Zora DirnbachZora Dirnbach (73), novinarka, dramaturginja, dugogodišnja urednica Dramskog programa na Televiziji Zagreb i književnica, kojoj je upravo u izdanju Profila objavljeno drugo izdanje “Dnevnika jednog čudovišta”, potresne i lucidne kronike o stradanjima židovske obitelji u Drugom svjetskom ratu, posljednjih 12 godina pokazala se konzekventnom kritičarkom vladajućeg režima. Javno je protestirala protiv kršenja ljudskih prava, upozoravala na primitivizam i isključivost Tuđmanova režima, a ovih je dana njezina polemika s don Živkom Kustićem o rušenju minareta na današnjem Trgu žrtava fašizma izazvala zanimanje javnosti. Time se uključila u javnu raspravu o novom zakonu o manjinama, redefiniranju odnosa prema povijesti i zaštiti ljudskih prava.

'Manjinama se u Hrvatskoj deklarativno priznaju sva prava, ali neke osnovne stvari na kojima bi insistiralo svako građansko društvo izazivaju veliki otpor' 'Zakoni o sankcioniranju ustaških simbola ne bi smjeli donositi samo zbog Židova, nego zbog zdravlja svih Hrvata' NACIONAL: Što vas je navelo na obračun s don Živkom Kustićem? – Ne mora netko biti kunsthistoričar, ne mora imati ni fakultet, nego samo malo zdravog razuma, pa da zna da je dogradnja minareta, što su ih Pavelić i ustaška vlast nakalemili na Meštrovićev paviljon – barbarstvo. Kustić, međutim, smatra ne samo da je ta intervencija sasvim u redu, nego je na temelju nje izveo i nedopustivu političku interpretaciju, naime, da su zločesti komunisti, oni koji su pobijedili u Drugom svjetskom ratu, “skinuli minarete da Muslimani i Hrvati ne bi živjeli kao dobri susjedi, što se i danas događa u Stocu”. Tom tvrdnjom Kustić je rehabilitirao Pavelićevu ideju prema kojoj su svi Muslimani Hrvati, zbog koje je, uostalom, i napravio te minarete kako bi mogao opravdati svoje aspiracije na Bosnu. A to zaista ne mogu odšutjeti.

NACIONAL: Kustić vam je potom uzvratio udarac i pokušao vas diskreditirati kao bivšu komunističku moćnicu. – Nevjerojatno je da mi je Kustić pripisao stvari koje sa mnom nemaju veze: da sam bila moćnica i cenzor. Ne bi bilo loše da sam bila moćna, ali mislim da sam među rijetkima koji su opstali na televiziji zahvaljujući samo poznavanju zanata. U vrijeme svog dolaska na televiziju već sam imala nekoliko čak i širom svijeta izvedenih radiodrama koje su bile uvrštene i u antologiju europskih radiodrama, nisam ulazila u partiju, ni u kakve klanove, jer je to bilo i ostalo nespojivo s mojom prirodom slobodnog strijelca. Jedina udruga kojoj sam članica jest PEN.

NACIONAL: Ipak ste pobjegli od Antuna Vrdoljaka kad je on 1991. postao direktor HTV-a a potom ste postali i, pretpostavljam, Račanov birač? – Ni za kog drugog osim za Račana nisam mogla glasati, a sada zaista ne znam za koga ću. Što se Vrdoljaka tiče, nisam htjela ni njega ni sebe dovoditi u neugodnu situaciju – da me mora od nečega spašavati i vraćati mi dugove, a prgava kakva jesam, sigurno bih brzo došla s njim u sukob. Uostalom, Vrdoljak je postao direktor televizije na krilima HDZ-a, kaste ljudi koji su se prvenstveno željeli dočepati bogatstva dok su drugi ginuli, pa se nisam mogla nadati da će ikome omogućiti da nešto dobro napravi. A najmanje Antun Vrdoljak, kojeg sam doživljavala kao “malog hahara” i prvenstveno velikog kozera. Konačno, za njegova mandata dosta je ljudi nestalo s popisa zaposlenih, a on ništa nije učinio da to spriječi.

NACIONAL: Kustić vam zamjera što kao Židovka podržavate iseljavanje kršćana iz Izraela.
Kustić pokušava napraviti klasičan dramski obrat i uvjeriti javnost da sada progonjeni postaju progonitelji, dakle da Židovi proganjaju kršćane u Izraelu. Da, mislim da onaj tko ima priliku napustiti rat i zemlju u kojoj padaju bombe bez smisla i razloga, a to ne čini, da taj nije normalan. Ne kažem da je strašna stvar umrijeti. Ali osobno bih to voljela obaviti na svoj način, a ne da me netko ubije zbog religioznog fanatizma. Ne govorim o režimima, nego o čitavom sustavu nesigurnosti: prije tridesetak godina bilo je nezamislivo da ljudi hodaju ulicom i strepe hoće li se sada srušiti jedan toranj, kao što se srušio u Americi. Zbog čega? Zbog toga što je falsifikat jedne vjere, Kurana, proglasio da zapravo cijeli svijet mora postati muslimanskim. Ako to nije ludilo, ne znam što jest.

Izrael napuštaju i katolici i muslimani i svi oni koji ne moraju biti u zemlji gdje ih na svakom koraku može netko ubiti, ali zlonamjerno je da se to pripisuje sistemskoj politici vlade. Na taj način Kustić pristaje na izjednačavanje krivnje; kao što se u Hrvatskoj uporno izjednačavaju Bleiburg i Jasenovac, tako sad Kustić izjednačava to što su kršćani 2000 godina proganjali Židove, pa im se Židovi sada osvećuju.

NACIONAL: Kako vidite ulogu Katoličke crkve u zaštiti i
promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj? – Kad čitam rigidne poruke nekih biskupa, nimalo ne zavidim nadbiskupu Josipu Bozaniću na njegovu poslu. Za mene je odavno svaka crkva, i katolička, i protestantska, i židovska, nešto sasvim drugo od religije, koju smatram privatnom i intimnom stvari. Mislim da je Katolička crkva najrigidnija u Europi. U Hrvatskoj je zastupljena najprizemnija i najprimitivnija interpretacija kršćanske vjere. Isus je propovijedao ljubav, a ovdje je jedan dio svećenstva tako bjelodano zadojen mržnjom i ne smeta mu da ljude dijeli na ove ili one. Mnogi svećenici u Hrvatskoj postali su propovjednici nacije, a ne ljubavi i vjere. Takve se ideje mogu nakalemiti samo u primitivnim sredinama, jer je danas svakom imalo obrazovanom čovjeku jasno da smo svi mi samo žalosna skupina jedne familije koja se zove ljudstvo.

Crkva je profanirala religiju, postalo je bitno da ljudi ližu oltare, a nitko se ne brine o tome da širi duh tolerancije. Vjera je pretvorena u hipokritsku konvenciju i, što je hipokrizija veća, to je opasnije živjeti. Vjerujem da sam kudikamo veći kršćanin od većine ljudi koji se mole u crkvi, pa se usuđujem izgovoriti i bogohulnu misao: ne vjerujem da je Isus bio sin božji, ali kad bi sad odozgo gledao što se događa , mislim da bi ga uhvatila jeza od toga što su katolici napravili od njega.

Danas se suočavamo s fenomenom masovnih bogomoljaca, koji osim čestih odlazaka u crkvu samo gledaju kako će, metaforički rečeno, nekog iza ugla klepnuti po glavi. To s religioznošću nema nikakve veze. Istina je da u rijetkim svećenicima, poput don Grubišića, vidim sasvim drukčiji duh, iskrenu religioznost i vjeru u mogućnosti čovjeka i njegovu duhovnost.

NACIONAL: Potječete iz miješanog braka, oca židova i majke katolkinje, ali ste bez obzira na rastavu roditelja u vašoj najmlađoj dobi ostali vjerni židovskim korijenima. – Nisam religiozno odgojena, pa je teško reći da sam ostala vjerna vjeri, nego sam se vratila korijenima po uzoru na svoju majku koja je, unatoč tome što se poslije rastave vratila svojoj katoličkoj vjeri, suočena nakon rata s gubicima mnogih prijatelja i stradanjem Židova, iz protesta i sebe i nas djecu vratila u Židovsku općinu.

NACIONAL: Kako ste se kao pripadnica nacionale manjine osjećali u Tuđmanovu režimu i je li se za vas išta promijenilo smjenom vlasti? – Osjećala sam se izolirano, ali mi ni danas nije ništa bolje. U Tuđmanovo doba vrijeđalo me je mnogo toga, ali nisam bila u strahu; znala sam da se povijest ipak ne može ponoviti, jer je svijet danas drukčiji. Iritiralo me je prekrajanje povijesti, koje je imalo za cilj osloboditi Hrvatsku krivnje za endehaovske progone, što je na koncu rezultiralo time da je između ustaša i Hrvata stavljen znak jednakosti. Nitko iz vladajuće garniture tada nije smogao hrabrosti reći kako su to bili ustaše koji su proganjali manjine. Mislim da je Račanova koalicijska vlast nastavila tu šutnju. Zbog svog vlastitog osjeća krivnje nije mnogo učinila da zaštiti prava manjina, a trebala je to učiniti, ne iz političkih, nego civilizacijskih razloga.

NACIONAL: Što je, po vama, vlast trebala napraviti da se slučaj Ele ne pretvori u skandal? – Slučaj djevojčice Ele je ispod svakog civilizacijskog nivoa. Da nisu sve medicinske ustanove ovog svijeta utvrdile kako nema opasnosti za druge sve dok nema kontakta s krvlju zaražene osobe, možda bih još razumjela poriv da se Ela izolira. Ali, ovako, meni je to izvan pameti. Nisam čak sigurna da je vlast mogla više napraviti, otpor se događao na lokalnoj razini, na kojoj je teško dekretom i sankcijama promijeniti mentalitet i prisiliti čovjeka da postane pametan. U svakom slučaju, teško je mnogo očekivati kad nam u Saboru sjede šoferi.

NACIONAL: Kakve je promjene doživjela židovska zajednica nakon smjene vlasti? – U odnosu prema židovskoj vjerskoj zajednici nema promjena; ni Tuđmanova ni Račanova vlast ne petlja se u rad židovske zajednice. Istina je da se Račanova vlast ne bavi falsificiranjem povijesti, kao što je Tuđman svjesno posegnuo za jednim falsifikatom, iskazom Srba koji su 1942. zahvaljujući pregovorima srpske i ustaške vlasti oslobođeni iz Jasenovca. Slavko Goldstein koji je to otkrio i opisao u svojoj knjizi kaže da to samo svjedoči kako na Balkanu ne znaju čak ni falsificirati, jer bi po onom drugom, lažnom datumu tobožnjeg iskaza Srbi bili još u Jasenovcu dok su davali taj iskaz! Ali to svejedno Tuđmanu nije smetalo da dokazuje kako su jedini pravi patnici u logoru zapravo bili Hrvati.

NACIONAL: Jesu li Židovi posljednjih godina živjeli bolje i slobodnije od drugih manjina? – Židovi su svakako bolje prošli od srpske manjine jer nisu bili na izravnom udaru kao Srbi, koji su se u vrijeme rata smatrali neprijateljima, bez obzira na to koliko su bili upleteni u miloševićevsku politiku. Nikad nećemo točno saznati koliko je Srba nepravedno stradala, a bili bi sigurno lojalni i normalni građani Hrvatske da nisu u huškačkom okruženju bili unaprijed osuđeni kao izdajnici.

Pokazujući svoju tobožnju zabrinutost zbog rušenja zagrebačke Židovske općine, Tuđman je dao prilog za obnovu kuće u Palmotićevoj. Danas, generalno gledano, ne vidim neke promjene u pristupu manjinama i stvaranju atmosfere za normalan i ravnopravan život građana svih nacionalnosti i pripadnosti. Ni koalicijska vlast nije učinila mnogo da manjine prestanu biti izolirani korpus. Deklarativno nam se priznaju sva prava, ali neke osnovne stvari na kojima bi inzistiralo svako građansko društvo izazivaju veliki otpor. Smatram da se zakoni o sankcioniranju ustaških simbola ne bi smjeli donositi samo zbog Židova, nego zbog zdravlja svih Hrvata. No većina Hrvata još uvijek ima mentalitet austro-ugarskih podanika. Nikako da se srode s civilizacijskim tekovinama koje pretpostavljaju da su građani ti kojima služe političke strukture, a ne obratno. Još im nije jasno da bi vlast trebala služiti građanima, a ne da smo mi sluge političara i da nam oni zauzvrat još peru mozak.

NACIONAL: Kustić vas je optužio da ste tražili od Antuna Vrdoljaka da deklerikalizira i dekroatizira “Prosjake i sinove”?

– S “Prosjacima i sinovima” bilo je baš obrnuto: već je bilo određeno vrijeme emitiranja, kad su me pozvali s “vrha” i rekli mi da to ne može ići, ali se, naravno, nisu osjećali dužnima da mi išta objašnjavaju. Pregledala sam cijelu seriju i nije mi uopće bilo jasno što je u njoj sporno. Zbog nje sam se svađala s Brankom Puharićem, tadašnjim direktorom televizije. Međutim, jedino što sam uspjela postići boreći se za emitiranje “Prosjaka i sinova” bila je interna projekcija za Račana. Sjedila sam i čekala da Račan odgleda “najmarkantnije epizode” i sam se uvjeri da u njima nema nacionalizma, no on je nakon projekcije ustao i pošao prema izlazu. Samo je promrsio da to ne može ići i nije želio komentirati.

Makar s Vrdoljakom nikad nisam bila bliska, kad je netko progonjen, uvijek osjećam potrebu da ga izvučem. Vrdoljaka sam poznavala samo kao dobrog glumca, režisera koji dobro radi s glumcima i kao velikog brbljavca i nisam mogla otrpjeti sve te tenkovske napade protiv njega.