Slobodan Milošević u Haagu, tijekom suđenja za počinjene ratne zločineNikome u Haagu nije lako s optuženikom Slobodanom Miloševićem, ni tužiteljima, ni članovima sudskog vijeća, ni svjedocima, jer taj destruktivni čovjek, koji je pokušao uništiti nekoliko novostvorenih država i koji je upropastio stotine tisuće života želi razoriti i sud koji mu sudi. Možda bi mu to i uspjelo da ga u tome ne sprječava najiskusniji i najsposobniji među 16 stalnih sudaca Haaškog suda, Britanac Richard May. Nije slučajno da je predsjedništvo suda upravo Mayu dodijelilo da vodi taj proces. May je vodio i druge vrlo teške procese pred tim sudom, dodijeljeni su mu slučajevi vođa bosanskih Srba Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić, vođe Hrvata u srednjoj Bosni Darija Kordića, a vodio je neke slučajeve u žalbenom postupku. Zbog njegova poznavanja sudske procedure njegovi kolege ga cijene. No oni kojima sudi smatraju ga odviše strogim, a neki su ga srpski mediji, zbog načina na koji vodi suđenje Slobodanu Miloševiću, već prozvali “sucem za vješanje”.

Oni kojima sudi smatraju ga odviše strogim, a neki su ga srpski mediji, zbog načina na koji vodi suđenje Miloševiću, prozvali 'sucem za vješanje' Iako je Milošević uporno negirao legitimnost Haaškog suda, te je u sudnici šutio ili držao političke govore, May ga je uspio natjerati da se aktivno uključi u suđenje, čime je Milošević faktički priznao sud Sudac Richard George May rodio se 12. studenoga 1938. u Londonu. Pohađao je privatnu školu Haileybury, 30-ak km od Londona u pokrajini Hartfordshire. Pravo je diplomirao 1964. na Cambridgeu. Od 1958. do 1960. bio je u vojsci, u pješačkoj pukovniji iz Durhama. Primljen je u odvjetničku komoru u Londonu 1965. i postao sudac londonskog suda Devereux. Nakon jednogodišnje prakse u Londonu premješten je u sudski okrug za jugoistok Engleske, gdje je 12 godina radio kao državni tužitelj, a potom kao pomoćni sudac. Dobio je 1987. sudačko mjesto u Oxfordu.

May se uvijek jako zanimao za politiku. Postao je aktivist Laburističke stranke i 1970., kad je imao 32 godine, prvi se put kandidirao na izborima za britanski parlament u okrugu Dorset South. Nije uspio, ali je 1974. ušao kao laburistički vijećnik u gradsku upravu središnje londonske četvrti Westminster, gdje je bio sve do 1979. Posebno se zanimao za socijalnu politiku i zalagao da se u samom središtu Londona, na trgu Picadilly Circus, izgradi centar za djecu beskućnike i da se u središtu Londona za gradske stanove budu niske stanarine.

May se 1979. ponovno kandidirao za parlament, u izbornom okrugu Finchley u sjevernom Londonu, gdje je zastupničko mjesto držala – Margaret Thatcher. Ona je od 1975. bila vođa konzervativne stranke, političarka u naglom usponu. Margaret Thatcher porazila ga je s prednošću od 7900 glasova. Nakon te izborne pobjede iste je godine postala britanskom premijerkom i to ostala 11 godina, a on je napustio aktivnu politiku i potpuno se posvetio pravu.

Osim što je 80-ih i 90-ih postao iskusan sudac, usporedo je i pisao o pravnim pitanjima i sudskoj praksi, objavio je i knjigu “Kazneni dokazni materijal”, koja je dosad doživjela četiri izdanja. Uredio je tri zbornika o kaznenoj sudskoj praksi, napisao dvadesetak članaka o raznim vrstama dokaza (npr. videosnimkama, priznanjima optuženika, mišljenjima psihijatrijskih vještaka). Već godinama piše i o procesima ratnim zločincima.

Sudac Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu postao je 1997., kad se biralo prvih 13 stalnih sudaca tog suda. Tada se sud konsolidirao i došli na red prvi važniji procesi. Smjesta se vidjelo da je jedan od najiskusnijih i najsposobnijih. Bio je sudac s dugogodišnjom praksom u najrazličitijim slučajevima, iz pravosuđa koje je proceduralno razrađeno, gdje postoje presedani za brojne situacije. Po tome se razlikovao od nekih drugih sudaca Haaškog suda, iz sasvim drukčijih pravnih sustava, pa čak i iz zemalja s donekle sumnjivom sudskom praksom. Među sucima Međunarodnog kaznenog suda u Haagu ima čak i onih koji dosad nikad nisu sudili nego su sveučilišni profesori prava ili pravni pisci. Mayu su zbog njegova iskustva na početku bili dodjeljivani predmeti u drugom, žalbenom stupnju, gdje je predsjedavao peteročlanom sudskom vijeću, koje je provjeravalo prvostupanjske presude manje iskusnih kolega.

Bosanski Hrvat Zlatko Aleksovski u prvom je stupnju bio osuđen na dvije i pol godine zatvora, ali se na presudu žalio. May je razmotrio žalbu, ocijenio da je neosnovana i čak zaključio da je sudsko vijeće u prvom stupnju bilo preblago prema okrivljenom te mu je kaznu povećao na sedam godina.

May je vodio i neke prvostupanjske postupke, ne dopuštajući da se vrijeme trati na nepotrebne stvari. Kad je na suđenju bosanskom Srbinu Milanu Kovačeviću jedan od njegovih odvjetnika počeo pričati o ličnostima iz 14. stoljeća, sudac May mu je rekao: “Nadam se da ćete brzo završiti s ovim svjedokom, jer smo se prilično udaljili od teme.” Lani, na početku suđenja Momčilu Krajišniku, kad se samo utvrđivao identitet optuženog i konstatiralo postojanje optužnice, Krajišnik je zatražio pet minuta da se obrati sudu, ali je njegov zahtjev May odbio: “To nije predviđeno procedurom.” May je vodio i proces Dariju Kordiću te mu odredio kaznu od 25 godina zatvora. Pravnici su, međutim, zamijetili da je odbacio neke optužbe na račun Kordića koje su se ticale zapovjedne odgovornosti, a njegova presuda vjerojatno će imati značajnih reperkusija na druga suđenja za zapovjednu odgovornost. On je ocijenio da je tužiteljstvo pogrešnoo teretilo Kordića za zapovjednu odgovornost te je obznanio: “Sudsko vijeće smatra da se s velikom pozornošću mora procjenjivati zapovjedna odgovornost prema civilima, jer bi se u protivnom mogla optuženom nanijeti nepravda.” Čuje se da bi to mišljenje moglo utjecati i na suđenje Miloševiću. May je vodio i suđenje Biljani Plavšić i sudjelovao u važnoj nagodbi tužiteljstva s njom prema kojoj ona priznaje krivnju po jednoj točki optužnice, a tužiteljstvo joj oprašta ostalih sedam. Ona je svoju krivnju Mayu priznala prošlog četvrtka preko videolinka, a May je obznanio da će joj presudu izreći 16. prosinca.

Koliko u Haagu cijene Maya, vidi se po tome što je upravo njemu dodijeljeno suđenje Miloševiću, politički i pravno najosjetljivije od svih haaških suđenja. Neki njegovi kolege, koji ga još poznaju iz Engleske, smjesta po njegovu imenovanju izjavili su da smatraju kako će on sigurno osigurati pošteno suđenje i neće podlijegati političkim pritiscima. U Srbiji njegovo imenovanje nije bilo dobro primljeno, i zbog njegove strogosti, a i zbog toga iz koje zemlje dolazi, budući da je Britanija ratovala protiv Miloševića 1999. zbog Kosova. Nekima je u Srbiji smetalo i to što je i glavni tužitelj Englez, Geoffrey Nice, 49-godišnji londonski pravnik, jedan je od najpoznatijih britanskih procesnih odvjetnika, na čelu velike odvjetničke kancelarije koja nosi njegovo ime.

May je počeo proces odlučan da Miloševiću ne dopusti da onemogući suđenje. Čim je doveden u Haag, Milošević je tvrdio da je to učinjeno protuzakonito, da je i sam sud protuzakonit, jer nije osnovan odlukom Generalne skupštine UN-a, nego samo Vijeća sigurnosti UN-a, a da je njegovo suđenje politički montirani proces i propagandna medijska predstava u kojoj on ne želi sudjelovati. Odbio je imenovati odvjetnike i najavio da neće surađivati sa Sudom.

May je, međutim, prvi dan procesa počeo identifikacijom optuženog, konstatiranjem postojanja optužnice i izjašnjavanjem optuženoga o optužnici. Čim je sjeo na optuženičku klupu, Milošević je pokušao prosvjedovati protiv suda. May mu je dao riječ, a kad je čuo što Milošević želi izgovoriti, oduzeo mu je riječ, ugasio mikrofon i rekao mu: “Gospodine Miloševiću, ovo nije mjesto za političke govore.” Pitao ga je potom želi li da se pročita optužnica. Milošević je odgovorio: “To je vaš, a ne moj problem.” May je to protumačioo kao da Milošević ne želi da se čita optužnica te je donio takvu odluku. Potom je Miloševića pitao osjeća li se po optužnici krivim. Milošević je opet pokušao održati govor protiv suda pa ga je May opet prekinuo: “Zaključujem iz riječi optuženog da se on ne osjeća krivim pa neka tako bude uneseno i u sudski zapisnik.” Potom je prekinuo raspravu. Miloševićje pokušao još nešto reći, ali je May izašao iz sudnice. Tada je Miloševiće nezadovoljan pogledao na sat i rekao stražarima: “Pa to je sve trajalo samo 15 minuta.” May mu je tako poručio da neće dopustiti njegovo političko razmetanje.

Milošević se već prvog dana uvjerio da mu May neće dopustiti da paralizira suđenje. Sljedećih dana May je malo-pomalo tjerao Miloševića da se uključi u proces. Prihvatio je njegovu odluku da ne uzme odvjetnika i dopustio mu da se sam brani, jer je to vidio kao mogućnost da Milošević aktivno sudjeluje u suđenju pa poslije neće moći reći da nije imao priliku da se brani. May je angažirao tri iskusna međunarodna pravnika, jednog iz Beograda, kao “prijatelje suda”, sa zadatkom da prate suđenje i interveniraju u korist Miloševića ako bi mu se u pravnom smislu nanijela kakva nepravda, a on to –jer nema iskustva u procesnoj proceduri – ne bi zamijetio. Tako je Milošević ipak imao trojicu odvjetnika u sudnici, koji formalno nisu bili njegovi odvjetnici, ali su mu ipak pomagali, pa Milošević nije mogao tvrditi niti da nema stručnu pravnu pomoć. Kako je proces odmicao, a Milošević se žalio na zdravstvene tegobe, May je skratio i prorijedio ročišta, iako će to produljiti suđenje. May je s vremenom u sudnici potpuno zasjenio druga dva suca, koji će zajedno s njim donijeti presudu, 57-godišnjeg Patricka Robinsona s Jamajke i Kwon Oh-gon iz Južne Koreje.

Iako su isprva neki najavljivali da će Milošević samo nepomično sjediti na optuženičkoj klupi, on se počeo pripremati za suđenje te sada vrlo aktivno sudjeluje u njemu, energično unakrsno ispitujući svjedoke, svađajući se sa tužiteljem o proceduralnim pitanjima. S vremena na vrijeme Milošević zna ponovno katkad tvrditi u sudnici kako on ovaj sud ne priznaje, ali te su njegove izjave sada – zahvaljujući u prvom redu sucu Mayu – postale potpuno bespredmetne, jer Milošević sudjelujući svakodnevno u sudskoj raspravi samim svojim ponašanjem pokazuje da on taj sud itekako priznaje.

May ga još nije potpuno ukrotio, jer Milošević, što se dobro vidjelo i kad je unakrsno ispitivao hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, i dalje nastoji držati povijesne i političke govorancije i od sudnice raditi propagandnu predstavu. No May ga u tome svaki put sprječava, a Miloševiću ne preostaje drugo nego da ga sluša. Tako što će Milošević na kraju ipak biti osuđen u urednom sudskom postupku, kojem ni on neće moći prigovoriti da mu nije dana šansa da se brani. Najveća zasluga za to će pripasti upravo sucu Mayu.