Ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-MarinovićSljedeće 2003. godine u Hrvatskoj stupaju na snagu zakoni koji će, prema najavama Vlade, biti prva značajna dostignuća pravosudne reforme: Zakon o parničnom postupku, Zakon o kaznenom postupku i sam Kazneni zakon kojeg će Sabor vjerojatno usvojiti pod imenom Kazneni zakonik. Prema predviđanjima, tim zakonskim projektima ubrzat će se funkcioniranje pravosudnih mehanizama čija je tromost proizvela 1,3 milijuna neriješenih predmeta u posljednjih deset godina. Zakonske izmjene potpisuje Ingrid Antičević Marinović, 45-godišnja ministrica pravosuđa iz SDP-a.

ZATVORI SU PRETRPANI SITNIM DELIKVENTIMA Zbog neadekvatne kaznene politike zatvori su prepunjeni sitnim delikventima: pune se relativno sitnim dilerima a oni koji drogu proizvode i distribuiraju ostaju izvan domašaja kaznene odgovornosti NACIONAL: Uskoro stupaju na snagu značajne izmjene triju novih zakona. Koji je cilj tih zahvata? – Prije svega, cilj je pojednostavljenje, skraćivanje i ubrzanje parničnih i kaznenih postupaka, te onemogućavanje raznih procesnih zlouporaba i veća procesna disciplina svih sudionika. Time bi se trebao podići autoritet sudbene vlasti, samostalnost pravosudnih tijela, ali i njihova veća odgovornost. I treće, cilj je strože sankcioniranje najtežih oblika nasilja i kažnjivih dijela.

NACIONAL: Krenimo od kaznenog zakona koji je osnova svake kaznene politike. Što smatrate najradikalnijom promjenom? – Bolje se sankcionira gospodarski kriminalitet. Iz Kaznenog zakona neka djela nestaju, a neka se uvode. Primjerice, uvodi se kažnjivo djelo krađe rudnoga blaga. Do sada je rad “na crno” bio prekršaj, od sada to postaje kažnjivo djelo poslodavca. Povišene su kazne za opstrukciju pravde i najteža ubojstva koja sada nazivamo umorstva: osim ubojstva policajca, to je ubojstvo državnog odvjetnika, odvjetnika i suca. Ujedno se strože sankcioniraju prijetnje ili napad na takve osobe.

NACIONAL: Što se misli pod opstrukcijom pravde? – Dosad su bile sankcionirane prijetnje svjedocima, odsad će se kažnjavati prijetnje i potencijalnim svjedocima, svima onima koji imaju saznanja o pojedinim kažnjivim djelima, premda još nemaju službeni status svjedoka u istrazi ili pred sudom. I za to se pooštravaju kazne.

NACIONAL: Koliko je već javno poznato, uvodi se doživotna kazna koje dosad nije bilo. Hrvatska, kako kažu protivnici doživotnog zatvora, nema dovoljno zatvorskih kapaciteta. Kako ćete to riješiti? – Problem prenapučenosti zatvora akutan je u cijeloj Europi. Kod nas je to posljedica neadekvatne kaznene politike pa su zatvori prepuni sitnih delinkvenata. Za ilustraciju, spomenut ću samo kažnjivo djelo posjedovanja opojnih droga, o čemu su vođene najžustrije polemike. Pitanje se često iscrpljivalo na tome koliko je štetno i najmanje konzumiranje droge. Naravno da je štetno i te su rasprave besmislene. Bitno je nešto drugo: kažnjavaju li se krajnji konzumenti i ovisnici, ili narkomafija, oni koji drogu proizvode i distribuiraju, a koji nisu konzumenti nego tzv. ugledni građani. Dosad su oni bili izvan domašaja bilo kakve kaznene odgovornosti. Nikada do 1996., kad se provodila tzv. mini kaznena reforma, posjedovanje droge u Hrvatskoj nije bilo kažnjivo nego prekršajno djelo. Što smo dobili kriminalizacijom posjedovanja droge od 1996.? Da se zatvori pune relativno sitnim narkotrgovcima i ovisnicima, koji su zapravo teški bolesnici kojima treba pomoć, a ne zatvor. Više od 75 posto kazžnjivih djela iz kategorije zlouporabe droge odnosi se na tu vrstu ljudi. Treba postaviti pitanje: je li ta vrsta kazne za najteža kažnjiva djela ovom društvu potrebna ili nije. Činjenica je da postoje teški zločinci, profesionalni kriminalci, plaćeni ubojice od zanata, činjenica je da se društvo od njih mora zaštititi. Prije ovih reformskih zahvata osluškivali smo i raspoloženje građana; po svijesti i savjesti većine naših građana, oni doživotni zatvor za najteže zločine smatraju pravednom i zasluženom kaznom.

NACIONAL: Dakle, unatoč velikim otporima, posjedovanje malih količina droge će se dekriminalizirati? – Ne bih to nazvala dekriminalizacijom, ako je predviđena kazna. Samo što će to biti prekršajno, a ne kažnjivo djelo. Cilj je da se policija, Državno odvjetništvo i sudovi ne iscrpljuju na minornim slučajevima, nego da se usredotoče na proizvođače i trgovce koji djeluju u okviru zločinačkih organizacija.

NACIONAL: Najviše gospodarskog kriminaliteta ima u privatizaciji. Kako je većina, navodno, u zastari, koliko ima smisla post festum pojačavati kazne za gospodarski kriminal? – Neki slučajevi jesu, ali mnogi nisu u zastari. Prema novom Kaznenom zakonu predviđa se kažnjivo djelo zlouporabe povjerenja, umjesto dosadašnjeg kažnjivog djela zlouporabe položaja i ovlasti. Ovo kažnjivo djelo odnosi se na članove uprava i nadzornih odbora, na direktore društva s ograničenom odgovornošću, ali i sve ostale osobe kojima je povjerena skrb o tuđoj imovini. Tu je previđena maksimalna kazna od 15 godina zatvora. No najvažnija je novost uvođenje kaznene odgovornosti za pravne osobe, što znači za korporacije koje su često služile kao paravan za organizirano djelovanje više osoba u trgovačkim društvima. To je preuzeto iz anglosaksonskog prava, što su preuzele i gotovo sve europske zemlje. Iskustvo nas uči da su mnoge tvrtke osnovane da bi služile za kažnjiva djela, za pranje novca, prijevare, ucjene i teška djela protiv okoliša.

NACIONAL: Kako se tvrtke i korporacije mogu kažnjavati? – Od novčanih kazni do, metaforički rečeno, smrtne kazne, odnosno do njihove likvidacije. Protivnici kažu da pravne osobe nemaju pravnu volju. Ako sklapaju pravne poslove, nesumnjivo izražavaju svoju volju, pa ako mogu crpiti dobit iz kriminalih aktivnosti, moraju i trpjeti štetu za takvo ponašanje.

NACIONAL: Postoji jedan segment vrlo teškog nasilja koje dosad nije bilo osobito rigidno sankcionirano: nasilje u obitelji. Ako je zakon, po definiciji, zaštita slabijeg, ne bi li on trebao štititi ženu i djecu kao najslabije članove obitelji? – Prijedlog Zakona o sprječavanju nasilja u obitelji već je u Saboru. Sadašnje stanje doista ne zadovoljava, premda su protekle dvije godine načinjeni značajni pomaci: uvedeno je kažnjivo djelo teške tjelesne ozljede bračnog druga i kažnjivo djelo zlostavljanja u obitelji. Pravo je ranije štitilo obitelj kao instituciju, a ne njezine članove. Sve što se događalo u nečijem domu, smatralo se, jest privatna stvar u koju se država ne smije miješati. Time se faktički priznavala vlast najjačeg, a to je muškarac. Dug je bio put da se prizna postojanje nasilja u obitelji, tu su veliku ulogu odigrale nevladine udruge koje su osnivale ženske kuće i, umjesto da država rješava taj problem, njima štitile žene i djecu.

NACIONAL: U čemu se sada mijenja status ugroženih žene i djece? – Dosad su žene i djeca bježali iz doma da se zaštite od nasilnika. Po novom zakonu, nasilnik će biti udaljen iz kuće po nalogu suda. To je jedino ispravno, jer pravo nije dužno sklanjati se pred nepravom.

NACIONAL: U Zakonu o kaznenom postupku ukida se, navodno, institut istražnog suca. Zašto? – Kazneni postupak koji sada imamo ostao je stari austrijski model u četiri faze: istraga, optuženje, suđenje, žalbeni postupak. Usto imamo faktički tri vrste istrage: policijsku, državnoodvjetničku i istragu istražnog suca. Ne samo što svi rade isti posao nego se zamućuje pitanje odgovornosti i ovlasti za uspjehe ili neuspjehe u istrazi. To su nam prigovarali i predstavnici Europske unije. Krajnja je intencija da državni odvjetnik postane gospodar prethodnog postupka u kojem se prikupljaju informacije o počinitelju nekog kažnjivog djela, te da usmjerava i kontrolira rad policije. U prethodnom postupku javni tužitelj postaje dominantna figura, a policija njegov servis. Gotovo sve europske zemlje napuštaju institut istražnog suca, jer se to pokazalo odveć skupim, tromim, razvučenim i neefikasnim.

NACIONAL: Znači li to da istražni suci ostaju bez posla? – Ne, sudačka dužnost je stalna. Mijenja se, međutim, uloga istražnog suca, on postaje sudac koji kontrolira zakonitost postupanja prema okrivljenicima, jesu li dokazi protiv okrivljenika zakonito prikupljeni. Ali sve te promjene spadaju u završnu fazu pravosudne reforme o kojoj će se Sabor izjašnjavati sljedeće godine. Zasad, od 1.siječnja 2003., stupaju na snagu izmjene koje su prošle godine usvojene. Zasad je, dakle, najveća novost da se državno odvjetništvo i okrivljenik mogu nagoditi već u fazi istrage, što znači da je u fazi istrage već moguće zaključiti kazneni postupak. Nagodbu će kontrolirati istražni sudac; ako istražni sudac prihvati i odobri nagodbu, to će se smatrati pravomoćnom sudskom odlukom.

NACIONAL: Hoće li ministar pravosuđa zadržati ovlasti u imenovanju predsjednika sudova? – Gotovo u svakoj zemlji, na ovaj ili onaj način, postoji utjecaj ministarstva pravosuđa na imenovanje, i to svih pravosudnih dužnosnika. Kao ministar pravosuđa imam jedino izvjesne ovlasti u imenovanju predsjednika sudova, i to vrlo ograničeno. Predsjednik suda obavlja upravne funkcije u sudu i zato je logično da ministarstvo pravosuđa ima nad njim određene ovlasti. No ta problematika malo koga zanima u europskim državama, jer se predsjednici suda često mijenjanju, a suci vrlo nerado prihvaćaju takve dužnosti.

NACIONAL: Ipak, ne bi li bilo logičnije da ministarstvo pravosuđa kontrolira državno odvjetništvo koje goni u ime države? – Status državnog odvjetništva jako se razlikuje od zemlje do zemlje. U Francuskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Austriji djeluje pod kontrolom ministarstva pravosuđa. U nekim drugim zemljama potpuno je samostalno. No intencija je da državno odvjetništvo ne djeluje po principu političke utilitarnosti, nego, kao i sud, po načelima pravednosti, istinitosti i zakona. Zato je u Hrvatskoj u listopadu 2001. usvojena preporuka Vijeća Europe da se status državnog odvjetništva izjednači sa sudbenom vlašću. U Hrvatskoj Državno odvjetništvo ipak podnosi godišnje izvješće Saboru koji ga imenuje i razrješuje na prijedlog Vlade. Dakle, postoji parlamentarna kontrola. Istodobno, državni odvjetnik ima osebujni zadatak da, kao jedna stranka u sudskom postupku, prikuplja materijal koji će teretiti okrivljenika, ali je također dužan utvrđivati i okolnosti koje njemu idu u prilog.

NACIONAL: Takvi slučajevi, barem domaćoj javnosti, baš nisu poznati. Štoviše, u suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji, kao najpoznatijem, skrivali su se dokazi i ignorirali svjedoci koji su bili u prilog okrivljenicima. – Ne mogu komentirati konkretne slučajeve. Sudska praksa poznaje slučajeve da je državni odvjetnik ulagao žalbu u korist okrivljenika, odnosno gdje je podržavao njegovu žalbu.

NACIONAL: U okviru postojećih zakona mogli smo goniti ratne zločine, ipak, suci su se time bavili samo kada su Srbi bili u pitanju. Ima li Hrvatska kadrovske potencijale za posebne sudove za ratne zločine? – Zaključkom Vlade 11. siječnja 2001. ocjenjeno je da dosadašnje djelovanje pravosuđa na otkrivanju ratnih zločina nije dalo odgovarajuće rezultate. Poginulo je više od 15.000 ljudi, uglavnom civila, žena i djece, teško je ranjeno više od 50.000 ljudi, prognano više od milijun ljudi. Prema istom zaključku Vlade, svi zločini moraju biti kažnjeni, bez obzira na to tko su počinitelji a tko žrtve. Na osnovi tih činjenica Vlada je ukazala na potrebu osnivanja posebnih sudova za ratne zločine. Jer podaci pokazuju da je vrlo malo ratnih zločina procesuirano. Od 1991. do 11. studenoga 2000. za kažnjivo djelo ratnog zločina prijavljeno je 4614 osoba. U istom tom razdoblju optuženo je ukupno 1648 osoba, a sudovi su donijeli 872 presude.

NACIONAL: Budimo iskreni, je li među njima ijedan Hrvat? – Ima, ali preciznije podatke nemam. No vidimo da je samo manji broj prijavljenih ratnih zločina procesuiran. U ovom trenutku u fazi istrage je 849 predmeta, a u fazi rasprave 543 osobe za koje nije donesena prvostupanjska presuda.

NACIONAL: Niste mi odgovorili na pitanje: koliko sudaca imamo koji su za takve procese osposobljeni? – Uvjerena sam da bi poseban zakon o sudovima za ratne zločine omogućio bolje rješavanje ovakve problematike, jer bi se pojedina sudska vijeća samo time bavila, s obzirom na prirodu i složenost takvih djela i s obzirom na činjenicu da ratni zločini ne zastarijevaju. Osim toga, dužni smo u hrvatsko zakonodavstvo implementirati institute međunarodnog prava, ne samo zato što je Hrvatska potpisnica Statuta Stalnog međunarodnog kaznenog suda, nego i zato što bismo ojačali svoju poziciju u odnosima s Haaškim tribunalom.