Devetogodišnje prikrivanje ratnih zločina počinjenih u vojno-redarstvenoj oslobodilačkoj operaciji Medački džep dovelo je generale Rahima Ademija i Janka Bobetka pred Haaški sud, a hrvatsku državu u međunarodnu izolaciju pod prijetnjom sankcija. Obojica generala, haaških optuženika, morat će prema zapovjednoj odgovornosti preuzeti na sebe krivnju za zločine za koje se sumnjiče pripadnici 1. bojne 9. gardijske brigade iz Gospića i izvidničko-diverzantska satnija 9. gardijske brigade, odnosno petnaestak časnika i vojnika iz njihovih redova, otkriva Nacional.

Za ubojstva ratnih zarobljenika i civila, razaranje civilnih objekata u selima Čitluk, Počitelj i Divoselo, sumnjiče se pripadnici 9. gardijske brigade Vukovi iz Gospića : poručnik Miroslav Petti, satnik Ivica Jurković, natporučnik Josip Krmpotić, poručnik Antun Stilinović, Ivan Šokec, vodnik Mladen Vrginček, Nikola Poplašen, Boris Dmitrović, Luka Barišić i Safet Sadiku.

Državno odvjetništvo, Protuobavještajna agencija, Vojnosigurnosna agencija i Odjel za ratne zločine MUP-a Republike Hrvatske pred završetkom su istrage oko zločina u Medačkom džepu, a privođenja osumnjičenih očekuje se ovoga tjedna. Među osumnjičenicima za ratne zločine, među ostalima, naći će se i pripadnici izvidničko-diverzantske satnije i 1. bojne 9. gardijske brigade koje teško tereti svjedočenje njihova suborca Johannesa Tildera, dokumentacija Komiteta za ratne zločine Srbije i Crne Gore predana Haaškom sudu sastavljena na temelju Tilderova svjedočenja te knjiga dokumentacijsko-informacijskog centra “Veritas” pod naslovom “Krvavi rujan” u kojoj su fotografije masakra iz Medačkog džepa potvrdile iskaz zarobljenog pripadnika 9. gardijske brigade Johannesa Tildera iz 1994.

Tilder je zarobljen 5. travnja 1994. na području pod kontrolom krajinskih Srba. Mjesec dana nakon zarobljavanja, 9. svibnja, snimljen je njegov iskaz o zločinima u Medačkom džepu pred kamerama krajinske televizije. Tilder je ubijen nekoliko mjeseci poslije pri pokušaju bijega. U svom 50-minutnom iskazu pred kamerama tzv. RTV RSK za počinjene zločine teško je optužio zapovjednika izvidničke satnije Josipa Krmpotića i zapovjednika brigade Mirka Norca, kao i časnike iz zapovjedništva brigade Miška Pettija i Antuna Stilinovića. U prvom dijelu iskaza Tilder pred istražiteljima tzv. Republike Srpske Krajine govori o svom životnom putu, vremenu provedenom u nizozemskoj vojsci i načinu na koji je početkom devedesetih stigao u Hrvatsku.

Tilder je rođen 25. listopada 1963. u mjestu Enkuizen u Nizozemskoj. Završio je Kraljevsku vojnu akademiju u Nizozemskoj i dvije godine specijalne škole za izvidnike diverzante, službovao je u NATO-ovoj bazi Seedorf u Njemačkoj od 1985. do 1990. te je neko vrijeme proveo u Legiji stranaca. Potom se vratio u Nizozemsku i 1991. se preko humanitarne organizacije Hrvatska pomoć javio kao dobrovoljac za Hrvatsku vojsku . U Hrvatsku je stigao 22. studenoga 1991. a primio ga je Jure Martinović u Ministarstvu obrane. Upućen je u Gospić gdje je neko vrijeme bio u Vojnoj policiji, a potom je primljen u djelatni sastav 9. gardijske brigade. U Hrvatskoj vojsci dobio je čin poručnika i bio zapovjednik voda, pa zamjenik zapovjednika izvidničko-diverzantske satnije u 9. gardijskoj brigadi. Neko vrijeme bio je i glavni inspektor za izvidničko-diverzantsku obuku Hhrvatske vojske za operativnu zonu Gospić.

Tilder je u nastavku iskaza ukratko objasnio tijek operacije Medački džep: “Prvoga dana operacije, 9. rujna u ponoć, kao izvidnička satnija morali smo zauzeti položaje kod mosta 300 metara udaljenog od sela Rogića i čekati do 6 sati ujutro topnički udar naših snaga kako bismo nastavili napredovati s ciljem zauzimanja sela. Prva bojna 9. gardijske brigade trebala je zauzeti Čitluk, a moja postrojba očistiti selo Rogiće od srpskih tenkova i oklopnih vozila. Međutim, kad smo se približili, na ulazu u Rogiće vidjeli smo već tenkove s hrvatskim oznakama, a s druge strane ceste i automobil ‘lada niva’ iz 9. gardijske brigade. Drugoga dana blokirali smo s jedne strane područje Debele glave kod Čitluka i šumu u koju su se skrili srpski civili, dok su s druge specijalci MUP-a civile tjerali prema nama. Tada je ubijeno dosta civila. Zapovjednik 9. gardijske brigade Mirko Norac trećeg je dana zapovjedio Josipu Krmpotiću, mom nadređenom, da se spale sve kuće u Čitluku, a samo dva dana poslije počelo je i miniranje srpskih kuća u Divoselu”, ukratko je Tilder prepričavao događaje u kojima je sudjelovao. “Sjećam se da je Norac jednom zapovjedio da se zbog dolaska novinara tijela ubijenih Srba moraju negdje maskirati i sakriti”, izjavio je Tilder.

Osobe koje su ispitivale Tildera pitanja su sve više usmjeravala prema njegovim spoznajama o maskrima i zločinima u kojima je sudjelovao i koje je vidio, o čemu je Tilder izjavio: “Prvoga dana akcije bio sam obaviješten da se pored puta nedaleko od kuće Krainovića, gdje se nalazio dio naše postrojbe u Čitluku, nalazi srpski vojnik ranjen u nogu, star oko 50 godina. Zajedno s Miškom Pettijem i Bracom Đenanovićem otišli smo do kuće i zatekli ranjenika. Petti nam je rekao da ga pridržimo. Ja sam ga držao za noge, a Đenanović za ruke, dok mu je Petti najprije nožem izvadio oči, a zatim ga zaklao”, iznosi Tilder šokantne detalje operacije i nastavlja: “Blizu tog mjesta drugoga dana naišli smo na još jednog ranjenog srpskog vojnika kojeg smo vezali za noge. Brico Đenanović ranjenika je zavezao za branik automobila i zavezanog ga vukao automobilom do sela Rajčevića. Nakon toga Petti i Đenanović su ranjenika zavezali ispod ruku i objesili ga o drvo da bi ga s udaljenosti 10 metara Petti, Poplašen, Lovrić i Šokec gađali nožem, Šokec ga zaklao nožem, a Lovrić mu odrezao uši kao trofej”, završava Tilder taj dramatični iskaz.

Treći zločin koji Tilder opisuje jest silovanje žene pred njezinom djecom i mužem: “Poslije osvajanja sela Čitluk, blizu groblja Rajčevići, ušao sam u jednu kuću, a sa mnom su bili Petti, Kušlan, Stilinović, Dmitrović i Sadiku. U kući smo zatekli muža, ženu i dvoje djece u dobi od 6 do 8 godina. Žena je imala oko 30 godina. Stilinović i Dmitrović uperili su puške u njezina muža dok su djeca plakala. Ženu su skinuli i počeli silovati. Ja sam otišao jer nisam to više mogao gledati, a poslije je Petti, kako sam čuo od Safeta Sadikua, ubio cijelu obitelj. Sjećam se da je Sadiku rekao da mu je žao žene jer je bila lijepa”, završava Tilder još jednu morbidnu epizodu zločina hrvatskih vojnika.

Tilder je opisao još nekoliko zločina što su ih počinili njegovi suborci: “Na putu Rogići – Čitluk Toni Stilinović upao je u jednu kuću i vidio policijsku odoru Krajine. U kući se nalazila starica u dobi od 70 godina. Na pitanje gdje joj je sin, starica je rekla da ne zna, a Stilinović je kundakom puške pogodio njezinu glavu. Premda je još bila živa, njegov kolega Mladen Vrginček zapalio je kuću zajedno sa staricom.”

Posebno dramatično bilo je svjedočenje Tildera o zločinu koji je nazvao “lov na civile”, a dogodio se 11. rujna na području Debele glave kod Čitluka: “Kod sela Rajčevići popodne smo čekali dolazak srpskih civila koje je iz šume kod Debele glave trebala istjerati specijalna policija MUP-a. Kad su civili bili istjerani iz šume i kada su došli na otvoreno, počeli smo pucati po njima. Prema mojim procjenama, ubili smo ih tridesetak. Sa mnom su bili Poplašen, Šokec, Dmitrović, Lovrić, Barišić i Drlek, zatim Đenanović, Petti, Sadiku i Vrginček. Sjećam se da je bilo više žena od muškaraca, uglavnom starijih od 55 godina.”

Tilderova su svjedočenja poslužila Komitetu za ratne zločine Jugoslavije u sastavljanju službene dokumentacije s opisom zločina i kvalifikacijom djela, mjestom i vremenom počinjenja te indicijama o egzekutorima zločina u Medačkom džepu. Tilderova svjedočanstva o masakrima potvrđena su i u knjizi “Krvavi rujan”, objavljenoj 1994. u Kninu, nekoliko mjeseci nakon operacije Medački džep. U knjizi se navode imena i prezimena 30 ubijenih civila, policajaca i pripadnika Teritorijalne obrane, 41 ubijenog vojnika, 13 nestalih civila i 5 nestalih vojnika koji su poslije pronađeni mrtvi, te šokantne fotografije ubijenih i masakriranih.

Fotografije masakriranih srpskih civila i vojnika objavljene u knjizi “Krvavi rujan” objašnjava nalaz dr. Željka Karana, specijalista sudske medicine, napisan 24. rujna 1993., tjedan dana nakon operacije Medački džep. Pri svakoj obdukciji ubijenih srpskih civila i vojnika u Kninu bili su prisutni i medicinski stručnjaci međunarodnih mirovnih snaga UNPROFOR-a kako bi se izbjegla svaka nevjerodostojnost i lažno prikazivanje činjenica koje bi mogao ponuditi tim Željka Karana.

“Ubijeni su isporučeni u plastičnim vrećama, ubačeni u hladnjače, devet dana nakon napada. S obzirom na položaj tijela u kojem su dovezeni zaključak je da su živi bačeni u vatru. Ne postoji tijelo bez prostrijelne rane iz pješačkog oružja, što upozorava na naknadno ubijanje ranjenika”, piše Karan u svom izvješću i nastavlja: “Tri slučaja podsjećaju na klasičan masakr (odsječena butina, glava razbijana tupim predmetom, rane na rukama, naknadni ubodi noža u srce). Identifikacija je od početka bila otežana. Mrtva tijela bila su predana bez odjeće, osobnih stvari i bilo kakvih dokumenata. Poseban problem identificiranja bila su potpuno karbonizirana tijela, a u jednom slučaju i hrpa od samo nekoliko kilograma karboniziranih kostiju. Na izgorjelim leševima bili su uočljivi znaci dospijevanja u plamen za vrijeme života”, piše u izvješću obducenta iz Knina.

“Naknadno je hrvatska strana isporučila mrtvo tijelo vojnika koji je ubijen nakon akcije, jer na lešu nema truležnih promjena. Vanjskim pregledom uočeno je da nema prostrijelnih rana ni tragova eksplozivnog ranjavanja. Uočene su mnogobrojne ozljede po glavi i tijelu, krvni podljevi i nagnječenja nastala djelovanjem tupog mehaničkog predmeta, te ubod u predjelu lijeve bočne strane grudnog koša, u visini osmog rebra, nanesen šiljkom i oštricom mehaničkog oruđa. Obavljena je obdukcija i utvrđeno da postoje mnogobrojni veliki krvni podljevi potkožnog i mišićnog tkiva, serijski prijelom pet rebara s prelomljenim fragmentima koji probijaju plućnu maramicu. Jednim je dijelom razoren, a drugim dijelom nagnječen lijevi bubreg”, završava Karan svoje tadašnje izvješće koje je naknadno bilo prošireno nakon dopreme novih leševa i njihove obdukcije.

Hrvatska strana predala je 17. rujna srpskoj 51 leš srpskih civila i vojnika. Primopredaji leševa s hrvatske su strane prisustvovala dvojica liječnika i Krešimir Tomljenović, zvani Krešo, kojeg Haaški sud sumnjiči za ratne zločine u Medačkom džepu, u vrijeme operacije djelatni časnik obavještajne službe Glavnog stožera Hrvatske vojske. Pri razmjeni mrtvih tijela Tomljenović je na upit srpske strane o eventualnim srpskim ranjenicima u gospićkoj bolnici izjavio da nema ni jednog ranjenika jer je on u bolnici cijelo vrijeme otkad su počeli pristizati leševi s terena. Potpuno je nejasno zašto je i po čijoj zapovijedi Tomljenović kao časnik vojnoobavještajne službe boravio u gospićkoj bolnici i kakve je veze imao s razmjenom mrtvih srpskih civila i vojnika. Više o tome mogao bi znati njegov tadašnji šef i bivši načelnik Glavnog stožera admiral Davorin Domazet Lošo.

Hrvatski napad na Medački džep počeo je topničkim udarom rano ujutro 9. rujna 1993. Oko 6 sati 9. gardijska brigada i specijalne jedinice MUP-a uz 118. brigadu iz Rijeke počeli su ulaziti u Medački džep. Nakon borbi koje su trajale dva dana uspostavljen je nadzor nad Divoselom, Čitlukom i dijelom Počitelja, nakon čega je hrvatska strana zaustavila napredovanje.

Nakon intervencije međunarodne zajednice, ubrzo poslije napada, počeli su politički i vojni pregovori između hrvatske vlasti i vlasti tzv. RSK radi obustave neprijateljstva i povlačenje hrvatskih snaga.

Rezultat tih pregovora bio je sporazum koji su 15. rujna potpisali general Mile Novaković za srpsku stranu, a za hrvatsku general bojnik Petar Stipetić. Hrvatske su se snage povukle 17. rujna 1993. u 18 sati. Međutim, znatan dio uništavanja i razaranja sela u Medačkom džepu dogodio se u vremenu od uspostave prekida vatre 15. rujna u 12 sati i konačnog završetka povlačenja hrvatskih snaga 17. rujna u 18 sati.

Za vrijeme operacije Medački džep od 9. do 17. rujna 1993., pri čemu su zauzeta sela Čitluk, Počitelj i Divoselo, ubijeno je 40 civila i 60 vojnika, približno 160 kuća, 150 staja i drugih gospodarskih zgrada potpuno je uništeno, uglavnom paljenjem i eksplozivom. U selima i zaseocima Divoselo, Veliki Kraj, Strunići, Čitluk, Raičevići, Rogići, Krajinovići, Potkonjaci, Počitelj, Donje Selo, Drljići i Sitnik sustavno je opljačkana i uništena srpska imovina. Medački džep postao je potpuno nepogodan za stanovanje, sela u Medačkom džepu potpuno su razorena, čime su srpskom civilnom stanovništvu oduzeti dom i sredstva za život, stoji u optužnici protiv hrvatskih generala.

Hrvatski generali Rahim Ademi i Janko Bobetko, prema navodima iz haaške optužnice, mogli su ili morali znati da njihove podređene postrojbe čine ratne zločine, a nisu poduzeli nikakve mjere da spriječe takva zlodjela ili da kazne njihove počinitelje.