Gerhard SchroderU nedjelju su u Njemačkoj održani dosad najneizvjesniji parlamentarni izbori. Birališta su se zatvorila u 18 sati, a nekoliko trenutaka kasnije – kako je to posljednjih godina već uobičajeno u razvijenim zapadnim zemljama – vodeće njemačke televizijske mreže objavile su svoje projekcije rezultata. Rezultati su bili tako tijesni da je svima bilo jasno da se – iako se općenito govorilo o maloj prednosti tzv. crveno-zelene koalicije Socijaldemokratske stranke i Zelenih – pobjednik neće znati sve dok se ne prebroje svi glasovi. Sve se konačno razbistrilo tek pred jutro – pobijedila je ipak koalicija socijaldemokrata i Zelenih, što znači da dosadašnji njemački kancelar Gerhard Schroder ostaje na tom položaju.

No pravi pobjednik njemačkih parlamentarnih izbora zapravo je popularni njemački ministar vanjskih poslova i vođa Zelenih Joschka Fischer čiji je osobni i stranački uspjeh donio dosadašnjoj vladajućoj koaliciji minimalnu prednost u parlamentu, koja će joj omogućiti formiranje vlade.

Schroderov SDP dobio je 2,5 posto manje glasova nego 1998., što je u Njemačkoj, gdje stranke imaju prilično stabilno biračko tijelo, značajan postotak. Doduše, činilo se da će proći još mnogo lošije, jer su sve do početka ljeta ispitivanja javnog mnijenja pokazivala da se nekadašnja velika podrška birača socijaldemokratima značajno smanjila te da je Schroderov suparnik, bavarski premijer Edmund Stoiber, kandidat desne koalicije za kancelara u velikoj prednosti pred Schroderom, veći od deset posto. No ljetos su dvije nepredvidljive okolnosti jako pomogle Schroderu, koji ih je izvrsno iskoristio pokazavši da je vrlo spretan političar. Kad su velike poplave pogodile istočne dijelove Njemačke, Schroder je stalno bio ondje, koordinirao pomoć i na kraju osobno značajno pridonio da se stanje sanira. Posebno je dobro odjeknulo to što je odustao od najavljenog smanjenja poreza i državni novac preusmjerio u dugoročnu pomoć stradalnicima.

Druga nepredvidljiva okolnost bile su sve glasnije američke najave da SAD kreće u rat protiv Iraka, s čime se njemačka javnost uglavnom ne slaže. Schroder je to spretno iskoristio posebno u dvije predizborne televizijske debate sa Stoiberom, koji se založio da Njemačka podrži SAD. Schroder je pak nagovijestio da – ako on ostane kancelarom -Njemačka neće sudjelovati u tom ratu.

Ispitivanja javnog mnijenja nakon što je prošla opasnost od poplava i nakon obje televizijske debate pokazala su da se Schroder gotovo potpuno izjednačio sa Stoiberom, nadoknadivši golemu Stoiberovu prednost u samo nekoliko tjedana. Schroder je izgubio izglede da pobijedi Stoibera kad je njegova bliska suradnica kritizirajući namjeru američkog predsjednika da napadne Irak usporedila Busha s Hitlerom, što je izazvalo prosvjede u Washingtonu, ali i bilo vrlo loše primljeno u Njemačkoj.

Izračunavanje izbornih rezultata u ponedjeljak pred zoru pokazalo je da su socijaldemokrati i kršćanski demokrati dobili identičan broj glasova: socijaldemokrati 38,5 posto, a upravo toliko i ujedinjena stranka koju čine Kršćansko-demokratska unija i bavarska Kršćansko-socijalna unija bavarskog premijera, ovogodišnjeg kandidata desnice za kancelara Edmunda Stoibera. U Bundestagu, gdje ima oko 600 zastupnika, socijaldemokrati će 251 a ujedinjeni kršćanski demokrati 248 mjesta. Razlika je posljedica omjera izravno izabranih kandidata i proporcionalnog postotka.

Budući da je između dvije najveće stranke stvorena takva ravnoteža, bilo je bitno kako će proći njihovi politički partneri: Zeleni, partner SDCP-a u vladinoj koaliciji, te Slobodni demokrati (liberali), koji su trebali biti koalicijski partneri CDU – CSU.

Slobodni demokrati pokrenuli su vrlo agresivnu predizbornu kampanju, njihov vođa Guido Westerwelle proputovao je cijelu zemlju držeći vatrene govore, u nekim elementima kopirajući populistički politički stil austrijskog desničara Jorga Haidera, koketirajući čak i s antisemitizmom kako bi privukao desne glasače. No takva taktika otjerala je tradicionalne liberalne glasače. Slobodni demokrati postigli su, doduše, nešto bolji rezultat nego na izborima 1998., ali samo za 1,2 posto, pa će umjesto dosadašnja 43 imati 47 zastupnika u novom parlamentu, što je nedostatno da svojoj koaliciji osiguraju parlamentarnu većinu.

Vođa Zelenih Joschka Fischer, njemački ministar vanjskih poslova, već je nekoliko godina najpopularniji njemački ministar. Čak 80 posto Nijemaca misli da on odlično obavlja svoj posao i da bi na tom položaju trebao i ostati. Ipak, do prije nekoliko tjedana činilo se da će on nakon ovih izbora izgubiti svoj položaj jer će vlada pasti, jer su sva ispitivanja javnog mnijenja do početka kolovoza pokazivala da Schroder po popularnosti jako zaostaje za kancelarskim kandidatom kršćansko-demokratske koalicije Edmundom Stoiberom.

Početkom kolovoza, kad je Schroder počeo sustizati Stoibera, postalo je jasno da će pri eventualnom tijesnom odnosu snaga između Schrodera i Stoibera prevagu na izborima donijeti njihovi potencijalni koalicijski partneri. Zato je Joschka Fischer posljednjih dana prije izbora intenzivirao svoju predizbornu kampanju, agitirajući ne samo za sebe nego i za Schrodera, kojeg je u svim svojim govorima hvalio.

Posljednjih tjedana porasla je podrška javnosti ne samo Schroderu nego i Zelenima, nakon što su i tu stranku pogodili neugodni skandali, kad je njemački tabloid Bild otkrio financijske nepravilnosti vođe kluba zastupnika Zelenih u Bundestagu i jednog istaknutog zastupnika turskog podrijetla, koji je zbog skandala podnio ostavku. Bilo je kritika na račun Zelenih da oni četiri godine u vladi nisu ispunili predizborna obećanja, na temelju kojih su nakon izbora 1998. ušli u vladinu koaliciju. Čule su se i primjedbe da Zeleni osim Fischera nemaju više značajnih ličnosti. Fischera svi hvale, a jedino još dosta pohvala dobiva od političara Zelenih ministrica poljoprivrede Renate Kuenast.

Dok tradicionalni pristaše Zelenih, koji su stali uz tu stranku kad se osnivala kao pokret ekoloških aktivista i lijevih intelektualaca, smatraju da to nije dobro, neki politički analitičari uvjereni su da je to za tu stranku sretna okolnost, upravo zato što Fischer utjelovljuje zanimljivu preobrazbu koja je svojstvena mnogim članovima i pristašama Zelenih. Fischer je bivši ultralijevi aktivist, koji se nekoć tukao na ulici s policijom, drugovao s ultraljevičarima koji su postali teroristima, ali je evoluirao u građanskog političara socijalno-liberalnog nazora, s jakim osjećajem za ljudska prava, socijalnu pravdu, brižan odnos čovjeka prema okolišu te za potrebu elementarne međunarodne solidarnosti bogatih i siromašnih zemalja. Fischer nije tipični profesionalni političar, iako je dugo u politici, nego politički aktivist, koji je igrom prilika ušao u njemačku vladu. Nije asket ni tradicionalist, poput mnogih njemačkih političara, nego hedonist koji se četiri puta ženio, uživao u jelu i piću, sve dok mu vlastita debljina nije ugrozila zdravlje pa je postao vatreni maratonac i trkač na duge pruge, čime održava i vitkost i kondiciju. Nije radikalan u svojim stavovima pa u Zelenima smatraju da spada u frakciju “realo”, među realistične političare, a ne u frakciju “fundi”, koju čine ortodoksni ekologisti, koji smatraju da se stranka treba držati radikalnih ekologističkih stavova.

Takav se čovjek jako sviđa Nijemcima i zahvaljujući njemu Zeleni su dobro prošli na ovim izborima. On je u posljednjih 45 dana kampanje držao govore u 90 njemačkih gradova prevalivši 15.000 kilometara.

Na izborima u nedjelju Zeleni su prošli mnogo bolje nego što je itko očekivao, dobili su 1,9 posto glasova više nego 1998. te će sada, umjesto dosadašnjih 47, imati 55 zastupnika u Bundestagu. Nadmašili su svoje glavne rivale Slobodne demokrate, a to je na ovim izborima bilo najvažnije. Zahvaljujući takovom rasporedu četiriju ključnih stranaka u Bundestagu, koji će ukupno imati 603 zastupnika, koalicija SDP-a i Zelenih imat će većinu od 306 zastupnika, a koalicija kršćanskih demokrata i slobodnih demokrata 295 zastupnika.

Osim tih četiriju stranaka nijedna nije prešla izborni prag od pet posto, no, još će jedna od njih ipak imati dva poslanika. To je istočnonjemačka Stranka demokratskog socijalizma, sljednik nekadašnjih istočnonjemačkih komunista. Ona se nadala da će u istočnom dijelu Njemačke skupiti dovoljno glasova da prijeđe izborni prag i zadrži svoj dosadašnji položaj u parlamentu, ali se to nije dogodilo, nego je uspjela osigurati samo dva zastupnička mjesta zahvaljujući izravnim pobjedama u dvije izborne jedinice u istočnim saveznim pokrajinama. Da su prešli izborni prag, oni bi po njemačkom izbornom zakonu, u skladu s proporcionalnim izbornim sustavom, dobili barem dvadesetak zastupnika i potpuno poremetili odnose u parlamentu. I jedna i druga koalicija unaprijed su obećale da s bivšim istočnonjemačkim komunistima neće koalirati. To je prijetilo blokadom parlamentarnog života ili stvaranjem velike koalicije, koja niti jednoj strani nije odgovarala, pa su zato svi odahnuli kada su konačni rezultati pokazali da istočnonjemački komunisti nisu prešli izborni prag.

Tek kada su pred jutro u ponedjeljak objavljeni konačni rezultati, slika je postala potpuno jasna. Stoiber, koji je u nedjelju navečer u svom izbornom stožeru u Berlinu još davao do znanja da vjeruje u pobjedu, iza ponoći, kad je već stigao u svoj grad Munchen i doznao preciznije rezultate, priznao je poraz. No u dobrom raspoloženju napomenuo je da je parlamentarna većina crveno-zelene koalicije tako tanka da nova Schroderova vlada neće izdržati dulje od nekoliko mjeseci. Izborni pobjednici Schroder i Fischer sastali su se nakon ponoći u Zgradi Willyja Brandta u Berlinu, u socijaldemokratskom sjedištu, te objavili da nastavljaju s istom vladinom koalicijom Schroder kao kancelar, Fischer kao ministar vanjskih poslova.

Izbori su odlučivali i kakva će biti Njemačka u narednom razdoblju, nego su odlučivali i kakva će biti budućnost socijaldemokracije te općenito lijeve političke opcije u Europi. Do prije godinu i pol umjerena lijeva opcija dominirala je Europskom unijom, jer su u četiri najveće zemlje – Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji – na vlasti bile stranke ili koalicije lijevog centra. No u proljeće prošle godine s vlasti je otišla lijeva koalicija Maslina u Italiji, a u proljeće ove godine ostavku je dala i socijalistička francuska vlada Lionela Jospina. Da je Schroder izgubio izbore, samo bi još u Britaniji na vlasti ostala umjereno lijeva opcija, ako se britanska Laburistička stranka sa svojim sadašnjim programom “New Labour” tako uopće još može okarakterizirati.

Iako su europske nacionalne stranke samostalne i na europskoj sceni tek labavo formalno povezane u pojedinim asocijacijama sličnih stranaka, koje ne utječu bitno na pojedine stranke, ipak su njihove sudbine prilično povezane. Već je više puta zamijećeno da uspjeh neke stranke u jednoj europskoj zemlji može znatno utjecati na uspjeh slične stranke u drugoj zemlji, da se politički koncepti ipak prenose iz jedne zemlje u drugu, posebno ako su ekonomski i društveni uvjeti slični, kao što danas i jest u EU. Lijeve stranke uvijek su bile sklonije međusobnoj koordinaciji, suradnji, pa i stanovitom ideološkom usuglašavanju. Treba samo podsjetiti na vrijeme od prije četvrt stoljeća, kad su ondašnje zapadnoeuropske komunističke partije – španjolska, talijanska, francuska i neke manje – stvorile eurokomunistički pokret, koji je imao iznimno značenje u jednom razdoblju političke transformacije Europe. I gotovo simultani dolazak umjerene ljevice na vlast u vodećim europskim zemljama – 1996. u Italiji, 1997. u Britaniji i Francuskoj, 1998. u Njemačkoj – imao je također neke blage karakteristike pokreta. Bilo je tada čak i odviše optimističnih procjena lijevih političkih analitičara kako je to možda početak duljeg razdoblja europske dominacije lijevog centra, što pak može snažno utjecati i na cjelokupno oblikovanje EU kao zajednice kojom vladaju ideje lijevog centra o socijalnoj brizi i stanovitoj državnoj kontroli privrede.

U posljednje vrijeme ti su se lijevi politički analitičari plašili da će prevladati suprotan trend, da će umjerena ljevica biti zbrisana s političke scene. Ona jest u prilično dubokoj krizi. U Italiji, gdje je lijevi centar u drugoj polovici 90-ih bio vrlo snažan, umjerena ljevica nakon prošlogodišnjeg izbornog neuspjeha prolazi kroz vrlo teško razdoblje u kojem pokušava redefinirati svoje ciljeve i pronaći nove vođe. Bivši gradonačelnik Rima Francesco Rutelli, koji je na prošlogodišnjim izborima kao premijerski kandidat izgubio od medijskog tajkuna Silvija Berlusconija, nije se pokazao doraslim da vodi cijeli lijevi blok, a takve osobine zasad ne pokazuje ni bivši ministar Pierro Fassino, koji je sada vođa najjače stranke lijeve opozicije Demokratske ljevice. Uvidjevši kako talijanskom lijevom centru treba sposoban vođa ,bivši premijer Massimo D’Alema ovih je dana pozvao vođu najajče talijanske sindikalne federacije CIGL Sergia Cofferatija da on preuzme vodstvo ljevice, ali on tomu nije sklon.

Kroz veliku krizu prolazi i francuska ljevica. Ona je doživjela teške udarce na proljetnim izborima. Tadašnjeg premijera Lionela Jospina u prvom je krugu predsjedničkih izbora nadmašio čak i radikalni desničar Jean Marie Le Pen. Potom su lijeve stranke jako loše prošle i na parlamentarnim izborima, a mnogi vodeći ljevičari čak su izgubili svoja mjesta u parlamentu, među ostalima i bivša ministrica, gradonačelnica Lillea Martine Aubry, za koju su mnogi mislili da bi mogla postati prva predsjednica Francuske. Socijalistička stranka Francuske zbog toga sada nije čak ni jaka oporba.

Sličnu bi sudbinu doživjela i Socijaldemokratska stranka Njemačke da je izgubila na izborima. Valja samo podsjetiti na teške godine koje je njemački SDP proživljavao u dugom razdoblju kancelarstva Helmuta Kohla, kad su razni socijaldemokratski prvaci pokušavali na izborima bezuspješno nadmašiti popularnog Kohla, da bi potom pali u anonimnost. Stranka je bila demoralizirana, duboko podijeljena, nesposobna da se bavi ključnim pitanjima. Sve se to moglo ponoviti da su socijaldemokrati izgubili vlast. Najnovija povijest europskih političkih stranaka pokazuje da se stranke lijeve orijentacije mnogo teže oporavljaju od izbornih poraza, iako ima i primjera da porazi teško pogode desne stranke, a jedan od njih je sadašnje stanje u britanskoj Konzervativnoj stranci, koju je Tony Blair dva puta uvjerljivo pobijedio, dijelom i stoga što konzervativci ne znaju izabrati uvjerljivog vođu i nisu se oslobodili ekstremizama.

Pobjeda Schrodera i Fischera ulijeva samopouzdanje i drugim strankama lijevog centra u Europi. Schroderova vlada unutar EU, gdje Njemačka ima jedan od najsnažnijih glasova, sprječavat u Uniji institucionalna rješenja po desnom ukusu. Ovom pobjedom Schrodera i Fischera održala se donekle politička ravnoteža, koju pripadnici lijevog centra u Evropi u ovo krizno doba priželjkuju, a koju predstavnici desnog centra na ovim njemačkim izborima ipak nisu uspjeli slomiti. Stoga ovaj tijesni rezultat njemačkih izbora ima i šire reperkusije.