Objavljeno u Nacionalu br. 369, 2002-12-11

Autor: Robert Bajruši

Vodeći američki ekspert za vojna pitanja

'Rat u Iraku bit će relativno jeftin i bez velikih žrtava'

E. N. Luttwak, jedan od najpoznatijih svjetskih stručnjaka koji se bave vojnim pitanjima, dugogodišnji ekspert washingtonskog Centra za strategijske i međunarodne studije čije su konzultantske usluge koristili i Pentagon i State Department, za Nacional komentira stanje u Iraku i američke pripreme za rat protiv Saddama Husseina.

Edward N. LuttwakEdward N. LuttwakEdward N. Luttwak spada među najpoznatije svjetske stručnjake koji se bave vojnim pitanjima. Dugogodišnji ekspert washingtonskog Centra za strategijske i međunarodne studije u Zagreb je doputovao na konferenciju o ratovima u bivšoj Jugoslaviji koju je organiziralo Hrvatsko sociološko društvo. Luttwak odlično poznaje planove američke administracije, posebno kada je riječ o svrgavanju režima Saddama Husseina, ujedno spada među analitičare koji zdušno podržavaju taj sukob. Njegove konzultantske usluge koristili su i Pentagon i State Department, a danas to radi Istraživačka grupa Vijeća za nacionalnu sigurnost.

'Živimo u vremenu post-herojskih ratova: nema više opće mobilizacije, financijski su podnošljivi a dobivaju ih vrhunski opremljeni komandosi i tzv. pametno oružje' 'Ako ste iz Ministarstva obrane za vas je ratna opcija normalno i najučinkovitije rješenje: da sutra Colina Powella imenujete ministrom obrane i on bi se u najkraćem roku preobrazio u zagovornika rata'U Zagrebu je izišao s tezom o postherojskom razdoblju ratovanja, odnosno o tome da velike države poput Amerike mogu bez većih problema oružjem rješavati konflikte. Za razliku od Drugoga svjetskog rata ili Vijetnama, sada ratove dobivaju vrhunski opremljeni komandosi i tzv. pametno oružje, pa ratovi izgledaju poput filmova – odvijaju se negdje daleko, a vlastite su žrtve rijetke i ne izazivaju masovne antiratne demonstracije. Novo poglavlje ovakvog načina ratovanja kroz nekoliko dana ili najviše tjedana mogao bi postati Irak.

NACIONAL: Nakon bombardiranja Srbije, čime je slomljena Miloševićeva vojna moć, i uništavanja talibanskog režima, američka vlada sprema se za rat protiv Saddama Husseina. Sprema li se u Iraku nova epizoda postherojskog ratovanja? – Sasvim sigurno, osim ako on do 8. prosinca ne preda pismeno priznanje s popisom svih zabranjenih oružja koja posjeduje, a koja su snimili američki špijunski sateliti. Jedino Saddamovo priznanje može zaustaviti rat, on treba kazati “imamo to i to skriveno na tim i tim mjestima”, te potom onamo dovesti UN-ove istražitelje koji će pregledati postrojenja. U Washingtonu danas postoje dvije skupine, ratna i proturatna, i o postupku iračkog diktatora 8. prosinca ovisi koja će od tih struja pobijediti. Bude li Hussein odbio predati potpun popis zabranjenog oružja kojim raspolaže, zagovornici rata u američkoj administraciji tog će dana kazati “sada je dosta, idemo u rat”.

NACIONAL: U ratnoj skupini su potpredsjednik Dick Chaney te ministar obrane i njegov zamjenik, Donald Rumsfeld i Paul Wolfowitz, a na suprotnoj ministar vanjskih poslova Colin Powell? – U neku ruku, ali razlike proizlaze iz položaja na kojima se nalaze, a ne drukčijih strateških polazišta. Ako ste iz ministarstva obrane, za vas je ratna opcija normalno i najučinkovitije rješenje, no kada ste predstavnik diplomacije, normalno je da se u prvom redu brinete što će o ratu reći prijateljske zemlje i ostatak svijeta. Iz pentagonske perspektive svoje prijatelje od Husseina najbolje možete zaštititi uništavajući njegovu vojsku, a iz State Departmenta se ipak više brinete o reakcijama koje svaki rat povlači za sobom. Međutim da sutra Colina Powella imenujete ministrom obrane, i on bi se u najkraćem roku preobrazio u zagovornika rata, isto kao što bi predstavnici vojske kao diplomati počeli zagovarati mirnu soluciju. Dakle, stvar je u položaju na kojem se ti dužnosnici nalaze, a ne nekakvim važnijim političkim razmimoilaženjima među njima.

NACIONAL: Spomenuli ste ultimatum Ujedinjenih naroda koji ističe 8. prosinca, kada Hussein mora predati popis svog oružja za masovno uništavanje. Međutim, UN-ovi eksperti predvođeni Hansom Blixom, koji su u Iraku, tvrde kako do sada nisu našli nijedan dokaz da takvo oružje stvarno postoji. – Irak je velika zemlja, a UN-ovi stručnjaci se ondje nalaze samo nekoliko dana i uspjeli su posjetiti tek nekoliko lokacija. To je kao da je vaša djevojka negdje u ovom hotelu s ljubavnikom, a ja pogledam samo predvorje i zaključim da je ne vidim, pa da je i nema. Postoji samo jedna lista Saddamovih postrojenja, a to je ona koju su snimili američki sateliti. On mora inspektore odvesti na upravo ta mjesta, a ne da ih vozi po svojoj velikoj zemlji. Čak i kada bismo se mogli pouzdati u njihov rad, za stvarni pregled države kakva je Irak trebali biste na tisuće inspektora, a to je nemoguća misija.

NACIONAL: Zar stvarno vjerujete da Hussein ima tajni nuklearni arsenal? – On možda posjeduje dio opreme potrebne za izradu nuklearnog oružja, ali sigurno nema atomsku bombu. Nije moguće tvrditi i da ima biološko oružje jer nema fotografija, što je logično, budući da tu vrstu arsenala možete izraditi u kuhinji. Hussein ima kemijsko oružje i rakete koje su mu nužne, jer je iračko ratno zrakoplovstvo uništeno. SAD ima čvrste dokaze da Iračani skrivaju svoje rakete i kemijsko oružje, i ako ovi to ne predaju, bit će rata.

NACIONAL: Zašto Bushova administracija toliko ustrajava na Husseinovu uništenju, kada je pouzdano dokazano da nije povezan sa zločinima počinjenim 11. rujna 2001., a, objektivno govoreći, nije ni jedini svjetski diktator? – Saddam nema veze s napadima na tornjeve WTC-a u New Yorku jer to su napravili militantni islamisti. Irak nije na njihovoj strani, štoviše, da Saddam Hussein nije to što jest, on bi kao vođa multinacionalne i multikonfesionalne države bio najbolji saveznik Amerike u ratu protiv fundamentalista. Ovdje je riječ o diktatorskom režimu Saddama Husseina koji, za razliku od preostalih diktatora, ima visoku sposobnost izvoza agresije u druge države. On je odgovoran za osmogodišnji rat s Iranom, invaziju Kuvajta, a poslije je izdržao goleme sankcije i pritiske, samo da ne bi dopustio inspekciju svojih tajnih postrojenja. Radije je pristao da izgubi stotinjak milijardi dolara zbog naftnog embarga nego da preda kemijsko oružje koje posjeduje, što pokazuje kakvi su mu planovi.

NACIONAL: Ne krije li se iza Husseinova svrgavanja želja Zapada da zavlada iračkim naftnim resursima? – Kada se Amerika pripremala za rat u Afganistanu, slušao sam ljude za koje sam mislio da su odrasli, jer su neki od njih i sveučilišni profesori, kako tvrde da to nije rat protiv Al Qaede nego za osvajanje nalazišta urana. Stvar je u tome da u Afganistanu nema nikakvog urana. No problem je ljudi koji se nalaze daleko od centara u kojima se donose odluke da misle kako je vlast uvijek pametna i racionalna. Ja tvrdim da rat u Iraku nema nikakve veze s naftom jer će se iračka nafta uvijek prodavati na komercijalnoj osnovi, neovisno o tome tko će biti tamošnji predsjednik.

NACIONAL: Budući da živimo u vremenu “post-heroic” ratova, kako se u današnje vrijeme može ostvariti ratna pobjeda? – Današnji ratovi više ne uključuju općenarodnu mobilizaciju, ne traže prevelik ljudski angažman i financijski su podnošljivi. Najpesimističnije projekcije govore da bi rat s Irakom mogao stajati 200 milijardi dolara, što je dosta, ali ne i previše ako uzmete u obzir da godišnji proračun Pentagona iznosi 300 milijardi dolara. Drugim riječima, jedan užasno važan rat stoji samo dvije trećine proračuna ministarstva obrane, koji je doista malen i iznosi samo 3,2 posto američkog bruto-nacionalnog proizvoda. Za usporedbu, više novca se godišnje u Americi potroši na hranu za životinje nego na svrgavanje Saddama Husseina.

NACIONAL: Nije li i američka samouvjerenost pridonijela stvaranju općeg neraspoloženja koje u svijetu vlada u odnosu na SAD? – Američka ratna pobjeda u Afganistanu dokazala je kompetentnost SAD-a. Dovoljno je sjetiti se mnogih upozorenja protiv tamošnje intervencije i teza kako je riječ o golemoj i teško pristupačnoj zemlji u kojoj žive fanatični ratnici, plašili su nas da će rat trajati pet godina i izazvati velike žrtve ili podsjećali na ruski poraz i slično. A onda je cijeli svijet mogao vidjeti kako je tu silnu državu pokorilo 2850 američkih specijalaca koji su se povezali s mjesnim Uzbecima i Tadžicima. Uz pomoć strateških bombardera, za dva tjedna talibanski je režim kolabirao i tada je postalo jasno da Amerika nije samo snažna nego i pametna. Afganistanski rat nije bio velik jer se na suprotnoj strani nalazio relativno slab protivnik, ali on je prekretnica u međunarodnoj percepciji. Sjedinjene Države su i u prošlosti imale gomilu oružja, no vladao je kliše da su Amerikanci jaki, ali ne pretjerano bistri. Onda je došao rat koji nije vođen na američki način jer ste umjesto gomile topova i vojnika imali niz manjih komandoskih operacija koje su razarale protivnike, ali i aroganciju među nekim saveznicima. Zamislite kako se osjeća zapovjednik francuskih zračnih snaga koji je sada napokon svjestan da samo jedna američka ratna eskadrila može uništiti cjelokupno zrakoplovstvo kojim zapovijeda. To je kao da živite u selu u kojem svi imaju pet svinja, a jedan seljak ima pedeset, i uz to je još ljepši i pametniji od drugih. Budite sigurni da će među ostalim seljacima biti vrlo nepopularan. Ljudi mogu podnijeti da ste jaki, ali jake i pritom pametne nitko ne voli.

NACIONAL: Ne bojite li se sve većeg uvjerenja među muslimanima kako je cilj američke politike pacifikacija islamskih država? – U islamskom svijetu postoje različiti pokreti koji se međusobno potpuno razlikuju. Uostalom islamisti su najveća zla napravili upravo muslimanima, uzmite Alžir gdje su fanatici do sada ubili oko 100.000 ljudi. Karakter modernih islamističkih pokreta u biti se ne razlikuje od nacističkog. Kao što su nacisti kao bazu svog djelovanja koristili folklor starih nordijskih mitova, tako islamisti korijene za svoje djelovanje pronalaze u islamskom fundamentalizmu. U oba slučaja riječ je o perverznom načinu razmišljanja.

NACIONAL: Zašto Clinton nije pokrenuo tako velike ratne operacije jer imao je puno veću međunarodnu podršku od Busha? – Bill Clinton je izabran za američkog predsjednika jer je obećao da će riješiti glavna domaća pitanja. To obećanje je održao, no u vanjskoj politici nije bio tako odlučan i reagirao je tek kada bi ga događaji prisilili da nešto napravi. Uzmite primjer američke intervencije u bivšoj Jugoslaviji koja je došla prekasno i obavljena je tek djelomično. Da je umjesto Clintona u to vrijeme predsjednik SAD-a bio Bush, Srbi ne bi mogli raditi zločin za zločinom, i jamčim vam da se Srebrenica i pokolj tamošnjih muslimana ne bi dogodili. Kada bi on vidio da Srbi prodiru u zaštićenu enklavu, poslao bi neku zgodnu suradnicu k Slobodanu Miloševiću i ona bi mu prenijela poruku američkog predsjednika koja bi otprilike glasila: “Ili ćete trenutačno zaustaviti i povući svoju vojsku ili ćemo vam slomiti i ruke i noge.” Potom bi uslijedila vrlo kratka i precizna akcija protiv srpskih postrojbi. Za razliku od Busha, Clinton je čekao tri godine, očekujući da se birokrati EU dogovore s Miloševićem. Zar je vjerovao da su francuski vojnici sposobni zaštititi bilo koga ili da UN-ovi mirotvorci iz Egipta dolaze u bivšu Jugoslaviju iz bilo kojeg razloga osim šverca?

NACIONAL: Kako to da onda Busha javnost doživljava kao ne baš pametnog političara? – On i nije pretjerano pametan, ali pametni ljudi ne vode uvijek pametnu politiku. Clintonova administracija bavila se američkim temama, a George W. Bush je izabran kako bi na međunarodnoj razini dokazao da je SAD snažna i pametna supersila. To je i napravio.

NACIONAL: Postoji li onda opasnost da Amerika izgubi neki budući rat? – Naravno da postoji. Ratovi su nepredvidljivi i nešto što na početku izgleda poput laganog posla zna se pretvoriti u golemi problem s puno žrtava. Ja sam profesionalac koji se ne voli baviti strateškim temama, više me zanima kako na operacionalnoj razini pobijediti u ratu. Što se tiče strategije, neka neki povjesničar za 120 godina procijeni je li budući rat u Iraku bio strateški pogodak ili pogreška. Sada je napravljena velika stvar jer se Turska složila da će surađivati i omogućiti upotrebu Incirlika i drugih baza koje se nalaze na njezinu teritoriju. Zauzvrat Amerika je dala garancije da nakon Husseinova svrgavanja neće ni na koji način poduprijeti stvaranje nezavisnog Kurdistana.

NACIONAL: Kako to da unatoč golemom vojno-obavještajnom kompleksu SAD nije bio u stanju spriječiti napade 11. rujna, a očito teroristi i dalje imaju prednost od Balija do Kenije? – Prije svega ne postoji jedinstvena islamistička teroristička organizacija. Neki među njima sigurno pripadaju Al Qaedi, neke su organizirali Saudijci, dio ih nastupa sasvim samostalno, a postoje i profesionalci koji nemaju veze s religijskim fanaticima. Nedavni teroristički napad u Keniji mogao bi biti djelo profesionalaca iz Angole, koji su to napravili isključivo zbog novca, a ne nekakvih političkih razloga. Terorizam postoji oduvijek, još od dalmatinskih gusara koji su pljačkali Mlečane pa do današnjeg doba. Događaji od 11. rujna izdvajaju se po tome što su se dogodili u važnom gradu gdje je nastradalo puno ljudi, ali teroristi na globalnoj razini nisu pretjerano važni. Oni rijetko ubiju više od 20 ljudi, što je ružno, ali tako se ne postižu veći politički ciljevi.

NACIONAL: Nisu li teroristi postigli barem to da u posljednjih godinu dana zbog straha od novih napada sve više jača nadzor nad građanima, od špijunaže svih oblika komunikacije do redukcija dijela građanskih sloboda? – Jednim dijelom doista je došlo do nešto veće represije, ali policijsku kontrolu treba doživljavati kao funkcionalnu diskriminaciju. Ako smo fokusirani na islamističke prijetnje, to ne znači da ćemo nadzirati sve druge. Osobno volim diskriminaciju jer ona podrazumijeva nadzor nad malim grupama sumnjivaca, a zauzvrat osigurava slobodu za većinu.

OKVIRICIJENA RATA U IRAKU
‘Rat u Iraku koštat će najviše 200 milijardi dolara: više novca se godišnje u Americi potroši na hranu za životinje nego što će koštati svrgavanje Sadama Huseina’

SADDAM HUSSEIN KAO AMERIČKI SAVEZNIK
Irak nije na strani militantnih islamista: štoviše, da Sadam Husein nije to što jest, on bi kao vođa multinacionalne i multikonfeionalne države bio najbolji saveznik Amerike u ratu protiv fundamentalista

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika