogi tvrde da bi tek promjena režima u Saudijskoj Arabiji bila prekretnica na cijeloj arapskoj sceni koja bi smanjila opasnost od antiameričkog terorizma.

Nakon Iraka moguće su akcije i u Somaliji, Jemenu, čak i u Libanonu protiv šiitskih skupina, ne isključuje se veći angažman Amerikanaca i u Gruziji protiv čečenskih pobunjenika koji su se sklonili u tamošnjim planinskim područjima. Govori se i o mogućoj intervenciji u Sudanu, koji se odnedavno jako trudi pokazati Washingtonu da više nije teroristička baza, kao što se to još jače trudi Libija, čiji je vođa Moamer Gadafi potpuno promijenio svoju politiku.

Za Washington je akcija u Iraku važna i stoga što njome želi pokazati svoju vodeću ulogu u svijetu, dokazati da može učiniti što želi i bez tuđe pomoći, bez kolebljivih saveznika i protiv volje onih koji se suprotstavljaju akciji. Za Busha je samostalni rat protiv Iraka rizik, ali i šansa, jer bi pobjeda protiv Iraka trebala svima u svijetu pokazala da SAD može sam učiniti ono što želi i da ga valja slušati. Nakon toga saveznici će Washington vjernije slijediti, a protivnici poštovati. Rat protiv Iraka mogao bi na nov način definirati i odnose SAD-a s Rusijom i Kinom, pokazati da te dvije velike zemlje nemaju snage, a ni interesa, radi razvoja odnosa s SAD-om, spriječiti ono što Amerikanci žele postići na Bliskom istoku. Odnosi SAD i Rusije već su partnerski i saveznički, ekonomske veze snažne, gotovo neraskidive, a i Kina donekle, barem ekonomski, već postaje gotovo dijelom Zapada, daleko od nekadašnje hladnoratovske, komunističko-kapitalističke konfrontacije.

Planeri američke akcije protiv Iraka stoga računaju da će nakon tog rata biti stvoren novi svjetski poredak u kojem će SAD biti jedina zbiljska velesila, prihvaćena kao takva od svih, i to ne samo zbog svoje snage i smjelosti, nego i zbog ciljeva u borbi protiv terorizma, koje svi prihvaćaju.

Ipak, prije 12 godina, kad se George Bush, otac današnjeg predsjednika, pripremao za rat protiv Iraka, i on je govorio kako će taj rat potpuno promijeniti cjelokupno stanje u svijetu. Tada je američka diplomacija stvorila veliku antiiračku koaliciju u kojoj su bile sve zapadne zemlje, razne azijske zemlje, ali i brojne arapske zemlje. Tadašnji američki predsjednik govorio je o – novom svjetskom poretku. Njegova britanska kolegica, premijerka Margaret Thatcher, također je često rabila taj izraz. Govorilo se kako će nakon pobjede nad Irakom ta koalicija ostati trajni dokaz novog zajedništva, novog svjetskog poretka. Kao što je dobro poznato, saveznici su u vrlo kratkom razdoblju pobijedili Irak, postigli minimalni vojni cilj izbacivanje Iraka iz okupiranog Kuvajta, ali je Bush nakon samo 100 sati kopnenog rata naredio kraj ofenzive i zaustavio prodor prema Bagdadu ostavivši Saddama Husseina na vlasti, a američke saveznike unutar Iraka, Kurde na sjeveru i šiite na jugu, njemu na milost i nemilost. Velika međunarodna koalicija se raspala, SAD se pasivizirao na Bliskom istoku, a sve priče o novom svjetskom poretku brzo su utihnule. Tada je stariji Bush procijenio da bi ulazak u Bagdad bio odviše rizičan, da bi destabilizirao cijelo područje i možda donio mnogo više štete nego koristi. Sada je njegov sin pred istim ratom, koji će voditi na drugi način, opet se govori o novom svjetskom poretku, koji bi se trebao početi stvarati ulaskom američke vojske u Bagdad. Mnogi smatraju da će i rezultat biti jednak, neovisno o tome hoće li ovaj put američka vojska ući u Bagdad ili neće. Novi svjetski poredak i dalje će ostati opsjena za budućnost koju svijet nikada neće dosegnuti.

Vezane vijesti

SAD čestitao Hrvatskoj Dan državnosti

SAD čestitao Hrvatskoj Dan državnosti

Sjedinjene Države uputile su Hrvatskoj čestitku u povodu Dana državnosti 25. lipnja. "U ime predsjednika Baracka Obame i naroda Sjedinjenih Država,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika