Na summitu u Pragu NATO je pozvao još 7 europskih zemalja da mu se pridružeProšlog četvrtka i petka NATO je na svom summitu u Pragu pozvao još sedam srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja da mu se pridruže, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju, Slovačku, Rumunjsku i Bugarsku. To je drugo proširenje NATO-a nakon pada komunizma, jer su na madridskom summitu u srpnju 1997. u članstvo već bile pozvane Češka, Mađarska i Poljska, koje su otad već postale članice. Tako se granica zapadnog vojnog saveza znatno pomaknula prema istoku.

Račanova je odgovornost za ono što se dogodilo ogromna jer je vrlo vjerojatno da Hrvatska nikad neće biti primljena ni u NATO ni u EU Zar će NATO imati nekog interes da otvara sljedeću fazu proširenja da bi primio Albaniju, Makedoniju i Hrvatsku Slovačka je prije tri godine bila u istoj poziciji kao i Hrvatska, ali ona je prepoznala procese koji se događaju u Europi, pa će sad ući i u NATO i u EU Drugog dana summita u Pragu šefovima država dosadašnjih i novopozvanih članica NATO-a pridružio se i stanovit broj šefova država onih europskih zemalja koje u raznim programima, kao što su Partnerstvo za mir ili Akcijski plan za članstvo, surađuju s NATO-om. Tom skupu prisustvovali su šefovi gotovo svih europskih država. Nije bilo ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je svojim nedolaskom blago prosvjedovao protiv odluke NATO-a da primi tri baltičke republike, ali je u Prag stigao ruski ministar vanjskih poslova Igor Ivanov, koji je sudjelovao na sastanku Vijeća NATO – Rusija, kojim se usuglašava vojna suradnja NATO-a i Rusije. Američki predsjednik George W. Bush odmah nakon summita u Pragu otputovao je u Sankt Peterburg i Putinu prenio glavne odluke summita NATO-a, uvjeravajući ga da proširenje NATO-a nije neprijateljski čin prema Rusiji: “NATO Rusiju ne smatra suparnikom nego partnerom.”

Osim Putina, u Pragu nije bilo jedino predstavnika onih europskih zemalja koje kroz Partnerstvo za mir i Akcijski plan za članstvo još ne surađuju s NATO-om, kao što su SRJ i Bosna i Hercegovina. A bjeloruskog predsjednika Aleksadra Lukašenka ne samo da Češka nije pozvala nego je čak objavila da ga neće pustiti preko granice. Nije bio pozvan ni ukrajinski predsjednik Leonid Kučma, ali se ipak pojavio u Pragu. Nešto bolji rejting od njegova imali su predsjednici Makedonije Boris Trajkovski, Albanije Alfred Moisiu i Hrvatske Stipe Mesić, triju zemalja koje teže ulasku u NATO, ali ih ovaj put NATO nije pozvao u svoje članstvo jer nisu ispunile postavljene uvjete. Doduše, američki predsjednik Bush primio je nakratko zajedno svu trojicu predsjednika i obećao im da bi mogle biti pozvane u nekoj sljedećoj fazi ako ispune uvjete. U te tri zemlje, a posebno u Hrvatskoj, popriličan publicitet dobila je izjava glavnog tajnika NATO-a Georgea Robertsona da ovim proširenjem NATO ne zatvara svoja vrata.

Ipak, summit u Pragu bio je zapravo debakl za Hrvatsku. Država koja je 1990. i 1991. pošla putem neovisnosti uvelike i radi toga da se što prije priključi zapadnoj demokratskoj Europi i tada imala velike izglede da postane jednom od prvih novih članica Europske unije i NATO-a, propustila je tu priliku samo zato što njena politička elita ignorira temeljne interese zemlje, što zbog svojih uskih interesa, što zbog svoje nesposobnosti, gluposti i neznanja.

Hrvatski političari ili ne znaju ili ne žele znati za jednostavan, ali sudbonosni svjetski proces koji će odrediti sudbinu svake zemlje i svakog njenog stanovnika u desetljećima koja slijede. Nešto više od jednog desetljeća napuštala se podjela svijeta na ideološko-blokovskom načelu i stvarala nova podjela na ekonomsko-tehnološkom načelu. U tih desetak godina nestao je komunistički svijet, a snažna globalizacija stvara političko-ekonomsko zajedništvo razvijenog svijeta u koje su se neke zemlje uključile potpuno, a neke djelomice. Taj novi političko-ekonomski prostor zemljama koje se u njega uključe jamči prosperitet, stabilnost i sigurnost, pa se posebno manje zemlje bore da budu u njega uključene, ali i one velike – Rusija i Kina, svaka na svoj način.

U Europi se u taj novi političko-ekonomski prostor prosperiteta, stabilnosti i sigurnosti ulazi kroz NATO i Europsku uniju. U te su asocijacije primljene i neke siromašne zemlje, koje je članstvo u njima preporodilo. Portugal i Irska najbolji su primjeri. Neke otprije bogate zemlje uspjele su zadržati svoj rast, iako se nisu potpuno integrirale u sve europske asocijacije, ali čak i bogata, uvijek samostalna Švicarska danas teži jačim formalnim vezama sa svojim europskim okruženjem jer vidi da bez toga neće moći svojim građanima jamčiti dosadašnji prosperitet.

Europskim integracijama protive se samo oni režimi koji vladaju nedemokratski pa se lokalne elite boje da će izgubiti svoj položaj. Bjeloruski predsjednik Lukašenko odbija svaki kontakt s Europom, koja mu primitkom Litve, Latvije i Poljske u EU i NATO stiže pred vrata, jer bi svako otvaranje prema Europi srušilo temelje njegova autoritarnog, neokomunističkog režima i osobne vlasti. Kontaktima s Europom protivili su se i ostali autoritarni vođe malih europskih zemalja, Vladimir Mečiar u Slovačkoj, Slobodan Milošević u Srbiji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj.

Tuđman je umro, Milošević je u Haagu, Mečiar u opoziciji. Nakon Mečiarova pada s vlasti Slovačka se preporodila, našla u prvom krugu zemalja kandidata za NATO i EU. I Rumunjska i Bugarska poduzele su značajne korake u vlastitoj tranziciji, posebno otkako je bivši kralj Simeon kao bugarski premijer znatno promijenio svoju zemlju. Obje te zemlje spretno su iskoristile svoj geostrateški položaj na obali Crnog mora za logističke usluge SAD-u i NATO-u.

SRJ se nakon Miloševićeva pada prije dvije godine našla u političkom kaosu, jer se još nije suočila s vlastitom odgovornošću za agresiju prema susjedima u ratu na području bivše Jugoslavije, a njeni političari u borbi za vlast ne prezaju ni od savezništava s domaćom i međunarodnom mafijom, svjetskim švercerima oružjem, sumnjivim europskim poslovnim konglomeratima i zločinačkim elementima u vlastitoj vojsci i policiji. No jedno od najvećih razočaranja upravo je Hrvatska, čije je velike perspektive nakon izbora 3. siječnja nova vlast prokockala.

Ni prethodna ni sadašnja hrvatska vlast ne razumiju što se zbiva u Europi, dinamiku i timing tih procesa, jer na ključnim mjestima u Vladi i u Saboru, gdje se odlučuje o vanjskopolitičkim pitanjima, sjede apsolutno nekompetentne osobe. Širenje EU i NATO-a imali su sasvim određene, vremenski vrlo ograničene faze uz točno specificirane uvjete i kriterije primanja u svakoj od tih faza. Sve te faze bile su određene i konkretnim vanjskopolitičkim okolnostima. Proširenje NATO-a, a posebno EU, i za same te organizacije vrlo je komplicirano pa se uvijek obavlja grupno, a ne pojedinačno. Pojedine zemlje, Slovenija, na primjer, savršeno su shvaćale o čemu je riječ pa su se uspjele uključiti u euroatlantske integracije. Hrvatska politička elita to nikad nije razumjela.

Širenje euroatlantskih asocijacija na istok počelo je 1996. kad je američki ministar vanjskih poslova Warren Christopher u Pragu održao govor u kojem je iznio pet kriterija za prijem novih članica u NATO. Prvi kriterij bio je politički, zemlja mora prihvatiti zapadnu parlamentarnu demokraciju, poštovati ljudska prava, slobodu medija, međunarodne konvencije, biti kompatibilna s članicama NATO-a. Drugi je kriterij vojni: NATO-ova vojna sila mora djelovati jedinstveno, a to nije moguće ako struktura, obuka, oprema i vojna doktrina svih nacionalnih vojski nije kompatibilna. Treći je kriterij ekonomski: članicom NATO-a može postati samo zemlja koja je ekonomski toliko jaka da može podnositi teret snažne vlastite vojske. Ekonomski kriterij važan je i iz jednog političkog razloga. Članstvo u NATO-u pretpostavlja da zemlja želi i može ući u druge europske integracije, u prvom redu u EU, kako bi bila potpuno integrirana u zapadni sustav, a u EU ne može ući ekonomski slaba zemlja, koja ne može izdržati kriterije slobodnog tržišta, protoka kapitala i otvorenu konkurenciju.

Četvrti kriterij bio je geostrateški jer NATO razmišlja o vojnim aspektima svoje ekspanzije: NATO u svoje redove ne prima ni jednu zemlju koja ne graniči s nekom drugom članicom NATO-a, jer u slučaju vojnog sukoba NATO ne želi braniti članicu koja bi bila teritorijalno izolirana, okružena neprijateljima. Peti je kriterij procjena vojno-političke dinamike u spornom prostoru srednje i istočne Europe s obzirom na tamošnje političke procese i posebno u svjetlu odnosa s Moskvom, koju se tada nije željelo iritirati. NATO nije želio primiti u svoje redove nikoga tko je u vojnom sukobu ili ima značajan spor sa susjedom.
Po tim kriterijima dolazile su u obzir Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka i Slovenija. Na kraju je NATO primio samo Češku, Mađarsku i Poljsku. Slovačka je otpala iz političkih razloga, jer je na vlasti bio prema Zapadu neprijateljski režim Vladimira Mečiara, a za Sloveniju se procjenjivalo da još nije vojno i ekonomski spremna. Baltičke zemlje u tom prvom krugu proširenju nisu imale šansu zbog otpora Moskve, države s područja bivše Jugoslavije zbog ratnog stanja, Rumunjska i Bugarska zbog geostrateških i ekonomskih razloga. Prvo proširenje bilo je samo uvertira za simultano masovno proširenje EU i NATO-a.
Hrvatska uopće nije bila kandidat za proširenje NATO-a u prvoj fazi i stoga što za to nije bila sposobna, ali i zbog vodstva. Tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uopće nije razumio suvremene svjetske procese, bio je politički i povijesno vrlo oskudno obrazovan, okrenut prošlosti, pa je u predvečerje 21. stoljeća još razmišljao u političkim kategorijama iz 19. stoljeća i tu svoju sliku svijeta kroz kontrolirane medije nametao cijeloj hrvatskoj javnosti. Njegov nemoguć karakter, zbog kojeg ni s kim nije mogao uspostaviti kontakt, što je grozan hendikep u međunarodnim odnosima, opsesija Bosnom, koja ga je odvela pred optuženičku klupu u Haagu, te želja da nedemokratskim sredstvima zadrži osobnu vlast doveli su Hrvatsku u izolaciju. No nakon njegove smrti i pobjede dotadašnje oporbe na izborima 3. siječnja 2000. nastali su uvjeti da Hrvatska preko noći promijeni svoj međunarodni položaj i u prvoj sljedećoj rundi uđe i u EU i u NATO. Hrvatska je mnogima na Zapadu izgledala kao prethodnica šire demokratske preobrazbe i europeizacije cijelog prostora bivše Jugoslavije pa je nova politička garnitura mjesecima nakon što je preuzela vlast dobivala iz inozemstva pohvale i podršku, posebno stoga što je Milošević još vladao Srbijom.
Bila je to posljednja godina predsjednikovanja Billa Clintona, kad je njegova globalizacijska politika bila na vrhuncu, pa je djelovala i na europske procese. I članice EU zbog takve su Clintonove politike osjetile da moraju širiti vlastito tržište i povećavati svoju snagu primanjem novih članica. Tada je već bilo odlučeno da se EU širi, ali još nije bilo jasno za koliko članica i u koliko faza. Govorilo se o moguće dvije faze od po šest zemalja. Da tada još nije bilo kasno za Hrvatsku, vidi se po primjeru Slovačke, koja se otprilike istodobno oslobodila antieuropskog Mečiarova režima i uhvatila priključak za europske integracije.
A 2000. je počeo još jedan važan proces koji je bitno utjecao na tu fazu proširenja EU i NATO-a. Boležljivi ruski predsjednik Boris Jeljcin prepustio je dotad nepoznatom Putinu vođenje zemlje u novom, prozapadnom smjeru. Novi američki predsjednik Bush u predizbornoj kampanji bio je sumnjičav prema Rusiji, ali je svoju politiku promijenio nakon susreta s Putinom potkraj proljeća 2001. u Brdu kod Kranja, jer je na tom slovenskom summitu prihvatio Putina za partnera i s njim počeo razvijati političke i ekonomske odnose kakve Moskva i Washington nikada prije nisu imali. To je pak imalo utjecalo i na širenje euroatlantskih institucija. Dotad se iz Moskve oštro upozoravalo kako će Rusija svako proširenje euroatlantskih institucija (posebno NATO-a) na istok smatrati neprijateljskim činom pa je za tzv. crvenu liniju, koja je išla bivšom granicom SSSR-a, Moskva tvrdila da je zapadne institucije ne smiju prijeći. Nakon što su Putin i Bush počeli surađivati u globalnim stvarima, nakon što se SAD počeo sve više oslanjati na rusku naftu, a Rusija graditi svoj prosperitet na izvozu nafte na Zapad, nakon što je čak osnovano Vijeće NATO – Rusija za koordinaciju vojnih pitanja, konfrontacija Moskve i Washingtona oko širenja NATO-a je nestala. EU je obznanila da će primiti Litvu, Latviju i Estoniju, a potom je to objavio i NATO. Iz Moskve je bilo samo blagih primjedbi pa je postalo jasno da i Moskva to odobrava. Stoga je na Zapadu odlučeno da se EU i NATO ne šire u dvije faze, nego odjednom, pa da sve zemlje koje su makar i djelomice za to spremne prime i u EU i u NATO.
Hrvatskoj su se vodeći političari ponašali kao da se ništa ne događa, dok je Slovačka nastojala iskoristiti tu novu šansu za ulazak u EU, a Bugarska i Rumunjska u NATO. U Hrvatskoj je trajalo natezanje oko ispunjenja davnih obveza koje je Hrvatska preuzela još od Vijeća Europe, a o bržem ispunjavanju novih uvjeta EU, postavljenih Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, gotovo se i nije govorilo.
Umjesto da mladim generacijama otvori vrata europskih integracija i tako riješi njihovu budućnost, hrvatska se vlast inatila oko gluposti, oko toga kako će se birati predstavnici manjina u Sabor, s posebnih ili manjinskih lista, hoće li se vraćati stanarska prava srpskim izbjeglicama, hoće li političari biti članovi Vijeća za televiziju, otvarala bespotrebna granična pitanja oko Piranskog zaljeva, Hrvatsku na međunarodnoj sceni legitimirajući kao zemlju koja ne ispunjava već prihvaćene obveze i uzuse suvremenog europskog društva, svađalačku zemlju koja, baveći se sitnicama, gubi širi vidokrug. Ključno je postalo pitanje suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, na kojem je vlast paralizirala hrvatsko približavanje Europi. Štoviše, u presudnim mjesecima, kad su se donosile posljednje odluke o tome tko će ući u EU i NATO, Hrvatska se glupo konfrontirala s međunarodnom zajednicom oko generala Janka Bobetka, legitimirajući se kao zemlja koja svojim ponašanjem jednostavno ne želi niti zaslužuje da uđe u Europsku uniju.
I gdje se Hrvatska sada nalazi? NATO je u Pragu pozvao čak sedam zemalja da mu se pridruže pa je pitanje hoće li uopće NATO nakon ovog priključenja Bugarske, Rumunjske, Estonije, Latvije, Litve, Slovačke i Slovenije imati potrebu da se dalje širi. Zar će imati interesa da primi Albaniju, Makedoniju i Hrvatsku? Slična će situacija za Hrvatsku nastati i nakon što sljedećeg mjeseca EU na summitu u Kopenhagenu pozove deset novih članica – Mađarsku, Poljsku, Češku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju, Slovačku, Maltu i Cipar – da joj se pridruže. Nakon toga izvan Europske unije od potencijalnih članica ostat će samo Rumunjska i Bugarska. Hrvatskoj će biti jedina šansa da pokuša s njima ući u EU u nekoj mogućoj budućoj fazi, što je vrlo neizvjesno, jer je svako proširenje EU vrlo složen proces pa je pitanje hoće li EU zbog Rumunjske i Bugarske otvarati novu fazu proširenja u sljedećem desetljeću. Hrvatska je svoju povijesnu šansu prokockala, jer su je vodili nesposobni, neuki, sebični političari, koji su više mislili na sebe nego na svoju djecu, a čija je odgovornost za ono što su propustili neizmjerna.