Brajković (lijevo), Tomljenović (dolje desno) i Božić (gore desno)General Janko Bobetko, bivši načelnik Glavnog stožera HV-a, po svemu sudeći nije jedini Hrvat kojeg Međunarodni kazneni sud traži zbog operacije u Medačkom džepu u rujnu 1993. Iz izvora u vojno-policijskim krugovima Nacional je doznao imena trojice časnika HV-a koji su se, kao mogući izvršitelji zločina, posljednjih dana spominjali u medijima: Krešimir Tomljenović, sada poručnik, Zvonko Brajković, danas brigadir, i Nikola Šutić, natporučnik.

NORČEVI LJUDI Brajković je u vrijeme 'Medačkog džepa' bio zamjenik generala Mirka Norca, a Šutić pirotehničar u Norčevoj postrojbi: proslavio se, tvrde njegovi kolege, kao najefikasniji miner srpskih kuća Lov na Tomljenovića, Brajkovića i Šutića može značiti da su u Haagu izgubili i posljednje iluzije o volji hrvatskog pravosuđa da procesuira ratne zločine, ali i pokušaj preobražaja osumnjičenika u pokajnike i svjedoke protiv aktualnih i potencijalnih optuženika s najvišim vojnim rangom Sva trojica hrvatskih časnika trenutno su u statusu svjedoka osumnjičenika, odnosno potencijalnih optuženika. Zahtjev za njihovo saslušanje Haaško tužiteljstvo uputilo je hrvatskoj vladi početkom rujna ove godine, desetak dana prije nego što je službeno dostavljena Bobetkova haaška optužnica. Ured Vlade za odnose s Haškim sudom nije htio otkriti njihov identitet bez suglasnosti samih osumnjičenika. Doduše, Vlada je priznala da se Haaško tužiteljstvo raspituje za trojicu niže rangiranih vojnih dužnosnika, tvrdeći kako su te osobe danas civili, pa haaški istražitelji mogu s njima obavljati razgovor mimo nadležnog Vladinog Ureda.

Istina je da su sva trojica i sada djelatni pripadnici Hrvatske vojske. Tomljenović je zaposlen u obavještajnom odsjeku Zbornog područja Rijeka, Brajković je odlukom Stjepana Mesića u listopadu 2000. stavljen na raspolaganje, ali još prima vojnu plaću, dok je Šutić zapovjednik postrojbe za atomsko-biološko i kemijsko ratovanje. Tomljenović je, štoviše, pred riječkim sudom nastupio kao svjedok u tzv. gospićkom slučaju. Na pitanja o događajima na ličkom području u vrijeme Domovinskog rata odgovarao je uvijek istom dvosložnom konstatacijom: “Ne sjećam se”, “Ne znam”.

Premda interes Haaškog tribunala za trojicu nižih časnika ni približno ne pobuđuje političku uzbunu hrvatske desnice i zabrinutost vlade Ivice Račana kao optužnice protiv njihovih ratnih drugova s najvišim generalskim činovima, trojica osumnjičenih vrlo su indikativna pojava u dosadašnjoj strategiji haaške tužiteljice Carle Del Ponte. Kako je poznato, za razliku od njenih prethodnika Carlu Del Ponte nisu zanimali izravni egzekutori zločina, već zapovjednici operacija u kojima su se obavljale masovne egzekucije i etničko čišćenje provođeno nad srpskim civilima.

Tako u optužnicama protiv generala Ante Gotovine, Rahima Ademija i Janka Bobetka stoji da su znali za zločine svojih podčinjenih vojnika, ali ništa nisu učinili da ih u tome spriječe ili barem naknadno kazne. Stekao se dojam da je Haaško tužiteljstvo kazneni progon egzekutora s najnižim vojnim činovima prepustilo hrvatskim sudovima. Dakle, lov na spomenutu trojku može značiti da su u Haagu izgubili i posljednje iluzije o sposobnosti i volji hrvatskog pravosuđa da pokaže kompetenciju i poštenje barem na primjerima nižerangiranih zločinaca.

Ali može značiti i nešto drugo: da je ispitivanje Tomljenovića, Brajkovića i Šutića taktički pokušaj da se osumnjičenici preobrate u pokajnike i svjedoke protiv aktualnih i potencijalnih optuženika s najvišim vojnim rangom. Tomljenović je, primjerice, dobro informiran o umiješanosti Davorina Domazeta, tadašnjeg načelnika Obavještajne uprave, u događanja oko Medačkog džepa. Brajković je tada bio zamjenik generala Mirka Norca, zapovjednika 9. gardijske brigade. Šutić je bio pirotehničar u Norčevoj postrojbi a proslavio se, tvrde njegovi kolege, kao najefikasniji miner srpskih kuća. U operaciji oslobađanja Medačkog džepa uništeno ih je više od stotinu.

Do ove trojice Haaški sud je došao nakon razgovora s velikim brojem bivših pripadnika HV-a. Situacija je za Hrvatsku postala delikatnija jer ni jedna dosadašnja hrvatska vlada nije imala uvida u to s kim su haaški istražitelji kontaktirali i tko im je davao informacije iz redova umirovljenih i otpuštenih pripadnika HV-a. A njih, navodno, ima jako mnogo.

Operacija “Medački džep” trajala je od 9. do 17. rujna 1993. Akcija je inicirana na inzistiranje generala Janka Bobetka. Osim njega, glavni stratezi operacije bili su Mirko Norac, zapovjednik 9. gardijske brigade, Mladen Markač, zapovjednik specijalne postrojbe MUP-a Lučko, i Mile Kosović, zapovjednik samostalne domobranske bojne iz Gospića. Tadašnji hrvatski predsjednik kolebao se iz političkih razloga.

Naime, uz posredovanje UNPROFOR-a Hrvatska je sa srpskim snagama potpisala primirje koje se odnosilo i na područje Gospića. S obzirom da su Srbi držali grad u okruženju s tri strane, Bobetko je tvrdio Tuđmanu da će tom akcijom srpske trupe odbaciti izvan dometa topništva. Medački džep je oslobođen, no na zahtjev UNPROFOR-a Hrvatska vojska morala se povući na početne položaje. U povlačenju je pobijeno stotinjak ratnih zarobljenika i civila, a sa zemljom je sravnjeno nekoliko sela. Sve se to odvijalo naočigled kanadskog bataljuna mirovnih snaga UN-a, pa je međunarodna diplomacija promptno izvijestila hrvatski politički i vojni vrh o zločinima. Tuđman je u prvi mah reagirao vrlo burno tražeći od Bobetka objašnjenje za takvo ponašanje HV-a, ali ništa više od toga nije poduzeo. Smijenjeni su Rahim Ademi, tadašnji zapovjednik Zbornog područja Gospić, i Mile Kosović. Nitko nije završio na sudu.

Krešimir Tomljenović za vrijeme operacije u Medačkom džepu bio je pripadnik vojno-obavještajne službe Glavnog stožera Hrvatske vojske, odnosno pripadnik Vojno-obavještajnog središta Rijeka kojem je na čelu bio kapetan korvete Veljko Božić, bivši obavještajac JNA, kasnije neuspješan privrednik i sadašnji direktor turističkog kompleksa Haludovo, koji je i doveo Tomljenovića u službu. Za zločine u Medačkom džepu Tomljenovića navodno tereti dokument Vlade SRJ pod oznakom V-040, s optužbom za namjerno ubijanje i nehumano postupanje s ranjenicima i bolesnicima.

Krešimir Tomljenović je po crti zapovijedanja u vrijeme operacije Medački džep odgovarao načelniku središta Rijeka Veljku Božiću, a ovaj pak načelniku Obavještajne uprave i kasnijem načelniku Glavnog stožera Hrvatske vojske admiralu Davorinu Domazetu Loši. Zanimljivo je kako je jednom prigodom u vidno alkoholiziranom stanju zaprijetio kako će sa sobom u Haag povući i admirala Davorina Domazeta budu li ga haaški istražitelji pozvali na saslušanje u vezi sa zločinima počinjenima tijekom operacije.

Samo nekoliko mjeseci nakon operacije kapetan korvete Veljko Božić smijenjen je s dužnosti načelnika obavještajnog središta pod vrlo čudnim okolnostima. Kako Nacional saznaje, Božić u dogovoru sa svojim pretpostavljenima podnio je zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa, navodno pritisnut dokazima SZUP-a i SIS-a koji su razotkrili njegove aktivnosti nedozvoljene suradnje s drugim tajnim službama.

Tomljenovićevo ime spomenuto je prvi put 1997., kada ga je Milan Levar prozvao za zločine počinjene nad Srbima u Gospiću 1991. Levar je tvrdio da je Tomljenović organizirao sklanjanje leševa pobijenih Srba i bio zadužen za asanaciju terena na kojem su se zločini dogodili.

Tomljenovića je optužio i Ante Karić u pismu Franji Tuđmanu 1991., tvrdeći da je Tomljenović sastavljao popise Srba za likvidaciju. Prema izjavama Ivana Dasovića Tomljenović je bio na smrtonosnom sastanku 16. listopada 1991. kada je donesena odluka o likvidaciji gospićkih Srba.
Tomljenović je u Gospiću poznat i pod nadimkom “Bolničar”, jer je početkom rata radio kao medicinski tehničar u gospićkoj bolnici, na odjelu za rendgenologiju. Prije prvih višestranačkih izbora neko vrijeme bio je čuvar na Golom otoku i u zatvorima po Lici. Krajem 1992. prešao je u vojnoobavještajnu službu Glavnog stožera, u kojoj je ostao do 1998.

Nakon Levarovih intervjua u Novom listu Tomljenović je počeo vidno mijenjati raspoloženja, postao je sklon alkoholu i tražio pomoć u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, kako tvrde njegovi poznanici. Jednom je u alkoholiziranom stanju upao i u odjel obavještajne službe u Zagrebu, mašući pištoljem i prijeteći zaposlenicima, koji su ga jedva umirili. U obavještajni odsjek Zbornog područja Rijeka prešao je 1998., a zatim odlazi u časničku školu u Zagreb. Kako Nacional saznaje, ove godine je podnio i zamolbu za razrješenje dužnosti i raspored u djelatnu pričuvu. Kao jedan od razloga, navodi pritisak Haaškog suda i haaške istrage koje se njime bave.

Zvonko Brajković tijekom operacije Medački džep bio je na dužnosti dozapovjednika 9. gardijske brigade koja je bila glavni nositelj operacije. Uz status haaškog osumnjičenika za njega je dodatno otežavajuća okolnost da je njegov bivši šef Mirko Norac optužen za zločine protiv gospićkih Srba 1991. Tako je Zvonko Brajković trenutno najviše rangirani časnik 9. gardijske brigade koji se nalazi na slobodi i koji je dostupan haaškim istražiteljima.

Nakon operacije “Medački džep” Brajković je naslijedio Norca na dužnosti zapovjednika 9. gardijske brigade, a Norac je postao šef gospićkog Zbornog područja. Jedno vrijeme Brajković je vodio središte za izobrazbu vojnika u Puli; razriješen je dužnosti Odlukom vrhovnog zapovjednika u listopadu 2000., ali se još smatra uposlenikom HV-a.

Treći kandidat za Haag, natporučnik Nikola Šutić, u vrijeme vojnoredarstvene operacije “Medački džep” nalazio se na dužnosti glavnog inženjerca 9. gardijske brigade. U njezinom profesionalnom sastavu bio je od 1. siječnja 1993. godine i do danas je aktivni časnik, trenutno na dužnosti zapovjednika postrojbe za atomsko-biološko i kemijsko ratovanje ABKO.