Franjo Luković (gore lijevo), Ivo Čović (dolje lijevo), Ivica Todorić (gore desno), Božo Prka (gore sredina), Anto Vlahović (desno dolje)Saborski zastupnik IDS-a Damir Kajin nedavno je javnosti uputio dramatično upozorenje: «ako se uskoro ne održe parlamentarni izbori i ne promijene politički odnosi, državnu politiku ubrzo će potpuno oblikovati i voditi vlasnici moćnih kompanija a ne političari i nacionalni interesi.»

Najmoćniji je lobi koji vode Ante Vlahović i TDR, na drugom mjestu su Franjo Luković i Zagrebačka banka a na trećem Agrokor i njegov vlasnik Ivica Todorić Kajin je upozorio na dvije tvrtke: Tvornicu duhana Rovinj i Agrokor. Optužio ih je da su preko svojih ljudi u strukturama vlasti, “TDR preko Krešimira Starčevića u Hrvatskom fondu za privatizaciju”, a “Agrokor preko 15-ak ministara i njihovih zamjenika i pomoćnika”, ishodili povlaštene pozicije. «TDR-u su njegovi politički zaštitnici», tvrdi Kajin, «u doba HDZ-a i sadašnje vlasti omogućili da zaokruži monopolnu poziciju na tržištu cigareta: uz pomoć političara dokopao se domaćih konkurentskih tvrtki, spriječio je ulazak British American Tobacca u Tvornicu duhana Zadar te stekao vlasništvo nad hotelskim zemljištem koje nije platio. Agrokoru je pak politika dopustila da izgradi monopolnu poziciju u prehrambenoj industriji, posebice pri otkupu pšenice te da bez ograničenja širi distribucijsku mrežu».

Damir Kajin prvi je političar koji se usudio javno progovoriti o tako osjetljivoj temi kao što je utjecaj gospodarskih lobija na donošenje političkih odluka i ekonomskih mjera. Ili, kako je to formulirao jedan od vodećih ekonomista vladajuće koalicije, Kajin se odvažio postaviti pitanje koje lebdi u zraku od 3. siječnja 2000., kada je uspostavljena nova vlast. Tko zapravo vlada Hrvatskom: političari koji imaju vlast ili poduzetnici koji imaju novac i moć?

Prošle godine u razgovoru za Nacional predsjednik Vlade Ivica Račan potvrdio je postojanje gospodarskih lobija. Ustvrdio je da oni nastoje utjecati na određene Vladine odluke, no zaključio je da je posve legitimno da oni promiču svoje interese, a na političarima je da procjenjuju što je od toga prihvatljivo, a što loše za nacionalne interese. S Račanovim ocjenama složilo se petnaestak sugovornika s kojima je Nacional razgovarao o tome koliki je i kakav utjecaj gospodarskih lobija na državnu politiku. Na temelju ankete koju je proveo među sadašnjim i bivšim ministrima, istaknutim političarima vladajuće koalicije i opozicije, ekonomistima i poduzetnicima, Nacional je sastavio listu od deset gospodarskih lobija koji, po njihovu mišljenju, imaju najveći utjecaj na formuliranje ekonomske politike, posebice na donošenje odluka o poreznoj politici, carinama i subvencijama.

Svi su sugovornici bez iznimke na prvo mjesto po utjecaju i moći postavili Tvornicu duhana Rovinj i njezina najvećeg pojedinačnog vlasnika i direktora Antu Vlahovića. Drugi je tzv. ZABA lobi, koji predvodi direktor Zagrebačke banke Franjo Luković. Na trećem je mjestu prehrambeni lobi na čelu s Agrokorom i njegovim vlasnikom Ivicom Todorićem te Podravkom, Krašem i Franckom i njihovim direktorima Darkom Marincom, Darkom Koritnikom i Milanom Artukovićem. Četvrti iznimno snažan lobi predstavljaju Lura i Vindija i njihovi vlasnici Luka Rajić i Dragutin Drk. Na petom je mjestu utjecajan farmaceutski lobi koji predvodi direktor Plive Željko Čović. Šesti je medijski lobi Europapress holdinga čiji su vlasnici Nino Pavić i njemački koncern WAZ, a na sedmom je mjestu bankarski lobi koji predvode Zagrebačka banka, Privredna banka, Raiffeisen banka i Splitska banka. Zbog žestoke konkurencije i različitih interesa taj lobi nije čvrsto strukturiran, ali dosljedno brani cehovske interese. Osmi je građevinski lobi, koji predvode velike privatne građevinske tvrtke Industrogradnja, Tehnika, Hidroelektra i Viadukt. Na devetom je mjestu poljoprivredni lobi, a na desetom šumsko-drvno-prerađivački lobi koji je već dugo snažan samostalan centar moći.

Nacionalovi sugovornici upozorili su da uz nabrojene lobije ima nekoliko utjecajnih pojedinaca koji preko poslovnih i privatnih veza s političarima, izravno ili posredno, osiguravaju za sebe određene povlastice. Najčešće se spominje suvlasnik i direktor brodogradilišta “Viktor Lenac” Damir Vrhovnik koji je zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s premijerom Račanom uspio iskamčiti jamstva Vlade za sanacijski kredit za svoju tvrtku. Često se spominje i poduzetnik Goran Štrok koji je, uvjereni su Nacionalovi sugovornici, dobio više jadranskih hotela u vlasništvo pod iznimno povoljnim uvjetima zahvaljujući prije svega prijateljstvu s premijerom Račanom i poslovnim kontaktima s potpredsjednikom Vlade Slavkom Linićem. Uz njih postoji i niz savjetnika koji su još za hadezeovske vlasti razgranali mrežu poslovnih suradnika, a nakon promjene vlasti brzo se prilagodili novim okolnostima te su čak još više učvrstili svoje pozicije. Oni su danas glavni konzultanti i pregovarači stranih i domaćih kompanija koji su zainteresirani za kupnju preostalih tvrtki u državnom vlasništvu. Među njima se ističe Mladen Vedriš i njegova tvrtka Sonder, zatim odvjetnik Marijan Hanžeković i nezaobilazni Marijan Kostrenčić te profesor Pravnog fakulteta Jakša Barbić koji je razradio teoretsku podlogu za privatizaciju i strana ulaganja. Zanimljivo je da potvrdu nije dobila široko rasprostranjena teza kako uvoznički lobi diktira precijenjenu i jaku kunu. Toga lobija nema iz jednostavnog razloga što su trgovci i uvoznici užasno podijeljeni, a za slabu kunu zainteresirani su samo brodograditelji i tekstilci koji rade lohn poslove za strance, dok svima ostalima, a ne samo uvoznicima, itekako odgovara stabilna kuna.

TDR i Ante Vlahović vezani su uz politiku više od drugih tvrtki iz više razloga. Ponajprije zbog toga što je proizvodnja i prodaja cigareta višestruko “diskutabilan” posao pa im je nužna “zaštita” političara. Samo tako, naime, duhanski biznis može izdržati pritiske zbog ugrožavanja zdravlja ljudi, pa i sumnji da ne priječi krijumčarske zloporabe svojih proizvoda. U specifičnim uvjetima koji vladaju u Hrvatskoj TDR ima i dodatni razlog za posebne odnose s političarima. On enormne profite koje ostvaruje ulaže u kupnju uspješnih tvrtki, a za to je u Hrvatskoj potrebna u najmanju ruku suglasnost političara. Stoga su TDR i Ante Vlahović, kažu, među njima uvijek imali jaku potporu: nekoć su se uz njih vezala imena bivših premijera Franje Gregurića i Zlatka Mateše, a nakon promjene vlasti Krešimira Starčevića, zamjenika predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, te potpredsjednika Vlade Slavka Linića, kojega su kao TDR-ova čovjeka spomenuli svi Nacionalovi sugovornici, dakako pod uvjetom da se ne spominju njihova imena. To se javno nije usudio ustvrditi čak ni hrabri Kajin. No IDS je više puta prozivao Linića, sumnjičeći ga da ide previše na ruku Anti Vlahoviću. U IDS-u tvrde da TDR bez suglasnosti političara nikada ne bi mogao kupiti Lagunu iz Novigrada i Anitu iz Vrsara, dvije velike dohodovne istarske turističke kuće, niti bi mogao spriječiti ulazak konkurentskog British American Tobacca u Tvornicu duhana Zadara te se dokopati domaćih konkurentskih tvrtki. TDR se, kaže Kajin, želio domoći i ACI marina, ponajprije one u Rovinju, no kako je oko toga buknuo javni skandal, TDR se morao povući i za sada je ta operacija zamrznuta. TDR je navodno krenuo i u pohod na poljoprivredni kombinat Kutjevo, a i za tu kupnju nužna je u najmanju ruku suglasnost političara. Bliskost TDR-a i pojedinih političkih struktura ne bi trebala biti sporna, da Kajin nije ustvrdio kako je TDR uz političku pomoć, prije svega Linićevu, uspio ishoditi sudski upis u dva otoka i hotelsko zemljište za što nije platio ni kune, a koje po nekim procjenama vrijedi čak 100 milijuna eura. Nakon pritiska IDS-a i ogorčene javnosti riječki sud uskoro će ponovno razmotriti odluku da zemljište uz hotele automatski prelazi u ruke vlasnika tih hotela, u ovom slučaju TDR-a. Kao ključni primjer da TDR prekoračuje pravila poslovnog fair playa te da pritiscima nameće svoje interese, Kajin je naveo navodno pozivanje rovinjskih vijećnika da se odluče hoće li zastupati interese TDR-a ili grada.

Nacionalovi sugovornici složili su se da su se Zagrebačka banka i njen direktor Franjo Luković oduvijek držali podalje od političara, no svoj su utjecaj ostvarili posrednim putem, preko tvrtki s kojima su poslovno povezani. Njihov utjecaj se ostvaruje preko Kraša, Francka, Podravke, a posebice je, kažu, djelotvorna uska suradnja i koordinacija između Zagrebačke banke i TDR-a. Eklatantan primjer zajedničkog nastupa bio je pokušaj da preuzmu Lura grupu. Kada je Luka Rajić odbio pristati na deal koji su mu nudili Luković i Vlahović, slijedila je odmazda: direktor Lure Želimir Vukina odmah je prešao u Upravu TDR-a, a Franjo Luković i direktor Francka Milan Artuković dali su ostavke na članstvo u Nadzornom odboru Lure. Uz to Luka Rajić je dodatno kažnjen okretanjem leđa i uskraćivanjem logističke potpore Zagrebačke banke.

Veliki proizvođači prehrambenih proizvoda Agrokor, Podravka, Franck, Lura i Vindija, premda imaju konkurentski odnos, ipak zajednički brane svoje proizvode od inozemne konkurencije. Najbolje su pritom prošli Lura i Vindija koje su osigurale značajne poticajne mjere za proizvođače mlijeka i mliječnih proizvoda.

Javnosti je relativno malo poznat farmaceutski lobi, no on je iznimno utjecajan, posebice u Ministarstvu zdravstva i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje. U Hrvatskoj se ne primjenjuje engleski model otvorenog tržišta koji jamči da se svi lijekovi koji su na tržištu mogu izdavati na recept. U nas na određivanje lista lijekova koji se izdaju na recept presudnu ulogu imaju, tvrde upućeni, domaće farmaceutske kompanije Pliva i Medika, ali i drugi uvoznici i veletrgovci koji uz pomoć stranih partnera nastoje ugurati svoje lijekove na listu. Riječ je o vrijednosti lijekova koji se prodaju godišnje u Hrvatskoj od oko šest milijardi kuna, zbog toga je borba klanova za utjecaj u Ministarstvu zdravstva i HZZO-u nesmiljena. Hrvatska je, naime, Eldorado za potrošnju lijekova koje financira HZZO: za usporedbu, novac koji se u Njemačkoj troši na lijekove, u odnosu na bolničko liječenje, upola je manji nego u siromašnoj Hrvatskoj. Desetak farmaceutskih tvrtki uvrstilo se prošle godine među 400 najuspješnijih kompanija u Hrvatskoj.

Nakon što su u Jutarnjem listu i Globusu objavljene ankete koje pokazuju dramatičan pad popularnosti SDP-a, jedan od bivših ministara, koji nije član SDP-a, ovako je prokomentirao najnovije rezultate istraživanja javnog mišljenja: “EPH, Nino Pavić i WAZ digli su ruke od vladajuće koalicije premda je pod njihovim utjecajem Sabor čak promijenio zakon o igrama na sreću: ponovno je dopustio da dnevni listovi organiziraju nagradne natječaje. To je bio školski primjer kako lobiji utječu na donošenje političkih i ekonomskih odluka. Premda su time teško oštetili državni proračun, političari i saborski zastupnici pokušali su se dodvoriti najvećim izdavačima. No nakon što su ih Pavić i WAZ iskoristili, okrenuli su im leđa: do sada su njihovi listovi podržavali liberale i socijaldemokrate, a sada su odjednom stali na stranu desnih stranaka s izraženim nacionalnim predznakom.”

Premda strani vlasnici domaćih banaka zbog žestoke međusobne konkurencije ne nastupaju kao organizirani lobi, oni ipak zajedno ostvaruju golem utjecaj jer su se impregnirali u sve društvene i gospodarske pore. Banke utječu na državnu politiku na više načina. Jedan je kada povoljnim kreditima stimuliraju, primjerice, kupnju njemačkih, talijanskih ili francuskih automobila, dakle, proizvoda iz država iz kojih dolaze njihovi vlasnici. Istodobno takvi krediti nisu dostupni za kupnju domaćih proizvoda. Banke u stranom vlasništvu sve češće odobravaju kredite poljoprivrednicima, uz hipoteku na njihovo zemljište. Kada ti krediti stižu na naplatu, banke nemaju milosti: to je, naime, najbrži način da se dokopaju zemljišta i nekretnina i tako šire svoj utjecaj. Strani vlasnici domaćih banaka utječu na stvaranje državne ekonomske politike preko svojih analitičara koji redovito objavljuju rezultate svojih istraživanja, iznose ocjene pojedinih gospodarskih odluka i financijskih mjera, i, dakako, daju prognoze o razvoju gospodarskih prilika. Na taj način, dakako, navijaju za određene mjere ili im se protive. To nije sve. Nacionalov sugovornik iz vrha vlasti upozorio je: “Kada su se prodavale dionice Zagrebačke banke talijanskom Unicreditu, Vlada, inspektorat, ministarstva i pravosuđe zažmirili su na činjenicu da su kršeni devizni propisi. Da nije bila riječ o Zagrebačkoj banci, zasigurno bi izbio golemi skandal.”

Nacionalovi sugovornici složili su se da građevinski lobi nema utjecaja na državnu politiku, ali su upozorili da je strašno moćan na lokalnim razinama. Najveći novac, tvrde, vrti se upravo u trgovini nekretninama i zemljištem i tu građevinski lobi ubire enorman profit. Vlasnici građevinskih tvrtki uvijek su bili navezani na vlast, no sada je ta sprega dovedena do vrhunca. Naime jedino se uz pomoć lokalnih političkih struktura, koje bez ikakve kontrole donose i mijenjaju urbanističke planove, građevinari mogu jeftino dokopati, primjerice, bezvrijednog zemljišta koje se preko noći pretvara u skupe građevinske parcele. Upravo je utjecaj građevinskog lobija presudio da već godinama nije učinjeno ništa da se srede zemljišne knjige, katastar i gruntovnice. Bivša vlast to nije željela, a sadašnja tomu nije pridavala važnost, iako je Svjetska banka odobrila kredit od 60 milijuna eura za uređenje zemljišnih knjiga. Međutim, kako se enormna zarada može ostvariti jedino u nesređenim prilikama kakve su sada, građevinski lobi vješto sprečava da se stvari promijene. Građevinski lobi, u kojemu su najveće građevinske tvrtke, najutjecajniji je u najvećim gardovima, Zagrebu, Splitu i Rijeci, gdje je njegova sprega s mjesnim političarima postala gotovo otvorena. Tu su još i desetine manjih građevinskih poduzetnika, većinom iz Hercegovine, koji se natječu za velike investicije, grade bespravno, umjesto kuće na dva kata grade na pet, umjesto deset stanova, na istom prostoru izgrade dvadeset, i nitko ih zbog toga ne poziva na odgovornost.

Kao i farmaceutski lobi, šumarski je drvoprerađivački lobi malo eksponiran u javnosti, ali je vrlo utjecajan jer se i oko njega okreće golem novac. Premda šumari spadaju u Ministarstvo poljoprivrede, a drvoprerađivači u Ministarstvo gospodarstva, ta dva segmenta, tvrdi se, skladno surađuju. Na obostranu korist, dakako. Zahvaljujući tomu ishodili su za sebe povlaštenu poziciju koja im omogućava da usmjeravaju golem novac u džepove privatnih vlasnika. To je, kažu, glavnim razlogom zbog čega se iz Hrvatske i dalje izvoze drvne sirovine, a uvozi skup inozemni namještaj. Da je riječ o golemu novcu uvjerila se javnost početkom devedesetih, kada je došlo do žestokih sukoba između hadezeovskih lobija tko će nadzirati državne tvrtke i šumarije.

Od svih lobija jedino poljoprivredni ima političku stranku kao legitimnog zaštitnika i promotora. To je HSS koji svojim političkim utjecajem štiti i promovira interese seljaka i proizvođača hrane, od beneficija za mirovine obitelji poljoprivrednika do poticajnih i zaštitnih mjera za poljoprivredne proizvode.

Djelovanje lobija, slažu se Nacionalovi sugovornici, posve je legitimno. No upozorili su da se problemi javljaju kada se gospodarski lobiji preko “svojih” političara pokušavaju izboriti za monopolnu poziciju. Još je gore kada zbog svojih parcijalnih interesa ugrožavaju nacionalne interese.

Nacionalova anketa pokazala je da u Hrvatskoj postoje gospodarski lobiji koji žele utjecati na politiku, ali njihova snaga, uz nekoliko iznimaka, ipak nije pretjerana. Utjecajne nisu ni velike državne tvrtke: njihove rukovodne strukture poslušnici su političara koji ih imenuju na odgovorne funkcije.

Utjecaj današnjih lobija mnogo je manji nego, primjerice, u doba HDZ-ove vlasti. Tada su različiti lobiji otvoreno utjecali na stvaranje državne politike. Tako je hercegovački lobi, predvođen tadašnjim ministrom obrane Gojkom Šuškom i Ivićem Pašalićem, godinama diktirao državnu politiku prema BiH te odlučujuće utjecao na sve ekonomske tokove. HDZ-ova vlast odredila je ljude kojima je omogućila enormno bogaćenje. Značajan broj odabranih korijene vuče, ne slučajno, upravo iz Hercegovine: Miroslav Kutle, Zvonko Zubak, Pavo Zubak, Luka Rajić, Dubravko Grgić, a iz susjednog juga Dalmacije dolaze još i Stipe Gabrić Jambo, Ante Žužul, Ante Vlahović, Ivica Todorić…

Iz glavnog Šuškova i Pašalićeva lobija razgranali su se i drugi karteli: vojni, koji se pod okriljem Ministarstva obrane obogatio na klasičnom kriminalu, švercu oružjem i drogom; postojao je i policijsko-obavještajni kartel koji je također omogućio bogaćenje svojih najistaknutijih čelnika. Jedan od kartela bio je građevinski lobi kojemu je na čelu bio general Ljubo Ćesić Rojs. Njegovoj hercegovačkoj tvrtki Monitor Hrvatska je darovala skupocjene građevinske strojeve, opremu i vozila, osiguravala joj poslove na gradnji cesta, i to tako da je Hrvatska vojska davala besplatan smještaj i hranu njegovim radnicima, gorivo, mazivo i rezervne dijelove, pa i šljunak. Ljubi Ćesiću Rojsu tadašnja vlast tolerirala je isplatu plaća na ruke, bez plaćanja doprinosa. Zauzvrat Monitor je ispostavljao račune državi bez ikakva popusta. Tako se silan novac odlijevao u Hercegovinu i u džepove privatnih hercegovačkih poduzetnika.

Nakon promjene vlasti situacija se bitno izmijenila. Nekadašnji hadezeovski politički lobiji ipak su razbijeni ili barem načeti i više nemaju utjecaj kakav su imali nekada. No vladajuća koalicija teško je pogriješila što ih nije do kraja razvlastila, a neke od njih čak je nastavila maziti. Poduzetnici su nakon promjene vlasti naišli na mnoge probleme. Među ostalim i zbog toga što u Hrvatskoj nema organiziranih poluga vlasti na koje se lobiji mogu čvrsto osloniti. Najveća je smetnja nefunkcioniranje države, ali i koalicijska vlast u kojoj participira nekoliko stranaka, pa je nemoguće ostvariti utjecaj samo preko jednog političara. Potrebno ih je nekoliko, i to iz različitih stranaka, da bi se progurala neka mjera ili odluka.

S druge strane, lobijima nije teško pa ni preskupo priskrbiti naklonost političara. Naklonost političara poduzetnici kupuju zapošljavanjem članova obitelji, donacijama i prilozima njihovim strankama, posebice uoči predizborne kampanje. Oni pametniji, tvrdi se, uoči prošlih izbora financirali su najmanje tri stranke, HDZ, SDP i HSLS, za koje su pretpostavljali da će pobijediti na izborima. Slično će se ponašati i sljedeći put, jedino što će manje potrošiti: morat će financirati samo dva favorita, SDP i HDZ.

Deset najmoćnijih lobija

1.TDR: izravno ili posredno zapošljava 20 tisuća ljudi, prodao više od 14 milijardi cigareta, ostvario neto dobit od 508 milijuna kuna
2. Zagrebačka banka: 4000 zaposlenih plus 2000 zaposlenih u tvrtkama Grupe, 7000 komitenata pravnih osoba, i milijun građana štediša
3. Prehrambeni lobi: Agrokor, 7000 tisuća zaposlenih; Podravka, 4105 zaposlenih, neto dobit 36.274.649 kuna; Kraš, 1828 zaposlenih, neto dobit 39.806.794; Franck, 518 zaposlenih, neto dobit 59.860.347
4. Mliječni lobi: Lura, 1642 zaposlena, neto dobit 101.621.510; Vindija, 692 zaposlena, neto dobit 21.048.674
5. Farmaceutski lobi: Pliva, 3334 zaposlena, neto dobit 1.028.461.668; Medika, 412 zaposlenih, neto dobit 32.866.783; Farmacija, 234 zaposlena, neto dobit 9.593.197; Belupo lijekovi i kozmetika, 754 zaposlena, neto dobit 45.446.127; Oktal Pharma, 124 zaposlena, neto dobit 15.390. 270; Medical Intertrade, 138 zaposlenih, neto dobit 25.375.710; Krka pharma, 65 zaposlenih, neto dobit 0.362; Lek 61 zaposlen, neto dobit 522. 317; Mediapharm, 100 zaposlenih, neto dobit 9.127.661
6. Europapress holding, oko 131 zaposlen, neto dobit 68.798.986
7. Bankarski lobi: Zagrebačka banka, Privredna banka, Splitska banka, Hypo Alpe-Adria-Bank, RBA…
8. Građevinski lobi: Industrogradnja; Hidroelektra, 1377 zaposlenih; Tehnika, 1273 zaposlena, neto dobit 17.497.993; Dalekovod, 1434 zaposlena, neto dobit 25.899.532; Viadukt, 1339 zaposlenih, neto dobit 1.760.654; Kamen Ingrad, 694 zaposlena, neto dobit 13.025.750; Konstruktor inženjering, 1260 zaposlenih, neto dobit 2.441.664 kune
9. Poljoprivredni lobi: Belišće, 1852 zaposlena, neto dobit 7.018.118; Belje, 2554 zaposlena, bez dobiti; IPK Tvornica šećera, 605 zaposlenih, neto dobit 76.297.801; Kutjevo, 495 zaposlenih; PPK Valpovo, 261 zaposlen, neto dobit 2.203.856; Vupik; PIK Vinkovci; Orahovica…
10. Šumarsko drvoprerađivački lobi: Hrvatske šume, 9575 zaposlenih, neto dobit 24.401.727; Fininvest corp., 496 zaposlenih, neto dobit 5.041.567; Oriolik, 827 zaposlenih, neto dobit 7.240.498; TVIN, Spin Valis.