Objavljeno u Nacionalu br. 368, 2002-12-04

Autor: Robert Bajruši

Memoari prvog hrvatskog ministra obrane

'Tuđman je već 1989. planirao granicu na Drini'

Petar Kriste, prvi ministar obrane nakon izbora 1990., prošli je tjedan izdao knjigu sjećanja "Sjena nad slobodom" u kojoj detaljno opisuje susrete s Franjom Tušmanom, Gojkom Šuškom, Stipom Mesićem i drugim vodećim ljudima tadašnje vlasti

Petar Kriste, prvi ministar obranePetar Kriste, prvi ministar obraneOtkako je napustio politiku prvi ministar obrane nakon izbora 1990. Petar Kriste rijetko se pojavljivao u javnosti. Odlazak iz HDZ-a i pristupanje Mesićevu i Manolićevu HND-u značili su ujedno i njegovu političku marginalizaciju.

Tuđmanova teorija o BiH 'Na moje riječi da je granica na Drini nemoguća zbog postotka Hrvata u BiH, Tuđman mi je samo replicirao: I Muslimani su Hrvati'Prošle srijede Kriste je objavio knjigu “Sjena nad slobodom” u kojoj opisuje susrete s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, Josipom Manolićem, Stipom Mesićem i brojnim važnim hrvatskim političarima. Posebno je važna njegova ocjena Tuđmana, kojeg poznaje još od polovice 60-ih, kada su surađivali u okviru Matice hrvatske i “proljećara”. U knjizi u prepričani njihovi susreti u kojima je budući hrvatski poglavar najavio podjelu Bosne i Hercegovine, a jedno se vrijeme čak zanosio i granicom na rijeci Drini. Slično je i s Gojkom Šuškom, marginalnim emigrantom koji je za samo nekoliko godina postao Tuđmanova desna ruka. Iako to Kriste nigdje eksplicitno ne navodi, njih dvojica planirali su i pokušali provesti aneksiju dijelova susjedne države. U takvim okolnostima njegova knjiga je do sada jedno od najzanimljivijih svjedočanstava o ponašanju pripadnika HDZ-ove nomenklature.

NACIONAL: Rijetki su Tuđmanovi suradnici koji bi, poput vas, napisali da je Hrvatskoj nanio toliko štete da će generacije ispaštati? – Neću umanjivati Tuđmanov značaj u stvaranju samostalne države, ali on je počinio nekoliko velikih grešaka. To je prije svega oslanjanje na desne političke snage, čiji se program zasnivao na prošlosti, na što treba nadovezati i tajne dogovore sa Slobodanom Miloševićem. Sljedeća velika greška je rat s Muslimanima-Bošnjacima i pokušaj podjele Bosne i Hercegovine. Osim toga, dopustio je razvoj kriminala pa je u jednom trenutku Hrvatska izgledala poput zemlje kojom vlada mafiokracija. Ti grijesi i pogreške još dugo godina utjecat će na život hrvatskih građana i međunarodni status ove zemlje.

NACIONAL: U knjizi navodite da vam je Tuđman još prije 1. Sabora HDZ-a nedvosmisleno stavio do znanja da želi dijeliti Bosnu i Hercegovinu? – Nakon gušenja Hrvatskog proljeća počeo sam proučavati strukturu Bosne i Hercegovine i već negdje 1972. zaključio sam da zbog ispremiješanosti naroda nju nitko ne smije pokušati podijeliti. S takvim uvjerenjem, preko Jože Manolića i Milovana Šibla, susreo sam se u studenome 1989. u “Baraci” u Savskoj s Tuđmanom. Nešto ranije HDZ je uputio “Proglas hrvatskom narodu” u kojem me posebno zasmetao dio koji govori o Hrvatskoj u njenim povijesnim i prirodnim granicama. Odmah mi je bilo jasno da se radi o granici na Drini koja je postojala samo u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Pitao sam Tuđmana toga jutra: “Misliš li ti da bi istočna granica Hrvatske trebala biti na Drini”, na što je on kratko odgovorio – “Da”. Upozorio sam ga da je to nemoguće jer u BiH živi svega 17 do 18 posto Hrvata, ali on je odgovorio da su svi Muslimani Hrvati, što je dovoljan razlog da se cijela susjedna država pripoji Hrvatskoj. Moram reći da sam bio iznenađen jer sam dobro poznavao Tuđmana i njegovu pasioniranu privrženost ideji Banovine Hrvatske. Toga je jutra bio prilično bijesan i nikako se nismo mogli složiti oko ovog pitanja.

NACIONAL: U stvari, Gojko Šušak vas je uvjerio da je HDZ-ovo vrhovništvo odlučilo podijeliti Bosnu i Hercegovinu? – Točno, negdje u ožujku 1991. sreo sam na saborskim stepenicama Gojka Šuška. Bio je jako dobro raspoložen pa sam ga pitao što je tome razlog, na što mi je on odgovorio: “Dolazim od Staroga i upravo smo se dogovorili da u najmanju ruku Hercegovinu pripojimo Hrvatskoj”. Njegove riječi pokazale su mi da je najuži krug oko Tuđmana odustao od granica NDH i Drine i vratio se na koncepciju Banovine.

NACIONAL: Sa Šuškom ste dvije godine sjedili u Manolićevoj i Gregurićevoj vladi. Kako ste ga vi doživjeli? – Šušak spada među ljude koji nikada ne pokazuju svoje osjećaje. Ne možemo ga nazvati pričljivim, štoviše teško se sjetiti nekog njegova javnog istupa iz prvih nekoliko godina. Na sjednicama vlade progovorio je možda nekoliko rečenica. Ipak, mi smo poprilično često razgovarali i mislim da smo imali dosta dobre odnose. Do proljeća 1991. čak smo dijelili zajedničko nezadovoljstvo i bili bliski jer smo smatrali da se nedovoljno dobro pripremamo za predstojeći rat i agresiju. Uostalom, tada je i većina ministara mislila da se previše taktizira s pripremama za obranu. S druge strane, znao sam da je on čest Tuđmanov gost i sudionik sastanaka na kojima se formirala tzv. hrvatska državna politika. Šušak je očito želio da se Hercegovina nađe u sastavu Republike Hrvatske i kada je donesena takva odluka, potpuno smo se udaljili.

NACIONAL: Podsjećate na vaš susret na splitskom aerodromu u listopadu 1992., kada vam je jasno odgovorio što misli o vašoj inicijativi za suradnjom Hrvata i Bošnjaka? – Tih su me dana uznemirivale vijesti o zaoštravanju odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Uvijek sam smatrao da ova dva naroda trebaju usko surađivati pa sam iskoristio naš slučajni susret na aerodromu. Vraćao sam se iz Makarske, a Šušak je dolazio iz Hercegovine, gdje je bio na sjednici Glavnog odbora HDZ BiH. Znao sam da je u tijeku događaja pa sam ga pitao: “Gojko, može li se nešto napraviti da ove tenzije između Hrvata i Muslimana splasnu”, a on je, na sebi svojstven način, hladno odgovorio – “Kako da ne. Večeras iz Prozora kreće jedna naša jaka postrojba i neće biti zarobljenih”. Zgranuto sam ga gledao shvaćajući da mi Šušak netremice prenosi službenu odluku države o tome kakva će biti buduća hrvatska politika prema Muslimanima-Bošnjacima.

NACIONAL: Tom prilikom spominjete katoličkog svećenika iz Vladina Ureda za prognanike koji se pohvalio da ima ljude koji u izbjegličkim kampovima za Muslimane rade sabotaže. Je li riječ o Adalbertu Rebiću? – Moram vas ispraviti, nisam napisao da je katolički svećenik, nego bogobojazni dužnosnik. Ime neću spominjati zbog štovanja Crkve kao institucije iz koje potječe.

NACIONAL: Kako to da vas je sujetni Tuđman imenovao prvim ministrom obrane iako ste se suprotstavljali njegovim stavovima? – Tuđman i ja dugo smo se poznavali i kao dužnosnici Matice hrvatske jako dobro surađivali još od kraja 60-ih. Tih smo godina vrlo često zajedno nastupali na Matičinim skupovima posebno na jugu Hrvatske jer je Tuđman redovito posjećivao Dalmaciju. Kao kuriozitet navodim primjer iz prosinca 1971., nakon Karađorđeva, kada je u Metkoviću održan posljednji “proljećarski” narodni zbor u Hrvatskoj. Povod je bilo otkrivanje Radićeva spomenika. Domaćin skupa bio je tadašnji predsjednik općine Metkovića Luka Bebić, a glavni gosti na manifestaciji bili smo Tuđman i ja. Drugi razlog mog imenovanja bila je činjenica da su se, unatoč uvjerljivoj pobjedi HDZ-a 1990., mnogi kolebali trebaju li pristupiti novoj vlasti. Tuđman je imao potpuno povjerenje u samo nekoliko bliskih suradnika, Jožu Manolića, Stipu Mesića, Vladimira Šeksa i Dalibora Brozovića. Osim toga, nakon prvih izbora nije vjerovao da će doći do rata, tako da tada ministarstvo obrane za njega nije bilo važan resor.

NACIONAL: Koliko ste se puta mogli uvjeriti u to da Tuđman misli da Milošević i JNA neće napasti Hrvatsku? – Ne treba zaboraviti da je dio svoje karijere Tuđman proveo u JNA, gdje je imao mnogo prijatelja. Bio je dobar poznanik s Veljkom Kadijevićem i povjerovao mu je da Armija neće napasti Hrvatsku. Gotovo sam siguran da je ista uvjeravanja dobio od Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu, iako o tome nema materijalnih dokaza. Međutim, u središtu njihovih interesa bila je BiH, čijom su se podjelom trebali namiriti i Srbija i Hrvatska. Na drugoj strani, većina članova Vlade shvaćala je da se Srbija priprema za rat kako bi Jugoslaviju pretvorila u unitarnu državu, ili barem stvorila vlastitu državu u koju bi bila uključena sva područja na kojima žive Srbi. Predvodio nas je Martin Špegelj, ali Tuđman nas nije slušao. Odbacio je planove obrane, prigovore da nemamo vojno zapovjedništvo i pokušaje da se naoružamo, što govori o tome da je bio uvjeren da rata neće biti. Prvog dana napada na Sloveniju bio sam kod Tuđmana na konzultacijama oko budućeg ministra obrane, i nikada neću zaboraviti kako je na moju rečenicu da je počeo rat ljutito odgovorio da to nije nikakav rat, nego obična simulacija. Sjećam se i da sam početkom 1992. podsjetio premijera Gregurića na te Tuđmanove teze, a on mi se samo nasmiješio. I njemu je sve bilo jasno.

NACIONAL: Kako su reagirali HDZ-ovi članovi vlade kada su doznali za karađorđevski susret Tuđmana i Miloševića? – Prva reakcija bila je iznenađenost, a potom i osupnutost. Tuđman nas nikada o tome službeno nije obavijestio jer je smatrao da se on bavi visokom državnom politikom, a mi rješavanjem svakodnevnih problema. Povremeno smo ipak znali otvoriti ovakve teme i u raspravama bi se pokazalo ogorčenje aktualnom politikom. Ne mogu se sjetiti ni jednog ministra koji je pozdravio sastanak u Karađorđevu.

NACIONAL. Koji je bio najkritičniji ratni trenutak za Tuđmana? – Desilo se to nekoliko dana prije pada Vukovara: Tuđman i njegovi najbliži suradnici procijenili su da će Vukovarci krenuti na Zagreb i da bi moglo doći do većih nemira. Tuđman i Šušak jednostavno su nestali i nije ih bilo nekoliko dana. Sjećam se da smo održali sjednicu Vlade, a ni premijer Gregurić ni ministri nisu znali gdje su njih dvojica.

NACIONAL: Nedavno je na svjedočenju Miloševiću jedan bivši KOS-ovac ustvrdio da su se njihovi agenti uspjeli 1990. infiltrirati u sam vrh HDZ-a. I vi iznosite slične sumnje u nekim dijelovima knjige? – Bio sam uvjeren da je jugoslavenska agentura od samog početka bila prisutna u novoj hrvatskoj vlasti i to u samom vrhu. Bilo je poznato da su i KOS i UDBA ubacili svoje agente u većinu novoformiranih stranaka, kao što se radilo i u vrijeme Hrvatskog proljeća. Međutim, najviše me u prisutnost tih službi uvjerio podatak da se nerijetko inzistiralo na rješenjima s pozicija krajnjega hrvatskog nacionalizma. Uvjeren sam da je takvo djelovanje išlo samo u korist naših protivnika, pa prema tome i onih službi kojima je cilj bila kompromitacija ideje samostalne hrvatske države.

NACIONAL: Ali čak su i takvog Tuđmana u ljeto 1991. pokušali eliminirati Vladimir Šeks i njegovi istomišljenici? – Negdje u srpnju 1991. došlo je do unutrašnje pobune u HDZ-u. Teško je reći da je cilj bio Tuđmanovo svrgavanje, no na udaru se sasvim sigurno našla njegova politika. HDZ-ovi prvoborci nisu zauzeli mjesta u vlasti koja su željeli, i to je rezultiralo njihovom pobunom. Istodobno su trajali i početni napadi na Hrvatsku, što je dodatno pojačalo uvjerenje da vlast nije dovoljno angažirana u pripremama za obranu. U Dalmaciji i Slavoniji održane su regionalne sjednice HDZ-a na kojima je nezadovoljstvo kulminiralo. Govornik iz Dalmacije bio je Zvonimir Marković, kojeg dobro poznam i znam da nije imao pučističkih namjera. Slavonce je predvodio Vladimir Šeks. Tuđman je to shvatio kao zavjeru protiv sebe i zaprijetio da će čak i raspustiti Sabor. Umjesto toga, okupio je najuže vodstvo HDZ-a koje je nakon dvodnevne rasprave kao vođe urote navelo Šeksa, Markovića i Domljana.

NACIONAL: Kao ministar obrane susreli ste se s generalima Bobetkom, Špegeljom i Rukavinom koje ste pozvali da se priključe obrani. Kako su reagirali? – Kada sam preuzeo Republički sekretarijat za narodnu obranu, koji je kasnije postalo ministarstvo obrane, shvatio sam da se ne mogu pouzdati u svoje pomoćnike. Osim toga, nisam vojnik i nemam potrebna stručna znanja i iskustva. Kada sam dobio suglasnost od Tuđmana i Mesića, dan nakon početka balvan revolucije, Josip Boljkovac i ja posjetili smo trojicu umirovljenih generala. Štoviše namjeravali smo snimiti naš zajednički susret kako bi i hrvatska i srpska javnost shvatili da nismo prepušteni sami sebi, nego da se pripremamo za obranu. Najprije smo otišli kod Bobetka koji je načelno prihvatio suradnju, ali je tražio da razgovaramo i s drugima. Zatim smo Boljkovc, Bobetko i ja otišli kod generala Rukavine i tamo smo se dogovorili da nam se priključe. Špegelja tih dana nije bilo u Zagrebu, što je u neku ruku i dobro jer je odlučeno da ga se pridobije za mjesto ministra obrane. Zapravo sam sretan da ga nisam našao jer mu je Tuđman ponudio ministarsko mjesto, za što ja nisam znao pa se moglo dogoditi da mu nudim priključenje našim snagama, ne znajući da je on budući nasljednik. Ali Špegelj je vrhunski profesionalac i bilo mi je veoma drago kada sam čuo da će postati novi ministar obrane. Naposljetku ga je Tuđman smijenio kako bi odobrovoljio vojni vrh koji je Špegelja iskreno mrzio.

NACIONAL: Kasnije ste Bobetka optužili da stvarni cilj velike ofenzive kojom je rukovodio u ljeto 1992. nije bila deblokada Dubrovnika nego dioba BiH? – Otvaranje južnog bojišta s tolikim snagama pod Bobetkom očito je trebalo sudjelovati u osvajanju Hercegovine i središnje Bosne, a tek djelomice i Dubrovnika. Uostalom, prema Vance-Owenovom planu bilo je predviđeno i povlačenje JNA iz cijele Hrvatske, kao i dinamika njihova odlaska. Prema tim planovima, JNA se trebala početi povlačiti kada je Bobetko započeo ofenzivu. O tome svjedoči kronologija događaja. U prva tri dana ofenzive, JNA se povukla iz Mokošice, Slanog i cijele okolice grada i zaustavila u Dubokoj Ljutoj ispred Cavtata. Dalje se nisu povlačili jer još nisu bili okončani dogovori Tuđmana i Miloševića o Konavlima i Prevlaci, a vojska se odbila povući iz čitave Hrvatske. Zajedno s JNA, stao je i Bobetko i nije se pomaknuo sljedećih pet mjeseci sve dok Jugoslavenska armija nije odlučila otići. Da je Bobetko doista namjeravao osloboditi cijelu južnu Hrvatsku, mogao je to učiniti za tri dana, a ne čekati još nekoliko mjeseci. Priča kako je Bobetko oslobodio jug Hrvatske nije istinita, on je samo pratio njihovo povlačenje uz manje ili veće vojne aktivnosti.

NACIONAL: Bili ste dio tzv. vrhovništva. Jeste li imali informacije o likvidacijama civila, Pakračkoj poljani, Gospiću i drugim slučajevima kada je hrvatska strana kršila ratno pravo? – Ne, moram ponoviti da Vlada nacionalnog jedinstva nikad nije raspravljala o Gospiću, Pakračkoj poljani ili bilo kojoj akciji u kojoj su počinjeni ratni zločini. Da se nešto događa, doznavali smo samo privatno na temelju osobnih kontakata. Međutim, nisam znao da se radilo o takvim razmjerima kao što danas izlazi na vidjelo. Prema pojedinim stenogramima, čini mi se da su neki pripadnici Vladina vrha imali saznanja o tome, ali ja i ljudi s kojima sam surađivao nismo.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika