OBVEZNICI POREZA NA EKSTRAPROFIT Na vrhu liste bili su 'Jugopetrol' i braća Karić, a slijede korporacije 'Stankom', 'Sartid', 'Simpo'Silazak Slobodana Miloševića s vlasti 5. listopada 2000. bio je praćen očekivanjima i obećanjima da će pred zakonom odgovarati svi koji su mu, tijekom vladavine duge 13 godina, pomagali i bliskost s najmoćnijim čovjekom Srbije debelo naplatili. Pobjednička Demokratska opozicija Srbije (DOS), predvođena republičkim premijerom Zoranom Đinđićem, najavila je “svođenje računa s prošlošću” i počinjenim “ekonomskim zločinom”, zbog čega je usvojen zakon o ekstraprofitu. Dvije godine poslije, od ekstraprofitera je, umjesto najavljenih “više milijardi” eura, naplaćeno nekih 70 milijuna, s procjenom da će se u državnu blagajnu sliti još oko 30 milijuna eura. Osobe proglašavane ekstraprofiterima, jer su golemo bogatstvo zgrnule dok se 90 posto stanovništva Srbije suočavalo sa siromaštvom, i danas su na sceni. Neki od njih moćniji su nego ikad, jer su se uspjeli približiti novoj vlasti. Istodobno se najavljuje da će zakon o ekstraprofitu prestati vrijediti, jer bi “naplata jednokratnog poreza mogla unijeti dozu nestabilnosti za investitore”.

U Hrvatskoj je ovih dana najavljeno donošenje kaznenog poreza za tajkune koje je naišlo na žestoke reakcije jer bi tim činom bila legalizirana pljačka u privatizaciji, a financijski efekti su vrlo upitni: sličan zakon donesen je prije dvije godine u Srbiji gdje je doživio potpuni krah jer su gotovi svi prozvani uspjeli izbjeći plaćanje poreza na ekstraprofitZaključak bi mogao biti: od lošeg zakona o ekstraprofitu još je lošija bila njegova primjena.

Sve je počelo uz velika obećanja. Đinđić je u siječnju 2001., nakon što je izabran za predsjednika vlade Srbije, izjavio: “Moramo biti spremni sukobiti se s moćnim financijskim interesnim grupama, koje brzo mijenjaju stranu, nisu bili visoki partijski funkcionari, ali su bili iza njihovih leđa i spremni su danas stati iza leđa svakog od nas. To ne smijemo dopustiti, naša obveza pred opljačkanim narodom je da kažemo istinu o tome tko je imao koristi ovih 10 godina sankcija, blokade i ekonomskog propadanja.”

Novi potpredsjednik srpske vlade i bivši portparol JNA Vuk Obradović, koji je generalski čin dobio tijekom opsade Vukovara, postavljen je na čelo Komisije za ispitivanje zloupotreba i financijskih makinacija u privredi. Zadatak komisije bio je da ustanovi tko stoji iza najvećih pljački u Srbiji od 1989. Obradović je precizirao da su se neki obogatili “formalno ne kršeći zakon, koristeći veze s čelnicima bivšeg režima, profitirajući na primarnoj emisiji novca u vrijeme hiperinflacije, otkupu deviza po službenom tečaju – znatno nižem od tržišnog, i zahvaljujući monopolskom položaju prilikom uvoza nafte, plina, cigareta, alkohola i kave”.

“Milošević je bio upleten u ozbiljne financijske makinacije, o čemu će javnost vrlo brzo biti obaviještena, a pravosudni će organi imati dovoljno prostora za akciju”, rekao je Obradović u ožujku 2001. Godinu i pol poslije, Milošević je u Haagu, a nitko iz vlasti ili pravosuđa u Beogradu više ne spominje bilo kakve makinacije vezane za bivšeg šefa države.

Usvajanju zakona o ekstraprofitu prethodile su informacije da je Komisija za utvrđivanje zloupotreba napravila popis više od 200 najbogatijih obitelji u Srbiji. Obradović je izjavio da od poreza očekuje prihod od više milijardi eura, “iako će se na udaru tog zakona naći mali broj ljudi, možda tek jedan posto stanovništva”. Prema tadašnjim Obradovićevim procjenama, u Srbiji je živjelo najmanje pedesetak ljudi čije je bogatstvo veće od 25 milijuna eura i nekoliko tisuća s više od 500.000 eura.

Zakon o jednokratnom porezu na ekstradohodak i ekstraimovinu Skupština Srbije usvojila je u lipnju 2001. Njime je uveden jednokratni porez po progresivnoj stopi od 30 do 90 posto na profit stečen iskorištavanjem posebnih pogodnosti, u razdoblju od 1. siječnja 1989. Najmanja porezna stopa od 30 posto predviđena je za poreznu osnovicu do 50.000 eura, a stopa od 90 posto utvrđena je za poreznu osnovu veću od pet milijuna eura.

Ministar financija Božidar Đelić najavio je da će novac prikupljen tim zakonom biti iskorišten kao izvanredni prihod proračuna, namijenjen za pomoć najugroženijim slojevima stanovništva, ocijenivši: “Ovaj zakon je važniji kao moralna poruka nego ekonomski učinak. Pokazuje da država i narod neće dopustiti da se, u trenutku kada dolazi do propasti nacije, neki ljudi dočepaju preko noći velikog bogatstva. To nije moralno i ovo je lekcija za njih, za nas i buduća pokoljenja.” Priopćeno je da je Komisija za utvrđivanje zloupotreba utvrdila 246 poreznih obveznika koji će biti oporezovani na svotu veću od pola milijuna eura. Na vrhu liste bili su “Jugopetrol”, “Braća Karić” i korporacija “Stankom”, a slijedili su “Sartid” iz Smedereva, “Simpo” iz Vranja, “Beopetrol” – stvoren od nekadašnjih Ininih objekata na teritoriju Srbije, te “Progres” – na čijem je čelu Kninjanin i nekadašnji srpski premijer Mirko Marjanović. Među velikim poreznim dužnicima navedeni su i “Dibek”, čiji je vlasnik bio Đinđiću blizak Milan Beko, “Lutra” – vezivana za novog ministra policije Dušana Mihajlovića, koji je član republičke vlade bio i u Miloševićevo doba, Komercijalna banka, poznata i po tome što je Služba državne sigurnosti u njenom sefu držala nekoliko stotina kilograma heroina.

Guverner Narodne banke Jugoslavije (NBJ) Mlađan Dinkić izjavio je da su tvrtke i banke s popisa samo korištenjem primarne emisije novca u doba hiperinflacije ostvarile dobit od 2,5 milijardi eura. Dinkić je naglasio da oporezivanju podliježu i članovi najšireg kruga obitelji obveznika, ako prvoimenovani nije u stanju platiti. Javljeno je da su se na popisu našli i nogometni i vaterpolski klub Partizan, jer novac od transfera igrača u inozemstvo nije uplaćivan na devizni račun u Srbiji, nego u švicarske banke. Dinkić je, međutim, te tvrdnje odbacio kao neistinite, a predsjednik FK Partizan Ivan Čurković rekao je da “prodaja igrača ima tretman izvoza kvalitetne robe, na koju se ne plaća porez”.

Prema zakonu, predmet oporezivanja je i izgradnja poslovnih i reprezentativnih stambenih objekata čija je površina veća od propisane i dopuštene. Ministar građevine Dragoslav Šumarac izjavio je da će samo po toj osnovi biti naplaćeno 100 milijuna eura. Taj iznos nije obuhvaćao porez na ekstraprofit državnih funkcionara koji su dobili stanove veće od 90 četvornih metara.

Ukupan porez na ekstraprofit trebao je biti uplaćen na osnovi od 4,2 milijarde eura, priopćeno je u lipnju 2001. godine.

Novi zakon je i prije usvajanja naišao na zamjerke. Najčešća je bila: zašto ekstraprofiterima ne bi bila oduzeta imovina stečena na nesreći običnih građana, bez obzira na to što su radili u skladu s važećim zakonima? I tijekom nacističke vladavine u Njemačkoj bila je zakonski moguća pljačka Židova, što ne znači da je taj zločin prihvaćen poslije rušenja režima Adolfa Hitlera. Zašto bi se srpskim ekstraprofiterima omogućilo da “otkupom grijehova” ozakone svoje prljavo stečeno bogatstvo?

Primjedbe su stizale i od “oštećenih”. Najeksponiraniji od braće Karić – Bogoljub, ocijenio je da bi pokušaj da se oporezuje osnovica od 4,2 milijarde eura završio “uništenjem zdravog dijela privrede koja je preživjela Miloševićev režim”. Član srpske vlade u doba Miloševića iznio je tvrdnju da je najveći dio te svote otišao na plaće radnika i preživljavanje stanovništva, a jedan manji dio u financijske spekulacije. I ministar policije Mihajlović izjavio je da je njegova “Lutra” uredno podmirila sve poreze obveze.

Tadašnji savezni ministar financija Jovan Ranković, čiji nacrt zakona nije bio usvojen u srpskoj Skupštini, ocijenio je da fizičke osobe koje su ekstraprofiteri neće biti pogođene novim propisom, jer su iznijele novac u inozemstvo, pa mu se ne može ući u trag. Ranković je rekao da se, što se tiče poduzeća, uglavnom radi o tvrtkama koje su novac dobivale da bi se spasile sankcija. Osim toga, Ranković je smatrao da je zakon nejasan i proturječan i da “nitko ne zna o čemu se tu radi”. Pojavile su se i primjedbe da je zakon neustavan, jer je retroaktivan. Ministar financija Đelić ocijenio je da je to bilo nužno, uz objašnjenje: “Jednokratan porez je izvanredan, kako bismo raskrstili s prošlošću.”

Ubrzo je Obradović bio prisiljen napustiti funkciju potpredsjednika republičke vlade i prvog čovjeka Komisije za ispitivanje zloupotreba, zbog optužbi da je seksualno maltretirao suradnice. Obradović je optužbe odbacio, tvrdeći da je eliminiran kako bi se zaustavila borba protiv ekstraprofitera koji su iznenada postali bliski novim vlastima.

Do listopada 2001. ekstraprofiteri su uplatili samo 700.000 eura. Ubrzo se popis poreznih obveznika po toj osnovi počeo smanjivati. S njega su izbrisane tvrtke gubitaši, ali uz objašnjenje da će se na udaru zakona naći njihovi neuspješni direktori koji su istodobno vlasnici vrlo uspješnih privatnih kompanija.

Sukobi u DOS-u, na relaciji Đinđić – predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, doveli su šefa srpske porezne službe Aleksandra Radovića u situaciju da ocijeni da te prepirke potkopavaju njegove napore da vrati milijarde eura opljačkane od države tijekom Miloševićeve vladavine. “Oni mi ne moraju pomoći, samo neka mi daju malo mira da radim”, rekao je Radović, ocijenivši da javne kritike političara ohrabruju ekstraprofitere da ne plate porez, jer imaju dojam da država ne stoji iza njegovih napora.

Unatoč Radovićevim riječima i uz bizarne incidente, kao primjerice kada je suvlasnik kragujevačke televizije Kanal 9 Goran Kojović, u znak protesta što se našao na popisu, prekinuo program uživo i skinuo se od pojasa naniže, naplata poreza išla je vrlo sporo. Đelić i Dinkić izjavili su da je ustanovljeno da je velik novac potrošen na plaće. Pojavila se tvrdnja da su glavni dužnici banke u stečaju, od kojih se dug ne može naplatiti. Pokazalo se da tvrtka “Dibek” Milana Beka, dužna desetak milijuna eura, nema ni dinara na računu. U međuvremenu ju je Beko prodao. Komercijalnu banku, godinama smatranu značajnim dijelom Miloševićeva režima, Dinkić je proglasio profesionalnijom od stranih banaka koje su otvorile podružnice u Srbiji. “Lutri” ministra policije Mihajlovića prvobitno određeni porez višestruko je umanjen.

Počeo se stjecati dojam da se mnogim ljudima bliskim bivšem režimu gleda kroz prste i da predstavnici nove vlasti trguju, prave dilove, “reketiraju”, ali ne uhićuju. Čulo se pitanje hoće li Srbija biti latinoamerička država u kojoj dva posto novih bogataša, s predstavnicima vlasti, upravlja državom, dok će 98 posto ljudi živjeti u bijedi, ili će se stvoriti europska, moderna, parlamentarna država. Jedna od ocjena je bila i da nova vlast nastavlja raditi po kalupu kakav je godinama, na štetu građana, primjenjivao Miloševićev režim.

Kao potvrda tog mišljenja može poslužiti najgledanija televizija u Srbiji – Pink, i njezin vlasnik Željko Mitrović. Nakon što je dobio frekvenciju za emitiranje programa bez ikakva natječaja, Pink je godinama, inzistiranjem na turbo folku i sisatim pjevačicama, vrijedio za simbol primitivizma i Miloševićeva režima. Mitrović je bio i poslanik Jugoslovenske levice u Saveznoj skupštini. Poslije pobjede DOS-a, Mitrović se pokušao približiti novim vlastima, što nikoga nije začudilo, ali je iznenađenje izazvala činjenica da je Đinđićeva Demokratska stranka prihvatila Pink kao svoje najutjecajnije glasilo. Mitrović je platio porez na ekstraprofit od 1,3 milijuna eura, zbog nedopuštene izgradnje palače TV Pink na beogradskom Dedinju. Na opasku da time ne bi trebala biti legalizirana nedopuštena gradnja, jer nije riječ o poreznom problemu nego urbanističkom i katastarskom, Đinđić je, braneći Mitrovića, odgovorio: “Ne može i jedno i drugo – naplaćivati porez i rušiti.” Mitrović se poslije takve podrške toliko ohrabrio da je pokrenuo višednevne kampanje, koristeći svoju TV, protiv člana Savjeta za borbu protiv korupcije Čedomira Čupića i Radija B92, koji se godinama borio protiv Miloševića.

Što se tiče poreza na kuće i reprezentativne objekte, umjesto najavljenih 100 milijuna eura, utvrđen je porez od 6,2 milijuna. Veći dio – 3,8 milijuna eura, uplatila su braća Karić. Miloševićeva obitelj nije platila ni dinara poreza, iako posjeduje dvije kuće na Dedinju. U prvu se Milošević preselio iz stana od 90 četvornih metara, kada je prvi put izabran za predsjednika Srbije. Otkupio ju je u srpnju 1991. po smiješno niskoj cijeni i kuća je, sa 362 kvadrata, “porasla” na današnjih 600 četvornih metara. Dva dana prije početka NATO-ova bombardiranja, u ožujku 1999., Milošević je otkupio i drugu kuću na Dedinju. Državi je isplatio manje od 50 eura po četvornome metru, iako cijena četvornog metra stambenog prostora na Dedinju ne može biti manja od 1500 eura. Milošević je kuću otkupio kao da prvi put rješava stambeno pitanje, što je kazneno djelo, ali na to sud nije reagirao.

Na osnovi povlastica na dodjelu stanova naplaćen je porez od 1,5 milijuna eura. Među najvećim obveznicima je bivši savezni ministar vanjskih poslova Živadin Jovanović, koji je isplatio svih 300.000 eura poreza. Nitko iz vlasti nije postavio pitanje otkud čovjeku koji je cijeli radni vijek proveo u državnoj službi toliki novac. Kao što nikad, ni po kojoj osnovi, nije spomenut ni nekadašnji predsjednik SRJ Zoran Lilić. Nakon što je napustio Socijalističku partiju Srbije i osnovao vlastitu stranku, Lilić voli isticati da je nezaposlen, ali živi u velikoj kući na Dedinju, a njegov sin je za 18. rođendan dobio na dar “Mercedesov” džip AMG, vrijedan 100.000 eura.

Tajnik Komisije za ispitivanje zloupotreba u privredi Slobodan Lalović u svibnju je podnio ostavku na tu funkciju. Kao obrazloženje je naveo nezadovoljstvo radom komisije, naglasivši: “Osnovni razlog vidim u zakonu o ekstraprofitu, koji zbog svoje koncepcije nije davao mogućnost da se zahvate i novopečeni bogataši. Mnoga bogatstva stečena su bez bilo kakvih papira – trgovina cigaretama, alkoholnim pićima, kavom…” Lalović tvrdi da je godišnji profit od takve trgovine u Srbiji iznosio 500 milijuna eura. Poznavaoci prilika navode da je godinama postojala praksa da se od tri kamiona natovarena naftom, whiskyjem ili duhanom ocarinio samo jedan, a vrijednost jednog šlepera cigareta je 750.000 eura.

Direktor srpske porezne uprave Radović ostavku je podnio prije mjesec i pol. Tvrdi se da je riječ o prelasku na novu dužnost, dogovorenom prije dvije godine, ali i da je uzrok odlaska bila činjenica što se na listi za plaćanje poreza na ekstraprofit našlo mnogo ljudi bliskih vlastima koji su poslije izbrisani, s obrazloženjem da su ulagali u proizvodnju.

Ministar financija Đelić u kolovozu je izjavio da je planirano da se ekstraprofiterima naplati 100 milijuna eura. Od dosad prikupljene svote, najveći teret ponijela su braća Karić, čija je Astra banka uplatila 36 milijuna eura. Naplata jednokratnog poreza mora imati svoj kraj, konstatirao je Đelić, ali je dodao da se “bitka nastavlja” i da prestankom važenja tog propisa neće biti amnestirani oni koji su profitirali na propadanju društvenih tvrtki.
Đelić je najavio da će biti usvojen novi propis – zakon o porezom postupku. Taj zakon bi, uz estradne i sportske zvijezde, trebao obuhvatiti švercere koji su se obogatili u proteklom desetljeću.