AGILNI I ENERGIČNI DEGOLIST, Bivši dečko Chiracove kćeri, Francuski ministar policije Nicolas SarkozySarkozy se rodio 28. siječnja 1955. u Parizu u obitelji mađarskog podrijetla, završio je studij prava i državne uprave, postao odvjetnik i vrlo mladi gradonačelnik najotmjenije pariške četvrti Neuilly-sur-Seine. Još kao mladi političar stalno se pojavljivao u medijima. Znajući da se francuska politika uvelike temelji na klijentelističkim vezama i protekciji, nastojao se vezati uz nekog moćnog političara i tako se uspinjati prema vrhu. Bio je to današnji francuski predsjednik, tadašnji vođa francuskih degolista Chirac, dugogodišnji gradonačelnik Pariza. Neko vrijeme čak mu je Chiracova kći Claude bila djevojka. Ona danas sa Sarkozyjem neće progovoriti ni riječ, jer je ta veza završila dramatičnim raskidom za koji Claude Chirac optužuje Sarkozyja. Zahvaljujući Chiracu, kad su u prvoj polovici 90-ih degolisti formirali francusku vladu, Sarkozy je ušao u nju kao ministar budžeta, a neko je vrijeme bio i glasnogovornik vlade, ali ga je Chirac iz vlade 1994. izbacio kad je Sarkozy u rascjepa u degolističkoj stranci oko predsjedničke kandidature između Chiraca i njegova rivala Edouarda Balladura stao na Balladurovu stranu.
Nakon što je Chirac 1995. izabran za francuskog predsjednika činilo se da Sarkozy neće imati baš mnogo izgleda za napredovanje, no Chirac nije mogao ignorirati tog agilnog, rječitog i energičnog političara. Počeo mu je davati sve značajnije položaje – Sarkozy je bio i predsjednik degolista.

VELIKA PODRŠKA JAVNOG MNIJENJA Čak 60% Francuza smatraju Sarkozyja najvećim političarom nakon Charlesa de Gaullea ENORMNO POVEĆANJE BROJA POLICAJACA Ministarstvo policije dobit će dodatnih 5,6 milijardi eura te će Sarkozy u pet godina zaposliti još 13.600 policajaca MASOVNI PROSVJED PROSTITUTKI Sarkozyjeve mjere protiv prostitucije izazvale su prvi javni prosvjed prostitutki u Francuskoj nakon 1975. godineIako je od francuskih predsjedničkih izbora prošlo samo osam mjeseci, a do sljedećih preostalo još četiri godine i četiri mjeseca, mnogi Francuzi tvrde da već sada znaju tko će na njima pobijediti i naslijediti Jacquesa Chiraca. Uvjereni su da će sljedeći francuski predsjednik biti Nicolas Sarkozy, sadašnji francuski ministar unutarnjih poslova, koji je već nakon sedam mjeseci počeo mijenjati Francusku nabolje, te je – iako to postiže oštrim, ponekad i brutalnim mjerama – stekao fantastičnu popularnost. Nedavno ispitivanje javnog mnijenja pokazalo je da čak 60 posto Francuza, među njima i mnogi koji podržavaju ljevicu, smatraju 47-godišnjeg desničara Sarkozyja “najvećim političarom koji se pojavio u Francuskoj nakon Charlesa de Gaullea”. Sredinom prosinca Sarkozy – koji je gotovo svakodnevno u televizijskim vijestima – nastupio je u najgledanijoj političkoj emisiji na francuskoj televiziji. Gledalo ju je više od 30 posto Francuza.

Taj sitni, neugledni čovjek tužnih očiju i vrlo nervozna javnog nastupa postao je u pola godine nacionalna figura, iako se nalazi na položaju na kojem se obično ne stječe popularnost, pogotovo ne u Francuskoj, gdje ministri unutarnjih poslova – baveći se kriminalom, terorizmom, prostitucijom, ilegalnim imigrantima, prometom, suzbijanjem štrajkova i separatizmom na Korzici – vrlo često moraju vući nepopularne poteze i sukobljavati se sa slobodarskom javnošću. Sarkozy je nedavno izjavio da ne želi provesti ni jedan dan na ministarskom mjestu a da ne povuče potez kojim će riješiti neki problem. On tvrdi da je postavljen na mjesto ministra unutarnjih poslova upravo zato da se suočava s neugodnim situacijama. Već je poznat po oštrim izjavama, krivce za teške prometne nesreće naziva “ubojicama”, a silovatelje “barbarima”, jasno napominjući da prema počiniteljima kriminalnih djela neće imati milosti, da se neće obazirati na njihova ljudska prava, jer “u prvom se redu treba brinuti o ljudskim pravima žrtava”.

On podsjeća da je sadašnja desna francuska vlada, koja je vlast preuzela lani u srpnju, izabrana velikim dijelom i stoga što je biračima obećala da će se suočiti sa sve većim problemom kriminala, a on je spreman poštovati izborna obećanja da će vladi borba protiv kriminala biti jedan od prioriteta. Već sada vide se rezultati, jer je opći kriminalitet na kraju 2002. bio za 5,3 posto manji nego godinu dana prije. Sarkozy tvrdi da je jedan razlog to što će njegovo ministarstvo dobiti dodatnih 5,6 milijardi eura, što će mu omogućiti da u sljedećih pet godina zaposli još 13.600 policajaca. No možda je još važnije što je Sarkozy kriminalitetu prišao ne samo kao policijskom nego i kao društvenom problemu pa su na temelju njegovih zahtjeva promijenjeni i neki zakoni koji se izravno tiču suzbijanja kriminala, ali i zakon o prostituciji, po kojem se jako ograničava rad prostitutki, o maloljetničkim prijestupnicima, koje se sada može trpati u zatvor sa samo 13 godina, a posebno je pooštren zakon o ilegalnim imigrantima, koje Sarkozy sada može masovno, hitno protjerivati u njihove domovine. Povećava se I nedodirljivost policajaca pa s dvije godine zatvora može biti kažnjen onaj tko opsuje policajca.

Drugi ministri prigovaraju da se Sarkozy odviše miješa u njihove resore. Već ga uvelike sumnjiče da želi zasjesti na položaj ne odviše aktivnog i popularnog premijera Jean-Pierrea Raffarina. Sarkozy je već kritizirao Raffarina. Krajnji mu je cilj, uvjerena je većina Francuza, da za četiri godine uđe u predsjedničku Elizejsku palaču.

Predsjednik Chirac bio je veći dio prošlog ljeta na odmoru na otoku u Indijskom oceanu, a premijer Raffarin uživao je u dugim šetnjama alpskim krajolikom. Mnogi novinski komentatori tvrdili su da nakon tog ljeta francuska politička scena nije više ista jer je Sarkozy gotovo cijelo ljeto proveo na radnom mjestu u Parizu i izvanredno ga politički iskoristio, iako francuska javnost donedavno o njemu nije imala osobito mišljenje.

Kad je socijalist Lionel Jospin na predsjedničkim izborima prošlog proljeća doživio neugodan poraz i Chiracu predao ostavku svoje vlade, francuski predsjednik je odlučio do parlamentarnih izbora, koji su se imali održati nekoliko tjedana poslije, formirati privremenu degolističku vladu. Sarkozy se nadao da će upravo njemu Chirac ponuditi premijersko mjesto i mandat za sastav nove vlade, ali je premijersko mjesto dobio provincijski senator Raffarin, dok je Sarkozy dobio mjesto ministra unutarnjih poslova. Iako razočaran, to ministarsko mjesto shvatio je kao šansu da dođe na premijersko mjesto kad nakon parlamentarnih izbora bude formirana stalna vlada. Zato je kao ministar unutarnjih poslova počeo hitne mjere kakve je većina francuskih građana željela. Sarkozy je znao na temelju ispitivanja javnog mnijenja da većinu Francuza najviše muči sve veći kriminal, sve veća nesigurnost na ulici, sve veći broj ubojstava. Smjesta je naredio policiji energičnije akcije i u ime vlade predložio drastično zaoštravanje kaznenog zakona prema kriminalu i ilegalnoj imigraciji. Njegove su mjere izazvale pozitivne reakcije u javnosti, ali i negodovanje aktivista za zaštitu ljudskih prava, pa čak i među stranačkim kolegama. Neki su ministri prosvjedovali da Sarkozy svojim mjerama zadire i u njihove resore, na primjer pravosuđa i obrazovanja, pa i socijalnih službi i imigracije, posebno kad je odnos prema maloljetnicima u pitanju.

Sarkozy je već nakon nekoliko mjeseci smanjio opći kriminalitet I povećao popularnost vlade pa je dobio nadimak Brzi i Monsieur Matraque (Gospodin Pendrek). Njegova popularnost skočila je posebno ljetos, jer je on stalno provodio nove mjere jačanja reda i zakona, dok su se njegovi šefovi kupali ili planinarili. Početkom jeseni počeo je već otvoreno govoriti da bi mu Chirac trebao dati premijersko mjesto, “jer on drugog pogodnog čovjeka za to ne vidi”. Šokirao je političku javnost kad je za svog šefa Raffarina otvoreno rekao da je “ce nul de Raffarin” – “ta nula Raffarin”. Raffarin nije mogao zbog toga smijeniti Sarkozyja koji je odviše moćan da bi se Raffarin to usudio.

Jesenas je Sarkozy nastavio s oštrim mjerama. Za ilegalne imigrante tvrdio je da su izvor dvostruke opasnosti– kriminala i terorizma. Francuska policija ograničila je prava imigranata na azil i boravak u Francuskoj. Nije se odviše obazirao na prosvjede organizacija za ljudska prava, imigrantskih udruga i predstavnika etničkih zajednica u Francuskoj, čak ni kad su se neki imigranti, sklanjajući se pred njegovom policijom, sklanjali u crkve. Prethodnee francuske vlade bile su tolerantne prema imigrantima, a Francuska se uvijek hvalila da svojom liberalnom politikom prema imigrantima jamči slobodu mnogim strancima koji bježe pred represijom u svojim zemljama. Sarkozy ilegalne imigrante ne smatra političkim bjeguncima nego ekonomskim ilegalcima koji u Francusku dolaze samo iz ekonomskih razloga, mnogi s namjerom ne da se u Francuskoj zaposle, nego da se bave kriminalom.

Mnogi ilegalni imigranti, posebno iz anglofonskih azijskih i afričkih zemalja, stižu u Francusku kako bi se prebacili u Britaniju. Zato mnogi kreću prema francuskoj luci Calaisu na najužem dijelu La Manchea, kako bi se pokušali ilegalno ukrcati na neki od vlakovaza Britaniju. Stoga je pokraj Calaisa osnovan izbjeglički logor Sangatte u kojem borave dok se ne uspiju prebaciti u Britaniju. Vlada u Londonu tražila je od vlade u Parizu da zatvori taj logor, gdje su čak instruktori imigrante podučavali gdje im je najlakše popeti se na vlak za Englesku, ali su to francuski ministri unutarnjih poslova odbijali. Sarkozy je prihvatio britanski zahtjev, ocijenivši da će manje imigranata stizati u Francusku kad budu znali da neće moći ni u Britaniju, pa je jesenas naredio zatvaranje logora u Sangatteu i pojačao policijske snage u Calaisu kako bi iz grada otjerale imigrante. Desničar Sarkozy dobio je pohvale čak i od komunističkog gradonačelnika Calaisa Jackyja Henina, koji je to nazvao “briljantnim poslom pravog profesionalca”.

Na Sarkozyjev prijedlog francuska je vlada 23. listopada usvojila nacrt novog zakona kojim bi se pooštrio odnos vlasti prema prostituciji, jer bi se kažnjavale prostitutke koje “svojom odjećom ili ponašanjem daju do znanja da nude seks za novac” globom od 7500 eura ili šest mjeseci zatvora. Francuske prostitutke bile su ogorčene tim prijedlogom zakona. Francuska je dosad bila vrlo tolerantna prema prostituciji, a seks za novac nije se smatrao ilegalnom djelatnošću. Dosadašnji zakon nije progonio prostitutke, ako su se one držale uobičajenih uzusa “zanata”, ako se nisu bavile drugom kriminalnom djelatnošću, odnosno ako je riječ bila o individualnoj djelatnosti a ne o organiziranom kriminalu. Kao i u drugim zemljama, vlasti su zakonski proganjale svodnike, organizatore masovne prostitucije, trgovce bijelim robljem, dok se tradicionalna prostitucija uvelike tolerirala, te je izvor prihoda za značajan broj žena, ali i muškaraca. U Francuskoj ima između 15.000 i 18.000 prostitutki a polovica ih radi u Parizu. Do 70-ih godina nije bilo muških prostitutki, no danas ih ima čak 15 posto. Oko 80 posto prostitutki radi na ulici, a u Parizu postoje tradicionalne četvrti gdje se prostitutke najviše okupljaju, kao što su Saint Denis, Boulognska i Vincenneska šuma. U četvrti Saint Denis cijena usluge iznosi do 50 eura, u Boulognskoj šumi do 30 eura. Manji broj vrhunskih prostitutki, koje rade u otmjenijim četvrtima, na primjer oko Avenue Foch, zarađuje znatno više.

No posljednjih godina Francusku su zapljusnula dva vala prostitutki iz inozemstva, koja su značajno promijenila njihovu socijalnu situaciju. Jedan val stigao je iz subsaharske Afrike, tako da među prostitutkama u posljednje vrijeme u Francuskoj ima jako mnogo crnkinja, od kojih je većina stigla u Francusku ilegalno. Zbog svog ilegalnog statusa one su mnogo više pod kontrolom svodnika, kriminalnih bandi koje se bave organiziranjem prostitucije I po tome se razlikuju od domaćih prostitutki, koje su vrlo ljute na uvezenu jeftinu “seksualnu radnu snagu”. Drugi je val stigao iz istočne Europe pa u Francuskoj ima mnogo Ruskinja, Ukrajinki, Moldavki i Albanki. One su najčešće pod izravnom kontrolom ruske ili istočnoeuropske mafije, koja je i organizirala njihov dolazak u Francusku te upravlja njihovim životima i njihovim financijama.

Sarkozy smatra da je prostitucija postala značajno kriminalno poprište i da se kriminal u sferi prostitucije može suzbijati ne samo izravnim akcijama protiv kriminalaca nego i općim smanjivanjem prostitucije. Dio prostitutki itekako bi se složio s policijskom akcijom protiv kriminalaca koji im se pletu u posao i ugrožavaju individualne francuske prostitutke, ali su prostitutke protiv Sarkozyjeva zakonskog prijedloga jer smatraju da ih on izravno ugrožava. Odlučile su se za masovne demonstracije pa su 5. studenoga izašle na pariške ulice. Doduše, francuske prostitutke već su jednom organizirale demonstracije, davne 1975. kad ih je vodila Ulla, pravim imenom Marie-Claude Pesronnet Masson, prva sindikalna predvodnica francuskih prostitutki. Tada su se bunile protiv policijske represije, alarmirale medije i javnost pa je policija promijenila odnos prema njima. Sindikalne predvodnice prostitutki ocijenile su da je potrebno da ponovno izađu na ulice. Nakon regionalnih demonstracija u Lyonu i Marseilleu odlučile su se za skup pred Senatom u Parizu, kamo su došle žene iz Lyona, Marseillea, Toulousea, Metza i Lillea koje su se pridružile pariškim prostitutkama.

Demonstracije su bile mirne, ali glasne. Transparenti i ljuti povici bili su najviše upereni protiv Sarkozyja, žene su vikale: “Sarko, što ćeš sad, žene su na ulicama!” i “Sarko, oslobodi prostitutke kako bi mogle raditi”. Bilo je i zlobnih primjedbi na Sarkozyjev izgled, zbog kojeg su neke žene tvrdile da on mrzi žene. Mnoge među njima nosile su maske na licima, kako ih ne bi prepoznali policajci, jer se plaše represije. Sudjelovale su gotovo isključivo Francuskinje pa je viđeno malo crnkinja i samo nekoliko transvestita. Delegacija prostitutki koju je predvodila sindikalna povjerenica iz Lyona Claire Carthonet primljena je i u parlamentu, ali su s njom željeli razgovarati samo predstavnici lijevih stranaka, no ne i stranaka vladine koalicije. Sarkozy je nastavio provoditi ono što je naumio.

Potkraj studenoga opći štrajk najavili su francuski vozači kamiona, tražeći trinaestu plaću i sindikalne pogodnosti. Poslodavci su tvrdili da njihove zahtjeve ne mogu ispuniti pa su vozači zaprijetili blokadom prometnica i graničnih prijelaza. Njihova je najava blokade izazvala paniku pa su ljudi počeli masovno opsjedati benzinske pumpe i robne kuće kako bi se na vrijeme opskrbili. Gotovo istodobno opći su štrajk najavili i zaposlenici u javnom sektoru, tako da je trebao biti zaustavljen i sav željeznički promet. I drugi sindikati najavili su akcije ne budu li njihovi pregovori s poslodavcima dali rezultata. Sarkozy je upozorio da vlada neće dopustiti da se blokira država: “Ako bilo koja strateška točka ili bilo što drugo od vitalnog značenja za svakodnevni život Francuza bude blokirano, naše snage zakona i reda intervenirat će smjesta.” Unaprijed su poslane interventne snage u riječnu luku Gennevilliers gdje se nalaze najveća skladišta za opskrbu Pariza hranom.

Sarkozyjeva policija imala je mnogo uspjeha u borbi protiv terorizma, pohvatani su neki korzijski separatisti. Pooštrene su mjere radi sigurnosti prometa. Zbog svih tih poteza Sarkozy je tako popularan. Prošlog mjeseca visokonakladni dnevnik Le Parisien objavio je – u povodu Sarkozyjevih najava kako će u Pariz dovesti tisuću dodatnih policajaca da čuvaju red i mir za božićnih i novogodišnjih blagdana – na naslovnici “Parižani, mirno spavajte, Sarko je budan”. On je toliko popularan da su političari s ljevice već počeli upozoravati na opasnost od “sarkomanije”. Neki pak politički analitičari tvrde da će upravo Sarkozyjevi stranački kolege poduzeti akciju protiv njega kad procijene da njegova popularnost može ugroziti ambicije političara koji su mnogo dulje na političkoj sceni.