Nevenka TuđmanPremda se vjerovalo kako Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala ima tek dva svjedoka koja tvrde da je Nevenka Tuđman nezakonito posredovala i Igoru Kneževiću namještala poslove ugradnje telefonskih centrala, za što joj je on plaćao provizije, optužnica koju je USKOK sastavio pokazuje potpuno drukčije. Naime, Nacional je detaljno iščitao optužnicu, u kojoj su u skraćenom obliku i izjave svjedoka – Ivice Kostovića, bivšeg ministra znanosti, tadašnjeg Kostovićeva zamjenika Nikole Ružinskog, zatim Ante Đereka, nekada člana Uprave “PBZ Investholdinga”, Martina Katičića, tadašnjeg direktora Privredne banke Zagreb, Ivana Pavličevića, predsjednika Uprave “PBZ Investholdinga”, Marice Karuze, pomoćnice direktora Robnih terminala, direktora Robnih terminala Rina Jurića, Eugena Stankovića, koji je radio u Kneževićevoj tvrtki, te vodećih ljudi iz “Ericssona Nikola Tesla”. Svi su oni posvjedočili kako su poslovi koje su radile Kneževićeve tvrtke bili namješteni, i to zahvaljujući prethodnim intervencijama Nevenke Tuđman, koja im je sugerirala koga da odaberu i kako da uopće provedu natječaj, a katkad da to učine i bez inače obveznog natječaja.

Posredovanja Nevenke Tuđman i njenog namještanja poslova svom poslovnom partneru, za što joj je ovaj isplaćivao 15-postotnu proviziju, uglavnom u gotovini, na ruke, u njenom poslovnom prostoru u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, ili u obiteljskoj kući Tuđmanovih u Nazorovoj uliciNa više od dvadeset gusto ispisanih stranica teksta, USKOK-ova optužnica donosi detaljan tijek višegodišnjeg posredovanja Nevenke Tuđman i njenog namještanja poslova svom poslovnom partneru, za što joj je ovaj isplaćivao 15-postotnu proviziju, uglavnom u gotovini, na ruke, u njezinu poslovnom prostoru u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, ili u obiteljskoj kući Tuđmanovih u Nazorovoj ulici. USKOK je pronašao i dva računa (broj 96901 i 96902) koja je “TNT Plus”, tvrtka Nevenke Tuđman, ispostavila Kneževićevu “Telecomu”, a odnose se, kako na računima piše, na “usluge posredovanja”. Od tih računa važniji su iskazi svjedoka koji su posvjedočili da ih je Nevenka Tuđman nazivala i tražila od njih da posao dobije Igor Knežević, odnosno njegova tvrtka. Oni koji su se dvoumili oko svoga priznanja, uglavnom su krivicu prebacivali na druge osobe u svojim tvrtkama ili ustanovama, pokušavajući tako spasiti sebe, odnosno opet priznajući da je Nevenka Tuđman skoro četiri godine namještala mnoge javne natječaje, uglavnom u državnim tvrtkama ili institucijama.

Igor Knežević u istrazi je izjavio da je Nevenka Tuđman posredovala kod Ivice Kostovića, koji je pak zadužio Nikolu Ružinskog za provođenje njihova dogovora u djelo. Posredovala je, prema Kneževićevim riječima, i kod Rine Jurića, ali i kod Vjekoslava Srba, a jednako je bilo i tijekom poslova s Privrednom bankom Zagreb. Unatoč tome što je Knežević sve priznao, detaljno opisavši cijeli tijek ugovaranja poslova i svoj dolazak u Ministarstvo znanosti, te obrazložio svaki isplaćeni iznos Nevenki Tuđman, ona je sve zanijekala, rekavši kako je sve ovo dio kampanje blaćenja lika i djela njenog pokojnog oca, prvog hrvatskog predsjednika. I dok je tvrdila da Kneževića poznaje površno, zaboravila je da u spisu postoji i ispis njihovih telefonskih razgovora, vrlo čestih tijekom godina njihove suradnje, na osnovi kojega je moguće zaključiti da je riječ o njihovoj dubokoj povezanosti, a ne o površnom poznanstvu.

Iz rezultata istražnog postupka, stoji u USKOK-ovoj optužnici, “nedvojbeno proizlazi da su okrivljenici počinili opisana kaznena djela i da su za ista odgovorni”. Može se tek konstatirati da nitko od ostalih sudionika ove kriminalne sage nije optužen – za djela koja su počinili nastupila je zastara. No svi će oni biti pozvani na sud da, kao svjedoci, iznesu svoja saznanja. Ali i ono što su rekli tijekom istrage više je nego dovoljno.

Eugen Stanković, Riječanin koji je radio u Kneževićevoj tvrtki, među ostalim i kao vozač, posvjedočio je kako je Knežević s računa u Privrednoj banci na Ksaveru dizao novac, katkad ga pretvarao u njemačke marke, a potom ga odnosio Nevenki Tuđman, nekad u Zvonimirovu ulicu, nekad u Nazorovu. Knežević pred njim nije krio da joj isplaćuje proviziju za poslove koje mu je ona namjestila. Kristina Brdar, tajnica Kneževićevih tvrtki, najprije “Dataneta”, a potom i “Telecoma”, kaže kako su se Knežević i Nevenka Tuđman često čuli. Premda Nevenku Tuđman nikada nije upoznala, često je s njom razgovarala jer je ova nazivala u tvrtku, predstavljala se imenom i prezimenom te tražila Igora Kneževića. Kristina Brdar je, kao i Stanković, često brojila novac koji je stavljala u kovertu, obično prije nego što je Knežević imao sastanak s Nevenkom Tuđman.

Zanimljivo je bilo i svjedočenje Josipa Paštrovića, direktora prodaje u “Ericsson Nikola Tesla”. Kneževića je upoznao prije nekoliko godina, a za njega se govorilo da je osoba s kojom se mogu zaključiti značajni poslovi, što mu je Knežević i sam rekao kad su se upoznali. Paštrović kaže kako u to nije vjerovao, misleći kao je riječ o hvalisavoj osobi, ali se poslije uvjerio u istinitost glasina. Knežević je njemu i njegovim nadređenima rekao da je osoba koja će između konkurenata dijeliti poslove, a ispostavilo se da je to doista i činio. “Ericsson Nikola Tesla” sudjelovao je na više natječaja, i Paštrović se uvjerio na sjednicama povjerenstava kako Knežević vodi glavnu riječ i usmjerava članove povjerenstava koju ponudu da prihvate, a na kraju bi se dogodilo da bude prihvaćena ponuda koju je zagovarao Knežević. “Knežević se inače hvalio svojim vezama na visokoj razini i u tom kontekstu je često spominjao Nevenku Tuđman. U nekoliko navrata je iz moje kancelarije mobitelom nazvao neku osobu imenom Nevenka govoreći da je razgovarao upravo s Nevenkom Tuđman. Nisam mu vjerovao”, izjavio je Paštrović, ali se pokazalo da je ipak trebao.

Nevenka Tuđman iskoristila je društveni utjecaj, što smatramo u cijelosti dokazanim – stoji u optužnici koju je USKOK, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, nedavno podnio Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. Naime, “krivična djela započeta su 1996. godine i to neposredno nakon ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj. Tada je uloga i ličnost predsjednika Tuđmana bila dominantna po stvarnom utjecaju i moći, a i po tadašnjim ustavnim ovlaštenjima koja je imao. U svijesti građana predsjednik Tuđman imao je impresivnu ulogu, a pritom je u svim svojim javnim i privatnim nastupima prikazivao sebe kao obiteljskog čovjeka uz često prisustvo članova obitelji, u čemu se posebno isticala prvookrivljena Nevenka Tuđman, koja je oca često pratila ne samo u privatnim, već i u protokolarnim službenim događajima kao što su primjerice otvaranje javnih objekata, proslave raznih obljetnica i drugo, a što je uvijek bilo znatno medijski popraćeno, kako u tisku tako i u elektronskim medijima, a što je kod velikog broja populacije doživljeno na način da su i članovi obitelji Tuđman utjecajne osobe, što su u to vrijeme doista i bili. U kontekstu takvog razmišljanja većine građana ove zemlje, prvookrivljena Nevenka Tuđman je bila osoba od izuzetnog društvenog utjecaja, pa su sigurno osobe od kojih je tražila uslugu posredovanja bile polaskane činjenicom da joj na bilo koji način mogu izići ususret, a ujedno su smatrali da će na taj način steći i političke poene”.

Na temelju rezultata višemjesečne istrage, USKOK je u optužnici naveo kako je Nevenka Tuđman, “koristeći okolnost da je kći tadašnjeg, prvog predsjednika Republike Hrvatske”, ishodila da Kostović putem svog tadašnjeg zamjenika Ružinskog postavi Kneževića za glavnu stručnu osobu u Ministarstvu znanosti u provođenju natječaja, odabira izvođača i vršenja nadzora nad ugradnjom telefonskih centrala, s tim da je s Kneževićem ugovorila proviziju od 15 posto od vrijednosti ugovorenog posla. Knežević joj je uredno isplaćivao provizije za poslove koje je potom njegova tvrtka (koja je redovito bila izabirana kao najpovoljniji ponuđač) obavila na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, Agronomskom fakultetu u Zagrebu, Tehničkom fakultetu u Rijeci, Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Prehrambeno tehnološkom fakultetu u Osijeku, Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu, Hrvatskom veterinarskom institutu, Veleučilištu u Dubrovniku, Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu, Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču te na još desetak drugih institucija.

“Koristeći okolnost da je kći tadašnjeg, prvog predsjednika Republike Hrvatske”, Nevenka Tuđman ishodila je da Katičić putem Đereka pribavi “Telecomu” poslove ugradnje telefonskih centrala, pa je tadašnji direktor “PBZ Investholdinga” Pavličević na Đerekovu inicijativu potpisao ugovor s Kneževićem. “Telecom” je tako ugradio centrale u hotelsko naselje “Pinus” u Jelsi, u Centru za rehabilitaciju, rekreaciju i turizam u Topuskom, te u hotelskom kompleksu “Primošten”. “Koristeći okolnost da je kći tadašnjeg, prvog predsjednika Republike Hrvatske”, Nevenka Tuđman ishodila je da Jurić, tadašnji direktor “Robnih terminala Zagreb”, sklopi ugovor s Kneževićem. Inače, Jurić je bio i član komisije koja je birala najpovoljnijeg ponuđača, pa iako su “Ericsson”, “Siemens” i druge ugledne tvrtke dale jeftiniju ponudu, izabrana je Kneževićeva tvrtka. “Robni terminali” u vlasništvu su grada Zagreba.

Također “koristeći okolnost da je kći tadašnjeg, prvog predsjednika Republike Hrvatske”, Nevenka Tuđman je ishodila da Vjekoslav Srb, tadašnji predsjednik Uprave “Končar-Elektroindustrije” u dogovoru s tadašnjim članom Uprave Antom Pandžićem uredi ugradnju telekomunikacijskog sustava u tvrtki “Končar-Imobilia”, i to tako da je donesena odluka o dokapitalizaciji “Končar-Imobilije” u iznosu od 1.650.000 kuna. Odluku o dokapitalizaciji potpisao je Srb, a Rudolf Radionov, tadašnji direktor “Končar-Imobilije”, sklopio je ugovor s “Alcatel Business Systems Croatia” o kupnji opreme i izvođenju radova. Ukupna ugovorena vrijednost bila je 1.498.344,90 kuna, s tim da je Kneževićev “Telecom” za uslugu posredovanja od ABSC-a naplatio 393.473,90 kuna, od čega je 200.000 kuna isplatio Nevenki Tuđman. “Končar-Imobilia” u međuvremenu je, unatoč toj dokapitalizaciji, propala.

Dok se Igora Kneževića tereti da je, kao osoba koju je angažiralo Ministarstvo znanosti i tehnologije, zlouporabio obavljanje službene dužnosti, te da je počinio utaju poreza i drugih davanja, Nevenka Tuđman tereti se za četiri kaznena djela protuzakonitog posredovanja. Knežević je u svojoj izjavi, ovjerenoj kod javnog bilježnika, naveo da je Nevenki Tuđman isplatio 2,6 milijuna kuna za to posredovanje, dok je USKOK pronašao dokaze za oko 2,2 milijuna kuna. No kako još slijedi i sudski postupak, moguće su i korekcije utvrđenog iznosa.

Očito je da su se svi pozvani svjedoci našli u strahu za svoju sudbinu, pa svojim iskazima pokušavaju krivnju prebaciti na one s kojima su do jučer sudjelovali u poslovima namještanja natječaja, po željama Nevenke Tuđman i instrukcijama Igora Kneževića. Taktika je toliko prozirna da bi je lako prozreo i netko s mnogo manje znanja nego što ga imaju dužnosnici USKOK-a. Stoga će, nakon svih ovih iskaza, ali i opsežne dokumentacije, Nevenka Tuđman i njezin branitelj morati naći mnogo bolje argumente nego što su tvrdnje kako je optužnica o njenom korištenju vlastitog, ali i očeva društvenog utjecaja, tek dio kampanje “blaćenja njenog oca, prvog hrvatskog predsjednika”.

Ante Đerek, nekada član Uprave “PBZ Investholdinga”, tvrdi da ga je nazvao direktor PBZ-a Martin Katičić i tražio od njega da primi Kneževića. On je to učinio, a potom ga poslao k Ivanu Pavličeviću, predsjedniku Uprave “PBZ Investholdinga”, nakon čega je Kneževića angažirao PBZ Investholding. Katičić tvrdi da ne poznaje Kneževića, dok je s Nevenkom Tuđman i njenom obitelji dočekivao Nove godine, ali da ona nikada ni za koga nije posredovala u dobivanju poslova. Na predočenje Đerekova iskaza kaže da nije točno što je ovaj izjavio i da “ne shvaća kakav motiv ima Ante Đerek da tako nešto tvrdi”. Ivan Pavličević je izjavio kako je Kneževića primio na Đerekovu intervenciju, koji mu je rekao “da ga primi na razgovor jer je on u dobrim odnosima s Nevenkom Tuđman”.

Nikola Ružinski, bivši doministar u Ministarstvu znanosti, u istrazi je tvrdio da ne pozna Nevenku Tuđman, a da je Kneževića u Ministarstvo primio po preporuci tadašnjeg ministra Kostovića. Kostović pak tvrdi da ne poznaje Kneževića, ali da ne zna ništa ni o ugradnji telefonskih centrala. Tvrdi da Kneževića nikome nije preporučio, da nikada s njim nije razgovarao, niti da ga je nazvala Nevenka Tuđman i od njega tražila uslugu. Za ono što je izjavio Ružinski, Kostović tvrdi da “nije istina”.

Marica Karuza, pomoćnica direktora Robnih terminala za pravne, opće i kadrovske poslove, kaže da je ponuda Kneževićeva “Telecoma” prihvaćena na prijedlog Ivana Pavlića, člana povjerenstva za odabir izvođača, a da direktor Rino Jurić nije imao nikakve primjedbe. Premda se na natječaj javilo devet ponuđača, danas u Robnim terminalima postoji dokumentacija samo za četiri ponude – nestale su ponude “Telecom-Uprave”, “Retela”, “Siemensa”, “Sitela” i “Telecoma”, čija je i prihvaćena. Ponude su nestale iz dokumentacije nakon što je u novinama objavljena priča o provizijama, a prije nego što je policija stigla do Robnih terminala. Jurić je u istrazi izjavio kako Kneževića ne poznaje niti su mu njegove usluge upoznavanja s obitelji Tuđman bile potrebne jer ih poznaje od 1990., a odbacio je i da ga je zvala Nevenka Tuđman. Za poslove ugradnje centrale mjerodavnim je proglasio Pavlića, koji pak tvrdi da je “Telecom” izabran na Jurićev prijedlog, a suprotno zaključku povjerenstva, koje je izabralo drugu tvrtku (ali isto tako Kneževićevu).