Objavljeno u Nacionalu br. 365, 2002-11-13

Autor: Maroje Mihovilović

Generacijska smjena u vrhu Kine

Odlazak preporoditelja

Jiang Zemin, predsjednik Kine i generalni sekretar KP Kine, nakon 13-godišnje vladavine napustit će položaj prvog čovjeka partije: nakon smrti svog prethodnika Deng Hsiaopinga 1997. on je radikalnim ekonomskim reformama potpuno preporodio zemlju otvorivši je najliberalnijem kapitalizmu istovremeno zadržavajući rigidnu političku kontrolu Komunističke partije

Jiang Zemin u društvu George W. BushaJiang Zemin u društvu George W. BushaJedan od najvećih protagonista svjetske politike posljednjeg desetljeća, za koga mnogi govore da njegovo djelovanje ima povijesno značenje, dobrovoljno je započeo svoj silazak sa svjetske scene. Jiang Zemin će na 16. kongresu Komunističke partije Kine, koji je upravo u toku u Pekingu, položaj generalnog sekretara KP Kine prepustiti 59-godišnjem Hu Jintaou. Pretpostavlja se da će sljedećeg ožujka na sjednici kineskog parlamenta Narodnog nacionalnog kongresa 76-godišnji Jiang predati Huu i svoju drugu ključnu funkciju predsjednika Narodne Republike Kine. Ostat će mu još samo položaj predsjednika Središnje vojne komisije, za koji poznavatelji kineskih prilika da je – kad je kontrola situacije u Kini u pitanju – možda i najvažniji. U povodu tog početka silaska Jianga s vlasti svjetski mediji donose bilancu njegova 13-godišnjeg upravljanja Kinom, a svi se slažu da su mu rezultati impresivni. Ističe se kako je Kina u tih 13 godina postigla fantastičan ekonomski rast, kako je naglo porastao životni standard većine Kineza, ali najvažnije je što je Jiang diskretni birokrat navodno krutih stavova, u Kini proveo duboku revoluciju koju, kada je on dolazio na vlast, nitko nije očekivao, a koju su u Kini i u svijetu prepoznali tek kada je zapravo bila dovršena.

REZULTATI VLADAVINE JIANG ZEMINA Zemlja je politički stabilnija nego ikad, ima rekordnu stopu ekonomskog razvoja u svjetskim razmjerima, životni standard naglo je porastao a Kina postaje sve važniji međunarodni faktor svjetske stabilnosti Jiang Zemin napustio je lenjinističku krilaticu da je Komunistička partija samo partija proletera i seljaka, već je njima dodao i privatne poduzetnike, menedžere i visokokvalificirane stručnjake PREŠUĆIVANJE KOMUNIZMA U svom govoru na 16. kongresu Jiang je mnogo puta spomenuo marksizam kao temelj na kojem djeluje KP Kine, ali niti jednom nije spomenuo komunizam Na otvaranju 16. kongresa prošlog petka Jiang je u Velikom domu naroda na pekinškom trgu Tienanmen 2114 delegata podsjetio na ono što je postigao: Kina je politički stabilnija nego ikad, ima rekordnu stopu ekonomskog razvoja u svjetskim razmjerima, društvo se vrlo brzo transformira a Kina postaje sve važniji međunarodni faktor svjetske stabilnosti. Iako mnogi u svijetu suvremenu Kinu ne smatraju više komunističkom zemljom u pravom smislu riječi, Jiang je u svom govoru mnogo puta spomenuo marksizam kao ideološki temelj KP Kine na kojem se gradi suvremena Kina, ali ni jedanput nije spomenuo komunizam. Napomenuo je pritom da Kina u primjeni marksizma nipošto ne smije kopirati strane uzore nego ga treba nadograđivati vlastitim idejama, provjerenima u praksi.

Jiang je spomenuo i slavnu uzrečicu svog davnog prethodnika na čelu KP Kine, radikalnog tvorca NR Kine Mao Zedonga: “Neka cvjeta tisuću cvjetova, neka se natječe tisuću škola mišljenja.” Mao je prije pola stoljeća izrekao tu misao u vrijeme izgradnje rigidnog ljevičarskog kineskog komunizma i poticao obračune frakcija u partiji, a Jiang tu krilaticu danas vidi samo kao poziv da se studiozno prošire ideološke i političke rasprave unutar KP Kine. No Jiang je u svom govoru na 16. kongresu KP Kine izričito napomenuo da to političko “cvjetanje tisuću cvjetova” ne znači da je kinesko vodstvo spremno na širenje političke demokracije izvan partije i na višestranačje: “Mi moramo uvijek djelovati u skladu sa svojim nacionalnim prilikama, preispitivati svoja iskustva u praksi i istodobno učiti od postignuća političke civilizacije svijeta. No mi nikada ne smijemo kopirati zapadni politički sistem.”

Jiang je tako postavio okvir unutar kojeg će morati djelovati sljedeća generacija kineskog vodstva. Riječ je o neobičnom dualizmu koji je dao izvrsne rezultate i ostat će trajna baština Jiangova vladanja Kinom.

Jiang je učinio ono za što su svi ostali komunistički vođe vjerovali da je to nemoguće. Nastavio je rigidnu kontrolu političke sfere preko KP Kine, zadržavajući marksistički jednopartijski sustav, ali je istodobno posve demokratizirao ekonomsku sferu, otvarajući ogromnu Kinu najliberalnijem kapitalizmu i izvlačeći partiju iz upravljanja ekonomskom sferom. Ekonomski rezultati takve reforme zadivljuju. Jian je pokazao da je moguć spoj političkog komunizma i ekonomskog kapitalizma. Doduše, taj dualizam postoji tek nekoliko godina, a to je prekratko razdoblje za dugoročnu i temeljitu “provjeru iskustva u praksi”. Ipak, politička situacija u Kini stabilnija je nego ikada u 53-godišnjoj povijesti komunističke Kine.

I u svom govoru na 16. kongresu Jiang je napomenuo da je brzi ekonomski razvoj temelj i svakog drugog napretka Kine, i socijalnog, i političkog, i jačanja Kine na međunarodnoj sceni. Uvjeren je da se oslanjanjem na najprodornije ekonomske snage kontrola KP Kine nad društvom može ne samo održati nego i učvrstiti. KP Kina imat će podršku budu li svi oni koji sudjeluju u izgradnji sve jače Kine osjećali da upravo KP Kine u svom ideološkom i političkom programu obuhvaća i njihova viđenja i interes njihove ekonomske ili socijalne skupine. To znači da KP Kine ne može biti samo partija seljaka, radnika i napredne inteligencije, nego mora biti i partija poduzetničkih krugova koji vuku Kinu naprijed.

Jiang je na 16. kongresu nekoliko puta spomenuo i svoju ideološku krilaticu o “tri predstavljanja”. On tu teoriju o tri predstavljanja spominje intenzivnije tek posljednjih godina, a najdetaljnije ju je prezentirao lani u srpnju kad se slavila 80. godišnjica osnivanja KP Kine 1921. u Šangaju. Tada je prvi put izričito najavio kako se KP Kine mora otvoriti i “novim klasama”, privatnim poduzetnicima i profesionalnim zanimanjima. Tada je istaknuo kako glavni cilj partijske politike mora biti dizanje ekonomske produktivnosti i životnog standarda Kineza. Stoga treba potaknuti djelovanje onih socijalnih grupa koje tome najviše pridonose, a to su i nove društvene klase privatnih poduzetnika i traženih visokokvalificiranih stručnjaka, koji djeluju u raznim sektorima prodorne nove ekonomije temeljene na modernoj tehnologiji. On je pozvao Komunističku partiju da se otvori prema tim socijalnim grupama i u svoje redove primi osnivače privatnih poduzeća i njihove zaposlenike, privatne i samostalne poduzetnike, menedžere privatnih poduzeća ili joint venture poduzeća, profesionalce i osobe koje samostalno privređuju. Jiang je objasnio zašto oni trebaju biti primljeni u partiju: “Članovi ovih novih društvenih klasa dali su doprinos socijalističkim proizvodnim snagama poštenim i zakonitim radom.”

Jiang je tako samo politički formulirao činjenično stanje, jer su upravo pripadnici tih novih društvenih grupa znatno pridonijeli preobrazbi kineske privrede i društva, modernizirali kinesku ekonomiju, otvorili mnogo novih radnih mjesta i dinamizirali kineski izvoz. KP Kine je ustrajući posljednjih godina na reformskom kursu, omogućila stvaranje tog novog sektora, a podržavat će njegov razvoj i ubuduće radi općeg dobra, neovisno o kritikama s lijevog partijskog krila, kako se tako stvara nova klasa bogataša, što je nedopustivo po mišljenju starih partijskih kadrova koji su još na egalitarističkoj liniji nekadašnjeg kineskog vođe Mao Zedonga. Prošlog petka na otvaranju partijskog kongresa Jiang je izričito rekao da to koliko tko ima novca ne može biti nikakav kriterij za određivanje pridonosi li netko društvenom razvoju ili ne. Time je jasno dao do znanja da je potpuno napustio davnu marksističku i lenjinističku krilaticu kako je KP partija proletera, kojima je potom Mao dodao još i seljake.

Poziv da se u KP Kinu primaju pripadnici novih klasa u skladu je s političkom teorijom o tri predstavljanja: Jiang je obznanio da KP Kine mora biti predstavnik triju društvenih sila, a to su najmoćnije proizvodne snage, najrazvijeniji aspekti kulture i temeljni interesi naroda. Poziv da u KP budu uključeni i predstavnici novih klasa u skladu je sa stavom da KP Kine mora biti predstavnik najmoćnijih proizvodnih snaga.

Posljednjih godina KP Kine poduzela je velik napor da poveća svoje članstvo i svoj utjecaj u društvu. Taj je utjecaj počeo opadati kad je počela ekonomska reforma, jer je ona počela mijenjati položaj ljudi u radnom procesu i na tržištu rada, davajući veće individualne slobode u toj sferi, koja je nekoć bila jedan od najmoćnijih mehanizama kontrole Komunističke partije nad pojedincima.

Treba podsjetiti da KP Kine, ni kad se osnivala prije 80 godina, bila ideološki isključiva poput drugih koje su isticale da su predstavnice samo radništva i seljaštva. Na kineskoj zastavi uz veliku zvijezdu su četiri male, a one uz radnike i seljake predstavljaju još i “naprednu” inteligenciju i “rodoljubne” kapitaliste. Bilo je razdoblja, posebno tokom “Velikog skoka naprijed” potkraj 50-ih i “Velike proleterske kulturne revolucije” potkraj 60-ih godina, kad je zaoštren ideološki klasni kriterij u partiji i cijelom društvu, ali je nakon smrti Mao Zedonga 1976., a posebno tokom prvog reformskog zamaha 80-ih godina – kad je partijom upravljao Deng Xiaoping – taj ideološki radikalizam bio uvelike napušten. Ono što je posljednjih godina radio Jiang korak je bio dalje u širenju kadrovske baze i ideološke projekcije KP Kine za djelovanje u novom stoljeću, no prostora za još veće demokratiziranje zemlje ima još mnogo. Jiang ipak smatra da brzu ekonomsku preobrazbu i dalje neće pratiti jednako brza politička reforma.

Danas je Kina zemlja liberalnog kapitalizma i komunističkog jednostranačja, gdje je nestalo kolektivne poljoprivrede i razbija se državna industrijska proizvodnja. Udio privatnog poduzetništva iz godine u godinu raste a državni sektor smanjuje se za prosječno deset posto godišnje. U kineskom velegradu Shanghaiu već više od 50 posto ljudi radi u privatnom sektoru. Raste broj bogataša, neki su Kinezi postali bogataši i u svjetskim razmjerima pa je američki poslovni časopis Forbes počeo objavljivati redovitu godišnju listu najbogatijih Kineza. Prvih 50 kineskih bogataša s te liste ima pojedinačno bogatstvo veće od 100 milijuna dolara, a prvih deset veće od 375 milijuna dolara. Sve je više i privatnih automobila, većinom uvoznih, ali i kineska automobilska industrija prošle je godine premašila 800.000 proizvedenih automobila. Razvila se jaka srednja klasa okrenuta svijetu. Procjenjuje se da iz nekoć potpuno zatvorene Kine, čiji građani nisu mogli dobiti putovnice, danas svake godine 10 milijuna ljudi putuje u inozemstvo.

Kako bi održavala takav silan razvoj, Kina se morala otvoriti prema svijetu, jer takav razvoj nije moguće bez inozemnih investicija, a ni bez izlaska Kine na strana tržišta. Kina ima golem izvoz, jedna je od rijetkih zemalja koje imaju suficit u trgovanju s SAD-om, i to znatan suficit. Zamašni infrastrukturni zahvati u Shanghaiu i Pekingu, ali i drugdje u Kini, ne bi bili mogući bez velikih kredita na svjetskim tržištima kapitala. Taj će se razvoj nastaviti i dalje. Ovih je dana objavljeno da će Kina u sljedećih 20 godina povećati svoju zračnu flotu za 2000 novih putničkih aviona. Kina je posebno zainteresirana za uvoz visoke tehnologije, jer snažno razvija kompjutersku i elektronsku industriju i u toj sferi preuzima jedno od vodećih mjesta u svijetu.

Jiang je 1997. prvi put posjetio SAD, a prije nekoliko dana primio ga je američki predsjednik George W. Bush na svom ranču u Teksasu. I taj privatni susret bio je novi dokaz odličnih odnosa Kine i SAD-a. Jiang je obišao brojne zemlje svijeta, posebno su važni bili njegovi posjeti Moskvi, Teheranu, Jeruzalemu i zapadnoeuropskim prijestolnicama prošle godine. Njegovi sugovornici bili su iznenađeni njegovim poznavanjem stranih jezika, jer on govori engleski, ruski, rumunjski, a služi se i japanskim, zapadne kulture, čak i one masovne, umijećem u sviranju tradicionalnih kineskih instrumenata, ali i glasovira. Jiang zna citirati Shakespeareova “Hamleta” i anegdote iz romana Marka Twaina i, u nešto opuštenijoj atmosferi, čak i pjevati balade Elvisa Presleyja. Na zabavi tijekom summita pacifičkih zemalja u Manili prije dvije godine javno je otpjevao Presleyjevu baladu “Love Me Tender”.

Njegovi inozemni sugovornici tako su se čudili jer nisu znali tko je Jiang Zemin, nisu poznavali njegovo porijeklo i njegovu biografiju, koja uvelike objašnjava ne samo to njegovo za Kineze neuobičajeno poznavanje prilika na Zapadu, nego ni motive i smjelost da se upusti u velike reforme, koje su tako transformirale Kinu spojivši komunizam i kapitalizam. Jianga su ljudi pogrešno procjenjivali i zbog trenutka u kojem se pojavio na javnoj sceni. Bilo je to u dramatičnim okolnostima u lipnju 1989., kad su tenkovi kineske vojske slamali prodemokratsku pobunu studenata na pekinškom trgu Tienanmen. Tadašnji kineski vođa Deng Xiaoping, koji je upravljao zemljom iza kulisa, smijenio je ondašnjeg liberalnog generalnog sekretara KP Kine Zhao Ziyanga, koji je simpatizirao sa studentima, te na njegovo mjesto doveo dotadašnjeg gradonačelnika i partijskog sekretara Shanghaia Jiang Zemina, koji je studentsku pobunu u svom gradu uspio završiti mirnim putem.

Do trenutka kad ga je Deng postavio na mjesto prvog čovjeka kineske partije, što je – faktički – prvo mjestu kineske vlasti, gotovo nitko za Jianga nije čuo, pa su ga svi zbog okolnosti u kojima je došao na čelo partije smatrali pripadnikom rigidne desne frakcije KP Kine, koja je u tom trenutku prevladala. Jiang se na javnim mjestima držao ukočeno, malo je govorio, a svi su mu govori bili doktrinarno kruti i neinspirativni, pa su ga mnogi procjenjivali krutim provoditeljem linije partije, koju zapravo formuliraju ne toliko sam reformistički nastrojeni Deng, nego i možda u tom trenutku više drugi historijski vođe partije iz revolucionarnog doba, većim dijelom vojnici, koji su bili mnogo konzervativniji od Denga.

Deng je u jesen 1989. Jiangu prepustio – na opće čuđenje – i mjesto predsjednika moćne Središnje vojne komisije, a 1993. Jiang je postao i predsjednik NR Kine, kad je ostarjeli Deng, koji će umrijeti 1997., već počeo gubiti i tjelesne i mentalne sposobnosti. Iako je tada već osam godina bio na čelu Kine, Jiang će se sve do Dengove smrti držati suzdržano, a tek će tada početi smjenjivati neke značajne ljevičare i javno objašnjavati svoje ideje.

A njegove ideje uvelike objašnjava to što on nije dijete radnika ni seljaka nego potječe iz imućne poduzetničke i intelektualne obitelji iz grada Yangzhoua u bogatoj pokrajini Jangsu na rijeci Yangtze, 300 kilometara zapadno od Shanghaia. Njegov djed bio je poduzetnik, prvi je organizirao trajektni prijevoz parobrodima preko Yangtzea. Njegov otac naslijedio je djedov posao, a kad ga je izgubio dolaskom komunista na vlast, postao je nastavnik. Nikada nije postao članom partije. U obitelji je bilo liječnika, inženjera, intelektualaca, a za Jiangov životni put posebno je bio važan njegov stric, koji je potkraj 20-ih pristupio Komunističkoj partiji Kine, zbog komunističke aktivnosti bio mnogo puta uhićivan a 1939. ubijen je u atentatu. Njegova udovica nije imala muške djece pa je – po ondašnjem običaju, kako ne bi ostala bez imovine – trebala usvojiti nekog dječaka iz šire obitelji te je izbor pao na Jianga. Tako je on postao posmrtno pastorče svojeg strica, koji je nakon pobjede komunista proglašen nacionalnim herojem. I sam Jiang je 1946. kao 20-godišnjak pristupio Komunističkoj partiji Kine.

Iako su u njegovoj obitelji prevladavali humanistički intelektualci, a i on se u najranijoj mladosti u takvoj obitelji upoznao kinesku književnost i kulturu, otišao je u Shanghai studirati elektrotehniku te je postao inženjer. Završivši studij 1949. zaposlio se u lokalnoj tvornici u Shanghaiu a sljedećih godina mijenjao je poslove u tom i okolnim gradovima. Izabran je 1955. da ode na jednogodišnje studijsko putovanje u Rusiju, kako bi upoznao tamošnje proizvodne metode. Iako je to bilo kruto poststaljinsko doba, Jiang Zemin je, naučivši ruski, ondje prvi put došao u izravan dodir s drukčijom kulturom, a to mu je snažno otvorilo vidike. Nakon boravka u Moskvi počeo se jače zanimati za zapadnu kulturu pa je – nakon što je proučio klasičnu rusku književnost – počeo proučavati i američke i europske pisce, ali i druge mislioce, te je, naučivši u međuvremenu i engleski, proučivši i povijest i ekonomsku praksu Zapada, u poznavanju tog Kini udaljenog, nepoznatog i zagonetnog svijeta postao gotovo jedinstven među Kinezima. Taj interes za zapadnu kulturu pratio ga je cijelog života, sve vrijeme uspona u kineskoj partijskoj hijerarhiji, dok je obavljao različite rukovodeće poslove prvo u raznim tvornicama, potom u državnim institucijama, specijalizirajući se za nove kompjuterske i elektronske tehnologije, zbog čega je također bio okrenut informacijama sa Zapada. Članom Centralnog komiteta KP Kine postao je 1983., gradonačelnikom Shanghaia 1985., članom Politbiroa CK KP Kine 1987. a nakon dramatičnih događaja ja trgu Tienanmen 1989. i generalni sekretar KP Kine. Sasvim je sigurno da je reformist Deng, postavljajući ga na to mjesto, procjenjivao da je Jiang sposoban nastaviti njegove vlastite korjenite reforme, kojima je razbijao maoizam, upravo zato što je znao da Jiang od svih kineskih rukovodilaca najbolje poznaje vanjski svijet. I nije pogriješio.

Vezane vijesti

Kineski apel Europi

Kineski apel Europi

Zemlje eurozone koje su zaglibile u dužničku krizu "moraju još više imati na umu da su na istom brodu", ocijenila je u subotu agencija Xinhua, uoči… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika