Objavljeno u Nacionalu br. 359, 2002-10-02

Autor: Maroje Mihovilović

Sankcije - međunarodni stroj za mljevenje država

Nijedna zemlja nije se uspjela oduprijeti sankcijama

Nakon što je Haaški sud zatražio izručenje generala Janka Bobetka, u javnosti su se javili mnogi koji tvrde da Hrvatska to ne smije učiniti ni po cijenu sankcija, no mnogi ne znaju da je UN dosad uvodio različite sankcije protiv 15 zemalja i svaki put postigao svoj cilj, odnosno sankcije nikad nisu ukinute prije nego što je režim na vlasti popustio i ispunio sve zahtjeve Ujedinjenih naroda

Hussein, Gadafi i Milošević - najpoznatiji diktatori današnjice, svoje zemlje su gurnuli u međunarodnu izolacijuHussein, Gadafi i Milošević - najpoznatiji diktatori današnjice, svoje zemlje su gurnuli u međunarodnu izolacijuSve zemlje kojima su uvedene sankcije pod njihovim su teretom popustile i učinile ono što se od njih zahtijeva. Sankcije Iraku 1991. i SR Jugoslaviji 1995. bile su podržane i vojnom akcijom. U ovom trenutku Irak i Zimbabve opiru se međunarodnim zahtjevima i trpe međunarodne sankcije, ali nesumnjivo da će i tamošnji režimi na kraju popustiti, bilo pod teretom sankcija, bilo nakon upotrebe drugih sredstava, i to nakon užasnih žrtava što su ih donijele vlastitim narodima. U Zimbabveu u ovom trenutku 6 milijuna ljudi gladuje upravo zbog formalnih i neformalnih sankcija. U Iraku u 12 godina, koliko je režim Saddama Husseina pod sankcijama, od njihovih posljedica umrlo je, kako tvrde međunarodne humanitarne organizacije, možda čak 500.000 djece.

Neprijatelji svjetskog poretka Sankcije su dosad bile uvođene protiv Afganistana, Angole, Eritreje, Etiopije, Haitija, Iraka, Zimbabvea, JAR-a, Liberije, Libije, Ruande, Somalije, Sijera Leonea, Sudana i SR JugoslavijeU 7. poglavlju Povelje UN-a članak 41 omogućava da Vijeće sigurnosti UN-a protiv članice UN-a poduzme mjere kako bi je – bez upotrebe vojne sile – natjeralo da se ponaša u skladu s Poveljom i spriječilo da ugrožava sigurnost, međunarodni mir i poredak. Te su sankcije obično ekonomske. Od svog osnutka UN je uvodio različite sankcije protiv 15 zemalja ili političkih skupina u tim zemljama. Pod raznim vrstama sankcijama bili su Afganistan, Angola (točnije, angolska pobunjenička grupacija UNITA), Eritreja i Etiopija (zbog međusobnog nedavnog rata), Haiti, Irak, Južna Rodezija (današnji Zimbabve), Južnoafrička Republika (u doba apartheida), Liberija, Libija, Ruanda, Somalija, Sijera Leone, Sudan i SR Jugoslavija. Sankcije su potpuno ukinute Eritreji, Etiopiji, Haitiju, Južnoj Rodeziji (koja ionako više ne postoji), Južnoafričkoj Republici, Sudanu i SR Jugoslaviji. U ovom trenutku sankcijama UN-a podvrgnuti su još režimi ili pobunjeničke skupne u osam zemalja: Afganistanu (zamrznuti su preostali fondovi talibana), Angoli (pobunjenička UNITA), Irak (opći trgovački embargo), Liberija (zabrana trgovanja dijamantima), Libija, Ruanda (zabrana trgovanja oružjem), Somalija (zabrana trgovanja oružjem) i Sijera Leone (zabrana trgovanja oružjem i dijamantima).

Sankcije, osim UN-a, uvode i regionalne organizacije, pa i pojedine zemlje. Tako je Europska unija nedavno uvela sankcije protiv Zimbabvea. I Commonwealth je uvodio sankcije, nekoć protiv rasističke Južnoafričke Republike, danas protiv Zimbabvea, a Organizacija američkih država protiv Kube. I pojedine zemlje uvode sankcije koje mogu biti vrlo neugodne. Kuba je već desetljećima pod trgovačkim embargom SAD-a. SAD i Japan uveli su sankcije protiv Sjeverne Koreje. Postoje i neslužbene, nikad objavljene, ali ipak vrlo oštre sankcije, poput sankcija zapadnih zemalja protiv Bjelorusije.

Pod najoštrijim sankcijama UU-a u ovom je trenutku Irak. Zahvaljujući njima, ako sadašnji američki predsjednik Bush napadne Irak, njegov će protivnik biti mnogo slabiji nego 1991. kad ga je njegov otac sa saveznicima napao u Zaljevskom ratu. Te su sankcije slomile ekonomsku moć Iraka i oslabile njegovu vojsku, čak i vitalnost iračkog stanovništva u cjelini.

Te su sankcije zbog iračke invazije na Kuvajt uvedene 6. kolovoza 1990. Rezolucijom 661 Vijeća sigurnosti UN-a, a na snazi su, uz manje izmjene, sve do danas. To su najteže i najdugotrajnije sankcije koje je UN ikad uveo i provodio protiv neke zemlje. Iraku je nametnut potpuni trgovački embargo, s iznimkom robe za humanitarne potrebe, ali pod nadzorom UN-a. Sankcije su produljene i nakon što je američka vojska sa svojim saveznicima u Zaljevskom ratu početkom 1991. izbacila Irak iz Kuvajta, kao sredstvo pritiska kako bi se Irak natjerao da uništi sve svoje zalihe oružja za masovno uništenje, dopusti neograničenu međunarodnu kontrolu svojih vojnih kapaciteta te prestane s agresivnom politikom prema susjedima i vlastitom narodu. UN je u posljednjih 12 godina režim sankcija potvrđivao i učvršćivao sa 16 različitih dodatnih rezolucija.

Do uvođenja sankcija Irak je bio relativno prosperitetna arapska zemlja, u prvom redu zahvaljujući značajnim nalazištima nafte. Dotad je Irak među članicama Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) po izvozu nafte bio drugi, iza Saudijske Arabije. Nakon uvođenja sankcija Iraku je bio zabranjen bilo kakav izvoz nafte pa je zemlja izgubila glavni izvor prihoda. Tek 1995., kako bi se olakšao život najširem iračkom stanovništvu, UN je odobrio program “Nafta za hranu”, po kojem je Irak smio izvoziti točno određene količine nafte pod kontrolom UN-a i tako zarađeni novac, s računa UN-a, trošiti za nabavu hrane, lijekova, učila i drugih humanitarnih potrepština.

Irak je uz pomoć krijumčara uspio ilegalno izvesti stanovite količine nafte brodovima kroz Perzijski zaljev unatoč pomorskoj kontroli američke flote. Tako zarađen novac najviše je korišten za vojne potrebe. Irak je, unatoč embargu, razvio trgovinske odnose s pojedinim zemljama koje se nisu potpuno pridržavale embarga: sa susjednim Jordanom, koji je čak omogućavao izvoz iračke robe preko svog teritorija do luke Aqaba na Crvenom moru, te Iranom, ali ni to nije bitno pomoglo Iraku da održi svoju nekadašnju ekonomiju.

Posljedice 12-godišnjih oštrih sankcija UN-a više su nego drastične. Iračka ekonomija više ni izdaleka ne uspijeva zadovoljavati nekadašnju razinu državnih i društvenih potreba i prehranjivati stanovništvo od 22 milijuna ljudi. Iračka vojska kudikamo je slabija nego prije 12 godina i stoga američki vojni planeri smatraju da za novi rat protiv Iraka neće trebati 500.000 vojnika kao u Zaljevskom ratu nego najviše 250.000, a možda i samo 80.000.

Ekonomska komisija UN-a 1999. je procijenila da je “iračko društvo sa stupnja relativnog prosperiteta palo na stupanj gdje većina stanovništva živi u posvemašnjem siromaštvu”. Protivnici sankcija protiv Iraka u humanitarnim organizacijama, čiji članovi su radili u Iraku, tvrde da su u nekim sferama života posljedice sankcije kriminalne. Posebno se upozorava na umnogostručenu smrtnost djece mlađe od pet godina zbog pothranjenosti. Prema njihovim procjenama, zbog sankcija je umrlo oko 500.000 iračke djece. Dok je do 1990. samo četiri posto novorođenčadi bilo lakše od 2,5 kilograma, 1999. se taj postotak povećao na 25. Dnevna količina kalorija prosječnog Iračanina u tom razdoblju pala je sa 3120 na 1093. Cijene osnovnih živežnih namirnica u Iraku su od 1990. do 1995. porasle za 850 posto. Teško je pogođena i iračka infrastruktura, posebno ceste, prijenos električne energije i opskrba vodom, koji su stradali i u bombardiranju u Zaljevskom ratu, a Irak zbog sankcija nije imao sredstava ni za popravak ni za održavanje. U samo šest godina 50 posto urbanih i 33 posto ruralnih kućanstava ostalo je bez tekuće vode.

Unatoč humanitarnim apelima da se sankcije Iraku ukinu, jer one pogađaju najsiromašnije, a ne i najmoćnije, koji i dalje žive u raskoši, SAD je dokazivao da sankcije trebaju ostati jer se Irak ne pridržava rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, posebno kad je u pitanju proizvodnja oružja za masovno uništenje.

U novije vrijeme potpuni trgovački embargo UN je uveo samo još protiv jedne zemlje. Zbog njene agresivne politike i izazivanja rata na tlu bivše Jugoslavije takav je embargo uveden i protiv SR Jugoslavije, a teške posljedice tih sankcija dobro su poznate. Srbija i Crna Gora, koje su bile relativno prosperitetne zemlje, potonule su u posvemašnje siromaštvo. Precizno se ne može izračunati koliko je to posljedica samih sankcija, a koliko cijena vojne agresije Srbije na druge bivše republike nekadašnje SFRJ, no sankcije su nesumnjivo užasno pogodile Srbiju i Crnu Goru. UN je prve sankcije protiv bivših republika bivše SFRJ uveo u rujnu 1991., kad je uveden embargo na oružje, no ekonomske sankcije protiv SRJ uvedene su u svibnju 1992. Rezolucijom 757 Vijeća sigurnosti UN-a. Uveden je potpuni trgovački embargo, zabrana letenja aviona na međunarodnim linijama i sudjelovanja SRJ na međunarodnim sportskim i kulturnim manifestacijama. Sankcije su pooštrene 16. studenog 1992. kad je zabranjen i svaki provoz nafte i drugih energenata kroz SRJ.

Tako oštre sankcije protiv SRJ trajale su relativno kratko, samo dvije godine, do 23. rujna 1994., kad je dio sankcija privremeno suspendiran, nakon što je SRJ objavila da je, prema zahtjevu UN-a, zatvorila svoje granice prema tzv. Republici Srpskoj. Velik dio najoštrijih sankcija trajno je ukinut 22. studenoga 1995. kad je SRJ pristala na Daytonski mirovni sporazum u Bosni i Hercegovini. Neke su financijske sankcije, međutim, ostale i nakon toga, a taj i dalje vrlo neugodni tzv. vanjski zid sankcija trajao je sve do 6. rujna 2001., dakle, još gotovo godinu dana nakon rušenja Slobodana Miloševića, jer je tek tada, nakon devet godina, Rezolucijom 1367 Vijeća sigurnosti SRJ oslobođena svih sankcija. Dotad je uništen najveći dio srbijanske privrede, životni standard najšireg stanovništva bitno smanjen, zemlja unazađena za nekoliko desetljeća. Nekoliko stotina tisuća mladih ljudi iz Srbije je emigriralo na Zapad. Kad su sankcije najrazornije djelovale, prosječna plaća u Srbiji iznosila je manje od stotinu njemačkih maraka, a zemlju je uništavala najveća inflacija nakon one njemačke poslije Prvog svjetskog rata.

Da čak i blage sankcije mogu biti vrlo neugodne, čak i za relativno bogate zemlje ako traju dugo, najbolji je primjer Libija, jedna od naftom najbogatijih zemalja svijeta. Libiji, koja ima oko šest milijuna stanovnika, sankcije su uvedene nakon što su američki i drugi zapadni istražitelji utvrdili da je libijska tajna služba sudjelovala u jednom od najtežih terorističkih zločina posljednjih desetljeća, rušenju podmetnutom bombom “boeinga 747” američke kompanije “Pan Am” na liniji London New York iznad škotskog sela Lockerbieja u prosincu 1988., kad je ubijeno 255 putnika i članova posade i 11 osoba na tlu. SAD i Britanija zatražile su izručenje krivaca, a kad je libijski vođa Moamer Gadafi to odbio, obratili su se UN-u. Vijeće sigurnosti 31. ožujka 1992. uvelo je Libiji embargo na oružje i zabranu letenja na međunarodnim linijama, a 11. studenoga 1993. pooštrilo sankcije zamrznuvši libijske račune u inozemstvu i zabranivši Libiji da u inozemstvu nabavlja opremu za preradu i transport nafte.

Iako je Libija smjela i dalje trgovati naftom, i zbog takvih sankcija Libija je potkraj 90-ih počela mijenjati politiku kako bi pojačala suradnju sa Zapadom. Tako su dvojica osumnjičenih libijskih agenata 1998., deset godina nakon rušenja aviona, izručeni Nizozemskoj, jer je u jednoj staroj nizozemskoj vojnoj bazi ustoličen škotski sud, koji im je sudio po škotskim zakonima. Jedan od dvojice osumnjičenika proglašen je krivim i osuđen na doživotni zatvor, a drugi je oslobođen. Tada su sankcije ublažene, ali ne i potpuno ukinute, jer su zapadne zemlje od Libije, koja i dalje ne želi priznati odgovornost za rušenje aviona, tražile da novčano kompenzira obitelji žrtava, o čemu se upravo sada pregovara. Ako Libija isplati traženu znatnu odštetu obiteljima, sve službene sankcije UN mogle bi biti ukinute, ali i one neslužbene, koje također ometaju Libiju da se jače integrira u zapadnu ekonomiju.

Kako drastične posljedice mogu imati sankcije za stanovništvo zemlje čije vodstvo vodi nerazumnu politiku, najbolje pokazuje primjer Zimbabvea, nekoć relativno prosperitetne afričke zemlje, čije je stanovništvo čak i u vrijeme nepravednog kolonijalnog režima živjelo relativno ekonomski sigurno, a danas gladuje. Zimbabve nije našao pod sankcijama UN-a nego pod blagim sankcijama Commonwealtha i Europske unije zbog svoje nasilne politike predsjednika Roberta Mugabea u agrarnoj reformi.

Zimbabve je bio velik izvoznik hrane, jer su bijeli farmeri organizirali modernu, intenzivnu proizvodnju sa znatnim tržišnim viškovima koje su prodavali i državi i u inozemstvu. No predsjednik Mugabe pokrenuo je prije dvije godine eksproprijaciju zemljišta bijelih farmera, kojima su farme oduzimane i nasilnim sredstvima, a na njih naseljavani crni bezemljaši, od kojih mnogi nisu imali nikakva znanja u bilo kakvoj poljoprivrednoj proizvodnji, nisu mogli proizvesti dovoljno hrane čak ni za vlastite potrebe, posebno kad je zemlju pogodila suša. Danas Zimbabve proizvodi 62 posto manje hrane nego prije dvije godine, a na zemljištima gdje su bile eksproprirane farme bijelaca proizvodnja je pala za 77 posto.

Mugabe je objašnjavao da su te farme nepravedan ostatak britanskog kolonijalizma te da treba provesti agrarnu reformu i zemlju vratiti crnim starosjediocima kojima su je Britanci prije stotinjak godina oduzeli. No taj načelno pravičan stav Mugabe je počeo provoditi nasilnim sredstvima, šaljući na bjelačke farme nasilnike i razbijače koji su ubijali pojedine bijele farmere, uništavali imovinu, zauzimali farme u doba poljoprivrednih radova, što je izazvalo ogorčenje međunarodne zajednice, koja se ne protivi agrarnoj reformi, te ju je čak bila spremna i financirati. Činio je to kako bi pridobio za sebe dio seoskog stanovništva kad se njegova diktatorska vlast našla pod pritiskom demokratske opozicije pa mu je prijetio poraz na izborima.

On se održao na vlasti, ali uz teške posljedice za stanovništvo svoje zemlje. Gladi ne bi bilo da je Mugabe agrarnu reformu vodio manje drastičnim metodama, razmišljajući i o ekonomskim posljedicama i međunarodnom aspektu svojih političkih poteza. Zimbabve se našao pod tihim sankcijama zapadnih zemalja, koje su počele bojkotirati njegove proizvode, smanjile tehničku i financijsku pomoć. Zbog toga je snižen opći standard ekonomskog života u zemlji. Inozemni ekonomisti procjenjuju da se, čak ako sljedeće godine klimatski uvjeti za žetvu budu odlični, zbog međunarodnog bojkota i promjena u strukturi posjeda Zimbabve neće izvući iz prehrambene krize barem još nekoliko godina. U ovom trenutku u nekim dijelovima Zimbabvea ljudi već masovno umiru od gladim, a glađu je ugroženo 6 milijuna od 11,5 milijuna stanovnika Zimbabvea.

Ni protiv Sjeverne Koreje UN nije uveo sankcije, ali je ta zemlja pod sankcijama SAD-a i Japana. Ako se izuzmu afričke zemlje, Južna Koreja je najteže pogođena glađu. Njeni stanovnici jedu travu, koru s drveća, a navodno su zabilježeni i slučajevi kanibalizma. Riskirajući život, neki od njih bježe preko granice u Kinu ili brodićima pokušavaju doploviti do obala Južne Koreje. Sve su to posljedice luđačke politike sjevernokorejskog “dragog vođe” Kim Jong Ila, koji je nastavio teokratsku vlast svojeg oca, 1994. preminulog “velikog vođe” Kim Il Sunga. Ta potpuno zatvorena zemlja, u kojoj svi stanovnici moraju obožavati vođu, došla je u posebno tešku situaciju nakon svjetske propasti komunizma i prestanka hladnog rata, kad je presušila pomoć komunističkih velesila Rusije i Kine, koje su pomagali Sjevernoj Koreji isključivo iz dalekoistočnih strateških razloga. Ni Sjevernoj Koreji nije preostalo drugo nego da se okrene svijetu, pokuša se uključiti u globalni ekonomski poredak, ali to nije mogla zbog sankcija SAD-a i Japana.

SAD je uveo sankcije protiv Sjeverne Koreje zbog sjevernokorejskog programa izgradnje nuklearnih raketa. SAD su obznanile trgovački embargo, ali i zabranu bilo kakvog sjevernokorejskog uključivanja u svjetske financijske institucije sve dok Sjeverna Koreja pod međunarodnom kontrolom ne preusmjeri svoje nuklearne napore s ratnih u mirnodopske projekte – što je SAD čak spreman financirati – te dok ne prestane sa razvojem balističkih raketa, koje je namjeravala prodavati i trećim zemljama.

Sjeverna Koreja na razne se načine pokušavala othrvati američkim sankcijama, tražeći saveznike u Kini i Rusiji. U Kini su Kim Jong Ilu, koji je zemlju posjetio prošle godine, rekli da se nikakvoj izravnoj pomoći ne nada, jer Kina ne želi kvariti svoje odnose s SAD-om, te mu preporučili da napusti svoj socijalistički model privrede i petogodišnji plan, a okrene se globaliziranoj svjetskoj ekonomiji. Da bi razgovarao s ruskim predsjednikom Putinom, Kim Jong il, koji se panično boji aviona, čak je deset dana putovao transsibirskom željeznicom do Moskve, ali je dobio isti odgovor kao u Pekingu. Na kraju je počeo popuštati pod sankcijama, a to je upravo prije nekoliko dana obznanio na neobičan način.

Iznenadni posjet sjevernokorejskom glavnom gradu Pyongyangu 17. rujna došao je japanski premijer Junichiro Koizumi, iako Japan i Sjeverna Koreja nemaju diplomatske odnose. Japan je također prema Sjevernoj Koreji uveo oštre sankcije, koje su pridonijele sjevernokorejskim ekonomskim nevoljama, jer je Japan motor cjelokupne dalekoistočne privrede. Kim Jong Il pozvao je Koizumija da preko njega obznani da mijenja svoju politiku.

Kim Jong Il je u razgovorima s Koizumijem objavio moratorij na razvoj sjevernokorejskog raketnog naoružanja. Obznanio je da će potpuno poštovati sve međunarodne konvencije o sjevernokorejskom nuklearnom programu i prekinuti sporne operacije svojih špijunskih brodova u japanskim teritorijalnim vodama. Razjasnio je i tajnu nestanka 13 japanskih državljana potkraj 70-ih i početkom 80-ih, zbog čega Japan nije htio uspostaviti diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom. Priznao je da su pripadnici sjevernokorejske obavještajne službe tada oteli 13 japanskih državljana i doveli ih u Sjevernu Koreju kao instruktore japanskog jezika i kulture za sjevernokorejske agente koji bi se služili njihovim identitetom. Jedanaest Japanaca oteto je u samom Japanu, među njima i 13-godišnja djevojčica Megumi Yokota dok se vraćala kući s badmintona, a dvoje su oteti ili namamljeni u Sjevernu Koreju iz Europe. Sjevernokorejske podmornice i špijunski brodovi približili bi se japanskoj obali, sjevernokorejski bi se agenti iskrcali i ugrabili nekoga tko bi se zatekao na tom usamljenom mjestu te s njim otišli u Sjevernu Koreju. Čak u četiri slučaja oteti su mladi ljubavni parovi.

Kad je uhvaćena sjevernokorejska agentica Kim Hyon Hui, koja je sudjelovala u postavljanju paklenog stroja u putničkom avionu južnokorejske kompanije Korean Airlines, srušenom nad Indijskim oceanom 1987., ona je na suđenju u Seoulu otkrila da je putovala Europom i Bliskim istokom s lažnim japanskim identitetom, a da ju je japanski naučila Japanka Yakeo Toguchi, koju su sjevernokorejski agenti 1978. godine, kada je imala 22 godine, oteli nedaleko od Tokyja nakon što je svoje dvoje djece ostavila u vrtiću.

Kim Jong Il je priznao otmice i obznanio kakvu su sudbinu doživjeli oteti. Za osmero je rekao da više nisu živi, za jednog da se njegova sudbina ne zna, dok je za četvero otkrio da su još živi te da će im biti omogućeno da se sastanu sa svojim japanskim rođacima i s predstavnicima japanske države te da sami odluče žele li se vratiti u Japan. Njegovo otkriće u Japanu je izazvalo senzaciju, ali i ogorčenje, bijes i veliku žalost. Japanski tisak tvrdi da je vrlo sumnjivo kako je tih osmero otetih Japanaca umrlo, jer su sve to bili mlađi ljudi, pa se vjeruje da su smaknuti kad se početkom 90-ih u japanskoj javnosti progovorilo o tim otmicama. Među onima koji više nisu živi su i Yaeko Taguchi i Megumi Yokota, koja je imala 13 godina kad je oteta.

Kim Jong Il to je učinio samo nekoliko dana nakon što su Sjeverna i Južna Koreja potpisale sporazum o ponovnom uspostavljanju međusobnih željezničkih i cestovnih veza, te nakon što je Kim Jong Il i drugi put u kratkom razdoblju posjetio Rusiju i sastao se s predsjednikom Putinom, koji ga je najviše uvjeravao kako je nužno da promijeni politiku. Sve se to događa nakon što je Sjeverna Koreja i Washingtonu uputila signale da je spremna na nove američko-sjevernokorejske kontakte, te da prihvaća američke uvjete za njihovu obnovu, što je potvrdio i američki ministar vanjskih poslova u UN-u, dajući neformalno do znanja da bi na njih SAD mogao pozitivno odgovoriti.

Tako je i zatvorena Sjeverna Koreja, koja je uvijek odbijala svaku vezu s vanjskim svijetom, postala najnoviji dokaz da sankcije uvijek daju rezultate. Nema baš ni jednog suprotnog primjera. Međunarodna zajednica uvijek postigne ono što želi. To je povijesna pouka iz svih dosadašnjih sankcija.

Vezane vijesti

Nove sankcije Siriji, Homs opet bombardiran

Nove sankcije Siriji, Homs opet bombardiran

Europska unija prihvatila je u ponedjeljak novi paket sankcija Siriji koje se odnose na nove subjekte i proširuju embargo na prodaju oružja toj… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika