Objavljeno u Nacionalu br. 365, 2002-11-13

Autor: Robert Bajruši

Nacional otkriva

Neugodna haaška pitanja za admirala Domazeta

Prema Nacionalovim informacijama admirala Davora Domazeta Haag prema zapovjednoj odgovornosti sumnjiči za prikrivanje ratnih zločinakoje su hrvatske snage počinile od 15. do 17. rujna 1993. u Medačkom džepu

Davor Domazet LošoDavor Domazet LošoDavor Domazet Lošo morat će na suočenju s haaškim istražiteljima dokazati da kao koordinator operacije Medački džep nije znao za bezrazložna ubijanja stotinjak srpskih civila, od kojih su neki likvidirani na krajnje brutalan način. Nacionalovi izvori tvrde kako Haag generala kojeg je Stipe Mesić umirovio prošle jeseni smatra središnjom karikom zapovjednog lanca na čijem je organizacijskom čelu bio Janko Bobetko, dok je posao na terenu odrađivao tadašnji zapovjednik 9. gardijske brigade Vukovi Mirko Norac. Domazet je bio upućen u sve aspekte akcije jer je prenosio Bobetkove zapovijedi Norcu, ali i povratna izvješća s terena o provedbi operacije. Samim tim znao je i za zločine, a kad je o tome obaviješten, nije ništa učinio da se oni zaustave, a kamoli službeno zatražio istragu protiv odgovornih, stajalište je eksperata Međunarodnog suda.

Haag smatra da je u Medačkom džepu Domazet bio središnja karika u zapovjednom lancu – da je prenosio Bobetkove zapovijedi Norcu te povratna izvješća o provedbi operacije Za Domazetovu obranu ključna je korespodencija između njega i Glavnog stožera: postojanje njegovih izvješća o ubojstvima civila ili traženje istrage o njima bili bi ključni argument u njegovoj obrani Od Domazeta će vjerojatno tražiti da imenuje osobe po čijoj je zapovijedi organizirano sklonjeno nekoliko desetaka mrtvih tijela srpskih vojnika i civila nakon operacije te sudionike zločina sklanjanja leševa u jednu od septičkih jama u Gospiću No odluka Davora Domazeta Loše da se pojavi pred istražiteljima zaprepastila je njegove dojučerašnje političke pokrovitelje, prije svih Ivića Pašalića. “On je bivši oficir JNA, a nudio se svakome, pa i Mesiću”, navodno je u uskom krugu suradnika bjesnio Pašalić doznavši za Domazetov pristanak na suočavanje s istražiteljima. Reakcija vođe Hrvatskog bloka je logična: generalovo “da” Haagu definitivno uništava brižljivo medijski stvaranu aureolu oko “junačkog držanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Janka Bobetka”. Jer ako Domazet i Ademi jasno izjavljuju kako su kao čestiti i nevini časnici spremni to dokazati i u Haagu, logičan je zaključak da Bobetko i Gotovina nešto skrivaju. A Pašalić kao pokretač desničarskih ekstremista postao je svjestan da razvoj događaja uništava njegove šanse da izvođenjem ljudi na ulice sruši sadašnju vlast i izazove raspisivanje prijevremenih izbora. Osim toga, potpuni rascjep na desnici potvrđuje i burna reakcija Ante Đapića, koji je u saborskom kafiću ljutito izrekao donedavno nezamislivu psovku: “Jebeš državu u kojoj su generali najbogatiji ljudi!” U takvoj situaciji Domazet se, napušten od dojučerašnjih zaštitnika, priprema za vjerojatno najvažnije suočenje u svom životu.

Osim njega svoj će iskaz u svojstvu osumnjičenika za ratne zločine u Medačkom džepu dati tadašnji zapovjednik izvidničke satnije 9. gardijske brigade Josip Krmpotić i sadašnji zapovjednik Antiterorističke postrojbe MUP-a iz Lučkog Josip Čelić. Prema raspoloživim informacijama bliskim hrvatskom pravosuđu Domazet se prema zapovjednoj odgovornosti sumnjiči za prikrivanje ratnih zločina koje su hrvatske snage počinile od 15. do 17. rujna 1993. On je prema zapovijedi načelnika Glavnog stožera Janka Bobetka u tom razdoblju nadgledao povlačenje Hrvatske vojske prema sporazumu postignutom s Unproforom i ujedno bio koordinator između Glavnog stožera HV-a i zapovjednika 9. gardijske brigade Mirka Norca.

Haaški istražitelji najavili su da će razgovor s osumnjičenim obuhvatiti razdoblje njegove službe u Hrvatskoj vojsci od 1993. do 1997. Domazet bi u iskazu pred haaškim istražiteljima 19. studenoga trebao ispričati pojedinosti iz svoje biografije i ratnog puta, vojne karijere i napredovanja u Hrvatskoj vojsci. Vrlo vjerojatno težište ispitivanja ipak će biti na njegovoj ulozi koordinatora hrvatskih snaga pri povlačenju osvojenog područja. Admiral Domazet trebat će haškim istražiteljima objasniti okolnosti svog dolaska na područje Medačkog džepa 15. rujna 1993. i zadaće koje je morao provesti na terenu u ime Glavnog stožera.

Tražit će se da u svom iskazu objasni liniju zapovijedanja između Glavnog stožera i postrojbi HV-a u vojnoj operaciji Medački džep od 9. do 17. rujna. Budući da Domazet u medijskim istupima tvrdi da kao načelnik Obavještajne uprave u to vrijeme nije imao ovlasti zapovijedanja nad postrojbama HV-a, nije teško zaključiti kako će haaški istražitelji dio vremena posvetiti njegovoj ulozi i ovlastima kao koordinatora između Glavnog stožera i zapovjednika 9. gardijske brigade Mirka Norca. Jednostavno rečeno, haaške istražitelje najviše će zanimati je li Domazet u ime Glavnog stožera izdavao zapovijedi Mirku Norcu, jesu li se zapovijedi upućene nižim postrojbama izvršavale, a ako nisu, je li Domazet o tome izvijestio Glavni stožer.

Izvori bliski Tribunalu smatraju da haško tužiteljstvo ne smatra Domazeta pukim promatračem zbivanja tijekom operacije, a niti ga u kontekstu Medačkog džepa promatra u ulozi načelnika Obavještajne uprave, kao što se posljednjih dana tvrdi u hrvatskoj javnosti. Domazet je prema mišljenju haaškog tužiteljstva za vrijeme operacije Medački džep bio delegiran od Glavnog stožera kao najviši časnik oružanih snaga s jasnim ovlastima. Od trenutka njegova dolaska, navodno, svi zapovjednici postrojbi morali su izvršavati zapovijedi koje je Domazet davao u ime Glavnog stožera.

Hrvatska je vojska prema službenim izvješćima Unprofora iz tog vremena u to vrijeme bila teritorijalno dobro organizirana i ustrojena oružana sila s linijom zapovijedanja karakterističnom i za druge vojske svijeta, pa će eventualna obrana Domazeta o njegovoj nenadležnosti ili nemogućnosti zapovijedanja postrojbama na terenu biti teško obranjiva. Po svemu sudeći, Domazet je za vrijeme boravka u Medačkom džepu raspolagao informacijama Unprofora s terena da pripadnici HV-a čine zločine, pa će haaške istražitelje zanimati je li o tome izvijestio vojni vrh ili što je konkretno učinio da to spriječi ili kazni počinitelje.

Za Domazetovu obranu ključna je pisana korespondencija između njega i Glavnog stožera HV-a. Postojanje izvješća u kojima Domazet obavještava vojni vrh o mogućnosti da su se prilikom povlačenja HV-a dogodili ratni zločini ili traženje istrage za utvrđivanje takvih sumnji bili bi ključni argument u generalovoj obrani. Ako pak takva izvješća ne postoje, moglo bi se dogoditi da Domazet za zločine ili njihovo prikrivanje optuži nekoga iz vojnog vrha, odnosno onoga tko mu je takvu zapovijed dao, a pretpostavlja se da je to mogao biti general Bobetko. Nakon što istražitelji razjasne Lošinu ulogu u Medačkom džepu i dobiju sliku lanca zapovijedanja nad hrvatskim postrojbama, uslijedit će još konkretniji pritisak na bivšeg načelnika Glavnog stožera. Od Domazeta će vjerojatno zatražiti da imenuje osobe po čijoj je zapovijedi organizirano sklonjeno nekoliko desetaka mrtvih tijela srpskih vojnika i civila nakon operacije Medački džep, te sudionike zločina sklanjanja leševa u jednu od septičkih jama u napuštenom i razrušenom dijelu Gospića.

Naime, nakon što je Hrvatska 17. rujna 1993. predala 52 mrtva tijela srpskih civila i vojnika, pripadnici Unprofora su izvukli još 18 neprepoznatljivih leševa, od kojih je većina bila izmasakrirana (odsječeni pojedini dijelovi tijela) ili zapaljena (neki i živi bacani u vatru). Od “uklonjenih” ili “sakrivenih” leševa, službeno zavedenih kao nestalih, predstavnici Haaškog suda, u svibnju 2000., pronašli su 11 leševa u septičkoj jami u razrušenom dijelu Gospića, od kojih je dosad samo šest identificirano. Svi nestali još nisu pronađeni. Sklanjanje je obavljeno dok je Domazet još boravio u Gospiću.

Koliko haaški istražitelji poznaju unutarnji ustroj hrvatskih oružanih snaga iz tog vremena, pokazuje i to što ih zanima Domazetovo objašnjenje na koji su način izvidničke postrojbe 9. gardijske brigade, koje se sumnjiče za ratne zločine u Medačkom džepu, bile prema ustroju naslonjene na Obavještajnu upravu kojom je on bio na čelu. Naime, u sklopu Obavještajne uprave djelovao je i Odjel za izvidnike Hrvatske vojske, pa Haag interesira linija zapovijedanja i odgovornosti nad izvidničkim postrojbama tijekom rata koje su za potrebe Obavještajne uprave prikupljale informacije iz dubine teritorija pod kontrolom krajinskih Srba. Posebno zanimljiv detalj prilikom ispitivanja bit će rasvjetljavanje Domazetove veze sa svojim podčinjenim obavještajcem poručnikom Krešimirom Tomljenovićem, jednim od svjedoka na suđenju gospićkoj skupini u Rijeci, haaškim osumnjičenikom za ratne zločine u operaciji Medački džep i važnim svjedokom u zločinačkoj operaciji tajnog prebacivanja leševa iz Paulina Dvora kod Osijeka na područje Gospića. Tomljenović je bio osoba od najvećeg povjerenja sigurnosnih struktura. Kao časnik Hrvatske vojske izvršavao je zapovijedi svojih pretpostavljenih, pa i admirala Domazeta. Većina Nacionalovih izvora iz vojno-policijskih krugova smatra da protiv Tomljenovića neće biti podignuta optužnica, jer je on ključni svjedok za rasvjetljavanje upletenosti hrvatskog vojnog i političkog vrha u prikrivanju ratnih zločina, te svjedok u razotkrivanju zločinačke operacije prebacivanja srpskih leševa iz Paulina Dvora na područje Like u organizaciji tajnih službi HIS-a, SIS-a i Vojne policije. Nema dokaza da je Tomljenović izravno sudjelovao u likvidacijama civila ili zarobljenika, ali je u više navrata bio svjedokom sklanjanja i zataškavanja tragova zločina u organizaciji vojnog i političkog vrha. Istraga će utvrditi je li Domazet bio jedan od njegovih nalogodavaca.

Druga dvojica osumnjičenih, Josip Krmpotić i Dragutin Čelić, haaškim će istražiteljima dati iskaz o okolnostima počinjenog ratnog zločina ubojstva nekoliko desetaka civila i ratnih zarobljenika u zajedničkoj operaciji izvidničko-diverzantske satnije “Vukova” i specijalne policije MUP-a na području šume na Debeloj glavi kod Čitluka.

Premda se radi o niže rangiranim časnicima i državnim službenicima, te se moglo očekivati da se njima pozabavi domaće pravosuđe, haaško tužiteljstvo još je jednom primijenilo strategiju lova na krupne ribe svjedočenjem njihovih podčinjenih. Ovaj put, svjedočenjem Čelića, tužiteljstvo vjerojatno pokušava doći do dokaza o odgovornosti za ratne zločine zapovjednika specijalne policije Mladena Markača i tadašnjeg pomoćnika ministra za specijalnu policiju Željka Sačića, bivših dužnosnika MUP-a oko kojih i hrvatska tijela vode istragu. Josipu Krmpotiću, zapovjedniku izvidnika 9. gardijske brigade, prijeti podizanje optužnice zbog osnovane sumnje da je njegova postrojba ubijala srpske civile na Debeloj glavi, a postavlja se i pitanje je li takva zapovijed došla od Norca ili Bobetka.

Slučaj pedesetak ubijenih Srba u šumi kod Debelog brda, predmet interesa haaških istražitelja u razgovorima s Krmpotićem i Čelićem, spominje i general Bobetko 17. rujna 1993. u razgovoru s vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom: “Mi smo predali 52, kako je rečeno, upotrebljiva tijela, a ostalo je uklonjeno. Ima nekih 50-60 u šumi jer ih je od tamo teško sakupiti. Ali možda se dogodilo da su oni (Unprofor) ušli malo prebrzo. Međutim, to je bilo očišćeno, apsolutno. Oni tamo nisu mogli ništa naći, barem ja tako mislim”, ustvrdio je tada Bobetko.

Ritam zločina na Debelom brdu u svom iskazu na videokaseti opisao je 1994. i zarobljeni pripadnik 9. gardijske brigade Johannes Tilder, u vrijeme operacije zamjenik zapovjednika izvidničko-diverzantske satnije i haškog osumnjičenika Josipa Krmpotića. Tilder je izjavio kako je specijalna policija MUP-a 11. rujna počela lov na civile iz Čitluka koji su bili u bijegu skrivajući se u šumi kod Debelog Brda. Specijalna policija natjerala ih je na uzmak prema pripadnicima izvidničke satnije 9. gardijske brigade kojom je zapovijedao Josip Krmpotić, a potom je otvorena rafalna puščana vatra pri čemu je ubijeno 30-ak civila, žena i staraca.

Vjerojatno najužasniji zločin počinjen je nad 11 srpskih civila ubijenih pri povlačenju iz okruženja. Prema iskazu jednog časnika Vukova, njihova su tijela bačena u otvorenu septičku jamu koja je, premda su neke od žrtava pokazivale znakove života, a potom zabetonirana. Betonom ih je zalio kiper dovezen za tu priliku iz Zadra, čiji vozač nije znao da se u jami nalaze ljudi. Beton je zatim izravnat, a kad se osušio, mjesto je služilo kao topovsko postolje odakle su gađani neprijateljski položaji.

Vezane vijesti

Na slobodi trojica uhićenih zbog zločina u Medačkom džepu

Na slobodi trojica uhićenih zbog zločina u Medačkom džepu

Nakon saslušanja petorice jučer uhićenih zbog sumnje da su počinili ratni zločin u Medačkom džepu 1993., zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika