Jovan Čeković, prvi čovjek "Jugoimporta",Inspekcija SFOR-a 12. je listopada u bijeljinskom “Orlu” pronašla dokaz da to poduzeće pruža vojne usluge Iraku, u čemu posreduje beogradski “Jugoimport”, jedina tvrtka u SRJ službeno ovlaštena za trgovinu oružjem i vojnom opremom. Zato se slični kontejnerski sadržaj na crnogorskom brodu “Boka Star” povezuje s istim tvrtkama i istim krijumčarskim lancem pod pokroviteljstvom izvjesnih vojno-političkih krugova u SRJ.

“Jugoimport” je osnovan 1949. i desetljećima je bio poznat kao Savezna direkcija za promet proizvoda s posebnom namjenom (SDPR), čiji je zadatak bila trgovina oružjem. SDPR je, uglavnom zahvaljujući tržištu nesvrstanih, bio najuspješniji izvoznik u SFRJ, s godišnjim prometom većim od milijardu dolara. SDPR je nastavio poslovati i nakon raspada SFRJ, kao ustanova savezne vlade podčinjena ministarstvu obrane.

Pretpostavlja se da su projektili NATO-a koji su 1999. pogodili kinesku ambasadu ciljali zapravo obližnju zgradu “Jugoimporta”. U sadašnjem upravnom odboru “Jugoimporta” sjede savezni premijer Dragiša Pešić, ministar obrane Velimir Radojević, srbijanski ministar policije Dušan Mihajlović i njegov savezni kolega Zoran Živković.

Mihajlović je čak predsjednik Upravnog odbora. Kad se pojavila informacija o udjelu “Jugoimporta” u vojnim poslovima s režimom iračkog lidera Saddama Husseina, Mihajlović je rekao da za takvo što prvi put čuje. “Nismo imali pojma”, izjavili su i Pešić, Živković i Radojević. Iste izjave dali su predsjednik SRJ Vojislav Koštunica i srbijanski premijer Zoran Đinđić. Vojska Jugoslavije također nema pojma da bi bila umiješana u bilo kakvu trgovinu s Irakom, mada je na čelu “Jugoimporta” general Jovan Čeković, dok je šef predstavništva te tvrtke u Bagdadu pukovnik Krsta Grujović.

Jedina osoba koja je spremna govoriti o poslovanju SRJ s Irakom jest potpredsjednik vlade Srbije Nebojša Čović koji je, mada to negira, praktično prvi obavijestio javnost o inspekcijskim saznanjima SFOR-a o ulozi “Orla” u iračko-jugoslavenskim vezama. U bijeljinskoj tvornici zatečen je Goran Santrač, potpukovnik vojske Republike Srpske, u čijoj je torbi pronađen dokument o angažiranju “Jugoimporta” u poslovima s Bagdadom. Navodno su pronađeni i dokumenti koji potvrđuju da jugoslavenski stručnjaci instaliraju vojnu opremu u Iraku i obučavaju Iračane kako da se njome služe. Iz sadržaja Santračeve torbe doznalo se, navodno, i da dio pošiljke namijenjene Iraku čeka u crnogorskoj luci Bar na sirijsku dozvolu.

U istim dokumentima stoji da “Jugoimport” namjerava svoje stručnjake vratiti iz Bagdada čim okončaju posao, uz upute da Iračani moraju ukloniti sve oznake tvornice “Orao” s dokumentacije za održavanje opreme. Prema istom dokumentu, od Iračana se zahtijeva da iz svojih postrojenja uklone sve upute na srpskom, a u slučaju inspekcije UN-a “Jugoimportovi” stručnjaci svu će opremu razmontirati u roku od 10 dana. Po okončanju inspekcije, u roku od 10 dana, oprema bi ponovno bila montirana. Iračanima se daje uputa da naprave oznaku sličnu žigu “Orla” i utisnu je preko originalnog žiga, kako bi se spriječilo da inspektori UN-a otkriju da su rezervni dijelovi stigli iz Bijeljine. Taj dokument nosi datum 25. rujna 2002. i potpis pukovnika Grujovića iz “Jugoimportova” predstavništva u Bagdadu.

Nakon što su vlasti u Beogradu iz Washingtona obaviještene da se u SAD-u zna da SRJ sudjeluje u prodaji oružja Bagdadu, preostao im je samo pokušaj da umire najveću svjetsku silu, spremnu za rat protiv Iraka uz najmanje moguće gubitke. Zato je savezna vlada hitno smijenila pomoćnika ministra obrane generala Ivana Đokića, “kao osobu odgovornu za poslove prometa naoružanja i vojne opreme”, i direktora “Jugoimporta” Čekovića. Zatraženo je da se ispita rad ne samo “Jugoimporta”, čije je predstavništvo u Bagdadu zatvoreno, nego i drugih poduzeća angažiranih u trgovini oružjem.

Za razliku od državnih funkcionara koji navodno o tome nemaju pojma, Čeković, prvi čovjek “Jugoimporta”, tvrdi da njegova tvrtka ništa nije prodavala Iraku, jer je vojna industrija SRJ, poslije višegodišnjih sankcija i razaranja NATO-ovim zračnim udarima, apsolutno nekonkurentna na svjetskom tržištu.

“Mogu li radnici, koji nemaju što raditi, proizvesti išta što bi zanimalo Irak? Što mi možemo prodati osim malog, streljačkog oružja i municije za njega, možda još nešto minobacača? Je li to atraktivan program koji bi zanimao Irak”, upitao je Čeković, optuživši Čovića da je kao krupnija žrtva afere odabran “pravi srpski patriot i domaćin”. Prema Čekovićevim riječima, “Jugoimport” je predstavništvo u Bagdadu zadržao s jednim jedinim ciljem: da naplati više od 1,2 milijarde dolara, koliko je Irak dužan SRJ.

Čeković je rođen 1946. u selu Koštunići, iz koga potječu i sadašnji jugoslavenski predsjednik i nekadašnji načelnik generalštaba VJ i bivši potpredsjednik vlade Srbije Momčilo Perišić, sada optužen za špijunažu u korist SAD-a. Na čelo “Jugoimporta” Čeković je stao 1996. Tvrdi se da je čin general majora dobio iako nema potrebnu školsku spremu. Koštunica ga je lani unaprijedio u general potpukovnika, mada u prethodnom činu nije proveo predviđeno vrijeme. Čeković je 31. prosinca umirovljen, ali je ostao direktor “Jugoimporta”, iako su se na čelu tvrtke od njenog osnutka uvijek nalazili samo aktivni generali. Jedan je od osnivača nevladine organizacije Društvo srpskih domaćina, čiji je cilj “oporavak poduzeća koja vrijedi spašavati”.

Za sebe kaže da je najčešće smjenjivani general i direktor i da je godinama bio pod sumnjom i u nemilosti. Ispričao je da je tadašnjem predsjedniku SRJ Slobodanu Miloševiću, znajući da voli oružje, u povodu proslave 50. godišnjice “Jugoimporta” darovao “najbolji pištolj koji je mogao naći na svijetu. “Taj mali ručni top nisam mu bio u prilici osobno predati, jer sam već bio u nemilosti. Poslao sam ga preko kurira – bivšeg predsjednika SRJ Zorana Lilića”, kaže Čeković. Za njegova mandata “Jugoimport” je proširio djelatnost, upustivši se u proizvodnju “zdrave hrane” – rakije, ljekovitih trava, čajeva i pekmeza. Čeković je nedavno filmskom redatelju Emiru Kusturici darovao kuću u Koštunićima staru 200 godina i 65 ari okućnice.

Početkom godine Čeković je izjavio da, što se tiče vlasti SRJ, nitko nije zabranio izvoz oružja u Irak i Libiju, nego da je postojala samo preporuka. “Usmeno mi je priopćio savezni premijer Pešić da ipak pazimo kako radimo s Irakom”, rekao je Čeković u siječnju i konstatirao: “Mi dosad državu nigdje nismo osramotili i obrukali, da su nas uhvatili. Naravno da smo nešto morali raditi, nabavljati za našu vojsku i nešto izvoziti. Dosad nismo uhvaćeni da smo nešto radili protuzakonito.”

“Nekad je bolje to obaviti preko nekog privatnika, da ne bismo državi natovarili velik problem, jer se radi o izvozu oružja”, izjavio je Čeković, koji sada tvrdi da se niz generala, po odlasku u mirovinu, angažirao u nekoj od 30 privatnih tvrtki uključenih u najunosniji posao u SRJ – trgovinu vojnom opremom. Čeković kaže da su u tvrtkama kao što su “Intora”, “Mile Dragić”, “Kofis” i “Mikro” angažirani bivši načelnik generalštaba VJ Života Panić, nekadašnji načelnik veze Ljubodrag Anđelković, umirovljeni admiral Novica Đorđević, bivši pomoćnik ministra obrane za vojnoprivrednu djelatnost Jugoslav Kočopeljić, nekadašnji pomoćnik načelnika generalstaba Vidoje Pantelić.

Sada se postavlja pitanje postoje li u VJ paralelne strukture, koje mogu raditi što hoće, uz angažiranje privatnih posrednika, pa su tako nastavile i poslovanje s Bagdadom, koje je bilo vrlo intenzivno u doba Miloševićeve vladavine. Beograd pokušava dokazati da vojni aranžmani s Irakom nemaju nikakve veze s državom SRJ, nego da se radi o “muvanju na sitno”. Bivši načelnik avijacije, umirovljeni general Svetozar Carević, izjavio je da je prije dva mjeseca u beogradskom hotelu “Jugoslavija” vidio iračku delegaciju koju su dočekali lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj i general Radomir Gordić, odjeven u uniformu.

“Nitko tu nije bio iz vlade Srbije, ni iz državnog vodstva SRJ. Očito je riječ o nekoj vrsti suradnje, mimo službenih državnih organa”, rekao je Carević. On je optužio Čerovića da je, uz vođenje poslova za račun države, radio paralelni program za sebe. Prema Carevićevim riječima, Čerović je bio nadležan za ruski “iljušin” koji je 1996. pao blizu Beograda natovaren rezervnim dijelovima za avione jugoslavenske proizvodnje u Libiji, unatoč tadašnjem međunarodnom embargu prema Tripoliju.

Beogradski Blic tvrdi da u trgovini tisućama tona oružja sudjeluju dijelovi vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, ocjenjujući da se radi o “državi u državi”, s lukom Bar kao svojevrsnom prijestolnicom i lokalnim centrima u Rijeci i Kopru. Blic piše da se u Baru oružje uskladištava u zidanim objektima iza lučkih gatova, do kojih se dolazi prolaskom kroz tunel ispod brda Volujica, a odnedavno se koristi skladište broj 25. List navodi da je “Jugoimport” često koristio brod “Boka Star”, koji je zadržan u riječkoj luci. Tisuće tona oružja, vojne opreme i rezervnih dijelova odlazile su velikim kupcima u kontejnerima tvrtke “Ship Star”, uglavnom brodom “Boka Star”, preko gata 1 barske luke, do Kopra ili Rijeke, gdje se obavljao pretovar i daljnji transport do kupaca na Bliskom istoku – u Siriji, odnosno Iraku. Blic tvrdi da potpunu kontrolu šverca vojne opreme obavlja Državna bezbjednost Crne Gore i da je s tim unosnim poslom povezan niz likvidacija proteklih godina, uključujući ubojstvo saveznog ministra obrane Pavla Bulatovića, kao i da oružje iz Bara stiže i na Kosovo, u Albaniju i Makedoniju.

Vidjet će se hoće li se Washington zadovoljiti onim što su vlasti u Beogradu dosad učinile – smijenivši generale Đokića i Čerovića, koji je ostao u “Jugoimportu” kao savjetnik.