Janko BobetkoGeneralu Janku Bobetku nisu se slučajno otele grube optužbe protiv generala Petra Stipetića, Imre Agotića i Davora Domazeta Loše. Od trenutka kada je pristupio Hrvatskoj vojci general Bobetko stalno je vrijeđao i napadao generale i najviše vojne dužnosnike Hrvatske vojske. Tako je generala Zvonimira Červenka proglasio neznalicom i vojnikom koji nikada nije bio na prvoj crti bojišnice, optužio je generala Martina Špegelja da je “Hrvatsku čekao u zasjedi”, za generala Antuna Tusa tvrdio da su mu čak i četnici zahvaljivali faksom na povlačenju koje je njima omogućilo napredovanje, generala Slobodana Praljka optužio je da je predao Posavinu Srbima i da je kriv što se zaratio s Muslimanima, a Antu Gotovinu tužio je predsjedniku Tuđmanu da rasipa novac i “melje milijune”. General Bobetko, tvrde upućeni, bio je neizmjerno ljubomoran na vojničke uspjehe i ugled generala Tusa, Špegelja i Červenka, a posebice mu je teško padalo što su njih trojica, puno prije njega, pristupili Hrvatskoj vojsci. Stoga je u bjesomučnim napadima na njih pokušao sakriti od javnosti činjenicu da je tek početkom 1992. pristupio Hrvatskoj vojsci, a da je tijekom travnja 1992. preuzeo komandu na Južnom bojištu. I te se dužnosti dokopao, tvrde svjedoci, jedino zbog toga što ni jedan od vodećih generala Hrvatske vojske nije želio sudjelovati u komadanju BiH i stvaranju Herceg Bosne. Osim, naravno, Bobetka koji se slagao s politikom predsjednika Tuđmana prema BiH i koji je bio pripravan provesti je do kraja, ali i koji je u tome prepoznao šansu za vlastitu političku i vojnu promociju.
Najviše je generala Bobetka ponizio predsjednik Tuđman. Poslao ga je u mirovinu uoči operacije “Oluja”, čime je spriječio da se Bobetko okiti završnom pobjedom u Domovinskom ratu. Bobetko je bio teško pogođen odlukom predsjednika Tuđmana, kumio je da je odgodi, da ne želi otići “kao isluženi vojnik”. Tada je predsjednik Tuđman pristao da odluku o njegovu odlasku u mirovinu objavi mjesec dana poslije. Bobetko je umirovljen 15. lipnja 1995., no ta je odluka objavljena tek 15. srpnja. Tuđman je smijenio Bobetka djelomice i zbog njegova predugačkog jezika i stalnih, javnih svađa i prepucavanja po medijima sa suradnicima.
Napad na generale Stipetića, Agotića i Domazeta nije za Bobetka ništa neuobičajeno: tijekom rata on je žestoko napadao Špegelja, Tusa i Červenka Točno pedeset godina prije, kao što je s gotovo dvogodišnjim zakašnjenjem pristupio Hrvatskoj vojsci, Bobetko je na gotovo identičan način “zakasnio” otići u partizane.
Bobetko je, tvrde njegovi bivši suborci koji uopće ne pokušavaju sakriti nesnošljivost i ogorčenje prema njemu, kao uostalom i predsjednik Tuđman, stalno korigirao i uljepšavao svoju biografiju. Osim što je tvrdio da je prvoborac i da je pripadao Prvom partizanskom odredu, Bobetko je, kažu, govorio neistinu kada je rekao da je bio član KPH od 1941., ali i kada se hvalio po Herceg Bosni da su na njega pokušali čak četiri atentata.
Svojedobno su slikar Edo Murtić, kipar Belizar Bahorić i arhitekt Ljahnicki ispričali zanimljiv detalj iz života generala Janka Bobetka. On je 1970. zatražio od njih da ispred ulaza u spomen-dom 42. slavonske divizije u Čazmi postave dva kipa: s jedne strane njegov, a s druge generala Ivana Mutaka. Umjetnici su bili zgranuti takvim prijedlogom pa su odmah odbili sudjelovati u tom projektu. No nakon desetak dana Vladimir Bakarić iznenada je pozvao u svoj kabinet u Centralnom komitetu SKH slikara Edu Murtića. Upitao ga je je li istina da je general Bobetko zatražio da se napravi Mutakov i njegov spomenik. Kada je Murtić to potvrdio, Bakarić nije mogao vjerovati. Kazao je da od toga neće biti ništa te da će Bobetko odgovarati za takav postupak. To je bio, tvrdio je poslije Murtić, pravi razlog Bobetkove smjene, a ne sudjelovanje u Hrvatskom proljeću.
Da bi, kako kaže, do kraja razotkrio njegov karakter, Zvonko Ivanković Vonta citirao je Bobetkov govor koji je održao u CK SKH nakon 21. sjednice CK SKJ: “Za mene je 21. sjednica jedan od izuzetnih trenutaka u povijesti naše partije… i neće biti jednostavno odluke i zamisao koju je drug Tito dao realizirati, ali se ona realizirati može i mora. Zato predlažem CK-u da se prihvati moja ostavka… s tim da se može sigurno računati na jednu aktivnu podršku, da sam bio i ostao vojnik revolucije i druga Tita i da nikakve zastave sem komunističke sa mnom ne mogu biti okićene.”
Zbog svega toga preživjeli Bobetkovi suborci ne vjeruju mnogo ni njegovoj interpretacije svoje odgovornosti za ono što se događalo u Medačkom džepu. Njihove sumnje potvrdila su i istraživanja Nacionalova tima koji je razgovarao s više sudionika akcije Medački džep. Njihova svjedočanstva u značajnoj se mjeri razlikuju od Bobetkove dosadašnje verzije o tomu tko je od zapovjednika, pa i od jedinica imao kakvu ulogu u toj operaciji. Ponajprije nekoliko je svjedoka opovrglo Bobetkove tvrdnje da su domobrani imali važnu ulogu u operaciji i kako je on stalno upozoravao na potencijalnu opasnost da upravo oni prekrše ratno pravo. Ustvrdili su, naime, da je domobrana bilo samo sedamdesetak, da nisu predstavljali ni pet posto ukupne sile s kojom se ušlo u operaciju Medački džep. Osim toga domobrani su se već prvih dana povukli iz operacije, o čemu svjedoče i pismena izvješća Mirka Norca koji se žalio da su upravo domobrani napustili položaje. Nakon što su na početku operacije stradala trojica njihovih boraca, domobrani su se jednostavno razbježali, povukli na početnu crtu i više se nisu vraćali na bojišnicu.
Zapovjednik Domobranske postrojbe Mile Kosović također je potvrdio da je nositelj cijele akcije bio Mirko Norac, a ne general Ademi i on, koji su mu bili podređeni. Da je tako potvrđuje i informacija koju je dobio Nacional, a koja govori da je Norac odlazio u Zagreb referirati ministru obrane Gojku Šušku kako teče operacija. Uostalom postoji i zapovijed generala Bobetka koji je odredio da Norac bude zapovjednik 9. gardijske brigade i on je zapravo bio na izravnoj vezi s generalom Bobetkom i ministrom Šuškom.
Nakon uspješnog dovršetka akcije general Bobetko organizirao je u hotelu “Velebno” na Velebitu prijem za sedamdesetak časnika Hrvatske vojske i policije koji su sudjelovali u operaciji Medački džep. Ondje je odredio da kraj njega sjednu upravo Norac i general Mladen Markač. General Bobetko u svom je govoru najveću pozornost posvetio Norcu i Markaču. Njih dvojicu posebno je izdvojio i pohvalio tvrdeći da su najzaslužniji za uspjeh cijele operacije. U svom obraćanju skupu Norac je kazao da preuzima na sebe sve zasluge za uspjeh operacije, ali i odgovornost za eventualne pogreške i promašaje. Pri tomu ni jednom riječju nije spomenuo generala Ademija i Milu Kosovića, koji su bili smješteni u jednom kutu dvorane. Uostalom dok je general Ademi smijenjen, Norac je za nagradu promaknut u čin brigadira.
Generalu Bobetku, tvrde njegovi nekadašnji bliski suradnici, bilo je iznimno stalo da operacije Medački džep bude puni pogodak. Ona ga je, naime, trebala rehabilitirati za akciju Maslenica koja, po općoj ocjeni, nije bila dobro vođena jer je u njoj nepotrebno poginulo previše vojnika. Operacija Medački džep trebala je pokazati da je Hrvatska vojska sposobna brzo i efikasno djelovati i tako dokazati generala Bobetka kao uspješnog vojskovođu. Nacional je saznao da je general Bobetko bio na vrijeme obaviješten da se nakon operacije Medački džep počelo proganjati civile, jer je srpska vojska uspjela na vrijeme pobjeći. Tada je, navodno, samo odmahnuo rukom te kazao da nijedna pobjednička vojska koja se mora povući s osvojenog teritorija u povlačenju ne sadi cvijeće.
Jedan od članova najužeg državnog vodstva potvrdio je Nacionalu da je u rujnu 1993. predsjednik Franjo Tuđman bio ogorčen kada je od predstavnika UNPROFOR-a dobio pritužbe da su u povlačenju nakon operacije Medački džep pripadnici Hrvatske vojske počinili ozbiljne ratne zločine. Odmah je naredio tadašnjem ministru obrane Šušku da sprovede temeljitu istragu i u najkraćem mogućem roku izvijesti državni vrh on rezultatima. Ubrzo se pokazalo da su se dogodila doista teška kršenja Ženevske konvencije pa se nitko bijesnom predsjedniku Tuđmanu nije usudio otkriti prave dimenzije onoga što se događalo. Ministar Šušak jedino ga je izvijestio da je ustanovljeno kako su glavni krivci za kršenja ratnog prava general Ademi i domobranski časnik Kosović. Predsjednik Tuđman odmah je naredio njihovu smjenu, vjerujući da je tako riješio neugodan problem zbog kojega se našao na udaru predstavnika međunarodne zajednice koji su oštro protestirali protiv takvog ponašanja Hrvatske vojske. Vrlo brzo otkrilo se da je ministar Šušak podmetnuo generala Ademija i domobrana Kosovića kao glavne krivce vjerujući da će njihovo žrtvovanje zadovoljiti i zaustaviti daljnje upite predstavnika međunarodne zajednice. O tomu se govorilo u političkim, ali i vojničkim krugovima. Jedan visoki dužnosnik MORH-a pokušao je zaštititi Ademija i Kosovića, tvrdio je da su nevini i da ih se ne može krivo optuživati, ali ga je ministar Šušak grubo ušutkao. Kosović je nedavno potvrdio da su mu objasnili kako je u akciji stradalo dosta civila, te da je u interesu države da se nešto poduzme, odnosno da ga se smijeni: “Mi smo poslije toga napredovali, pohvalili su nas. Rekli su da će, ako netko bude postavljao pitanja, na sve odgovarati general Bobetko. Mi smo na to pristali, takva je bila igra. U interesu države žrtvovani smo kako bi se zaustavile priče o ubojstvima. A sada general Bobetko koristi tu odluku za svoju obranu. Meni i Ademiju, kome su podvalili da ide u Haag, najbolje odgovara istina.”
Zbog svega što se dogodilo nakon operacije Medački džep, zbog nezadovoljstva lažnim optužbama, državni vrh poslao je u Gospić dvojicu visokih dužnosnika HDZ-a Ivana Tolja i Dragu Krpinu. Njih su dvojica imala zadaću ustanoviti tko je odgovoran za ono što se dogodilo. Međutim oni su u potpunosti podržali odluke predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Nakon što je u Haagu podignuta optužnica protiv generala Ademija, njegova se supruga prisjetila kako joj je, nakon smjene njezina supruga, Krpina pokušao objasniti da je to učinjeno zbog nacionalnog interesa i da se tomu ni general Ademi ni ona ne smiju protiviti. Naravno, ona je žestoko protestirala zbog toga, dalekovidno predviđajući da će na kraju njezin suprug i sudski odgovarati za ono za što nije kriv. Osam godina poslije, nakon što je Haaški sud podigao optužnicu, to se i dogodilo.