Ubijeni čečenski militantOko 750 ljudi, među kojima i 80-ak stranaca, okupilo se navečer u srijedu, 23. listopada, u velikoj dvorani kulturnog centra na Dubrovki u jugoistočnoj Moskvi kako bi gledali popularni mjuzikl “Sjeveroistok”. Usred drugog čina u dvoranu je upalo 50-ak naoružanih maskiranih mlađih osoba, prekinulo predstavu i obznanilo da su oni čečenski pobunjenici, da su svi prisutni njihovi taoci i da će svaki pokušaj bijega biti kažnjen smrću, a svaki pokušaj pobune aktiviranjem eksploziva zbog kojeg će svi poginuti. Velik komad eksploziva stavili su usred dvorane i spojili ga s detonatorom kako bi pokazali da misle ozbiljno.

SPAŠAVANJE TAOCA PLINOM ZA USPAVLJIVANJE Plin za uspavljivanje, koji je pušten kroz sistem za ventilaciju, najprije je izazivao povraćanje pa su se mnogi taoci u snu ugušili, ali za plin se sumnja da je bio i neka vrsta nervnog bojnog otrova koji umrtvljuje tjelesne funkcije Među otmičarima bilo je i petnaestak žena u crnim muslimanskim haljama, burkama, s velom preko lica, tako da su im se vidjele samo oči. One su oko pasa imale zavezan eksploziv i obznanile da će same sebe i sve taoce dignuti u zrak bude li itko od talaca ili netko izvana pokušao nešto protiv otmičara. Neki taoci odmah su mobitelom javili policiji i svojim obiteljima što se zbiva.

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da iza te akcije stoje snage iz inozemstva. Specijalna policija opkolila je kazalište u Dubrovki, a predstavnici ruske vlade počeli su pregovarati s otmičarima. Ponudili su im da će ih pustiti da slobodno napuste Moskvu i vrate se u Čečeniju ako puste sve taoce. Otmičari na to nisu pristali: pustit će taoce tek ako Putin naredi povlačenje ruskih snaga iz Čečenije, a Putinu daju sedam dana da to provede, u suprotnom će početi likvidirati taoce. Poslali su jednu taokinju da njihove zahtjeve pročita pred kazalištem i pozvali jednu televizijsku ekipu da uđe u kazalište i snimi šefa otmičara Moslara Barajeva i druge otmičare. Dopustili su članovima televizijske ekipe da razgovaraju s nekim taocima, koji su bili vrlo zabrinuti, bez hrane i vode, a nisu smjeli ni u zahod. Ipak, otmičari su pustili nekoliko bolesnih i starih talaca i osmero djece. Pucali su u tri mlade žene koje su pokušale pobjeći. Jedna je pobjegla neozlijeđena, drugu su ranili, a treću ubili nedaleko od kazališta, ali su dopustili da se njezino tijelo odnese.

Nakon 24 sata otmičari su dopustili da se u kazalište donese nešto hrane i voćnih sokova, ali su postajali sve nervozniji. U petak navečer, 48 sati nakon početka otmice, objavili su da skraćuju rok Putinu da se izjasni o njihovim zahtjevima i postavili mu ultimatum – ako do 6 sati u subotu ujutro ne prihvati njihove zahtjeve, oni će početi ubijati taoce.

Putin je objavio da mu je najvažnije da se spase ljudski životi, ali nije dao do znanja da je spreman popustiti otmičarima. Nije to mogao učiniti iz političkih i sigurnosnih razloga. Predsjednikom Rusije postao je i zato što je u kratkom razdoblju kad je u drugoj polovici 1999. bio ruski premijer pokrenuo drugu rusku vojnu akciju protiv Čečenije, svladao Čečene i stekao golemu popularnost.

Kad je ruski predsjednik Boris Jeljcin u ljeto 1999. nepoznatog Putina imenovao premijerom, svi su bili uvjereni, da će i on doživjeti sudbinu svojih jednako nepoznatih prethodnika Sergeja Kiriljenka, Jevgenija Primakova i Sergeja Stjepašina, koje je hiroviti Jeljcin prethodnih mjeseci smjenjivao nakon nekoliko mjeseci. No kad je Putin postao premijer, ponovno se razbuktao čečenski problem. U bombaškim atentatima u ruskim gradovima u eksplozijama u stambenim zgradama pod ruševinama su pogibali stanari. Iako je Rusija sredinom 90-ih pretrpjela velike žrtve u prvom čečenskom ratu, pa se i pod pritiskom javnosti, posebno obitelji poginulih vojnika, povukla iz Čečenije, dopustivši tom području u sastavu Ruske Federacije da praktički bude neovisno, eksplozije u stambenim zgradama promijenile su raspoloženje u Rusiji i javnost je počela zahtijevati da se čečensko pitanje riješi drastičnim sredstvima. Putin je kao premijer u jesen 1999. pokrenuo ratnu operaciju protiv Čečenije i ponovno ondje uspostavio rusku vlast, što su ruski građani pozdravili. Zahvaljujući tomu u nekoliko mjeseci postao je toliko popularan da mu je Jeljcin 31. prosinca 1999. prepustio predsjedničku funkciju, a nekoliko mjeseci poslije vršitelj dužnosti ruskog predsjednika Putin trijumfirao je na predsjedničkim izborima.

Putin je u sljedeće dvije i pol godine ojačao međunarodni položaj Rusije, poticao ekonomske procese koji su znatno podigli životni standard pa je vrlo popularan. A iz službenih ruskih izvora širile su se vijesti i kako je čečenski problem u načelu riješen, jer je ruska vlast preuzela potpunu kontrolu nad većim dijelom Čečenije i stvara uvjete za funkcioniranje lojalne lokalne vlasti. Čečenski pobunjenici povukli su se u brdovita područja Kavkaza i susjedne zemlje, poručujući da nastavljaju borbu za slobodu. Zapadne sugestije da problem pokuša riješiti pregovorima s umjerenim čečenskim pobunjenicima Putin je uvijek odbijao, uvjeren da je stanje u Čečeniji toliko podnošljivo da može dugo potrajati i da će daljnji pritisak sovjetske vojske slomiti pobunjenike.

Kad su čečenski teroristi zatočili gledatelje mjuzikla “Sjeveroistok”, pokazalo se da su stvari kudikamo kompliciranije. Putin je svoju popularnost počeo graditi na tvrdnji da će trajno riješiti čečenski problem, a sada se čini da mu to nije uspjelo. Mnogi su ruski građani bili zbunjeni time što su snage sigurnosti, kojima bivši pripadnik KGB-a Putin pridaje posebnu pozornost, bile posve zatečene čečenskom akcijom.

Da je Putin pristao na čečenski ultimatum, pokazao bi se slabim predsjednikom, a i zlatno je pravilo da se nikada ne smije popustiti teroristima jer se tako potiču njihove nove akcije. Osim toga, razne ankete pokazivale su da većina Rusa, bez obzira na dramu talaca u kazalištu, od Putina traži da bude nepokolebljiv i slomi Čečene.

Zato se Putin sa svojim suradnicima dogovorio da krene u akciju ako čečenski otmičari počnu likvidirati taoce. U subotu oko 4 ujutro iz kulturnog centra na Dubrovki čuli su se pucnji pa su ruski zapovjednici zaključili da je počela likvidacija i zapovjedili napad specijalne postrojbe Spetsnaz. Sljedeća dva sata nitko nije točno znao što se događa, ali su se čule eksplozije i hici. To je trajalo oko dva sata, a tada je zamjenik ruskog ministra unutarnjih poslova general Vladimir Vasiljev objavio da je akcija završena, da su otmičari ubijeni a taoci oslobođeni. Rekao je da otmičari nisu dobili priliku da aktiviraju eksploziv. Na pitanje novinara je li bilo žrtava i među taocima, on je odgovorio da je možda desetak ljudi stradalo. No novinari su zamijetili da je sigurno bilo više stradalih talaca jer su vidjeli mnogo ambulantnih kola. Ni jedan talac neposredno nakon oslobađanja nije smio otići kući.

Pozvane su neke ruske televizijske ekipe da snime unutrašnjost kulturnog centra. Unutra više nije bilo ni jednog taoca ni specijalca, samo su se u neredu vidjela mrtva tijela ubijenih otmičara. Na nekim su se leševima vidjele rane od metaka a pokraj njih krv. Ali na većini ubijenih terorista nisu se vidjele rane, izgledali su kao da spavaju. U zadnja dva reda velike dvorane šest-sedam mrtvih otmičarki bilo je naslonjeno jedna na drugu ili na naslon sjedala ispred sebe, također kao da su spavale.

Ruske specijalne snage upotrijebile su novo sredstvo – plin za spavanje. Ubačen je kroz sustav za ventilaciju i počeo uspavljivati otmičare i taoce. Najprije bi izazvao povraćanje, a potom bi uspavao onoga do koga bi dopro. Mnogi su se tako uspavani ugušili povraćajući. Po nekim mišljenjima to je bila neka vrsta nervnog plina, koji ima i dugoročne posljedice, jer je umrtvio tijela. Pojedini taoci vidjeli su kako nadolazi plin te su panično zvali mobitelima, moleći da ih ne uguše plinom. Plin je tako brzo djelovao da otmičarke nisu uspjele aktivirati eksploziv.

Kad su specijalci upali u zgradu razbivši eksplozivom na nekoliko mjesta zid zgrade, probivši se i kroz podzemne hodnike u podrumu, ali i preko krova, nisu naišli na velik otpor. Samo otmičari koji su bili u okolnim sobama kulturnog centra pokušali su pružiti otpor, ali su brzo ubijeni a nijedan specijalac nije poginuo. Nakon što su otmičari svladani, počelo je hitno prebacivanje talaca u bolnicu. Neki su se vrlo brzo oporavili, nekima je trebalo više vremena, a nekima je pomoć stigla prekasno pa su tako i mnogi taoci stradali. Broj mrtvih talaca povećao se sljedećih dana s “desetak” na 37, pa na 67, pa na 80, pa na 118.

Šef 14. moskovske bolnice izjavio je da je od 118 usmrćenih talaca samo jedan poginuo od metka a ostalih 117 otrovano je plinom. Dodao je da je još 647 talaca u bolnici na intenzivnoj njezi, a 45 u kritičnom stanju, što znači da bi se broj žrtava mogao povećati.

Unatoč tako velikom broju žrtava ruska je javnost pozdravila Putinovu odluku da svlada otmičare. Putin je u subotu navečer preko televizije rekao da je Rusija pokazala da se neće dati ucjenjivati, da će uvijek biti jaka, a potom je turobnim glasom dodao: “Obraćam se sada rođacima talaca koji su stradali. Oprostite nam. Nismo mogli spasiti sve.”

Ruski istražitelji izjavili su da ima indicija kako iza upada u kazalište stoji Al Qaeda. I Putin je u prvom obraćanju javnosti tvrdio da je to teroristička akcija potaknuta iz inozemstva.

Prema neslužbenim informacijama iz dobro obaviještenih krugova bliskih ruskoj službi sigurnosti, među ubijenim čečenskim otmičarima bili su i neki Arapi. Ruski istražitelji sumnjaju da su oni pripadnici Al Qaede. Neki otmičari iz kazališta su više puta nazivali telefonske brojeve u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Znakovito je i to što je arapska tv mreža Al Jazeera, koju ima veze s Al Qaedom i u raznim je prilikama emitirala ekskluzivne snimke Osame bin Ladena i njegovih pomoćnika, sada emitirala unaprijed pripremljenu propagandnu snimku čečenskih otmičara u kojoj oni traže da Rusija prekine intervenciju u Čečeniji.

O vezama Čečena i Al Qaede govori se već dugo. Navodno je Al Qaeda financirala radikalne čečenske grupe i uvježbavala njihove borce u taktici. Navodno su u Čečeniju dolazili pripadnici Al Qaede da uvježbavaju tamošnje borce, ali i da teritorij pod kontrolom Čečena iskoriste za vlastito uvježbavanje, ali i sklonište, nakon što su Amerikanci razbili talibanski režim u Afganistanu.

Danas su Čečeni podijeljeni na tri glavne struje, od kojih samo ona najradikalnija, pristaše lani ubijenog čečenskog vođe Arbija Barajeva, otvoreno prihvaća suradnju s Al Qaedom. Najbrojnija i najumjerenija čečenska frakcija, koju predvodi Aslan Mašhadov koji je1997. izabran za predsjednika Čečenije, odbija veze s Al Qaedom. Čečeni su muslimani, ali Mašhadova podržavaju njegovi sunarodnjaci koji su politički umjereni i nisu radikalni islamisti. Ta je frakcija spremna na dogovore s ruskom vladom o autonomiji, ali bi se mogla radikalizirati jer ruska strana na to ne pristaje. U drugoj su grupi pristaše nešto radikalnijeg Šamila Basajeva koji se istaknuo u borbama protiv Rusa. On je radikalan politički, ali ne i vjerski. Radikalni islamisti bili su vezani uz Abrija Barajeva, za kojeg se tvrdi da je s Al Qaedom uspostavio kontakt u prvom redu iz materijalnih, a ne iz vjerskih razloga. Navodno je čak neposredno prije smrti istodobno surađivao i s Al Qaedom i s ruskim službama sigurnosti. Moslar Barajev, koji je predvodio akciju u kazalištu na Dubrovki, koji je nekad koristio i islamizirano prezime Sulejmanov, nećak je Abrija Barajeva i njegov politički nasljednik. Abri Barajev bio je jedan od onih istaknutih Čečena za koje se tvrdilo da je mnogo više krvoločni razbojnik i lokalni mafijaški boss nego borac za slobodu svog naroda, čovjek koji je bio više zainteresiran da otima ljude radi ucjena, da pljačka putnike na autocestama, da eksploatira lokalne izvore nafte, čak i da drži otete ljude kao robove, nego da se bori s ruskim okupatorima, jer je s nekima od njih surađivao u kriminalnim poslovima i podjeli plijena.

Arbi Barajev, koji je imao nadimak Terminator, sam se hvalio da je osobno ubio 170 ljudi, neke odsijecanjem glave, a među ubijenima nisu bili samo ruski zavojevači Čečenije nego i obični ljudi. On je 1998. odsjekao glave četvorici zapadnih telekomunikacijskih stručnjaka – trojici Britanaca i jednom Novozelanđaninu – koje je oteo radi ucjene. Oni su u Čečeniju došli obnove ratom uništeni telefonski sustav, a on ih je oteo i tražio 10 milijuna dolara odštete od njihovih tvrtki, koje su bile spremne to i platiti, ali smaknuo ih je nakon što je od svojih arapskih saveznika iz Al Qaede dobio obećanje da će dobiti 20 milijuna dolara, ako ih pogubi.

Barajev se rodio 1973. u mjestu Alkhan-Kala odakle su bili i neki drugi vodeći Čečeni. Bio je suradnik sovjetske tajne službe, a kad je 1995. počeo prvi čečenski rat, uključio se u borbu protiv ruske vlasti. Oteo je 29 ruskih inženjera i pustio ih nakon plaćene odštete. Nakon što su se 1996. ruske snage povukle iz Čečenije, otimao je ljude u Čečeniji i diljem južne Rusije, dovlačio ih u Čečeniju i prisiljavao od svojih obitelji, poduzeća i ruske države traže da za njih plate odštetu. Oteo je novinara ruske televizije NTV i pustio ga kad je NTV platio odštetu od 2 milijuna dolara. Oni koji nisu mogli isposlovati odštetu bili su smaknuti. Preuzeo je kontrolu nad lokalnim naftnim izvorima, trgovao naftom, preuzeo kontrolu nad cijelim prometom u svom području. Pokušao je preuzeti kontrolu i nad drugim po veličini gradom Čečenije, Gaudermasom, ali su vojnici lojalni tadašnjem čečenskom predsjedniku Aslanu Mašhadovu izbacili njegove pristaše iz grada, a Mašhadov je Barajevu oduzeo sve vojne činove i odlikovanja te ga proglasio neprijateljem naroda. Barajev se tada povezao s Al Qaedom, čak osobno s Osamom bin Ladenom, koji ga je poticao da svoje akcije usredotoči protiv zapadnih državljana koji dolaze u Čečeniju.

Kad je 1999. počeo drugi čečenski rat, on se u njega nije uključio, nego je živio u svom gradu, gdje su ga Rusi dugo ostavljali na miru, navodno stoga što je dijelio svoje kriminalne prihode s lokalnim šefom ruske tajne službe Junusom Magomedovom, koji je preuzeo kontrolu nad područjem gdje je Barajev živio. No Magomedov je 2001. smijenjen a novi lokalni ruski šef nije s Barajevom više želio surađivati. Barajev se tada jače povezao s Al Qaedom i iz “poslovnih razloga” okrenuo protiv ruske vlasti. U lipnju 2001. u Alkhan-Kalu stigle su specijalne ruske snage. Barajev se zabarikadirao sa 50 svojih ljudi u četvrti gdje se nalazila i njegova kuća, ulične borbe trajale su šest dana. Rusi su pobijedili, ubili 17 Čečena, među kojima i Barajeva. Njegovo poslovno carstvo preuzeli su njegovi rođaci koji su se međusobno posvađali. Sljedećih mjeseci ruski su mediji objavili da je ruska vojska likvidirala dvojicu njegovih nećaka, pa i Maslara Barajeva, ali to nije bilo točno, jer se sada pojavio kao vođa terorističke otmice u moskovskom kazalištu.

Odmah nakon otmice umjereni čečenski predstavnici zatražili su da se otmica prekine. Znali su da bilo kakav dramatičan završetak može zakomplicirati i situaciju u Čečeniji, radikalizirati ruski pristup, ali i promijeniti odnose među raznim čečenskim grupama.

Ako ruski istražitelji utvrde da je iza akcije u Moskvi stajala i Al Qaeda, to bi moglo imati dalekosežne posljedice. To će ojačati savezništvo Rusije i SAD-a, kojem je borba protiv Al Qaede prioritet. No to bi moglo promijeniti i američki stav prema ruskoj operaciji u Čečeniji. Iz Washingtona su prije stizali brojni prigovori zbog brutalnosti ruske vojske u Čečeniji, a ako se sada utvrdi da iza akcije u moskovskom kazalištu stoji i Al Qaeda, Moskva će imati mnogo jače argumente pred Amerikancima za svoje akcije u Čečeniji, jer će to moći prikazati kao dio globalnog rata protiv islamskog terorizma.

Uostalom, i Putin je u svom obraćanju naciji nakon oslobađanja talaca govorio o potrebi globalne borbe protiv međunarodnog terorizma i Rusiju pozicionirao kao čvrstog člana svjetske antiterorističke koalicije. To će u Washingtonu sigurno pažljivo saslušati i ocijeniti kao značajan politički pomak, koji će i u ruskoj javnosti, bijesnoj na Čečene, dobiti veliku podršku.

A čečenski borci, koji su izveli akciju u kazalištu na Dubrovki, nisu postigli ono što su željeli. Žrtvovali su živote, a nisu niti dobili nikakve ruske ustupke. Nisu uspjeli izazvati simpatije ruske ni međunarodne javnosti, nisu oslabili Putina, jer su ga svojim radikalizmom, počevši s egzekucijama talaca, natjerali na akciju koju većina Rusa smatra opravdanom. Nisu stekli ni simpatije umjerenih Čečena, jer je njihova akcija izazvala grubu rusku protuakciju u Čečeniji i onemogućila političke pregovore o rješenju čečenske krize, kojima većina Čečena teži.