OPERNE ZVIJEZDE Kao Kundry nastupa Dubravka Šeparović Mušović, Parsifal je John Charles Pierce, a pjevaju još Davor Radić, Claudius Muth i Jurgen Freier, dok je redatelj Kurt Josef SchildknechtHrvatsko narodno kazalište postavlja nakon punih 68 godina operu “Parsifal”, po mnogima najčudesnije, najzagonetnije i najsimboličnije Wagnerovo djelo, a u projektu sudjeluje, zajedno sa zborom i orkestrom, više od 150 izvođača. Opera se priprema dvije godine, a redatelj je iskusni Nijemac Kurt Josef Schildknecht, bivši glumac i nekadašnji intendant Saarlandskog državnog kazališta, koji je doveo svoju ekipu iz Njemačke - kostimografkinju Geru Graf, scenografa Rudolfa Rischera i majstora svjetla Rofera Vanonija. U naslovnim ulogama Parsifala i Kundry bit će američki profesor tenor John Charles Pierce i prvakinja HNK mezzosopranistica DubravkaŠeparović-Mušović, koji će prvi put nastupiti u tim ulogama, a orkestrom će ravnati iskusni wagnerijanac Nikša Bareza.

Premijera će se održati iduće subote u 17 sati, a budući da opera s dvije pauze traje punih pet i pol sati, za gledatelje je pripremljen prigodni meni Ivić Cateringa po cijeni od 75 kuna. S obzirom na to da se ta opera, koja po Wagneru “nije opera nego svečani posvetni prizor”, zbog velike zahtjevnosti i važnosti njemačkog jezika postavlja vrlo rijetko i samo u iznimnim prilikama i na najprestižnijim europskim scenema, Zagreb je počela tresti svojevrsna groznica. Traži se karta više, uzbuđenje je veliko, a već su najavljeni brojni autobusi kojima na premijeru te na kasnije izvedbe stižu poklonici Wagnerova djela iz Hrvatske, ali i susjednih zemalja Slovenije, Austrije i Italije.

Znalci kažu da takva euforija nije neuobičajena kad se radi o kontroverznom Wagneru, “skladatelju koji je svojim idejama želio promijeniti svijet”, a osobito o “Parsifalu”, njegovoj zadnjoj operi, vrhuncu njegove religijsko-političke ideologije, koja već godinama izaziva najrazličitije komentare i prosudbe, od hvalospjeva do odricanja ikakve vrijednosti. Već je davnih dana pisac George Bernard Shaw izjavio “da bi se uživalo u ‘Parsifalu’, bilo kao slušatelj bilo kao izvođač, mora se biti fanatik ili filozof”, a Friedrich Nietzsche i Thomas Mann osudili su djelo “kao produkt nihilizma i baudelaireovske dekadencije”.

'Parsifal' nema samo ceremonijalnu simboliku, nego je i opera velike emotivnosi i dramatike Na pitanje kako se zagrebački HNK odlučio postaviti na zagrebačku scenu Wagnerova “Parsifala”, priču o preobražaju mladića koji postaje čuvarem Svetog grala i koplja tek nakon što spoznajom o odricanju i samilosti pobijedi zlo i otkupi ljudske grijehe, ravnatelj Opere Branko Mihanović je odgovorio da su 150. obljetnicu kazališta htjeli obilježiti nekom glasovitom operom. Budući da su na repertoaru već imali Straussov lak komad - operetu “Šišmiš”, odlučili su se za njezinu protutežu - Wagnerovo kapitalno djelo. Toj odluci je pridonijela i činjenica da je “Parsifal” zadnji put izveden u Zagrebu 1943. godine, a u tri inscenacije bilo je sveukupno samo 47 izvedbi. Prvu postavu režirao je Branko Gavella, dirigent je bio Milan Sach, a scenograf slikar Tomislav Krizman. Mihanović je također spomenuo važnost hrvatskih pjevačica koje su na svom repertoaru imale i tešku i zahtjevnu ulogu Kundry. “Zagreb je iznjedrio dvije velike wagnerijanke - Milku Trninu i Dunju Vejzović”, ispričao je Mihanović. “Milka Trnina je bila prva Kundry u Metropolitanu u New Yorku i za nju su kritičari govorili da je Wagnera pjevala onako kako je on to zamišljao. Dunja Vejzović je pak tri sezone pjevala Kundry na Svečanim igrama u Bayreuthu, a kasnije je s Herbertom von Karajanom snimila za najveće diskografske kuće tri Wagnerove opere.

Wagnera su pjevali i drugi naši pjevači kao što su Tomislav Neralić i Nada Putar Gold.” Dirigent Nikša Bareza je iskusni wagnerijanac koji je imao, kako je rekao, sreću i čast da je dirigirao čitav Wagnerov opus, a s “Parsifalom” je 1991. debitirao u milanskoj Scali. Otkrio nam je da se radeći zagrebačkog “Parsifala” oslanjao na originalne zapise koje je zabilježio dirigent dok je surađivao s Wagnerom uoči praizvedbe djela 1882. u Bayreuthu. Pronašao ih je u Pruskoj knjižnici u Berlinu i oduševio se njihovom preciznošću, te smatra da je sasvim drugi doživljaj kad se radi po uputama koje je ostavio Wagner. “Ne preostaje nam ništa drugo nego da služimo djelu i da ga što vjernije prenesemo na scenu”, rekao je Bareza otkrivši nam da je Wagner pisao libreto za “Parsifala” više od 20 godina i da je u međuvremenu stvorio i “Prsten Nibelunga”, “Tristana i Izoldu” te “Majstore pjevače”. “Parsifal” je univerzalna saga o borbi dobra protiv zla, izgubljenoj nadi, očaju, čežnji i konačnom iskupljenju koja svoje izvore crpi iz srednjovjekovnih legendi o kralju Arturu, njegovim vitezovima i potrazi za Svetim gralom. Puna je simbolike, u njoj se prožimaju kršćanstvo, odnosno protestantizam i budizam, te Schopenhauerova filozofija, u kojoj je “sućut odgovor na kaos u svijetu”. Zbog svega toga ta opera godinama zaokuplja maštu svih sredina.

MEZZOSOPRANISTICA Dubravka Šeparović-Mušović pjeva glavnu žensku ulogu, Kundry, koja je među najzahtjevnijim u cjelokupnom svjetskom opernom repertoaru“Teško je pratiti ‘Parsifala’ ako se ne zna tekst i zato se treba pripremiti za operu”, upozorio je maestro Bareza pa će zato zagrebačka izvedba imati titlovani prijevod na hrvatski i engleski jezik, te zaključio: “Ne razumijem kako je tu operu napisao smrtnik jer prelazi granice ljudskog uma i granice onoga što se oko nas u stvarnosti događa.” Bareza smatra da je za razumijevanje “Parsifala” najvažnije razumjeti prvih šest taktova, koji zvuče “kao da se napušta realnost i odlazi u svijet vječnih ideja, u samilost, koja je danas nužna ljudima”. Spomenuo je kako se u tom preludiju prepoznaju različiti motivi, primjerice, Posljednje večere, bola, samilosti, ljubavi, vjere i božanstva, te motiv koplja, svega onoga što će se kasnije pojaviti u operi, a samo djelo ima dva bloka - svečani, religiozni i humanistički, dramski dio, koji se prepleću i prožimaju. Iako Dubravka Šeparović-Mušović često gostuje na scenama u Beču i Pragu, te na njemačkim pozornicama, ulogu Kundry pjeva prvi put. No ravnatelj opere Branko Mihanović smatra da je ona idealna Kundry i vjeruje kako će upravo s tom ulogom krenuti u svijet. Atraktivna mezzosopranistica već je radila s redateljem Kurtom Josefom Schildknechtom na dvije opere - “Uspon i pad grada Mahagonija” Kurta Weila gdje je pjevala Gospođu Begbick te u “Samsonu i Dalili” Camille Saint-Saënsa u kojoj se predstavila naslovnom ulogom. Također je već nekoliko puta surađivala s maestrom Barezom, koji je dirigirao “na svim njezinim najvažnijim nastupima”. Potječe iz Dubrovnika, iz liječničke obitelji, i prvo je diplomirala arhitekturu, prva u generaciji, tako da su svi mislili kako će postati slavna arhitektica. Afiniteti prema muzici bili su iznimno jaki pa se upisala i na Muzičku akademiju misleći kako će se paralelno baviti arhitekturom i pjevanjem. No nakon što je 2002. godine dobila drugu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Karlovym Varyma te Orlanda u Dubrovniku, oslobodila se svih dvojbi i u potpunosti se posvetila muzici. “Kad mi je redatelj objasnio da Kundry neprestano bdije između dva svijeta - onog čarobnjaka Klingsora i starog viteza Grala Gurnemanza, odmah sam shvatila što želi, jer sam i sama stajala između arhitekture i muzike, te bila puna dvojbi”, ispričala je Dubravka Šeparović-Mušović. “Kad izgradite zgradu, ona će stajati stoljećima, no u pjevanje morate godinama stalno ulagati, a uz to trebate imati veliku psihičku snagu i cijeli vaš život - obitelj i djeca, moraju biti u harmoniji, i tek ćete onda biti dobra pjevačica.” Također, jedna je od rijetkih pjevačica koja u svom repertoaru ima i Kundry, koja je po njezinu mišljenju “teška rola jer ima puno tehničkih prepreka, a psihički je vrlo slojevita i zato je ne može pjevati netko tko se nije iskušao u brojnim drugim ulogama i tko nije shvatio kako ga glas služi”.

“Uloga Kundry objedinjuje moje cjelokupno iskustvo - 50 puta sam pjevala Carmen, 20 puta Dalilu, 20 puta Princezu Eboli u ‘Don Carlosu’ i 25 puta Amneris u ‘Aidi’ i tek nakon što sam otpjevala sve te role okrenula sam se Wagneru”, ispričala je Dubravka Šeparović-Mušović dodavši da se ne želi opterećivati činjenicom da prvi put pjeva tu ulogu nakon što Zagreb i Hrvatska nisu više od 60 godina imali svoju Kundry. “Ne razmišljam o tome kao o nečemu što bi me trebalo opterećivati nego uživam u tome što je moja matična kuća postavila ‘Parsifal’ na scenu i da kod nas u kući postoji Kundry. Naime, u europskim operama to nije čest slučaj. Malo je kazališta u kojima postoje pjevačice u stalnom angažmanu s rolom Kundry. Obično se zovu gošće iz drugih opera.” Govoreći o razlikama u radu na “Parsifalu” i na drugim operama, redatelj Kurt Josef Schildknecht je na prvom mjestu naveo neuobičajenu duljinu te opere rekavši da duljina “ovisi o tempu kojim dirigent dirigira”. Kad se toj minutaži pribroje dvije pauze od tridesetak minuta, tada “Parsifal” traje pet i pol sati, “kao tri normalne opere”. “Parsifal” se razlikuje i po sadržaju, koji je u prvom redu duhovne prirode, pun simbolike i motiva, koje treba unaprijed znati, kaže, kako bi se djelo razumjelo. No po njemu je najveća razlika u jeziku. “U većini opera sadržaj se govori muzikom, ali u ‘Parsifalu’, kao i kod ostalih Wagnerovih opera, kazuje se jezikom”, objasnio je redatelj dodavši da je zato jako važan rad s pjevačima na pravilnom izgovoru njemačkog jezika. “Wagner je skladao svoje opere prema njemačkom jeziku u kojemu je naglasak na suglasnicima i to je prenio na glazbu. Zato je pjevanje Wagnerovih arija veliki izazov za pjevače, koji su se navikli na talijanske opere i talijanski jezik u kojem je naglasak na samoglasnicima. Ako redatelj ne pazi na tu specifičnost, gubi se ljepota Wagnerove muzike.”

MEĐUNARODNA EKIPA Branko Mihanović, ravnatelj Opere, maestro Nikša Bareza, ravnateljica HNK Ana Lederer, redatelj Kurt Josef Schildknecht i tenor John C. Pierce sa suradnicimaIako su se gledatelji u današnje vrijeme navikli na kratke efektne TV-spotove, pa zato Wagnerove duge fraze mogu zvučati zastarjelo, redatelj nije htio podilaziti publici jer nije želio režirati protiv Wagnera i njegove glazbe i teksta. Izabrao je inscenaciju, u kojoj su ga vodile, kako je rekao, dvije bitne misli iz libreta - jedna koja govori o posvećenom životu čuvara Svetog grala i druga o otkupljenju, odnosno spasenju. “Ako se u ‘Parsifalu’ vidi samo glorifikacija kršćanstva, onda se radi o nesporazumu”, rekao je redatelj, objasnivši da je Wagner tom operom htio pokazati i neke od posljedica kršćanstva. Prije svega ga je zanimalo da pokaže što se događa sa svećenicima nakon što život provedu u celibatu te s vitezovima, koji smatraju da je žena zlo pa žive samo za svoju misiju - čuvanje Svetog grala. Zato je na scenu postavio veliki križ koji simbolizira njihovu patnju.

Također, scenografiju je maksimalno reducirao na velike kružno postavljene zidove, nalik na Stonehenge, čime je htio pokazati da se u njegovoj inscenaciji “Parsifala” ne radi o protestanstkoj crkvi nego o kultu prostora. Novost je i to što glavna junakinja Kundry ne umire, nego vodi Parsifala do vitezova gdje postaje punopravni član zajednice. Također, žene se na sceni pridružuju vitezovima. “Wagner u zadnjoj rečenici libreta kaže ‘Otkupljenje otkupitelju’, odnosno ‘Spasenje spasitelju’, što znači da je vjerovao u utopiju te htio poručiti da svijetu ne treba nikakav spasitelj, ni Krist ni Muhamed”, objasnio je redatelj rekavši da je utopija današnjeg društva u demokraciji i nepostojanju nikakvih vođa. “Wagnerovoj muzici i njegovim mislima treba se prepustiti i neko vrijeme meditirati jer to nije obična muzika - ona je za mene kao droga.”