Ljubo Česić RojsKada je za vrijeme Zastupničkog sata 10. travnja ove godine napao Vladu za financijske malverzacije u izgradnji autoceste Zagreb – Split, bivši general i pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs vjerojatno nije mogao pretpostaviti kako će pet mjeseci poslije Račanova vlada u pismenom dokumentu njega optužiti za kriminal i utaju milijunskih svota. Konkretno, ovih je dana u Vladi donesena odluka da se zbog očitog kriminala u vrijeme kada je Ćesić vodio 66. pukovniju Hrvatske vojske u istrazi protiv umirovljenoga generala angažiraju USKOK i Državno odvjetništvo, ali i financijska i carinska policija kojima će pomagati pravosudno-policijski organi susjedne Bosne i Hercegovine. Nacional posjeduje službeni dokument Vlade Republike Hrvatske koji potvrđuje da Banski dvori imaju podatke kako je tvrtka koju je vodio Ćesić pronevjerila nekoliko desetaka milijuna kuna. Autor Vladina dokumenta koji najavljuje Ćesićevo sudsko procesuiranje je Radimir Čačić, čije je ministarstvo izradilo elaborat o nelegalnim financijskim poslovima pravno nepostojeće 66. pukovnije.

VLADIN ZAHTJEV USKOK-u Vladin dokument traži da se utvrdi gdje su nestali milijuni kuna na poslovima Rojsove 66. pukovnije Tko je Ljubo Ćesić Rojs? Vozač autobua koji je postao general HV-a Ljubo Ćesić Rojs rođen je 1958. u okolici Posušja i sve do 1990. bio je anonimni vozač autobusa koji su prevozili gastarbajtere iz Hercegovine u Zapadnu Njemačku. Poslije višestranačkih izbora prešao je u ATJ Lučko i njegovo se ime spominje na Uskrs 1991., kada je vozio autobus sa specijalcima koji su pokušali ugušiti srpsku pobunu na Plitvicama. Poslije je postao intimni prijatelj i vozač Gojka Šuška, što ga je dovelo i na čelo 66. pukovnije, postrojbe koja nikada nije službeno postojala ni u HV-u ni u HVO-u. Loše obrazovani vozač u samo nekoliko godina avanzirao je u pomoćnika ministra obrane koji odlučuje o desecima milijuna kuna. Istodobno uz njegovo su se ime vezale mnoge afere: od toga da je od MORH-a dobio skupocjeni stan u elitnom dijelu Zagreba, saznanja kako je Stjepanu Spajiću nelegalno dao više od tri milijuna kuna za njegov Hrvatski dragovoljac, pa do skandaloznog podatka kako je 1995. na Glamoču strijeljao skupinu zarobljenih srpskih vojnika. Unatoč svemu Ljubo Ćesić Rojs saborski je zastupnik Hrvatske demokratske zajednice.Naizgled bizaran epilog u kojem tužitelj postaje tuženi u stvari je sasvim logičan kada se uzme u obzir količina malverzacija u koju su uz Ćesićevu graditeljsku postrojbu upletene tvrtke “RH Alan”, te hercegovačko poduzeće “Monitor” iz Gruda, registrirano kao vlasništvo samozvane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Otkako je 1996. utemeljena, inženjerska 66. pukovnija spadala je među najbizarnije jedinice Šuškova ministarstva. Čim je osnovana, bez javnog je natječaja sklopila sporazum s Hrvatskom upravom za ceste o gradnji nekoliko prometnica vitalno značajnih za državu. Tadašnje hrvatske vlasti podignule su kredit od 45 milijuna DEM kojim su kupljeni strojevi, kamioni, rovokopači i cjelokupna mehanizacija potrebna za gradnju cesta. Kada je svrgnut HDZ, ispostavilo se kako su visokovrijedni strojevi plaćeni novcem građana Republike Hrvatske u stvari vlasništvo herceg-bosanskog “Monitora” i kao takvi prebačeni u Hercegovinu. Nedugo potom, rasformirana je 66. pukovnija, dvije tisuće anonimnih radnika otišlo je kući, a Ćesić Rojs zauzeo je svoje mjesto u Saboru.

Državna revizija koju je predvodio Radimir Čačić ustanovila je da je pune četiri godine oko dvije tisuće radnika, najčešće dovedenih iz Hercegovine, obavljalo poslove na nekoliko prometnica, a kao izvođač radova kojem je MORH plaćao po višestrukim cijenama redovito se pojavljivala tvrtka “Monitor”. Dokument koji teško optužuje Ćesića sadrži šest stranica na kojima je detaljno opisana djelatnost “Monitora” i primjeri nelegalnih poslovnih transakcija. Premda su nosili uniforme HV-a, nitko od radnika nikada nije bio djelatnik Ministarstva obrane, živjeli su u katastrofalnim uvjetima, a jednom mjesečno iz Hercegovine je dolazio netko od Ćesićevih pouzdanih ljudi i u kuvertama im dijelio plaće. Tako su namirivani nekoliko godina, a da im pritom nije uplaćen ni jedan mjesec radnog staža, niti zdravstveno ili socijalno osiguranje.

Osim radova na autocesti Zagreb – Goričan i dionici poluautoceste Delnice – Kupjak, obavljali su i potpuno neplanirane graditeljske zahvate, pa su primjerice probili desetak kilometara ceste do velebitske pustopoljine Veliko Rujno i tako omogućili asfaltirani pristup vikendicama koje ondje imaju Tuđmanov načelnik SIS-a Markica Rebić i bivši starigradski načelnik Role Dokoza, inače jedan od Ćesićevih bliskih prijatelja. Sličan posao odradili su i u bukovičkom zaseoku Zelengrad jer ondje živi brojna obitelj kojoj je Ćesić obećao asfaltni pristup do kuće u dužini pet kilometara. Uzgred rečeno, Ćesić Rojs, Ante Jelavić i Đurđa Šušak bili su članovi Nadzornog odbora “Monitora”. Kako je pokazalo izvješće državne revizije, “RH Alan” je “Monitoru” za radove isplatio 578 milijuna kuna, premda dio trasa nikada nije dovršen, a rokova se pridržavalo u tek nekoliko navrata. Pritom su se čak tri HDZ-ova ministra obrane našla umiješana u isplate impozantnih suma za poduzeće iz Gruda – počeo je Šušak, plativši 24 milijuna kuna, nastavio Andrija Hebrang, koji im je potpisao dvije mjenice na sveukupno 26 milijuna kuna, a dovršio Pavao Miljavac potpisujući isplatu 14 milijuna.

Do gotovo istovjetnih otkrića koja potvrđuju kako su 66. pukovnija i “Monitor” sudjelovali u gospodarskom kriminalu megarazmjera došli su i istražitelji hrvatske Vlade. Dokument koji su sastavili u tijeku višemjesečne istrage počinje uvodom u kojem se objašnjava kako su Hrvatska uprava za ceste i “RH Alan” sklopili pogodbu o gradnji dijelova autoceste Zagreb – Goričan i Maslenica – Zadar, a na drugoj stranici slijedi objašnjenje da je radove obavljala fantomska 66. pukovnija koja nikada nije bila dio HV-a. “Stvarno su je činili strojevi, radnici i vozila tvrtke ‘Monitor’ iz Bosne i Hercegovine. Privatna tvrtka ‘Monitor’ sa strojevima, vozilima i opremom besplatno dobivenom od Republike Hrvatske radila je za Republiku Hrvatsku radove na autocestama uz naplatu”, piše u dokumentu Račanove vlade. Slijedi i podebljanim slovima (jedini put u cijelom dokumentu) ispisan zaključak glede generala koji je najdublje upetljan u cijelu aferu: “Ljubo Ćesić Rojs je bio pomoćnik ministra obrane i nejasno je što je u tom kolopletu njegovo i što je on radio na autocestama.”

Na pune tri sljedeće stranice nabrajaju se nelogičnosti koje potvrđuju povlašteni položaj “Monitora” i 66. pukovnije u gradnji cesta. Herceg-bosanski neimari gradili su po povlaštenoj tarifi, uz koju su – što je primjer kakav ne poznaje građevinska industrija – od Hrvatske uprave za ceste dobivali već plaćeni šljunak koji je dominantni materijal pri gradnji autoceste, i koji je 66. pukovnija samo ugrađivala, decidirano se navodi na trećoj stranici Vladina izvještaja. Uz sve to, “Monitor” se od bilo kakvog poslovnog rizika dodatno osigurao klauzulom prema kojoj mu je i za sav ostali materijal, poput betona, armatura ili geotekstila, Hrvatska uprava za ceste bila dužna nadoknaditi svaku razliku ako nabavna cijena bude veća od one koju su kalkulirali u Posušju.

Na istoj stranici istražitelji su naveli i kako imaju indicije da su radnici isplaćivani na ruke bez uplaćivanja bilo kakvih poreza i doprinosa, što znači da su troškovi poslovanja Rojsove 66. pukovnije bili upola niži nego kod konkurencije. Radnici su bili besplatno smješteni u obližnjim vojarnama HV-a gdje im je bila osigurana prehrana. Gorivo i mazivo plaćalo je Ministarstvo obrane, na čiji su teret išli i troškovi održavanja skupocjene “Monitorove” mehanizacije tako da proizlazi kako je 66. pukovnija novac trošila samo na neto plaće ilegalnih “bauštelaca” i manji dio materijala. Istodobno država im je obećala 578 milijuna kuna, što je nekoliko puta više od stvarnih troškova izgrađenih putova. U takvim okolnostima ne iznenađuje što je na četvrtoj stranici i dokumentirani zaključak predstavnika vladajuće koalicije koji bi Ćesića Rojsa mogao dovesti pred sud: “Budući da su ugovorne cijene uključivale sve troškove (bruto plaće, smještaj, prehranu, gorivo, mazivo, rezervne dijelove i amortizaciju) postavlja se ključno pitanje gdje je završila razlika novca koji nije utrošen na troškove radova jer ih je platila Hrvatska vojska, odnosno hrvatska država.” Autori nisu spomenuli o kolikoj je svoti riječ, po svemu sudeći iz uvjerenja da će takve informacije prije dobiti stručnjaci Državnog odvjetništva ili USKOK-a.

Sudeći po tonu kojim je napisan izvještaj, izgleda da su u vladajućoj koaliciji napokon odlučili procesuirati višegodišnje malverzacije u kojima je Ćesić Rojs vodio glavnu riječ. Pritom je zanimljiv podatak kako su trebale proći pune dvije i pol godine otkako je još u rano proljeće 2000. službeno revizorsko izvješće nedvosmisleno potvrdilo da su “Monitor” i 66. pukovnija duboko upleteni u mutne poslove. Već tada je bilo jasno da je središnji lik cjelokupne afere Ćesić Rojs, u međuvremenu promoviran u zastupnika HDZ-a iz dijaspore. Politička funkcija donijela mu je i imunitet, koji mu je Sabor skinuo tek početkom 2002., i to zbog sasvim marginalnih sumnji da je državu oštetio za nekoliko desetaka tisuća DEM u vrijeme Papina drugog pohoda Hrvatskoj. Tom su prilikom ceste kojima je putovao Papa preuređivali pripadnici Ćesićeve 66. pukovnije, a kasnija istraga pokazala je kako u troškovniku postoji financijski manjak za koji je odgovoran Ćesić kao tadašnji pomoćnik ministra obrane. On se zaklinjao da je riječ o sitnim izdacima za kavu i pića koji su podijeljeni radnicima, međutim članovima mandatno-imunitetskog povjerenstva takav odgovor očito nije djelovao uvjerljivo.

Tek nakon akcije Vladinih istražitelja postaju jasni razmjeri pljačke koju su provodili visoki časnici istodobno tvrdeći da hercegovačka pukovnija gotovo besplatno gradi ceste koje će povezati sve hrvatske regije. Od prvotno predviđenih 578 milijuna kuna, “Monitor” je od HDZ-ove vlade dobio 339 milijuna. Posljednja istraga pokazala je kako je Ljubo Ćesić Rojs glavni sudionik poslova u kojima se za milijunske iznose varala država. Sada su na redu USKOK i Državno odvjetništvo, a naposljetku, tko zna, možda i sudovi. Ovaj put iza procesuiranja upletenih u aferu stoji izvršna vlast države.