Objavljeno u Nacionalu br. 801, 2011-03-22

Autor: Vedrana Rudan

Smak bogatog svijeta

Japan nam je izgledao poput obećane zemlje. Sada je Tokio grad praznih ulica, u njemu nema riže, a Japanci gladuju, tresu se u hladnoći i žive bez struje i vode. Navikli smo se da stradaju u Africi, Indiji, Indoneziji i na Haitiju, ali sad nestaje zemlja koja se do jučer kupala u svjetlu

Vedrana RudanVedrana RudanZašto je japanska katastrofa velika? Zato jer su razorene tri nuklearke i zato jer se nesreća epskih razmjera dogodila u razvijenoj zemlji u kojoj, kako javljaju svi svjetski mediji, žive „organizirani“ ljudi koje „nije obuzela panika.“ Sjećamo li se velikih katastrofa u Africi, Indiji, na Haitiju, Indoneziji, New Orleansu... Jedva. Koga danas briga koliki su milijuni crnih ili smeđih ljudi nestali zbog gladi, nestašice vode, aidsa... Ti su nam divljaci tako daleko da i ne znamo da postoje. Haiti... Sa Haitija su nam agencije slale fotografije zvijeri koje jedne preko drugih gaze i bore se za sto grama nečega zrnatoga. Indija je za većinu nas područje kojim bauljaju svete krave a slijepa, gubava, prljava sirotinja leži na prašnjavom putu dok ne krepa. Kad njih tresne kakva katastrofa svi to doživljavamo više kao spas za te nesretnike nego kao nešto što bi u nama moglo probuditi suosjećanje. Sirotani, njima ionako samo smrt može pomoći.


New Orleans? Samo prekrasni crni grad koga je prljava voda u nekoliko sati pretvorila u ledinu prekrivenu crnim leševima. Bush je na nju samo bacio oko iz helikoptera. Saznali smo da je jedan od najljepših američkih gradova nestao sa lica zemlje jer su brane bile izgrađene od lošeg materijala. Neki su na tom poslu digli silnu lovu. Sve se to znalo i prije potopa ali nikoga nije bilo briga. Kad diljem svijeta od tsunamija, potresa ili strašnih boleština crknu milijuni „neorganiziranih“, „civilizirani“ svijet na to gleda kao na rješavanje ekološkog problema. Sirotinja nikad nije i nikad neće biti skupina ljudskih bića vrijedna ljubavi ili sućuti. Ona je na ovome svijetu da služi bogatima da bi bili još bogatiji. Ako je u tom poslu prekine kakav veliki val na njeno će mjesto doći druga, do idućeg vala. Ni Černobil, koliko god bio globalan, gospodare svijeta ničemu nije naučio. Da jest Japan bi danas drugačije izgledao. Zašto je ovo što upravo gledamo na svim televizijama nešto što nas je pogodilo u srce? Zato jer nam je razvijeni, blistavi Japan izgledao poput obećane zemlje.

U njoj su živjeli uredni, radišni ljudi koji ne kasne na posao, ne guraju se u podzemnoj, dječica otkako se rode uče da moraju biti najbolja i samo najbolja, njihovi ministri, kad nešto zeznu, odmah daju ostavku, mnogi se i ubiju... Tokio... Na svim portalima gledamo Tokio „prije“ i Tokio „poslije“. Tokio „prije“ bio je, zahvaljujući nuklearkama, grad svjetlosti koji je živio dvadeset i četiri sata dnevno. Tokio „poslije“ je grad praznih ulica a samo poneko svjetlo gori u jednoj od soba u ogromnom neboderu. Zašto? Kako to? Smak svijeta u zemlji u kojoj žive ljudi toliko drugačiji od tamnoputih divljaka? Ni u ovim teškim trenucima ne bacaju se jedni preko drugih da bi se dočepali deke. Pa ipak... Ipak do nas dopire vijest da im ni „organiziranost“, ni „civiliziranost“, ni „samokontrola“ nisu nimalo pomogle. Stotine tisuća Japanaca gladuje, trese se u hladnoći i živi bez struje i vode. U Tokiju nema riže. Prodavaonice hrane zjape prazne. Gdje je tu dobra organizacija? One se nuklearke, izgrađene u Japanu, gore i rigaju radijaciju onako kako će to činiti nuklearka Krško izgrađena na divljem Balkanu. Stručnjaci se još nisu odlučili da li se to dogodilo jer je je tsunami bio „previsok“, potres „prejak“ ili je ipak problem u kontroli koja nije bila onako organizirana kako se to od organiziranih Japanaca očekivalo?

Što je istina nikad nećemo saznati ali upravo nam sviće kako se svijet i prema Japanu ponaša onako kako se ponaša prema Indoneziji, Indiji ili nekoj afričkoj vukejebini. Crveni križ otvara račune, donacije se šalju ali pitaj boga tko će novac strpati u džep, naša će vlada zaraditi lijepu lovu na pedeveu koga se ne odriče ni na pet kuna koje darujemo smrznutim Japancima, teško da će i tih pet kuna do njih stići... U čemu je razlika? Koja je smrt „civiliziranija“? Ona kad umreš pod tijelima gladne crne gomile koja se penje na drndavi kamion ili ona kad umreš od radijacijom zagađene riže iako si na nju pristojno čekao u redu? Radijacija? U Evropi su prodani svi Geigerovi brojači iako k nama stiže „potpuno bezopasni radijacijski oblak“. U međuvremenu NATO kreće na Libiju da bi od Gadafija spasio „pobunjenike“ koje je prije toga naoružao. Iako su Ameri rekli da će se isključiti iz ove akcije nisu održali riječ, teško je suzdržati se kad je „obrana civilia“ u igri. Kad Civilizacija pobijedi i u ovom pravednom ratu glavni gradovi NATO država blistat će onako kako je Tokio blistao „prije“. Nafta čuda čini. Želim reći, ljudi se ne mijenjaju. Svjetska sirotinja ima sve manje, živjela u Indeneziji, Japanu, Hrvatskoj, Americi, Francuskoj ili Libiji, a bogatima nikad dosta. Oni u brane ugrađuju jeftini materijal, grade nuklearke na obali mora a pojma nemaju, ili imaju ali ih nije briga, koliko potres može biti razoran a tsunami visok, ubijaju da bi došli do nafte...

Sve je tako banalno a gospodari naših života još uvijek ne znaju da je planetarna nesreća u kojoj živi svjetska sirotinja buduća nesreća i svih svjetskih bogataša. Priroda možda jest trenutno malo zločestija prema sirotinji koja živi u vječnom mraku ali slučaj Japan pokazuje da nestaju i zemlje koje su se još jučer kupale u svjetlu. Zašto gospodari svijeta misle da je normalno da dinosaurusi više ne stupaju našom planetom, da tsunamiji i potresi ubijaju samo sirotinju i da su na ovome svijetu samo bogati neuništivi? Kako će nam se rugati žohari kad nas više ne bude.

Vezane vijesti

"Dabogda te majka rodila": Beskompromisno o tabu temama

"Dabogda te majka rodila": Beskompromisno o tabu temama

U subotu 31. ožujka 2012. u riječkom HKD Teatru održat će se premijera predstave "Dabogda te majka rodila", nastale prema istoimenom romanu Vedrane… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika