George Robertson i Stipe MesićDrugi stupanj proširenja NATO-a pokazao se “velikim praskom”, no ne i toliko velikim koliko su neki priželjkivali. Kako se uvelike i očekivalo, Hrvatska je ostavljena po strani. Zapravo nitko ni u Zagrebu ni u Bruxellesu nije računao s tim da će Hrvatska biti primljena u transatlantski sigurnosni klub u ovom trenutku. Unatoč tomu, za hrvatske političke vođe sada je došlo vrijeme dovedu zemlju na čelo treće runde proširenja. Zagreb mora govoriti i ponašati se kao budući član NATO-a.

NATO planira oformiti 'Snage za uzvrat' i trebat će mu iskusni ratnici: to može biti velika šansa HrvatskeHrvatska se kasno počela uključivati u NATO-ove procese i nije se kvalificirala kao vjerodostojan kandidat iz nekoliko razloga. Prvo, Tuđmanovo naslijeđe i dalje teško pritišće zemlju, posebno u pitanjima percepcije NATO-a i hrvatskih unutarnjih reformi. Sadašnja vlada suočila se s teškom bitkom da promijeni međunarodni imidž države i pokaže svoju nepokolebljivu predanost “europskim vrijednostima”.

Drugo, u međunarodnoj zajednici stalno su frustrirani zbog povijesti hrvatske suradnje sa Sudom za ratne zločine u Haagu. Kakve god bile vrijednosti optužbe protiv generala Janka Bobetka, na Zapadu je to potaknulo velike prigovore i ljutnju na Hrvatsku, a to se mora što prije riješiti u hrvatsku korist. Hrvatska se sasvim sigurno pokazala spremnijom na suradnju s Haagom nego Srbija i ne treba ju kažnjavati zbog ove kontroverzne optužbe.

Treće, političari u Washingtonu i drugdje pokazali su nezadovoljstvo ritmom i širinom restrukturiranja u Hrvatskoj, posebno u iskorjenjivanju ili neutraliziranju starih nacionalističkih i kriminalnih struktura. Vladi se, na polovici njezina mandata, priznaje znatan napredak, ali i nedovoljna stručnost i upornost. Političke i vojne reforme provedene do sada osigurale su status u Partnerstvu za mir, ali ne i pozivnicu u NATO.

I četvrto, nesumnjivo su neki donositelji odluka procijenili da bi primanje Hrvatske u NATO dodatno izoliralo Srbiju i potaknulo napetosti u Beogradu pri teškoj političkoj tranziciji. Nažalost, neki kratkovidni zapadni vođe voljeli bi da Hrvatska i Srbija budu primljene istodobno u NATO kao oblik “regionalne ravnoteže”.

Sljedeći koraci NATO-a

Dosad još nije bilo političke suglasnosti koja bi se ticala sljedećih rundi proširenja NATO-a. Ipak, može se očekivati da će se uobličiti tri opcije kako se debate budu razvijale. Prva je spoznaja da je proširenje u biti zaustavljeno, jer će primitak sedam novih članica s različitim identitetima, strateškim položajima i vojnim kapacitetima iziskivati i vrijeme i sredstva. Štoviše, NATO se nalazi usred vlastite modernizacije i obnove. Tako u narednom desetljeću neće moći probaviti ni daljnji rast.

Druga bi se opcija sastojala od još jednog kombiniranog primitka, koji bi ovaj put uključivao zemlje nastale iz bivše Jugoslavije plus Albaniju, drugim riječima ono što se često naziva “zapadnim Balkanom”. Ipak, po tom scenariju jači kandidati, kao što je Hrvatska, morat će čekati na slabije aspirante, uključujući Srbiju, da ih dostignu prije nego što članstvo bude odobreno njima samima. Takva opcija jednako obeshrabruje kao i prva za vodeće kandidate za članstvo u NATO-u.

Treća opcija najviše bi obećavala i Zagreb bi ju, kao i njegovi prijatelji, trebao poticati. Po tom scenariju, proširenje se više ne bi provodilo u fazama ili kroz regionalno grupiranje, nego prije svega prema individualnim nacionalnim zaslugama. Svaka zemlja bila bi ocjenjivana strogo prema svojim uspjesima u reformama, zalaganju za sigurnost i potencijalnim doprinosima razvitku misije NATO-a. Hrvatska bi se tako mogla brzo kvalificirati te bi joj mogla biti dodijeljena pozivnica prije nego svim ostalim aspirantima.

U svjetlu odlučivanja u NATO-u, hrvatske vlasti moraju odlučiti hoće li Zagreb pokušati predvoditi sljedeću skupinu za primitak ili će se u to upustiti sam. U ovoj jednadžbi, one moraju raditi na pretpostavci da će predanost regionalnoj stabilnosti i transnacionalnoj suradnji donijeti zemlji više zasluga nego ekskluzivistički i izolacionistički pristup koji zanemaruje svoje susjede na jugu. Paradoksalno je što će regionalizam ojačati individualizam.

Čini se da je sve ovo shvatio i predsjednik Stipe Mesić kad se sastao s predsjednicima Albanije i Makedonije na summitu NATO-a u Pragu. Trojica su vođa jasno stavili do znanja da namjeravaju zajedno raditi na unapređenju regionalne suradnje i integriranju u Europsku uniju i NATO. Albanski predsjednik Alfred Moisiu i makedonski predsjednik Boris Trajkovski skicirali su zajednički plan za promoviranje članstva u NATO-u, a Washington će njihove napore pažljivo pratiti i ohrabrivati.

Predsjednik Moisiu predložio je redovite sastanke u svakom od glavnih gradova, napominjući da “regionalna sigurnost, tržišne reforme, vojna reforma i borba protiv terorizma mogu biti bolje riješene tješnjom suradnjom”. Mesić je naglasio važnost europske dimenzije za regionalnu suradnju, posebno ako EU pomogne u organiziranju zajedničkih poslovnih pothvata i infrastrukturnih projekata.

Predsjednik Trajkovski naglasio je vojne i sigurnosne aspekte suradnje, rekavši kako “regija danas još uvijek nije sigurna, još uvijek nije prostor za pristojan život. Okruženi smo velikim arsenalom oružja i velikim brojem ljudi koji se bogate krijumčarenjem, korupcijom i ubijanjem”. On tvrdi da je transnacionalna suradnja najpametniji pristup rješavanju regionalnih problema. No kako se Hrvatska može uključiti u taj balkanski proces koji u nekim pitanjima ostaje daleko od vlastite stvarnosti i, štoviše, treba li se ona uopće više angažirati?

Hrvatska sigurnosna strategija

Za Tuđmanove vladavine ne bi bilo regionalne dileme. Strateško pitanje bilo bi predstavljeno krutim i simplicističkim terminima. Tuđman bi ustvrdio da Hrvatska nije “balkanska” država i stoga bi trebala imati malo ili nikakve veze s barbarima na jugu. Zapravo, HDZ-ova vlada vjerojatno bi tvrdila da je bolje da ostane izvan NATO-a nego da joj bude dodijeljen balkanski identitet.

No pitanje nije tako jednostavno nakon NATO-ove druge runde proširenja i sadašnje antiterorističke kampanje. Ako su Bugarska i Rumunjska, kojima je objema dana pozivnica za pridruženje NATO-u, strateški važnije Americi i njezinim saveznicima i od Hrvatske i od Srbije, kako Zagreb može promijeniti stavove da bi stekao vjerodostojnost i podršku kao partner i saveznik? On se ne može premjestiti na strateški važno Crno more, ali može djelovati kao pouzdan most, veza, podrška i suradnik između Jadrana i Dunava.

Kako bi dobila maksimum utjecaja i prednosti za vlastite nacionalne interese, Hrvatska bi trebala slijediti angažiranu politiku predvodnika. Tom se pristupu može učiti od litvanske strategije uspostavljanja Skupine Vilnius od prije gotovo četiri godine. Ta je inicijativa pomogla u ubrzavanju puta te države prema NATO-u i uvelike ojačala njenu vjerodostojnost u Washingtonu. Litva nije zauzela arogantan stav superiornosti nad bilo kojim od svojim suparnika u natjecanju za primitak u NATO, čak i kad je dobila veće pohvale od vojnih stručnjaka nego svi drugi natjecatelji za članstvo.

Kad je počeo vilniuski proces, većina političara smatrala je da Litva ima male šanse za ulazak u NATO. No umjesto da jednostavno agitira za vlastite interese i time si bitno suzi opcije, ambiciozna vlada u Vilniusu odlučila se na strategiju regionalnog uključivanja i uzajamne podrške s drugim aspirantima.

Zagreb se također može istaknuti u tom pogledu iskorištavajući prednosti koje su mu na raspolaganju, čak i u usporedbi s Litvom. Dapače, “zagrebački proces” mogao bi biti pokrenut početkom iduće godine ne samo radi članstva u NATO-u nego i radi sigurnosti u južnoj Europi.

Što se vojnog aspekta tiče, Hrvatska ima sposobne oružane snage koje su već pokazale svoju vrijednost u stvarnoj borbi. Dok je litvanska vojska stvarana postupno u mirnodopskim uvjetima, hrvatska je stvorena u krvavom ratu. Ona je dokazala svoju uvjerljivost kad je razbila srpske snage u “Krajini” i zapadnoj Bosni u ljeto 1995.

NATO i SAD trebat će ratnike, a ne samo govornike, i Hrvatska može čak ponuditi doprinos raznim inicijativama, uključujući planirane “NATO-ove snage za uzvraćanje”, koje bi se trebale sastojati od 20.000 vojnika koji se mogu brzo rasporediti. Sadašnje nečlanstvo ne bi trebalo diskvalificirati zemlju od toga da ponudi konkretnu pomoć i, štoviše, ambiciozan i dalekovidan pristup mogao bi Zagrebu osigurati poštovanje i visoke ocjene u Bijeloj kući.

Sudjelovanje u mirovnim operacijama izvan svoje regije područje je koje obećava. Hrvatska mora biti svjesna da nekoliko drugih aspiranata za članstvo u NATO-u već pridonosi američkoj kampanji protiv terorizma. Na primjer, postrojba albanskih komandosa poslana je u kolovozu u Afganistan, a Tirana je ponudila i pomoć u budućim američkim misijama. Albanija dugo vodi svoju vanjsku i sigurnosnu politiku kao da je već članica NATO-a.

Zagreb mora procijeniti svoje snage i zahtjeve. Na primjer, njegove specijalne postrojbe i operacije prikupljanja obavještajnih podataka moraju se razviti i potpuno staviti na raspolaganje budućim transatlantskim koalicijama. Usredotočenje na izvjesnu vojnu ili logističku specijalizaciju u misijama koje predvode Amerikanci moglo bi donijeti znatne političke prednosti. Hrvatska bi čak mogla svojim potencijalnim doprinosom preteći neke od sadašnjih članica NATO-a.

Slabije susjedstvo

Hrvatska također mora uzeti u obzir položaj ostalih država, osim Albanije i Makedonije, koje bi mogle doći u obzir za treći krug proširenja NATO-a. Srbija je sebi jako otežala život dostavljajući osjetljiv materijal, tehnologiju i stručnjake iračkoj vojnoj mašineriji. Čak su i šanse Beograda za Partnerstvo za mir umanjene zbog suradnje s međunarodnim terorizmom. Njegovi su promašaji dodatno pojačani neadekvatnom vojnom reformom i nedostatkom konzistentne i otvorene suradnje s Haaškim sudom za ratne zločine.

S obzirom na neugodan položaj i otpor Beograda napretku, može li Hrvatska pomoći Srbiji da se vrati na put prema NATO-u? Nekoliko gorućih pitanja mora biti riješeno prije nego Beograd bude mogao biti smatran uvjerljivim kandidatom. Savez s Crnom Gorom mora biti ozakonjen, čak ako se takav aranžman i čini privremenim. A moraju početi i razgovori o konačnom statusu Kosova, u kojima Srbija jednostavno mora zaboraviti na prošlost. Hrvatska realno ne može imati veliku ulogu ni u jednom od tih procesa, ali može pomoći u poticanju rješavanja. Ipak, što se tiče ekonomske i regionalne suradnje, Srbija i Hrvatska mogu djelovati kao partneri u rješavanju najvažnijih bilateralnih pitanja.

Bosna i Hercegovina također će ostati trn u hrvatskom oku. Sadašnja vlada u Zagrebu stalno je pridonosila stabilizaciji BiH, ali ta država i dalje je krhka i ovisna o međunarodnim institucijama. Malo je vjerojatno da će ona i postati posve neovisna u sljedećem desetljeću. No Zagreb zbog toga ne bi smio biti neodlučan ako već može ojačati bosanski integritet poticanjem razvoja civilnih i demokratskih struktura među hrvatskim stanovništvom.

Kriteriji NATO-a

Što se tiče unutarnjeg restrukturiranja, Hrvatska mora ispuniti brojne važne kriterije NATO-a i dokazati veći napredak u vojnoj reformi. Depolitizacija, civilna kontrola, moderniziranje i profesionalnost nisu dovršeni. Zagreb također mora strateški razmišljati o novim misijama NATO-a, posebno onima izvan Europe, na Bliskom istoku i u srednjoj Aziji te njima prilagoditi svoje snage, opremu i proračun.

Zagreb bi morao pobliže analizirati nove “Praške obveze o snagama”, čiji je cilj poboljšanje vojne spremnosti NATO-a i zatvaranje vojnog jaza između Europe i SAD-a. “Praške obveze o snagama” identificiraju ključna područja na kojima europski saveznici hitno moraju poboljšati svoje vojne kapacitete. To obuhvaća osnovna vojna pojačanja, od teretnih zrakoplova, preko zračnih tankera do vođenih raketa i zaštite od kemijskog i biološkog oružja. Ako Zagreb može marljivo raditi na bilo kojem od tih područja, njegova spremnost na zajedničku suradnju s novim NATO-om bit će znatno ojačana.

Ipak, osnovni kriterij za članstvo u NATO-u bit će na kraju politički. Ako nacionalistički ili nereformirani HDZ bude ponovno izabran 2004., samostalno ili unutar nove koalicije, šanse Zagreba za ulazak u NATO znatno će se smanjiti. Vrlo slično Slovačkoj u zadnjoj rundi, Washington će pažljivo promatrati hrvatsku politiku sljedeće dvije godine i neće ga zavarati uvjeravanja o demokratskim reformama ako dokazi budu pokazivali drukčije stanje stvari.

I, na kraju krajeva, članstvo u NATO-u povezano je i s članstvom u Europskoj uniji. Kako je naglasio predsjednik Mesić, članstvo u NATO-u učinilo bi sve zemlje u regiji sudionicama u jednom sigurnosnom sustavu i pomoglo razvoju vrijednosti i standarda koji bi povećali šanse za članstvo u EU. Hrvatska ne bi trebala očekivati da bude uključena u planirano proširenje Unije u sljedećoj godini. Ipak, ona mora ubrzati svoju interakciju s EU i težiti da ispuni njezine zahtjeve za integraciju (Aquis). Reforme koje je usmjerila EU također će osnažiti korake prema NATO-u.

Kako bi si osigurala položaj na samom vrhu za članstvo u NATO-u, Hrvatska također mora učinkovito lobirati u Americi i više surađivati s američkim Kongresom. Zagreb mora i učinkovitije agitirati za podršku među proamerički nastrojenim novim članicama u NATO-u kao što su Poljska, Litva i Rumunjska.

Nitko ne smije pretpostaviti da će pozivnica u NATO biti automatska na sljedećem summitu NATO-a, a Zagreb se ne smije opustiti dok se ne pridruži europskoj matici. Sve u svemu, budućnost je u rukama Hrvatske.