Marc RichVeć potkraj sljedećeg tjedna mogla bi se riješiti kriza koja trese Račanovu vlast zbog prosvjeda radnika propale Željezare Sisak koji prijeti da se poput vatre proširi cijelom Hrvatskom. Prošlotjedni štrajk, blokiranje prometnica i fizički sukob radnika s policijom bio je samo kulminacija događanja uzrokovanih katastrofalnom politikom kako bivše, tako i sadašnje vlasti u slučaju Željezare Sisak. Kako Nacional doznaje iz krugova bliskih vladi, 6. prosinca Fond za privatizaciju trebao bi potpisati ugovor s tvrtkom Marc Rich & Co. Potpisom tog ugovora vlasnik željezare u Sisku postat će kontroverzni američki multimilijunaš i jedan od najbogatijih ljudi svijeta Marc Rich (65) koji se obogatio na spot tržištima trgujući naftom i metalima.

Kako Nacional doznaje, Richova ponuda bila je jedna od četiri za kupnju sisačke željezare, od kojih je svaka bila rješenje problema zaostalog još iz HDZ-ove vladavine. Uz Richa ponudu je poslala poznata ruska željezara iz Čeljabinska, zatim švicarska tvrtka Duferco, vodeći svjetski trgovci metalom te željezara iz talijanskog grada Taranta. Zanimljivo je i to kako su Talijani bili uvjereni da će s hrvatskom Vladom potpisati ugovor o Željezari 27. studenoga, tako da će i za njih vijest o ulasku Marca Richa biti veliko iznenađenje. Talijani su tražili četiri mjeseca za dubinsko istraživanje poslovanja Željezare. Za to vrijeme oni bi osigurali sirovinu i uzimali gotove cijevi te bi se tako nekoliko mjeseci financirale plaće u Željezari.

Problem sa Željezarom mogao se riješiti još 1996. kad su također željezare iz Taranta željele kupiti postrojenja u Sisku za 26 milijuna DEM. Tadašnjoj vladi premijera Mateše to je bio premalen novac. Vlada je procijenila da Željezara vrijedi 110 milijuna DEM, što se na kraju pokazalo katastrofalnom pogreškom. Da je tada prodana Željezara, do danas bi već bila modernizirana, ljudi bi imali i plaće i budućnost a Vlada ne bi trebala iz budžeta plaćati goleme dugove i troškove koje je Sisak proizveo u zadnjih šest godina. Vlada je u tom razdoblju platila za sanaciju Željezare nekoliko stotina milijuna maraka, što nije bilo dosta, jer dok Željezara ne radi, ona je vreća bez dna, za koju nikada nema dovoljno novaca.

U pregovorima o preuzimanju Željezare Rich je dao jamstva da će u nekoliko mjeseci modernizirati nekadašnjeg socijalističkog metalurškog giganta i zaposliti još približno tisuću ljudi. Za razliku od ruskog Trubo Impexa, Amerikanac se već desetljećima bavi poslovima s čelikom, ima osigurana tržišta i uvjeren je da na tržištu ima mjesta i za proizvode iz Siska. Cijena koju će Rich platiti je približno 3,5 milijuna američkih dolara. Riječ je o tromjesečnoj plaći za 1700 zaposlenih radnika Željezare. Računa se da bi za 90-ak dana pogoni tvornice bili aktivirani, a proizvodnja nastavljena u punom opsegu. Usporedo bi se provodila modernizacija, pa ako se ispune svi planovi, do kraja 2003. Željezara bi zapošljavala 2700 ljudi.

Tko je Marc Rich, čovjek koji bi trebao spasiti ne samo Željezaru nego i cijeli grad Sisak, a po svemu sudeći i Račanovu vladu od socijalne pobune koja joj je pred vratima? Taj 68-godišnji poslovni čovjek i financijer bjegunac je od američkog zakona od 1983., kad je pobjegao iz SAD-a jer je protiv njega podignuta optužnica zbog brojnih financijskih kažnjivih djela, neplaćanja poreza, falsifikata te zabranjenog trgovanja naftom sa Iranom i žita s SSSR-om. Rich je pobjegao u Švicarsku odakle je nastavio upravljati svojim poslovnim carstvom. O njemu se mnogo pisalo početkom prošle godine kad je otkriveno da ga je američki predsjednik Clinton posljednjeg dana svojeg mandata pomilovao u vrlo sumnjivim okolnostima pa je o tome otvorena službena istraga.

Poslovno je carstvo Mark Rich stvorio silno se obogativši za naftne krize 70-ih godina te trgovinom metalima, posebno aluminijem. Rich je belgijskog podrijetla i pravo mu je ime Marc David Reich. Rodio se 1934. u Antwerpenu u ne odviše imućnoj židovskoj obitelji, koja je 1940. pobjegla pred nacistima u SAD, gdje je promijenila prezime u Rich. Njegov otac je u SAD-u počeo trgovati jutom i poljoprivrednim proizvodima, na čemu se obogatio. Marc Rich počeo se također baviti trgovinom, isprva je radio u čuvenoj tvrtki “Philips Brothers”, koja je nakon II. svjetskog rata bila vodeća u trgovanju diljem svijeta te je ondje naučio zanat globalnog trgovca. Početkom 70-ih kao predstavnik te kompanije u Madridu s jednim kolegom počeo je trgovati naftom mimo ondašnjih velikih naftnih kompanija, tzv. “Sedam sestara”. Bilo je to doba kad je sedam velikih naftnih kompanija potpuno kontroliralo cijelo svjetsko naftno tržište, pa tako i cijene.

No Rich i njegov partner Pincus Greene, zvan Pinky, otkrili su način kako da dođu do većih količina nafte iz izvora,koje nisu kontrolirale kompanije udružene u kartel “Sedam sestara” pa su tu naftu počeli plasirati na tržište po nižim cijenama i tako ostvarivati veliki profit za svoju tvrtku. Kad je 1973. nastala naftna kriza, on je zahvaljujući svom prethodnom iskustvu u toj trgovini stvorio posebno nezavisno tržište, gdje se mogla nabaviti nafta mimo dotadašnjih kanala. Ljut na svoju kompaniju, koja nije dovoljno financijski vrednovala njegove rezultate, Rich ju je napustio i 1974. osnovao vlastite tvrtke Marc Rich & Co. i Marc Rich Investment. Nakon rastanka nastavio je potom samostalno trgovati naftom i raditi milijunske poslove, silno se pritom obogativši.

Sredinom 80-ih počinje Richov proboj u tadašnji Sovjetski Savez. Zbog rata u Afganistanu SAD je odredio prešutni embargo na trgovinu s SSSR-om. Rich se toga nije pridržavao te je 1983. za potrebe sovjetskog bloka nabavio goleme količine žitarica. Tada je upoznao sve vodeće ljude politike i tajnih službi u SSSR-u. Ti ljudi preuzeli su vlast i sve najvažnije poslove 90-ih godina, nakon pada Berlinskoga zida, što je Richu omogućilo povlašteni položaj u svim poslovima s Rusijom do danas, mada ne i u nekim odnosima s Putinom, jer se priklonio Putinovim protivnicima Berezovkom i Guzinskom. Njegova golema moć u Rusiji opisana je u knjizi “Kumovi iz Kremlja” Paula Klebnikova.

Uz ilegalne poslove s SSSR-om, Rich je nabavljao naftu za rasistički režim u Južnoafričkoj Republici. Uz sve te grijehe njegovo financijsko poslovanje u SAD-u postalo je sumnjivo tadašnjem državnom tužitelju u New Yorku, kasnijem gradonačelniku New Yorka Rudolphu Giulianiju. On je zamijetio da Rich zakida američke vlasti za porez tvrdeći da je njegova tvrtka u Švicarskoj, iako to nije bila istina. Navodno je tako prevario državu za 48 milijuna dolara poreza, što je najveća porezna prijevara u američkoj povijesti. Giuliani je protiv njega 1983. podignuo optužnicu, a Rich je preko noći napustio SAD da ne bude uhićen.

Nakon što je pobjegao u Švicarsku, pokušao je riješiti spor s američkom državom pa je u ime zaostalih poreza, kamata i globa platio 200 milijuna dolara. Unatoč tome tužba protiv njega nije bila povučena pa se nije mogao vratiti u SAD. Smjestio se stoga zastalno u Švicarskoj u mjestu Baar kraj Zuga, dobio švicarsko državljanstvo te odatle nastavio poslovati diljem svijeta. Uz švicarsko, Rich ima španjolsko i izraelsko državljanstvo.

Iako se cijelo vrijeme držao suzdržano i diskretno, s vremena na vrijeme o njemu se pisalo zbog raznih kontroverznih poslova. Posebnu je pozornost 80-ih godina izazvala knjiga “Metal Men: Marc Rich and the 10-billion-dollar Scam” u kojoj je autor Craig Copetas opisao Richa kao beskrupuloznog poslovnog čovjeka “koji sklapa prekrasne ugovore sebi u korist majstorstvom morskog psa”. Oni koji su pisali o Richu tvrdili su da je to čovjek bez skrupula. Osim za posao s Južnom Afrikom optuživali su ga da je potkraj 90-ih imao sumnjive naftne poslove s nigerijskom vojnom huntom. Bilo je optužbi na njegov račun i da je kršio naftni embargo protiv Iraka, kupovao ilegalno iračku naftu, a u tom kontekstu čak se u proljeće prošle godine spominjala i Hrvatska, jer je navodno Rich izvjesnu količinu iračke nafte spremio u terminalu Omišlju. Ovog ljeta talijanski istražitelji tvrdili su da su u istrazi o pranju novca ruske mafije u Italiji otkrili da s tim neke veze ima i Rich, koji je u posljednje vrijeme ugovarao velike poslove sa poznatim ruskim tvrtkama Alfa group u vlasništvu Mihaila Friedmana. Kad bi se švicarskoj vlasti katkad predbacilo da ništa ne poduzima protiv Richa, ona bi odgovorila da Rich u Švicarskoj sasvim zakonito posluje, redovito plaća porez, ističe se i kao značajan donator u humanitarnim i kulturnim akcijama.

Ipak, o Richu se najviše govorilo početkom 2001. zbog kontroverzne Clintonove liste pomilovanja. Američki predsjednici po ustavu imaju pravo pomilovati koga žele, a neki se predsjednici time služe kako bi ispravili pojedine kontroverzne sudske odluke, za koje se u javnosti smatra da su nepravedne, ili kako bi u određenim trenucima pokazali svoju humanost. Uvriježilo se da predsjednici posljednjeg dana u Bijeloj kući, nekoliko sati prije nego što predaju vlast, svom nasljedniku potpišu – kao posljednji svoj predsjednički akt – odluku o pomilovanju pojedinih ljudi. Tako je to i Clinton učinio 20. siječnja 2001. No kad je ta lista objavljena, izbio je skandal jer je otkriveno da su na njoj i razne osobe koje to nipošto nisu zaslužile, a najviše je kontroverzi izazvalo pomilovanje Richa. Kad je objavljeno da se i njegovo ime našlo na listi pomilovanih, reagirali su burno u newyorškom državnom tužilaštvu, rekavši da je riječ o sramotnom činu, jer se ne smije pomilovati kriminalac takva formata. Pomilovanju se usprotivio i Giuliani, ali i bivši predsjednik Jimmy Carter, koji ga je nazvao sramotnim.

Kad je objavljeno da je Clinton pomilovao Richa, u prvi trenutak nije se mogao naći logičan razlog zašto bi popularni predsjednik na kraju svog mandata to učinio. Rich nije ispaštao za svoja kažnjiva djela, niti je javnost zainteresirana za njegovo pomilovanje. No novinari su počeli pomno proučavati aktivnost Denise Rich, bivše supruge Marca Richa, koja je u SAD-u poznata kao autorica popularnih pjesama i organizatorica velikih zabava za prominentne goste, pa i političare. Ona je bila nepoznata ljepotica kad se udala za Richa, a preko njega je ušla u više newyorške krugove. Kad je on pobjegao iz SAD-a, Denise Rich je ostala. Navodno je tada njihov brak zapao u krizu pa su se razveli, ali su ostali u dobrim odnosima. Ona je sredinom 80-ih počela naveliko pisati pjesme za popularne pjevače, za što je dobila posebno poticaja kad je 1986. jedna od njenih prvih pjesama “Frankie” u izvedbi Sister Sledge došla na prvo mjesto američke top-liste. Poslije su njene pjesme pjevali Aretha Franklin, Mary J. Blige, Celine Dion, Marc Anthony, Patti LaBelle, Mandy Moore, Diana Ross, Donna Summer, Allure, Terry Dexter, Johnny Mathis, Oleta Adams, Phyllis Hyman, Chaka Khan, Martha Wash, Nana Mouskouri i Grover Washington jr.

Denise Rich je postala poznata kao skladateljica i organizatorica društvenih skupova. Njene zabave postale su važna društvena okupljališta, počela se isticati kao financijerka Demokratske stranke, kojoj je posljednjih godina dala mnogo novaca. Mnogi su se pitali čijih novaca, jer iako je Denise Rich dobro zarađivala od pisanja pjesama, njene donacije ipak su nadilazile uobičajene političke donacije ljudi njenog statusa. Budući da je ona i dalje bila u jako dobrim odnosima sa svojim bivšim suprugom, počelo se sumnjati da ona zapravo daruje njegov novac.

Nakon što je Rich pomilovan, novinari su počeli istraživati koliko je novaca Denise Rich dala Demokratskoj stranci i utvrdili da je riječ o 1,2 milijuna dolara. Potom su doznali da ona nije davala novac samo stranci, nego je davala političke donacije i Billu Clintonu, a ustanovljeno je i da je dala i donaciju – doduše, ne odviše veliku, samo desetak tisuća dolara – za senatorsku predizbornu kampanju Hillary Clinton. Potom je uslijedilo najveće otkriće.

U posljednje vrijeme uobičajilo se da američki predsjednici, kad jednom napuste Bijelu kuću, sami sebi izgrade sebi posvećenu knjižnicu, neku vrstu spomenika i muzeja u rodnom kraju, u koju pohrane razne dokumente, predmete i uspomene vezane uz svoje predsjedničko razdoblje. I Clinton je najavio izgradnju takve knjižnice u Little Rocku, glavnom gradu svoje rodne savezne države Arkansasa, pa je obznanio da je počeo skupljati donacije za tu knjižnicu. Sada su novine objavile tvrdnju da je i Denise Rich dala velik novac za izgradnju Clintonove knjižnice. Da bi izgradio tu knjižnicu, Clintonu treba oko 5 milijuna dolara, a novine tvrde da je Denise Rich dala tri velike donacije u fond za izgradnju Clintonove knjižnice, koje su zajedno iznosile 450.000 dolara. Novinski komentatori su zaključili da je ona dala novac Clintonu kako bi pomilovao njezina supruga.

Američka tv mreža CBS otkrila je da je posljednja donacija stigla samo nekoliko dana prije isteka Clintonova mandata te da se zna da joj je njen odvjetnik nakon te posljednje donacije savjetovao da ode Clintonu moliti da on pomiluje njenog bivšeg supruga. Ona je to pismeno i usmeno činila i prije, pa se u vezi s tim sastala i s Clintonom. Taj njen posljednji napor dao je rezultata i njen bivši suprug je pomilovan pa ga američko pravosuđe više ne može goniti za kažnjiv djela za koja ga je gonilo prije. No tužitelji ogorčeni Clintonovom odlukom najavili su podizanje nove optužnice protiv Richa zbog kažnjivih djela koja nisu bila obuhvaćena prijašnjim optužnicama, pa su tako spriječili Richa da se vrati u SAD. Zbog toga Marc Rich nije bio ni na pokopu svoje kćeri koja je umrla od raka. Danas živi vrlo povučeno, pogođen smrću kćeri i odnosom američke vlasti prema sebi, između švicarskog Baara i Marbelle, mondenog španjolskog ljetovališta, kojeg je polovica u njegovu vlasništvu. Stoga će njegov ulazak u Željezaru Sisak biti prvorazredna senzacija u poslovnom svijetu.