Angažman u Hrvatskoj Simona Šandrić Gotovac u uredu Instituta 'Vlado Gotovac' u Zagrebu koji nastavlja njegov društveni i umjetnički radU povodu 10. godišnjice smrti i 80. obljetnice rođenja Vlade Gotovca, pjesnika, filozofa i publicista te jednog od najčasnijih ljudi u hrvatskoj politici, objavljena je dvojezična, talijansko-hrvatska knjiga “Sloboda i vječnost – Fragmenti iz života i djela Vlade Gotovca”, koja je promovirana u Rimu te u nekoliko hrvatskih gradova. Zbirku je objavio Institut Vlado Gotovac, koji već desetu godinu vodi Simona Šandrić-Gotovac, njegova supruga, uspješna liječnica na Kardiološkom odjelu ugledne Poliklinike Agostino Gemelli u Rimu. Osim što je vrhunska ekspertica za neinvazivnu dijagnostiku kardiologije, Simona Šandrić-Gotovac je i redovita profesorica na Katedri za kardiologiju rimskog Katoličkog sveučilišta “Sacro Cuore”, a proslavila se kao članica liječničkog tima pape Ivana Pavla II. Bila je i članica rimskog liječničkog tima, koji je ispitivao stigme velečasnog Zlatka Sudca. U intervjuu Nacionalu pričala nam je o svom društvenom angažmanu kojim prvenstveno želi “promicati liberalnu političku misao pokojnog Vlade”, pa je tako Institut Vlado Gotovac u povodu tih obljetnica organizirao znanstveni skup te okrugli stol o Gotovcu, zatim o svojoj uspješnoj karijeri liječnice i o svojoj zreloj ljubavi prema Vladi Gotovcu.

Nacional: U Hrvatskoj se malo zna da se u zadnje vrijeme Gotovčeva djela prevode u Italiji i da je njegova poezija naišla na jako dobar prijem kod publike. Možete li nam više ispričati o tome?
- Ono što je za Vladu Gotovca učinila Italija, to još treba učiniti Hrvatska. U srednjovjekovnom dvorcu Casalduni u Beneventu južno od Napulja osnovan je Međunarodni studijski centar koji nosi ime Vlado Gotovac, podignut mu je i spomenik što u Hrvatskoj još nije učinjeno, osim biste u Imotskom. Na spomeniku je napisano sljedeće: "Vladi Gotovcu, hrvatskom heroju, onom koji je opjevao ljubav prema slobodi i demokraciji svoje domovine". Zatim, svake se godine održavaju izložbe i književne večeri posvećene Vladi Gotovcu. Prva izložba je održana u Rimu i na njoj su sudjelovala 33 umjetnika iz Italije, te nekolicina stranih, koji žive u Italiji. Zatim su ti Talijani održali izložbu i u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Godine 2009. Institut „Vlado Gotovac" na inicijativu i u suradnji sa Fondazione Luigi Einaudi održali su simpozij o Vladi Gotovcu, a nakon toga je Institut objavio dvojezičnu knjigu "Sloboda i vječnost". Gianni Vergineo, redovni profesor na Sveučilistu u Beneventu, završio je svoje predavanje rečenicom "Vlado Gotovac je Hrvatska". Tom rečenicom je definirao neizmjernu ljubav Gotovca koju je gajio prema svojoj domovini. Gotovac je toliko ljubio Hrvatsku da ništa nije moglo biti ispred domovine, čak ni supruga, niti kći - domovina je bila njegov život i njegova smrt.

Nacional: Događa li se to zahvaljujući vašim naporima te Institutu Vlado Gotovac, koji će ove godine obilježiti 10. godišnjicu?
- Netko mora raditi. Kada je Vlado izdahnuo, pomislila sam: Vlado mora nastaviti živjeti među nama. Shvatila sam da trebamo osnovati nevladinu, nepolitičku instituciju, koja će proučavati i istraživati djelo Vlade Gotovca. Mnogi Talijani nisu znali da je u Hrvatskoj postojao takav pjesnik, filozof i liberal. Čudili su se kako njegova djela nisu objavljena u Italiji, jer nisu znali da je bio šest godina u zatvoru, a zatim je imao sedam godina zabrane javnog djelovanja i govora. Sada to znaju. Shvatili su da nije mogao objavljivati jer je bio izoliran u komunizmu, ali i kasnije u demokratskoj Hrvatskoj.

Nacional: Na znanstvenom skupu o Gotovcu u Matici hrvatskoj prvi put je sudjelovao i HSLS. Kako je došlo do toga s obzirom na to da je Gotovac s Budišinim HSLS-om došao u konflikt? DON IVANU GRUBIŠIĆU, jednom od najzapaženijih društveno angažiranih intelektualaca, Simona Gotovac uručuje priznanje 'Čovjek dijaloga', 2001. godina
- Gotovac je bio sa Slavkom Goldsteinom, Božom Kovačevićem i ostalima utemeljitelj HSLS-a. Kao predsjednica Instituta zatražila sam pomoć i suradnju javnih i privatnih institucija da bih organizirala ovaj znanstveni skup. Mnogi su se oglušil, osim Zaklade Liberalni Centar, HSLS-a i Društva hrvatskih pisaca. Božo Kovačević je s radošću prihvatio moj poziv, kao i Predsjednik HSLS-a Darinko Kosor. To što Kosor nastoji oživjeti političku misao Gotovca sa svim vrijednostima za koje se zalagao - moral, pravo na rad, borba protiv korupcije, sloboda pojedinca, pravna država - znači i nadu u promjene za koje se Gotovac borio. Zbog toga sam pristala na poziv Darinka Kosora da prisustvujem predstavljanju njegovog političkog programa, koji je u skladu s političkim smjernicama Vlade Gotovca.

Nacional: Možete li se prisjetiti svog prvog susreta s Vladom Gotovcem?
- Upoznali smo se početkom rata na simpoziju u Zagrebu na kojem su sudjelovali mladi Hrvati iz cijelog svijeta. Slučaj je htio da smo sjedili jedno do drugoga, no nismo ostali u kontaktu. Nakon nekoliko mjeseci Vlado je došao u Rim i zbog kašnjenja aviona morao je prespavati kod mene. I ostao je 15 dana. No mogu reći da sam se njim na neki način upoznala još 1971. za vrijeme Hrvatskog proljeća, kada sam za vrijeme studija u Rimu s velikim zanimanjem pratila sudski proces u kojem je bio optužen i poslan na robiju u Staru Gradišku. Čitala sam njegova djela i sve ga više upoznavala. Iskreno sam se divila Vladinoj poeziji i ne pomišljajući da ću jednog dana postati njegova supruga.

Nacional: Koje su vas njegove vrline najviše fascinirale?
- Najviše me je fascinirala čistoća i ljepota njegove duše. Vlado je uvijek bio otvoren, direktan i precizan, i nikad se nije bavio manipulacijama. Vjerovao je da se može izgraditi bolje društvo i uvijek je imao kritički odnos prema svemu što nije bilo u skladu s univerzalnim moralnim principima. Bio je vjerodostojan i znao je reći da nikada nije ništa napisao što nije provjerio svojim životom. I nikada nije mijenjao svoju biografiju. Oboje cijenimo točnost i preciznost u poslu. Također, oboje volimo i poznajemo umjetnost, osobito muziku, a često smo posjećivali izložbe i obilazili knjižare u Rimu tako da smo se vraćali s naramkom novih knjiga.

Nacional: Je li vam pričao o vremenu provedenom u Staroj Gradiški i Lepoglavi i kakav je imao odnos prema tom razdoblju?
- Taj se čovjek nikada nije jadao niti se tužio na patnje i nedaće koje je pretrpio na robiji. Bio je distanciran od svih tih nevolja kojima je bio izložen u zatvoru. O tome je govorio s blagošću i humorom, a sve je pretvarao u duhovite zgode. Jednom sam ga pitala kako mu to uspijeva, a on mi je odgovorio da ga je takav način prilaženja tragediji spasio. Da se stalno žalio i tužio te da je robiji prilazio s pesimizmom, ne bi preživio niti bi ostao normalan. To se dogodilo mnogim bivšim zatvorenicima - zatvor im je postao alibi.

Nacional: Kakav je imao odnos prema Franji Tuđmanu?
- Franjo Tuđman je došao iz Beograda i u Zagrebu, novoj sredini, nije pripadao nikakvom društvu. Tada ga je Vlado pozvao na večeru u svoje društvo i tako je Tuđman počeo dolaziti u kuću Vlade Gotovca. Vrlo često Vlado mi je znao reći kako on nikada nije kritizirao niti osuđivao Tuđmana kao osobu, no oštro je kritizirao i osuđivao Tuđmanovu politiku, osobito prema BiH.

Nacional: Kako je Vlado Gotovac doživio atentat kao predsjednički kandidat opozicije 1997. u Puli?
- Bila sam pored njega i sve sam vidjela. Kada ga je taj časnik HV-a, Vlado je pao u nesvijest na pozornici. Ja sam skočila na binu, podigla ga i blago udarila po licu da dođe k sebi. Kad se osvijestio, rekla sam mu da moramo ići u bolnicu, a on me pitao curi li mu negdje krv. Odgovorila sam mu da ima veliki hematom na sljepoočnici što ukazuje na snažan udarac. Tada mi je rekao "Stani, trenutak, molim te!" I nastavio je govoriti tamo gdje je stao. U nastavku govora nije rekao ništa ružno protiv atentatora niti protiv one Hrvatske koja ga je napala. Zatim smo otišli u bolnicu gdje je dobio prvu pomoć. Kad su ga htjeli ostaviti u bolnici, nije pristao, rekavši im da mu je supruga liječnca koja će ga paziti. Iako smo na aerodromu bili već u osam ujutro, poletjeli smo tek negdje oko tri sata poslijepodne jer avion nije stizao. Dakle, pustili su Vladu Gotovca, pretučenog i nemoćnog, da čeka na pulskom aerodromu punih sedam, osam sati. Kasnije sam saznala da smo tako dugo čekali zato što nitko nije htio doći po Gotovca - svi su se bojali. Saznala sam i to da se dan ranije slavilo među vojnicima u kasarni jer se pronio glas da će sutradan biti izveden atentat na Gotovca. U Zagrebu smo otišli u bolnicu Rebro gdje je ostao tjedan dana, niti jedan od tadašnjih predsjedničkih kandidata, primjerice, Zdravko Tomac, nije reagirao niti jednom riječju na to što se dogodilo Vladi Gotovcu, niti ga je posjetio. Godinu dana poslije za vrijeme suđenja atentatoru, koji je kasnije bio nagrađen i unaprijeđen, Gotovac mu je rekao: "Sinko, tebe ne osuđujem, nego one koji su te nagovorili da to učinis."

Nacional: Kako se nosio s bolešću u posljednjim danima svog života?
- Podnosio je bol i patnje s takvom strpljivošću i hrabrošću kakve nisam susrela za vrijeme svoje 30 godina duge liječničke prakse. Vlado je bio svjestan bolesti i svog kraja, ali se ni u jednom trenutku nije potužio ni na što. Vjerovao je više u život nego u smrt, iako mu nije bilo lako živjeti. Jednom mu je neki prolaznik na Trgu u Zagrebu rekao neka ga vrag odnese i zatim pljunuo na njega. Vlado nije reagirao na tu uvredu. Sačuvao je dostojanstvo i krenuo dalje. Jednom kasnije je rekao: "Tko ne zna živjeti, ne zna ni umrijeti".
Nacional: Kako ste se odlučili za profesiju liječnice? Što je bilo presudno?
- Taj poziv osjećala sam u dubini duše od najranijih dana i mogu reći da sam cijeli život sanjala da postanem liječnica. Nakon gimnazije u Štitu upisala sam stomatologiju, međutim, kad sam došla u Italiju i htjela nastaviti studij pokazalo se da moram prvo završiti medicinu, a onda specijalizirati stomatologiju. Tokom studija na Katoličkom medicinskom fakultetu moje se gledanje na medicinu promijenilo i upisala sam specijalizaciju iz kardiologije, jer me zanimala specijalizacija koja će obuhvatiti cijelog čovjeka. I presretna sam što sam napravila taj izbor.

Nacional: Usavršavali ste se u Americi. Koliko vam je to pomoglo u karijeri?
- Nakon studija i državnog ispita u Rimu otišla sam na Loyola Medical School u Chicagu gdje sam specijalizirala kardiologiju. To je bilo u vrijeme Hrvatskog proljeća. Tokom studija odlazila sam na usavršavanja u najbolje američke medicinske centra kao što je klinika Mayo, koja prednjači u primjeni novih dostignuća i daje smjernice ostalim klinikama. Bila sam i u Centru Indiana u Indiannapolisu gdje sam puno naučila, a najviše o primjeni ultrazvuka u kardiologiji, u to vrijeme posve nove tehnologije. Kad sam završila specijalizaciju, namjeravala sam se vratiti u Hrvatsku, no zaustavila sam se u Rimu gdje sam htjela pozdraviti svoje profesore. Tokom vizite spontano sam pričala kod svakog pacijenta što sam naučila i zatim mi je moj profesor rekao "Ti ostaješ s nama". I tako se prva europska primjena ultrazvuka u kardiologiji dogodila upravo na našem Katoličkom medicinskom fakultetu.

Nacional: Bili ste strankinja, žena te bivša redovnica što je sve, vjerujem, uvelike otežavalo vašu karijeru?
- Da, to su bili veliki problemi, ali znanje, kompetentnost i profesionalnost uvijek pobjeđuju. Pomoć mi je došla od generala, pacijenta, koji je imao srčane aritmije, a jedino se kod nas mogao napraviti ultrazvuk. Htio mi se odužiti, pa sam ga pitala za savjet kako da dobijem državljanstvo, jer mi jugoslavenska ambasada ne da otpust - htjeli su me imati pod kontrolom. I taj mi je čovjek pomogao da sam u kratkom roku dobila državljanstvo. Nije li to božanska providnost? Kao žena i strankinja morala sam biti puno bolje profesionalno pripremljena da bih sve poteškoće rješavala i da bih dospjela tamo gdje sam danas. Ali nikada me ne hvata panika. Imam veliko povjerenje u providnost Božju, uvijek rješavam samo dnevne probleme, ne idem glavom kroz zid, držim se svoje intuicije i ne bojim se.

Nacional: Jeste li se ikada poželjeli vratiti u Hrvatsku i kao znanstvenica svjetskog glasa podijeliti znanje i iskustvo?
- Kako ne, ak sam sve napravila da se vratim, ali moja talijanska diploma nije bila priznata u Jugoslaviji, čak mi nisu priznali ni specijalizaciju u Americi. Kad sam dobila posao na Sveučilištu, željela sam se vratiti u Hrvatsku pa sam 1978. učinila sve da se moja diploma nostrificira: položila sam ponovno sve diferencijalne ispite na Medicinskom fakultetu Imala sam i ponude za posao, ali pod uvjetom da postanem član Partije što nisam mogla prihvatiti. Najljepše sam im zahvalila i rekla da je moja duša mnogo skuplja.

Nacional: Bili ste članica liječničkog tima koji je liječio papu Pavla Ivan II. Smatrate li to vrhuncem svoje karijere?
- Bila mi je velika čast i radost što sam mogla upoznati tako izvanrednog čovjeka, koji je imao vrlo široku naobrazbu - bio je pjesnik i geolog, veliki intelektulac i puno je radio za kulturu vjerujući da će svaki narod vrijediti onoliko u povijesti koliko će ulagati u kulturu. No prije svega je bio veliki čovjek. Imao je mnoge dodirne točke s Vladom Gotovcem.

Nacional: Kakav je Papa bio kao pacijent? I kakav ste s njim imali odnos?
- Kada se nalazite pred jednom tako velikom osobom možete osjećati strah, ali Papa se ponašao kao i svaki drugi pacijent i ni u jednom trenutku nije dao do znanja da traži drukčiji tretman. Napravili smo mu tretman kao i svakom drugom pacijentu. No odnos liječnika ovisi o tome kako se ponaša pacijent. Ako je pacijent zatvoren, ne otvara se i ne želi komunicirati, to može predstavljati veliku poteškoću za liječnika. No Sveti otac je bio jako komunikativan i nije bilo nikakvih problema. Sve što su mu liječnici preporučili, on se toga držao. Kad je nakon atentata tek stigao u bolnicu, ja sam ga prihvatila na Hitnoj službi, a zatim sam ga odvezla u operacijsku salu. Sve dok nije bio uspavan narkozom, ponašao se kao i svaki drugi pacijent - imao je bolove i to je pokazivao. Čitavo vrijeme držala sam mu ruku i zajedno s njim molila Boga i Blaženu djevicu Mariju da mu pomogne. Ja sam molila na hrvatskom, a on je za mnom ponavljao Majko Božja, Majko Božja, također na hrvatskom.
vjera u posao

Nacional: Kako se dogodilo da je velečasni Sudac došao kod vas na Gemmeli na ispitivanje?
- Crkveni ljudi su smatrali da bi velečesnog Sudca trebalo obraditi na Katoličkom sveučilištu i zatim su mene zamolili da ga preuzmem na klinici. Svrha te obrade je bila da se vidi da li je velečasni Sudac, koji je tada imao samo 28 godina, zdrav čovjek. Pod zdravljem se podrazumijeva harmonija fizičkih i psiholoških funkcija što znači da smo ga trebali obraditi fizički kako bi otkrili ima li neku fizičku bolest, a zatim su ga obradili i psiholg i psihijatar. Pokazalo se da velečasni Sudac nema nikakvu fizičku bolest i da nema nikakve znakove neke psihološke patologije, koji bi mogli prouzrokovati te znakove na njegovom čelu. No psihološki ne možete imati stopostotnu sigurnost jer stigmate mogu biti prouzrokovan na tri načina: prvi je autolezionizam - samopovređivanjem, zatim autosegestijom - da se s psihološkim moćima koje neke osobe imaju prouzrokuju te stigmate, te da su to nadnaravni znakovi čiji uzrok ne možete rastumačiti naravnim putem. Znači, to je vrlo kompleksan proces i takvu osobu treba pratiti tokom života. Život je dug i ima vremena i za pogriješiti, popraviti se i postati svecem.

Nacional: Prati vas glas da imate nepresušnu energiju i da ste stalno u pokretu. Možete li nam ispričati kako izgleda vaš radni dan?
- Moj dan je vrlo jednostavan. Ustajem se rano, doručkujem i pijem kavu, a zatim odlazim na posao gdje moram biti prije osam ujutro. Moj posao obuhvaća pacijente na Odjelu kardiologije u bolnici, a zatim i studente, predavanja i ispite na Sveučilištu, pa kad se sve to zbroji, ispada da posla imam jako puno i da za to treba imati puno energije. No sve se to može stići ako vjerujete u svoj posao i vjerujete u njega. Tada vam nije teško radiiti. Kad čovjek radi ono što voli, onda to dobro obavi, a ako radi neki posao koji ne voli, taj posao nikada neće biti dobro obavljen.