Slaven LeticaNa zahtjev Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu prije dva tjedna pokrenuta je policijska istraga protiv Slavena Letice, profesora na Medicinskom fakultetu i donedavnog predsjednika Hrvatskog teniskog saveza. Nadležne institucije detektirale su niz što krupnijih, što sitnijih financijskih malverzacija u Hrvatskom teniskom savezu kojim je Letica predsjedavao do posljednje skupštine, održane prošle subote, 7.prosinca, u dvorani Panorama zagrebačkog hotela Opera.

Kako je poznato iz dnevnih novina, nakon što je 23. listopada 2002. dao pismenu ostavku na tu dužnost, na skupštini je Letica i službeno razriješen dužnosti, pritiješnjen ne samo policijskom istragom nego i javnim prozivkama skupštinara. Povod za istragu protiv Letice prilično je razložna sumnja da je Hrvatski teniski savez oštećen za 5,4 milijuna kn jer je Letičinom samovoljnom odlukom na njega svaljeno dugovanje privatne tvrtke Aplan Tours.

Kako se procjenjuje u krugovima vladajuće koalicije, Letičin komplot s Alplanom nije slučajan. Vlasnik te tvrtke je Aladar Metzinger, vijećnik u Skupštini grada Zagreba s liste HIP-a, političke organizacije koju predvodi Miroslav Tuđman, Letičin politički ljubimac u posljednje dvije godine.

Aranžman je skrojen na sljedeći način: Jurica Pavelić, bivši direktor Zagrebačkog velesajma, u listopadu 1996. Metzingerovu poduzeću iznajmio je prostor 6. i 36. paviljona za gradnju desetak teniskih terena, igrališta za squash, teretanu i ugostiteljske lokale. Prema potpisanom ugovoru, najamnina je za prvu godinu iznosila 90.000 DEM, a za svaku slijedeću 218.571 DEM. Metzinger je obveze uredno ispunjavao samo prve dvije godine, jer na računu Alplan Toursa navodno nije bilo dovoljno novca. Iako je 12. studenoga 1998. dobio kredit Hrvatske poštanske banke od 2,1 milijun DEM, Metzinger ni kunu od tog novca nije utrošio na podmirenje duga prema Zagrebačkom velesajmu. Štoviše, Metzingerovo poduzeće ostalo je još dužno i Hrvatskoj poštanskoj banci.

Ipak, HIP-ov vijećnik na bizaran je način oslobođen svih svojih financijskih obveza. Letičinim potpisom na dokumentu “Ugovor o pristupanju dugu”, datiranom 10.kolovoza 2001., Hrvatski teniski savez na sebe je preuzeo povrat Metzingerova duga prema Zagrebačkom velesajmu. Štoviše, spomenutim ugovorom HTS se obvezao da će vjerovniku dug isplatiti u 180 godišnjih rata i kamatu od devet posto, pa je prvotni iznos od 2,7 kn narastao na 5,4 milijuna kn. U siječnju 2002., sličnim aranžmanom, Hrvoje Vojković, član HSLS-a i predsjednik Fonda za privatizaciju, obvezao se da će iz državnog proračuna podmiriti Metzingerova kreditna dugovanja Hrvatskoj poštanskoj banci.

Ukratko, policijske istražitelje ne zanima samo na što je HIP-ov vijećnik potrošio kredit Hrvatske poštanske banke, nego ispituju i koji je interes motivirao Leticu i Vojkovića da Metzingera oslobode financijskog tereta i prevale ga na institucije kojima su predsjedavali.

Policija pretpostavlja, doznaje Nacional, da je Vojkovićeva i Letičina akcija bila koordinirana. O utemeljenosti takve teze svjedoči zanimljiv put teniske opreme, mreža i teniskih podloga koje su 1996. bile registrirane kao jedina imovina Aplan Toursa. Istu tu opremu Metzinger je ustupio Hrvatskoj poštanskoj banci kao kreditni zalog. Banka je opremu prenijela na Hrvatski fond za privatizaciju kao novog kreditnog dužnika. A Vojković je iste stvari proslijedio Letinčinu Hrvatskom teniskom savezu.

Zasad su u tijeku predistražne radnje, pomna revizija poslovanja HTS-a, pregled ugovora i rekonstrukcija tokova novca. Nakon razgovora s nizom službenika HTS-a, na informativni razgovor pozvan je i sam Letica. Vojkovićevo saslušanje tek se očekuje.

No uz krupne financijske grijehe policija se uzgred bavi i sitnijim prijestupima u doba Letičina predsjedničkog mandata u HTS-u. Ispituju se, među ostalim, poslovni odnosi s tvrtkom Luena, sa sjedištem u Gundulićevoj 16 u Zagrebu, čiji je osnivač i direktor Gojko Škrbić. Riječ je o najbližem suradniku donedavnog predsjednika, s kojim je kontrolirao sve financijske aranžmane i poslovne rezultate. Škrbićeva tvrtka organizirala je nekoliko natjecanja hrvatske teniske reprezentacije, uključujući ovogodišnji zagrebački Davis Cup Hrvatske i Njemačke. Za taj posao Škrbićeva tvrtka navodno je nagrađena s 4000 eura, ali i pravom na 20 posto prihoda od prikupljenih reklama. Premda policija u ovom trenutku i nadalje traga za dokumentacijom, ozbiljno se sumnja da o evidenciji većine prihoda od tog susreta ne postoje materijalni tragovi. Tvrtka Luena nije izradila ni projekciju troškovnika uoči tog susreta koji su se trebali dostaviti na odobrenje Upravnom odboru Hrvatskog teniskog saveza, a zasad nije pronađeno ni je li uopće bio raspisan javni natječaj na temelju kojeg je Škrbićeva tvrtka angažirana za taj posao.

Istražuje se, nadalje, je li magazin Tenis, luksuzni HTS-ov dvomjesečnik, tiskan i distribuiran u skladu s dobrim poslovnim običajima. U Hrvatskom teniskom savezu postoji ugovor po kojem taj dvomjesečnik izrađuje tvrtka SIP Krune Košutića sa sjedištem u Prisavlju 2 u Zagrebu. Hrvatski teniski savez obvezao se po svakom broju SIP-u platiti 40 tisuća kuna, godišnje 240 tisuća kuna, dobivajući zauzvrat 2500 primjeraka za svakog registriranog člana HTS-a.

U ovom trenutku nitko u Savezu ne zna koliko je primjeraka prodano i kako se trošio novac zarađen prodajom. Nije također moguće pronaći evidenciju o prihodima od reklama u Tenisu. Navodno, ne postoje nikakvi ugovori na temelju kojih su se u dvomjesečniku oglašavale neke vrlo ugledne i bogate tvrtke, poput, primjerice, Varteksa ili tvrtke Fila.

Kruno Košutić, direktor tvrtke SIP, naravno, izjavljuje za Nacional da je posao oko izdavanja magazina Tenis potpuno u skladu sa zakonom: “Ja sam izabran kao najpovoljniji od šest kandidata na javnom natječaju za izdavanje te revije. Natječaj je raspisan još prije vremena Slavena Letice. Hrvatski teniski savez trenutačno je dužan mojoj tvrtki određenu svotu novca, na temelju ugovora. Prema postojećem ugovoru svi glavni sponzori Saveza imaju pravo na besplatnu reklamu, pa od toga i nema nikakvih prihoda. Jednako tako, ukupni prihodi od prodaje također su vrlo mali, pa ih je bespotrebno i spominjati. Uglavnom, ja svoj posao radim potpuno u skladu sa zakonom i to ću sa zadovoljstvom prezentirati bilo kakvim istražiteljima ako oni smatraju značajnim. Suprotno nekim mišljenjima, ovaj posao ne donosi mi veliku zaradu”, kaže Košutić.

Policija naposljetku ispituje kako je moguće da je Hrvatski teniski savez u Letičinoj eri potrošio između milijun i 1,5 milijuna kuna za intelektualne usluge. Policija istražuje tko je sve intelektualne usluge naplaćivao od HTS-a i kakve su to intelektualne usluge HTS-u uopće trebale.

Kad se pročulo da se protiv njega vodi istraga, Letica je preko zagrebačke Stojedinice ustvrdio da je policijsko njuškanje po njegovim ugovorima s Metzingerom rezultat urote koju predvodi ministar Radimir Čačić, najavljen kao jedini kandidat za vrhovnu funkciju u HTS-u. Kako je osobno lobirao za neke druge kandidate – Antuna Plenkovića, organizatora bolskog WTA turnira, ili nogometaša Zvonimira Bobana – Letica je Čačića faktički optužio da se služi policijskom prisilom za vlastitu promociju na predsjedničko mjesto. Radijski napadi u kojima je ministar nazvan pljačkašem i varalicom možda bi se i mogli opravdati Letičinom strašću u predizbornoj kampanji u Hrvatskom teniskom savezu, da se u provali gnjeva i, vjerojatno, straha od policijske istrage, nije obrušio na cijeli Čačićev HNS koji s tenisom nema baš nikakve veze. Nazvavši HNS strankom opasnih namjera, najbeskrupuloznijom u državi, Letica je otkrio da je najjači motor njegova ponašanja politički motiv i da se služi retorikom HIP-a, iste organizacije kojoj pripada vlasnik Alplana kojeg je osobno oslobodio dugova.

Doduše, dan poslije Čačiću se ispričao u telefonskom razgovoru, dosljedan svojoj maksimi da nikada ne treba zauvijek zatvoriti vrata bilo kojoj političkoj opciji. Jer riječ je o čovjeku koji je 1990. postao savjetnik predsjednika Tuđmana, a nakon njihove svađe i razlaza, u Hrvatskoj s trećinom okupiranog teritorija, javno je izjavio da bi na isti način mogao služiti i Slobodanu Miloševiću, ako bi ga za to dobro honorirao.

Letica je desetljećima u hrvatskom javnom životu. Doktor znanosti, s priličnim brojem objavljenih knjiga najrazličitijih tema, u doba komunističke Jugoslavije postao je poznat kao javni kritičar partijskog totalitarizma, urednik časopisa Pitanja i kolumnist u tjedniku Start. Uvažavanje intelektualne javnosti doživio je u izravnom okršaju sa Stipom Oreškovićem, jednim od tada mladih sljedbenika Stipe Šuvara, rigidnog partijskog ideologa koji je za svog pulena, sociologa, ishodio ugodnu sinekuru na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Unatoč tihom rogoborenju većine profesora, Letica je jedini pokazao dovoljno hrabrosti da se suprotstavi “višoj” volji. Ipak, dvadesetak godina poslije s istim Oreškovićem sklopio je ortakluk u pokušaju da njihova zajednička zaštitnica Ana Stavljenić-Rukavina postane rektoricom zagrebačkog sveučilišta. Bilo je to vraćanje duga: dok je Ana Stavljenić-Rukavina bila ministrica zdravstva, Letica je od srpnja do prosinca 2000., samo po jednoj stavci suradnje s njenim ministarstvom, dobio 35.000 kn honorara.

Letičina prevrtljiva priroda prvi je put postala javna stvar 1990., kad je u redakciju tjednika Danas donio transkript tajno snimljenog razgovora Jovana Raškovića i Franje Tuđmana. Transkript je izazvao skandal među hrvatskim Srbima, jer je u njemu citirana Raškovićeva psihijatrijska dijagnoza vlastitih sunarodnjaka: “Srbi su lud narod”, izjavio je Rašković, predsjednik Srpske demokratske stranke. Citirana izjava označila je njegov politički kraj, a Raškovićevo mjesto zauzeli su srpski radikali koji su započeli rat u Hrvatskoj. Letičina uloga u detroniziranju srpskog lidera, s kojim se još moglo razgovarati, ne bi bila toliko otužna da Rašković nije bio njegov osobni prijatelj kojeg je Tuđmanu, neposredno prije toga, toplo preporučio kao novog Svetozara Pribičevića.

U svakom slučaju, savjetnički mandat nije dugo trajao i Letica je nakon odlaska s Pantovčaka postao opet kritičar totalitarizma, blizak tadašnjoj opoziciji i još bliži raznim međunarodnim fondacijama koje su sponzorirale projekte tzv. neovisnih hrvatskih intelektualaca. Postao je jedan od viđenijih kolumnista Globusa. U tako trivijalnoj žanrovskoj formi kao što su novine njegove sposobnosti “znanstvenika opće prakse” davale su najveće političke efekte.

Godine 2000. sudjelovao je u izbornoj utrci za predsjednika. Zbog tri mjeseca koliko je proveo na političkim turnejama, skupljajući glasove, umalo je dobio otkaz s Medicinskog fakulteta zbog neopravdanih izostanaka. Spašavanje njegova radnog mjesta bilo je prvi potez Ane Stavljenić-Rukavine, novopostavljene ministrice zdravstva. Ministrica je spašavala Leticu vjerujući da u njemu ima vatrenog saveznika HSLS-a koji ju je postavio na tu dužnost.

No pokazalo se da je njegova bliskost s HSLS-om tek prigodna i privremena. Čim je Miroslav Tuđman, stariji sin pokojnog predsjednika, počeo okupljati svoju družinu nostalgičnih tuđmanovaca, Letica mu se stavio na raspolaganje sa svim svojim agitacijskim sposobnostima. Radeći na stvaranju savezništva između Miroslava Tuđmana i Dražena Budiše, kao pobjedničke kombinacije koja će slomiti Mesića i Račana, Letica je, tvrde svjedoci, sebe opet video kao sivu eminenciju buduće hrvatske vlasti. Javno demonstrirajući svoju novu političku ljubav, Letica je promovirao i posljednji publicistički projekt HIP-a, knjigu Nenada Ivankovića u kojoj se Račan i Mesić optužuju za veleizdaju. Ako, dakle, od prevaljivanja Metzingerova duga na HTS nije ostvario nikakav osobni probitak, Letica je činio uslugu novim političkim ljubimcima, računajući da će je oni kad-tad, ovako ili onako vratiti.