V.Havel u društvu M.AlbrightS političke scene odlazi jedna od najosebujnijih europskih ličnosti druge polovice 20. stoljeća, čovjek čije je političko djelovanje bilo presudno u jednom od najkritičnijih trenutaka novije europske povijesti. Njegovo je djelovanje bilo slojevito jer je bilo plod intelektualnog domišljanja i moralne čvrstine iznimne osobe, povučenog dramskog pisca koji je postao predsjednik. Da je Vaclav Havel bio predsjednik veće zemlje od Češke (prije Čehoslovačke), bio bi značajan i u svjetskim razmjerima, poput Nelsona Mandele. Ipak, donoseći promjene svojoj domovini posljednjih desetljeća, najprije kao umjetnik, potom kao politički disident i na kraju kao predsjednik, mijenjao je i širi prostor Europe te stoga njegov odlazak s političke scene izaziva toliko pozornosti. Havelu sljedećih tjedana istječe drugi petogodišnji predsjednički mandat, a češki se političari sada natječu tko će mu biti nasljednik. Sudeći po listi predsjedničkih kandidata, među kojima će zastupnici češkog parlamenta odrediti Havelova nasljednika, Česima je posve jasno da taj čovjek neće moći dostojno zamijeniti Havela.

Havel je bio češka politička veličina upravo stoga što nije bio političar. U politiku ga je gurnulo uvjerenje, koje je stekao u najranijoj mladosti, da svaki čovjek ima dužnost popravljati društvo u kojem živi. On ga je popravljao i kao umjetnik, i kao disident, i kao predsjednik, i to uvijek pisanom ili izgovorenom riječju, koja je uvijek imala moralnu poruku. To je činio kad su njegove prve drame apsurda izazivale zgražanja komunističkih ideologa, kad je kao disident hrabro tražio da se poštuje ljudsko pravo na slobodu govora i umjetničkog izražavanja, kad je kao predsjednik Češke uvijek oštro i precizno kritizirao ono na češkoj političkoj i društvenoj sceni što je smatrao štetnim i iskvarenim, a to su najčešće bili upravo političari.

Havelove su moralne poruke, koje su katkad, posebno u posljednje vrijeme, prerastale u prave prodike, imale odjeka, jer su oni koji su ih čuli, a koji su znali tko ih upućuje, osjećali da je Havel osoba koja ih ima pravo izricati. U mnogim situacijama dokazao je da je čvrsta i moralna osoba, nekoliko puta bio je i u zatvoru, iako ga je mogao izbjeći da je pristao kompromitirati svoje moralno stajalište. Havel je danas možda najočitiji primjer kako čvrsti moralni stav može rušiti i naoko najčvršće režime, kakvim se doimsao komunizam. Da je pao češki komunizam, najzaslužniji je moralni primjer što su ga davali Havel i njegovi disidentski drugovi. No za razliku od nekih svojih kolega, koji su poslije kompromitirali svoje disidentsko naslijeđe ušavši u vlast, Havel to naslijeđe nije kompromitirao.

Rodio se 1936. u obitelji bogatog češkog poduzetnika, imao je guvernantu, a čehoslovački komunisti, kad su nakon II. svjetskog rata došli na vlast, buržoaskoj su djeci zabranili visoko školovanje. Havel se stoga morao zaposliti već kao 16-godišnjak, ali je u svojoj obitelji dobio ono što mu nikakva birokracija nije mogla oduzeti, ljudske i intelektualne vrijednosti. Havel nije imao formalnog obrazovanja, ali je bio intelektualno znatiželjan i već se zarana počeo umjetnički izražavati pisanjem a intelektualna znatiželja odvela ga je u praške kazališne krugove. I sam se htio okušati kao dramatičar pa je počeo pisati drame apsurda. U kratkom razdoblju poststaljinističkog “otopljavanja” u Čehoslovačkoj 60-ih, što ga je inicirao sovjetski vođa Nikita Hruščov, i praška su kazališta nešto slobodnije koncipirala repertoar. Tako su prikazane i neke Havelove drame, naoko sasvim apolitične, ali partijskim cenzorima ipak nije promaknulo da su itetako opasne za komunističku vlast jer je Havelova poetika apsurda propitivala je li čehoslovačko društvo doiszta normalno, kao što se javno govori, ili je apsurdno, izgrađeno na velikoj laži.

U Čehoslovačkoj se 60-ih formirao širi intelektualni kulturni reformski pokret, kojem je pripadao i Havel, koji je mijenjao društvenu klimu i pripremio teren za ono što se 1968. godine zvalo “Praškim proljećem”. Sam Havel bio je rezerviran prema tom partijskom pokretu, vidjevši u njemu samo unutarpartijski sukob, a i procjenjivao je da “Praško proljeće” neće uspjeti. Tog je proljeća napisao esej u kojem je pozvao ljude koji ne pripadaju komunističkoj partiji da formiraju svoju stranku. Dok su se u Čehoslovačkoj u prvoj polovici 1968. vodile napete partijske borbe, jer je novi partijski vođa Alexander Dubček želio drastično reformirati partiju i promijeniti međunarodni položaj ČSSR-a, Havel je sa suprugom Olgom, koju je upoznao u kazalištu, neko vrijeme boravio u inozemstvu, gdje su njegovi kazališni komadi postali vrlo popularni. Izbliza je upoznao zapadnu kulturnu scenu, a posebno ga se dojmila masovna kultura, osobito rock glazba.

Nakon što je 21. kolovoza 1968. vojnom intervencijom pod vodstvom SSSR-a slomljeno “Praško proljeće”, u Čehoslovačkoj je počela nova komunistička represija: čistke u partiji pratio je i udar na intelektualce. Havelu su sugerirali da, poput neki drugih disidenata, ode u emigraciju, ali on je odlučio ostati u domovini. Mogao je živjeti od tantijema za drame izvođene u inozemstvu, tim je novcem je kupio vikendicu na sjeveru Češke i “mercedes”, kojim se nerijetko vozio uz nadzor policije koja mu je pratila svaki korak. U svojoj seoskoj vikendici često je ugošćavao druge disidente, ali i strane novinare, pa su policajci zaključili da ona postaje središte političkog okupljanja. Kad su inozemni tantijemi presušili, Havel se zaposlio u pivovari u Trutnovu, gradiću nedaleko od vikendice. Neki njegovi eseji, koji su se ticali i situacije u njegovoj domovini, a mahom su tiskani u inozemstvu, izazvali su veliku pozornost, a posebno njegovo otvoreno pismo prosovjetskom komunističkom vođi Gustavu Husaku.

Čehoslovačka je vlast 1976. uhitila članove popularne rock grupe Plastični ljudi svemira i osudila ih na dugogodišnji zatvor. Havel, eliki poštovatelj glazbe tog češkog benda, pokrenuo je inicijativu čiji je rezultat početkom 1977. bila “Povelja 77”, koju je s još nekim disidentima pripremio Havel, a potpisao ju je velik broj čehoslovačkih intelektualaca. Njome se od vlasti tražilo da počne poštovati ljudska prava, koja su proklamirana Helsinškom poveljom iz 1975. što ju je potpisala i komunistička Čehoslovačka.

“Povelja 77” nesumnjivo je najvažniji čehoslovački antikomunistički dokument, koji je dramatično utjecao na to da se komunistički režim uruši. Trebalo je, doduše, proći još gotovo 13 godina, no “Povelja 77” je otvorila nezaustavljivi proces. Vlast je reagirala represijom pa se i Havel nakratko našao u zatvoru. Nakon što je izišao napisao je esej “Moć bespomoćnih”, u kojem je pozivao ljude neka budu spremni da se u pravom trenutku, “kad će jedan čovjek moći razoružati tisuću vojnika”, udruže protiv vlasti. Zbog tog je eseja proveo u zatvoru četiri godine, sve do 1983., a pisma koja je iz zatvora slao supruzi Olgi poslije su objavljena. Odbijao je sve prijedloge vlasti da se javnim istupom odrekne svojih stavova ili da ode u inozemstvu a zauzvrat prijevremeno bude pušten iz zatvora.

Komunizam se urušavao, u SSSR-u je na vlast došao Mihail Gorbačov, koji ga je pokušavao liberalizirati i demokratizirati, što je imalo odjeka i u Čehoslovačkoj. Havel se sjeća kako su građani entuzijastički dočekali Gorbačova koji je stigao u posjet Pragu, “jer su mislili da im on donosi slobodu”. Havel je tog dana šetao s psom i slučajno se zatekao tamo gdje je prolazio Gorbačov. Havel je uhvatio Gorbačovljev pogled i mahnuo mu, iako nije podržavao Gorbačova, misleći da je on samo još jedan od komunističkih vođa koji žele spasiti komunizam. Poslije je analizirao tu svoju gestu: “Gorbačov je bio tragična osoba, koja je na kraju napravila mnogo dobra, iako to možda nije namjeravala.” Za Gorbačova je rekao i ovo: “On je bio čovjek koji je dobio zadatak da spasi uzavreli lonac od eksplozije. Mislio je da će, ako malo podigne poklopac, izići suvišna para, a odletio je cijeli poklopac.”

Gorbačov je pokrenuo stvari koje poslije više nije mogao kontrolirati, pa se u svim istočnoeuropskim zemljama počela rušiti komunistička vlast, što je zahvatilo i Čehoslovačku. Ljudi su počeli tražiti promjene, izašli su zbog toga na ulice, a Havel je postao vođa mnoštva koje je tražilo promjene. U Poljskoj je borbu protiv komunizma predvodio sindikat Solidarnost uz pomoć Katoličke crkve, u Mađarskoj su se formirale demokratske političke grupe koje će prerasti u stranke, u Istočnoj Njemačkoj revoluciju protiv komunizma povele su građanske asocijacije, a u Češkoj je to mogao učiniti samo netko iz intelektualnih krugova, jer su oni bili u prvom redu borbe protiv komunističkog režima. Havel, koji je nakon novog zatvaranja početkom 1989. tek izišao na slobodu, imao najviše smjelosti da stane na čelo tog pokreta, govoreći s balkona izdavačkog poduzeća u središtu Praga pred pola milijuna oduševljenih građana. Ta “Baršunasta revolucija” srušila je režim pa je na državne funkcije trebalo dovesti nove ljude koji će povesti zemlju demokratskim putem. Građanski forum, politička organizacija nastala u revolucionarnom vrenju kako bi politički formulirala stavove masovnog pokreta, pregovarao je s preostalim partijskim strukturama o izboru novog čehoslovačkog predsjednika te je nakon dosta natezanja odlučeno da ga ponovno bira parlament u kojem su još sjedili samo komunisti. Građanski forum za svog je kandidata predložio Havela, a u tadašnjoj atmosferi čak su i komunistički zastupnici u prosincu 1989. jednoglasno izabrali Havela za predsjednika. Havel je ušao u parlament na inauguraciju, a to je bila prava scena iz teatra apsurda: komunistički zastupnici, čiji ga je režim još prije samo nekoliko mjeseci trpao u zatvor, oduševljeno su pljeskali dok je Havel prolazio prema govornici.

Havel je tako ušao u predsjedničku palaču Hradčani i isprva se baš nije snašao. Nije čovjek pompe i protokola, i kao predsjednik ostao je povučen, spreman da se nakloni svakomu s kim se rukuje. Raskošnim dvoranama palače prvih je dana šetao u trapericama. I poslije je na protokol pazio samo kad je morao. U palači je neke stare umjetnine dao zamijeniti modernima. Jednom se u središtu Praga pridružio demonstracijama protiv zatvaranja kavane važne za češku kulturnu povijest. Drugi je put otišao na aerodrom pozdraviti Rolling Stonese kad su došli održati svoj prvi koncert u Pragu. Američkog rockera Franka Zappu imenovao je češkim kulturnim izaslanikom. Kad je Zappa umro, Havel je o njemu napisao nekrolog u magazinu New Yorker.

No Havel se pokazao i iznimnim državnikom, posebno u najosjetljivijim prvim godinama kad se demokratska Čehoslovačka trebala legitimirati svojom politikom na svjetskoj sceni. Dramatičan je bio njegov prvi posjet Moskvi kad je Gorbačovu rekao da njegova zemlja namjerava napustiti Varšavski ugovor i raskinuti dotadašnje savezništvo s Moskvom. Razgovori komunističkog šefa i antikomunističkog disidenta bili su vrlo teški. Havel je poslije pričao kako se atmosfera malo poboljšala tek kad je Gorbačov strastvenom pušaču Havelu dopustio da zapali cigaretu u njegovu kabinetu. Kad mu je Havel rekao da Čehoslovačka više nikada neće biti vazal Moskve, Gorbačov ga je bijesno pogledao, pa se Havel uplašio kako će pozvati stražu da ga odvede u zatvor, a potom mu je rezignirano odgovorio: “Vi ste pjesnik, vama se dopušta da ovako izravno govorite istinu.”

Ne manje važan bio je Havelov prvi posjet Njemačkoj, vrlo osjetljiv zbog povijesnih trauma. Havel je postavio temelje za nove odnose, koji su se sve ovo vrijeme uspješno razvijali i otvorili Češkoj vrata da među prvim bivšim socijalističkim zemljama bude primljena u NATO i EU. A za posjeta SAD-u u veljači 1990. Havel je dobio čast da kao jedan od rijetkih svjetskih državnika održi govor u Kongresu. U tom govoru rekao je što Čehoslovačka očekuje od SAD-a i upozorio kako se povijest danas događa brže nego ikad pa u skladu s tim treba postupati, najavio da se Čehoslovačka vraća Europi, od koje je bila brutalno otrgnuta. Rekao je i ovo o vlastitoj ulozi intelektualca na političkoj sceni: “Nisam ni prvi ni posljednji intelektualac koji će se baviti politikom. Naprotiv, imam osjećaj da će ih biti sve više kako vrijeme bude prolazilo. Kad su u pitanju ljudske vrijednosti i ljudska savjest, intelektualci više ne mogu živjeti odbijajući svoju odgovornost. Lako je pisati programe, tvrdeći da se treba boriti za nezavisnost, a potom prepuštati drugima da se za nju bore. Ako bi se i dalje tako ponašali, nitko ne bi nikada bio nezavisan.”

Havel je sljedećih godina zagovarao proširenje NATO-a na istok, odbijajući svaki pokušaj nove podjele sfera između Washingtona i Moskve, zalažući se za humane intervencije Zapada svugdje gdje su ugroženi ljudski životi i ljudska prava. Havel je bio jedan od najenergičnijih zagovornika intervencije Zapada kako bi se spriječilo krvoproliće na tlu bivše Jugoslavije. Uvijek se suprotstavljao šovinizmu i nacionalizmu i imao vrlo loše mišljenje o onim vođama na tlu bivše Jugoslavije koji su tamošnje narode odveli u rat.

Havel je na češkoj sceni bio samo moralna snaga, bez političkih ingerencija da se miješa u stranački život i rad vlade. Bio je protiv razlaza Češke i Slovačke pa je podnio ostavku, ali je 1993. bio ponovno izabran za predsjednika samostalne Češke. Danas smatra da taj razlaz nije bio loš, da je donio dobrobit i jednoj i drugoj zemlji. Vrlo je često javno kritizirao češki politički život, u svojim novogodišnjim obraćanjima češkim građanima često je kritički govorio o stanju u zemlji, a lani u lipnju u intervjuu BBC-ju vrlo je loše govorio o političkoj kasti u Češkoj, rekavši da su češki građani “zgađeni ponašanjem političara”, da je politika impregnirana korupcijom i kriminalom, a političari ne rade ništa drugo nego “udaraju jedan drugog po gležnjevima”.

Prva Havelova žena Olga, s kojom se vjenčao 1964., umrla je 1996., a godinu dana nakon njezie smrti Havel se u siječnju 1997. oženio mnogo mlađom glumicom Dagmar Veskrnovom. Napadali su ga da se nečasno ponio prema prvoj supruzi, koja je u Češkoj bila jako cijenjena, jer je pokazao da ga nije dostojna jer nije na njegovoj razini. Češka televizija počela je prikazivati osrednje filmove nove predsjednikove supruge, po novinama su se pojavljivali članci o njenim tobožnjim nečasnim postupcima i sumnjivom privatnom životu, o tome da vara Havela sa svojim tajnikom, o njenom neuspješnom prvom braku. Neki od tih napisa bili su toliko neugodni da su Havel i njegova supruga zatražili sudsku zaštitu i tužili pojedine novinare, što je u javnosti bilo loše primljeno.

Havelova supruga našla se na udaru posebno zbog načina kako je postupala kad je Havelovo zdravlje u pitanju. Havel je već godinama boležljiv, čak je u pet situacija zamalo izbjegao smrt. Operirano mu je jedno plućno krilo zbog raka, imao je tešku operaciju na crijevima, jednom je doživio teško otrovanje, imao je problema s visokim tlakom i srcem. Nekoliko je puta imao zdravstvene tegobe dok se nalazio u inozemstvu, jednom je morao prekinuti posjet Kuvajtu, drugi put je u Austriji završio na operaciji. Njoj su predbacivali što je otpustila njegova dotadašnjeg liječnika i u Havelovu blizinu počela dovoditi vračeve. Predbacivali su joj da je oko Havela rasporedila sebi povjerljive ljude, da – za razliku od Olge, koja je bila vrlo diskretna – sebe stalno gura u prvi plan. Predbacivali su joj da je na javnim mjestima branila Havela na neprimjeren način, fotografi su je čak snimili kako u parlamentu – s dva prsta u ustima – zviždi zastupniku koji kritizira njenog muža.

Mediji i političari uspjeli su Havelu – kojeg je nekoć podržavalo više od 80 posto građana – smanjiti popularnost, ali još i danas većina Čeha smatra da je Havel odličan predsjednik. Svjesni su da takvog predsjednika više neće imati. I sam Havel je nekoliko puta govorio o svom nasljedniku i zlokobno predviđao da će se oko toga u parlamentu voditi besprizorne zakulisne bitke. Havel je prije godinu dana sam dao neobičan prijedlog tko bi bio najpovoljniji za njegova nasljednika. Izjavio je da bi bilo najbolje da to bude donedavna američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright, podrijetlom Čehinja, koja bi mogla biti predsjednica “iznad svih stranaka i stranačkih prepucavanja”, kakav je i on bio. No Madeleine Albright tu je ponudu otklonila, izjavivši da je uvjerena da će Česi naći dostojnog Havelova nasljednika. No Havelov nasljednik još nije izabran, iako do isteka njegova mandata ima još samo nekoliko tjedana.

Havel kaže da jedva čeka da napusti Hradčane, kako bi mogao ponovno živjeti bez protokola i tjelesnih čuvara, ponovno se susretati na ulici s ljudima, kao nekoć dok je praškim ulicama krstario na vespi. Kazališni entuzijasti nadaju se da bi Havel, nakon 13 godina apstinencije, mogao ponovno početi pisati. Trebao bi, kažu, sada u toj umjetničkoj sferi djelovati na ljude, u skladu sa svojom izjavom iz govora što ga je 1995. održao na Harvardu: “Glavni zadatak sljedećeg razdoblja bit će radikalna obnova ljudske odgovornosti. Naša savjest mora uhvatiti korak s našim razumom. Inače smo izgubljeni.”