Radovan Ortynski, nekadašnji istražni sudac, i Dunja Pavliček-Patak, zastupnica optužniceAko Vrhovni sud potvrdi nedavno donesenu presudu protiv tzv. zločinačke organizacije, Radovan Ortynski, nekadašnji istražni sudac, i Dunja Pavliček-Patak, zastupnica optužnice, sami bi mogli postati predmet kaznenog progona. U tom slučaju bit će, naime, službeno prihvaćena ključna teza odvjetničkog tima koji je obranio optuženu skupinu: da je “proces desetljeća”, od istrage do završetka, rezultat svjesne manipulacije, “pakiranja” i montaže dokaznog materijala. A montiranje procesa, po uzoru na najmračnije staljinističko doba bivše Jugoslavije, teško je kažnjivo djelo drastične zloupotrebe represivnih instrumenata države koji su razvikanom paru tzv. protumafijaških junaka stajali na raspolaganju.

Radovanu Ortynskom i Dunji Pavliček-Patak već su poslane diskretne poruke upozorenja. U Jutarnjem listu objavljena je informacija da je Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, inicirao novu istragu o ubojstvu Zorana Dominija, građana koji je u studenom 1999. usmrćen proturaketnim projektilom “armbrust” namijenjenim “kralju poker automata” Vjeki Slišku. Iz toga se da razumjeti da šef državnoodvjetničke institucije već u ovom trenutku potpuno vjeruje u nevinost Nikice Jelavića kojeg su Radovan Ortynski i Dunja Pavliček-Patak proglasili ne samo Dominijevim ubojicom, nego i šefom jedine mafijaške organizacije u Hrvatskoj.

Druga poruka dostavljena je Nacionalovim novinarima. Na Nacionalov upit o mogućim posljedicama izgubljenog procesa, novca i vremena, Mladen Bajić odgovorio je diplomatski uvijeno, ali prilično jasno: pomno će se ispitati sve “primjedbe” na račun Radovana Ortynskog i Dunje Pavliček-Patak u upravo okončanom suđenju. U to preispitivanje njihovih istražno-tužiteljskih tehnika ući će i audiosnimke razgovora razvikane antimafijaške tužiteljice i pokojnog Veselina Marinova, agenta HIS-a i kriminalističke policije, koje pokazuju da se saga o Jelavićevoj mafiji konstruirala u dosluhu sa Sliškovim gangom.

Kao neslužbeni dodatak toj izjavi, Nacional doznaje da je Bajić u rujnu i listopadu ove godine od Dunje Pavliček-Patak nekoliko puta zahtijevao da svoju grandioznu optužnicu reducira samo na one dijelove koji se naslanjaju na zakonite dokaze i vjerodostojne svjedoke. Nije prihvatila sugestije svog šefa. Svjesna da bi jednim potezom srušila mit o antimafijaškom suđenju kojim je, u najmanju ruku, izašla iz anonimnosti pravosudnog aparatčika, uoči samog završetka suđenja Dunja Pavliček-Patak primijenila je manji kozmetički zahvat: iz svoje optužnice, pri samom kraju, izbacila je tri imena. Tako je Jelavićeva mafijaška organizacija, iz perspektive Dunje Pavliček-Patak, u svibnju 2000. imala 21 člana, da bi dvije i pol godine poslije bila smanjena na samo devet optuženika.

Po svemu sudeći, Radovan Ortynski i Dunja Pavliček-Patak razumjeli su primljene signale. U zadnjem pokušaju spašavanja svoga životnog djela koje je u improviziranoj remetinečkoj sudnici doživjelo fijasko, u već spomenutom Jutarnjem listu i na HTV-u Radovan Ščekić, predsjednik sudskog vijeća, prigodno je proglašen – korumpiranim. U jednoj varijanti, plasiranoj preko televizijske emisije Meridijan 16, Ščekić je sklopio tajni pakt s Antom Nobilom, Jelavićevim braniteljem, da se ključni optuženici oslobode, a neki drastično kazne. U drugoj varijanti, koja je puštena u optjecaj kao usmena predaja za političke kuloare u Saboru, Ščekićeva presuda debelo je plaćena novcem poduzetnika Hrvoja Petrača kojeg je Ortynski svojedobno označio kao mafijašku sivu eminenciju. Insinuacije su naišle na vrlo plodno tlo isključivo zbog jednog razloga: budući da su i mediji i političari pune tri godine slijepo i gotovo euforično podržavali promašeni pravosudni projekt tzv. antimafijaških heroja, vrlo je teško iznenada priznati da su i sebe i hrvatsku javnost zavaravali senzacionalnom fikcijom.

U konačnom rezultatu, “suđenje desetljeća” završilo je oslobađajućom presudom za Nikicu Jelavića, Zorana Pripuza i Ivicu Petrovića, ključnu trojku iz vrha navodne mafijaške piramide. Na dugogodišnje zatvorske kazne osuđeni su pripadnici narkolanca iz zagrebačkog kvarta Knežija, Rajko i Velibor Momčilović, Davor Zečević, Davorin Sobjeslavski i Tvrtko Tomičić. Drugim riječima, sudsko vijeće odbacilo je, prije svega, tvrdnju da su njihovi međusobni odnosi izgrađeni po uzoru na talijansku Cosa nostru, a zatim i da su, kao drugo, zajedničkim snagama planirali i počinili tri atentata na Vjeku Sliška, te egzekucije još triju zagrebačkih kriminalaca Ivana Šakote, Željka Šobota i Shpejtima Taqija. Time se montažna atrakcija “suđenja desetljeća”, kako je pompozno nazvano u novinama, svela na proces koji je, realno, mogao trajati šest mjeseci, bez ikakvih pogubnih učinaka na samo pravosuđe. Ovako pak branitelji su već najavili drastične odštetne zahtjeve za bezrazložno pritvaranje svojih klijenata pred televizijskim kamerama, podnesen je niz kaznenih prijava za grube zloupotrebe policijskih i državnoodvjetničkih ovlasti, za falsificiranje istražnih zapisnika, za ucjene i pritiske na optuženike da “drukaju” jedni druge, za lažna svjedočenja, za klevete po novinama i televizijskim emisijama. Jedan je od najzornijih dokaza da je Ortynski bio svjestan podmetanja i montiranja to što je dva puta, 26. i 30.ožujka 2001., posjetio Nikicu Jelavića u njegovoj remetinečkoj ćeliji i dao mu sljedeću ponudu: “Ja znam da ti nisi pucao na Vjeku Sliška, ali reci tko jest i ja ću od tebe odustati.”

Kazneni progon tzv. zločinačke organizacije nesumnjivo je iniciran zbog predizbornih prohtjeva HDZ-a. Kako je u remetinečkom suđenju svjedočio Žarko Peša, nekadašnji šef SIS-a, odluka o pokretanju kaznenog progona donesena je na sastanku Koordinacije obavještajne zajednice, kraće Koze, potkraj studenoga 1999. Prema Nacionalovim izvorima iz istog policijsko-obavještajnog kruga, procesom je trebalo postići nekoliko ciljeva. Prvo, pronaći krivca za smrt nevinog građanina Dominija kojim je kulminirala serija gangsterskih obračuna na zagrebačkim ulicama. Zatim: u istom suđenju riješiti što više ubojstava i tako uljepšati sliku policijske i pravosudne efikasnosti HDZ-ova režima. Konačno, istim potezom osloboditi Privrednu banku potraživanja Petračeva AGM-a od 32 milijuna DEM. Kako je vrijeme odmicalo, proces se, štoviše, pokazao izvrsnim sredstvom za difamaciju političkih neprijatelja HDZ-ove desnice isprepletene sa Sliškovim kriminalcima, uključujući Stipu Mesića, novog predsjednika države. Zato su svjedoci optužbe, mahom dokazani gangsteri, tijekom ljeta 2001. čak i Mesića proglasili zaštitnikom Jelavićeve mafijaške skupine.

Potkraj 1999. za kreaciju slučaja tzv. zločinačke organizacije izabran je SZUP, tadašnja tajna služba MUP-a, s mrežom svojih doušnika i provokatora u kriminalnom miljeu. Nacional je zasad identificirao najmanje trojicu SZUP-ovih doušnika koji su ujedno odigrali uloge javnih svjedoka optužbe: “reketaša” Radovana Buvača Bebu, narkodilera Gorana Jungića Jungasa i Sliškova šurjaka Miju Kovču.

Kriminalistička policija na čelu sa Željkom Sačićem našla se u teškoj situaciji. Kako su se tzv. obavještajne istrage domaćih tajnih službi vrlo često svodile na kolekciju glasina, Sačić je razne, nerijetko kontradiktorne i nepouzdane tračeve, morao uobličiti u racionalnu kriminalističku formu. Drugim riječima – natovariti materijalne dokaze tamo gdje im nema. Za ključne izvođače poslova imenovani su trojica inspektora – Zdravko Šeničnjak, Jadranko Belina, Željko Dolački. Sva trojica radili su na tzv. zločinačkoj organizaciji sa Sačićem u izravnom kontaktu, mimo svih službenih zapovjednih linija MUP-ove hijerarhije. Po istom kriteriju dokazane podobnosti za istražnog suca u tako važnom slučaju izbran je Radovan Ortynski, koji je u istom trenutku sudjelovao u vrlo ograničenom progonu Mladena Naletilića Tute, kreiranom, usmjeravanom i kontroliranom također u krugu domaćih špijunskih prvaka. Jedino je Dunja Pavliček-Patak u igru uključena pukim slučajem. Predmet joj je uručen početkom siječnja 2000. nakon jednog od njezinih mnogobrojnih bolovanja, nakon što je nekolicina iskusnijih i pametnijih zamjenika županijskog državnog odvjetnika uspješno eskivirala policijsko-špijunsku narudžbu. No riječ mafija očarala je tužiteljicu, kao i cijelu domaću javnost, duboko svjesnu kriminalnog okruženja, ali nespremnu da sagleda stvarne korijene i protagoniste organiziranog kriminala u Hrvatskoj.

I tako je sastavljena optužnica u kojoj su najmanje tri kriminalne skupine predstavljene javnosti kao jedinstvena mafijaška organizacija, prvo sa Zlatkom Bagarićem kao osnivačem i predvodnikom, a nakon njegove smrti pod vodstvom Nikice Jelavića. U istu je mafiju strpano društvo Bagarićevih hrvatsko-njemačkih kriminalaca, skupina narkodilera s Knežije, te Jelavić i Pripuz, nerazdvojni par krupnih zagrebačkih kamatara. Kako je u svojoj završnoj riječi ustvrdio Anto Nobilo, njihove socijalne veze povremene ”škvadre” iz “Down Towna” i “Stare Knežije” predstavljene su kao mafijaški odnos s međusobnom podjelom rada u zajedničkim zločinačkim kombinacijama. Konstrukcija je, reći će Nobilo, načinjena na temelju sve samih “svjedoka po čuvenju”. Radovan Buvač, kao jedan od primjera, izrekao je, po Nobilovu brojanju, 45 tvrdnji koje teško terete njegova klijenta. U trenutku Buvačeva nastupa pred sudskim vijećem 24 njegova izvora ili su već odavno bili mrtvi, pa se ne može provjeriti da li ih svjedok ispravno citira, ili je “zaboravio” njihova imena, pa se do njih ne može ni doći. Samo je pet Buvačevih izvora potvrdilo njegove navode, svi odreda pripadnici Sliškova ganga. Vrlo je slična statistička slika iskrenosti i upućenosti i svih ostalih svjedoka: ako se ne pozivaju na pokojnike, govore što su čuli jedni od drugih.

No velika većina svjedoka protiv tzv. zločinačke organizacije regrutirana je iz kriminalnog miljea, pa laži i “pakiranja” spadaju u razinu očekivanog ponašanja. Utoliko je skandal “suđenja desetljeća” sadržan u onim dijelovima montaže koji počivaju na podzemnim spletkama policijsko-pravosudnih dužnosnika: samog Ortynskog, same Dunje Pavliček-Patak i Željka Dolačkog. A riječ je ujedno o najtežim kažnjivim djelima koja se odnose na uspjele i neuspjele egzekucije.

Ivan Šakota ubijen je 27.lipnja 1997. u sitnim noćnim satima ispred kafića “Kvak” u Martićevoj ulici. Balistički vještaci PUZ-a uključeni su u istragu tek petnaest dana poslije pa su utvrdili vrlo malo činjenica, još manje putokaza prema potencijalnom ubojici: da je Šakota ubijen ili lovačkim karabinom ili vojnim snajperom, da je strijelac bio vrlo precizan i vješt jer je žrtva likvidirana pri vrlo slabom osvjetljenju i samo jednim, smrtonosnim metkom. Ubojstvo je, stoji u optužnici, dogovoreno u vrhu tzv. zločinačke organizacije, a njegov je izvršitelj Davor Zečević. Optužba je izvedena iz iskaza nekolicine Šakotinih prijatelja koji su tvrdili da se u kriminalnom miljeu priča kako se “dečki s Knežije” hvale da su “riješili” vođu maksimirskog ganga. Optužnica nije potkrijepljena ni jednim materijalnim dokazom. Kao motiv navodi se kockarsko potraživanje Šakotinih stričeva prema Zlatku Bagariću. U procesu u remetinečkoj sudnici ta kolektivna laž srušena je jednostavnim otkrićem da je navodno fatalni dug već davno uredno podmiren.

Shpejtim Taqi, pripadnik Šakotina ganga, likvidiran je 4. srpnja 1997. na uglu Zagorske i Selske, dok se svojim BMW-om zaustavio pred crvenim svjetlom semafora. Egzekutori su u njega ispalili rafal iz američke strojnice “igram”, prilično izvjesno vojnoga podrijetla, slijedeći žrtvu na “hondi” s neispravnim štop-svjetlima. Radovan Ortynski i Dunja Pavliček-Patak njegovo su ubojstvo pripisali Rajku Momčiloviću kao izvršitelju a Jelaviću kao nalogodavcu i naručitelju. Fragment optužnice izveden je iz priče pokajnika Zorana Miletića koji je tvrdio kako je jednu “hondu” transportirao i sakrio u Momčilovićevu garažu. U nedostatku jačih materijalnih tragova, istražni sudac i tužiteljica gradili su optužbu na sitnim česticama stakla, navodno, s rasprsnutog BMW-a koje su pronađene na Momčilovićevu motociklu. U pakiranju krivnje smetnuli su s uma elementarnu činjenicu: da postoji carinska deklaracija i račun iz kojih se lijepo vidi da je Mamčilović svoju “hondu” kupio cijeli mjesec nakon Taqijeve likvidacije, u kolovozu 1997. Ni čestice stakla, kako je potvrdilo vještačenje, nisu ništa posebno; mogu se naći na svakom motociklu i svakom automobilu koji je barem jednom prošao zagrebačkim ulicama.

Željko Šobot, predvodnik bande koja je stolovala u zagrebačkoj četvrti Špansko, ubijen je na Trešnjevci 11. ožujka 1999. oko 22 sata, u klasičnoj “navlakuši”, kako se to kaže u kriminalnom žargonu, u kojoj je, zakazavši mu sastanak, sudjelovao njegov znanac Manojlo Moro. Likvidiran je “erom” koji, po mnoštvu indicija, potječe iz arsenala Prvog gardijskog zdruga. Premda je vojna policija o toj činjenici izvijestila istražnog suca već 1999., Ortynski to izvješće nikad nije uvrstio u istražni spis.

Opet je optužen Davor Zečević, uz potporu i izjave istih desetak pripadnika Sliškova ganga. Kao čvrst materijalni dokaz ponuđen je par Zečevićevih rukavica što ih je, kako su tvrdili Ortynski i Dunja Pavliček-Patak, policijska ekipa za očevide pronašla na samom mjestu zločina. Na glavnoj raspravi u remetinečkoj sudnici utvrđeno je, međutim, nešto potpuno drugo: Zečevićeve rukavice podmetnuo je Željko Dolački koji će poslije lagati da je “krunski dokaz” zatečen nedaleko od Šobotova trupla. Nekoliko tjedana prije Zečević je iste rukavice posudio policijskom i SZUP-ovu doušniku Damiru Džebi.

Plašeći se rušenja te konstrukcije, Ortynski nikad nije saslušao Manojla Mora. Zbog straha da ne ugozi svoju krhku tezu o još jednom ubojstvu što ga je počinila tzv. Jelavićeva mafija, Dunja Pavliček-Patak istjerala je iz svog ureda radnika ZET-a koji je vlastitim očima gledao kako ubojica nestaje u haustoru zgrade u kojoj je živjela Morova djevojka. Tužiteljica je ignorirala upozorenja Veselina Marinova da je SZUP-ov doušnik Damir Džeba iste noći od njega tražio alibi, priznajući da je umješan u Šobotovu likvidaciju.

Ipak, u velikom obratu na glavnoj raspravi pokazalo se da se Dolački s istim Džebom sreo na Jarunu neposredno nakon Šobotova ubojstva, po čemu se nametnuo jedini mogući zaključak: da je stvarni egzekutor u paktu s policijskim inspektorom i Šobotovo ubojstvo uz pomoć podmetnute rukavice “spakirao” tzv. zločinačkoj organizaciji.

Kako se čini, najprljavija igra režirana je oko pogibije Zorana Dominija u studenom 1999. Zajedno s atentatom na Vjeku Sliška iz 1995., zločin je svaljen na Nikicu Jelavića, navodnog šefa navodne mafije. Optužba je, uz već klasične priče Sliškova okruženja, argumentirana nalazom Jelavićeva DNK na tablicama automobila iz kojeg je, očito, ispaljena protutenkovska granata. Automobil je bio spaljen, jedino su savršeno čisti bili Jelavićevi biološki tragovi, izmiješani s još nečijim, neidentificirana podrijetla.

Montaža je prokazana kroz saslušanje biogenetičara koji je obrađivao DNK. Otkriveno je, naime, da vještak ne zna je li Jelavić na tablici ostavio čestice sline ili epitela prstiju, da je tablica nekoliko sati kružila prostorijama PUZ-a prije prijenosa u laboratorij, da policijski inspektori nisu optuženiku uzeli tzv. parafinsku rukavicu. Tome nasuprot, pronađen je slip Jelavićeve Diners kartice koji pokazuje da je u vrijeme Dominijeva ubojstva, 27. studenog 1993., u 1.10 nakon ponoći, tobožnji mafijaški gazda na benzinskoj crpki u Jukićevoj ulici točio gorivo, a potom čavrljao sa susjedom koji se s psom šetao blizu njegove kuće na Cmroku.

Uz tako očito “pakiranje” sudsko vijeće Ratka Ščekića izreklo je presudu koja bi, logikom pravne države, Dunju Pavliček-Patak i Radovana Ortynskog mogla doista pretvoriti u predmet kaznenog progona.