General Mladen Kruljac, imenovan je na dužnost zamjenika zapovjednika Kopnene vojskeNedavna smjena cjelokupnog vojnog vrha i imenovanja novih vojnih zapovjednika, od kojih su neki prema izvješćima sigurnosnih službi MORH-a evidentirani nasilnici, te masovna umirovljenja nekoliko stotina visokih časnika, preko noći su doveli do dramatičnog urušavanja zapovjedne strukture i borbene spremnosti Hrvatske vojske, potvrdilo je Nacionalu nekoliko visokih časnika Hrvatske vojske.

Posve je sigurno da je imenovanje generala Mladena Kruljca na dužnost zamjenika zapovjednika Kopnene vojske najveći kadrovski promašaj. Naime, kabinet generala Petra Stipetića već je dugo raspolagao povećim dosjeom sigurnosnih službi Ministarstva obrane u kojem su pobrojani svi nasilnički ispadi donedavnog zapovjednika 6. zbornog područja Varaždin generala Mladena Kruljca na području Slavonskog Broda koji su u potpunosti nespojivi s časničkim zvanjem, a pogotovo s dužnošću koju će obnašati. Unatoč tomu general Stipetić predložio ga je za zamjenika zapovjednika Kopnene vojske, što je na kraju i prihvaćeno.

Izvori iz MORH-a ukratko su pobrojali Nacionalu samo neke ispade generala Kruljca. Jedan od takvih slučajeva potpunog primitivizma i nasilja dogodio se u Slavonskom Brodu 7. ožujka 1999. Kruljac je s nekolicinom vjernih pratitelja rušilački nasrnuo na Tomislava Sisera i Mladena Jokanovića na terasi Jokanovićeva kafića “Managament” u Šenoinoj ulici. Slavonskobrodska policija o tome nije izvijestila javnost. No taj je incident izazvao veliku pozornost Brođana jer je u njemu sudjelovao general Hrvatske vojske i njihov sugrađanin. Jokanović i Siser tada su za Jutarnji list izjavili da se već više puta Kruljac bahato i nasilnički ponašao u Slavonskom Brodu. Svjedoci tog događaja optužili su i Peju Kuprešaka, tadašnjeg časnika, a danas umirovljenog pripadnika HV-a, da je zajedno s Kruljcem premlatio Mladena Jokanovića i prijetio mu pištoljem.

Dvije-tri godine prije tog incidenta na sličan je način Kruljac sa svojih desetak znanaca demolirao kavanu “Jazz” u Slavonskom Brodu, a u tom je rušilačkom pohodu najteže prošao Kristijan Šimić, sin jednog od ratnih zapovjednika slavonskobrodske brigade HV-a Stjepana Šimića.

Cijeli je incident potaknuo Davor Jurić Aka, rođak generala Kruljca i, kako su nam rekli u Slavonskom Brodu, ratni vojni invalid koji unatoč tomu redovito već dugo igra nogomet za nižerazredni slavonski klub. Jurić se požalio Kruljcu na neraščišćene probleme s vlasnikom “Jazza”, što je Kruljcu bilo dovoljno da sa svojim podanicima demolira lokal i pretuče sve koji su mu se našli na putu.

Kakvim se kaubojskim metodama služio general Kruljac, posvjedočio nam je ovih dana i jedan od sudionika upada nekoliko najodanijih Kruljčevih ljudi u trgovački centar “Billa” blizu autobusnog kolodvora u Slavonskom Brodu. Kruljac je prije nešto više od godinu dana n zaposlio svoju znanicu Ljiljanu, po zanimanju konobaricu, u hipermarketu “Billa” u Brodu. Prijateljica se potom požalila generalu na neprimjereno ponašanje svojih poslodavaca prema njoj, zbog čega je Kruljac upao u “Billu” i urlajući i psujući zaprijetio vodećim ljudima trgovačkog centra da će im odrezati spolne organe i baciti ih preko Save u Bosnu.

Da je spomenuta Ljiljana vjerojatno jedna od fatalnih žena u životu Mladena Kruljca, pokazalo se u sukobu generala s Tomislavom Opačkom iz Slavonskog Broda. Ljiljana je bila udana za Tomislava Opačka, sina Mije Opačka, vlasnika šljunčare u Slavonskom Brodu i kamenoloma u BiH. Jednom je, već nakon što je Ljiljana otišla od Tomislava, bivši suprug poslao dotičnoj SMS poruku, što je toliko ražestilo Kruljca da je nekoliko puta na vrata Tomislavova stana slao uvijek iste ljudi kako bi ga zastrašivali, prijetili mu i maltretirali ga.

No general Kruljac nije jedini visoki časnik poznat po nasilništvu. Nedavno se i budući načelnik Glavnog stožera general Josip Lucić fizički obračunao s brigadnim generalom Dragutinom Šloparom, što se pošto-poto pokušalo zataškati u MORH-u.

Posljednji događaji oko oružanih snaga, ne samo u vezi s problematičnim imenovanjima u vojnom vrhu, nego i s ulaskom u preustroj oružanih snaga i otpuštanjem viška zaposlenih, pokazali su s kakvom nesnalažljivošću i nepripremljenošću Hrvatska ulazi u reforme obrambenog sektora.

Suprotno postupku imenovanja najviših vojnih zapovjednika svojstvenom zemljama članicama NATO-a, koji podrazumijeva imenovanje novog načelnika Glavnog stožera, a tek potom i njegovih suradnika, u HV-u je obrnutim redom smijenjen cjelokupni zapovjedni kadar i postavljen novi, i to ne bez razloga. Naime, državni je vrh procijenio da general Lucić ne može samostalno voditi oružane snage u osjetljivom razdoblju preustroja i da će mu pomoć dojučerašnjeg načelnika Glavnog stožera Stipetića, budućeg savjetnika za vojna pitanja predsjednika države, biti nužna. Stoga su Luciću već zadani okviri u kojima će raditi, a general Stipetić odabrao mu je i najbliže suradnike.

Pomoć bivšeg načelnika bit će potrebna i stoga što ni zamjenik načelnika Glavnog stožera general Slavko Barić, kojeg je na spomenutu dužnost predložio dosadašnji predsjednikov savjetnik general Imra Agotić, ne slovi u vojnim krugovima kao veliki operativac ili osoba koja na sebe može preuzeti odgovornost za preustroj oružanih snaga.

Generalu Marijanu Marekoviću, imenovanom na dužnost zapovjednika Kopnene vojske, predloženo je da ustroji Kopnenu vojsku i podređene korpuse da bi nakon toga vjerojatno preuzeo dužnost načelnika Glavnog stožera. Da Mareković zaista nikada nije bio kandidat Vojnog kabineta predsjednika Republike za načelnika Glavnog stožera, potvrđuje i informacija Nacionalova izvora iz MORH-a: general Agotić odbio je dati suglasnost za promaknuće Marijana Marekovića u veći čin kad se već počelo razmišljati o Stipetićevu nasljedniku i time dao do znanja što misli o Marekoviću kao kandidatu. Bliski suradnici generala Marekovića ovih dana tvrde da je teško očekivati dobru suradnju Lucića i Marekovića, jer opće je poznato u Glavnom stožeru kako Mareković smatra da se s Lucićem ne može raditi.

S druge strane, dok su Stipetić i Agotić bili glavni kreatori nove kadrovske strukture oružanih snaga, ministrica obrane je nepromišljeno, držeći se slova Zakona o obrani, preko noći poslala u mirovinu nekoliko stotina najškolovanijih i najkvalitetnijih časnika, nositelja svih operativnih poslova unutar svojih postrojbi.

Premda su mnogi upozoravali da će striktna primjena Zakona o obrani dovesti do sloma kadrovskog potencijala oružanih snaga, nitko se nije potrudio da neke odredbe Zakona prije njegova usvajanja izmjeni ili dopuni, kako bi Hrvatska vojska postupno i bez potresa prolazila kroz tranzicijsko razdoblje brojčanog smanjenja.

Trenutačno je na djelu i negativna selekcija kadrova koju provodi Povjerenstvo za zbrinjavanje viška zaposlenika prema programu “Spectra” kojim se planira do kraja 2006. iz obrambenih struktura otpustiti 21.000 sadašnjih zaposlenika. Umjesto da se pri odabiru perspektivnih kadrova za oružane snage kao najvažniji kriterij, osim zdravstvenog, uzima uspješnost dosadašnjeg rada i kvaliteta svakog pojedinca, o čemu najbolji sud mogu dati pretpostavljeni časnici, Povjerenstvo prema jednostavnim birokratskim kriterijima uzima u obzir dob zaposlenika i visinu čina. Pojednostavljeno rečeno, što su zaposlenici stariji a njihov čin niži, prije će ih proglasiti neperspektivnima i oni će se naći u krugu zaposlenika za otpuštanje, a takvih slučajeva popriličan je broj. Pritom članove Povjerenstva uopće ne zanima ono ključno: koji su razlozi da je, primjerice, časnik s 37 godina života i završenim fakultetom u činu natporučnika već šest godina. On je za Povjerenstvo neperspektivan jer njegova dob ne odgovara računalnom programu koji propisuje znatno manje godina života za čin natporučnika. Takav nesrazmjer godina života s činom postao je najvažniji kriterij u odabiru tko ostaje ili odlazi, osim kriterija koji se odnosi na završene škole i fakultete. Međutim, kad bi se svakom pojedincu u oružanim snagama pristupilo temeljito, lako bi se uvidjelo sljedeće: opće je poznato da su najvrjedniji i najperspektivniji časnici i vojnici prošlih godina bili potpuno zapostavljeni u svom školovanju i napredovanju. Djelomice je to posljedica kadrovske politike MORH-a koja je na školovanje gotovo u pravilu slala pripadnike oružanih snaga koji ionako nisu mnogo obećavali. Njihovi zapovjednici nisu znali što bi s njima pa su, da ih se na neko vrijeme riješe, slali na razne tečajeve, u škole stranih jezika i na slične oblike edukacije. Kvalitetan pak dio ljudi bio im je nezamjenjiv i potreban na poslu. Osim toga, kvalitetni i perspektivni zaposlenici nisu se uklapali u zavičajne, rodbinske i kumske veze MORH-ove vojne elite, njihov rad bio je jedino jamstvo vlastitog opstanka u oružanim snagama, pa su u pravilu bili izostavljani i dulje od sedam godina kad su trebali biti promaknuti u viši čin.

Unatoč tomu što su takve činjenice poznate i ministrici obrane Željki Antunović, ona je ostala pri tome da ostvari svoj ambiciozan plan smanjenja oružanih snaga po bilo koju cijenu i uruši kadrovsku strukturu oružanih snaga, jer će upravo na prethodno opisani način MORH i oružane snage morati napustiti najkvalitetniji operativni i rukovodeći kadrovi.