Igor Štimac, bivši nogometašIgor Štimac, bivši nogometaš vrlo blizak krajnje desno orijentiranim političkim krugovima u Hrvatskoj, vrlo će teško doći u posjed crikveničkog hotela Therapia, iako je uprava hotelskog poduzeća Jadran u čijem je vlasništvu i taj hotel praktično odlučila da mu ga proda za 5,4 milijuna eura. Nacional je iz krugova bliskih poduzeću Jadran doznao da će njegovi radnici tražiti na najvišim političkim razinama hitno zaustavljanje prodaje imovine tog poduzeća. Oni će to učiniti zato što smatraju da ih je uprava Jadrana htjela prevariti, raspisavši natječaj za prodaju imovine poduzeća prije no što im je vratila dugove zbog neisplaćenih plaća koji su s kamatama premašili 50 milijuna kuna.

Odlukom da se hotel Therapia proda Igoru Štimcu radnici nisu zadovoljni zato što u Štimcu ne vide osobu koja bi mogla jamčiti kvalitetan razvoj hotela u budućnosti. Osim toga, većina radnika smatra da je Štimčev kapital sumnjiva porijekla te insistiraju na tomu da se javno prezentira koji novac Štimac želi uložiti u hotel Therapia, te koju imovinu Štimac namjerava založiti za dobivanje kredita za budući razvoj hotela.

Zbog svega toga radnici namjeravaju stupiti u kontakt s dužnosnicima HSS-a. Nakon angažmana te stranke u blokiranju prodaje poduzeća Sunčani Hvar slovenskom poduzeću Terme Čatež, smatraju da bi oni mogli imati najviše sluha za njihove zahtjeve. Smatra se i da bi, nakon afere oko prodaje poduzeća Sunčani Hvar, događanja vezana uz hotelsko poduzeće Jadran mogla izazvati još veću krizu odnosa u vladajućoj koaliciji.

Hotel Therapia jedan je od najatraktivnijih hotela u sklopu hotelskog poduzeća Jadran, a natječaj za njegovu prodaju bio je raspisan 21. studenog 2002. Ponude za kupnju tog hotela otvorene su 20. prosinca 2002., ali je tada ustanovljeno da je Štimčeva ponuda bila samo 4,6 milijuna eura, znatno manje od 5.012.787 eura, što je bila početna cijena raspisana za taj hotel. Nadzorni odbor Jadrana odluku o prodaji hotela Therapia Igoru Štimcu donio je 31. prosinca 2002., nakon što je Štimcu dao desetak dana da dopuni svoju prvu ponudu za kupnju tog hotela. Tvrtka Cultus, koju formalno kontrolira Štimčev mlađi brat Damir, tada je ponudila 5,4 milijuna eura i dobila naklonost nadzornog odbora. Igor Štimac tom bi kupnjom trebao preuzeti dug hotela Therapia prema Hypo Alpe Adria Bank iz Klagenfurta, vjerovnika još nekih hotela iz poduzeća Jadran, koja je praktično odlučila da se taj hotel proda Štimcu. Štimac je za riječki Novi list 2. siječnja 2003. izjavio da će zadržati sve zaposlene u hotelu te da je vrlo zadovoljan i uzbuđen zato što će postati vlasnikom hotela Therapia.

Međutim, čini se da bi se, prije no što postane vlasnikom hotela Therapia, Igor Štimac tek mogao susresti s pravim uzbuđenjima. Štimac se neće moći upisati kao vlasnik hotela Therapia sve dok on osobno ili uprava hotelskog poduzeća Jadran ne isplati radnicima tog poduzeća pedesetak milijuna kuna neisplaćenih plaća. Nacional posjeduje dokumentaciju koja pokazuje da je sud dopustio radnicima da se upišu kao vlasnici hotela Therapia i drugih nekretnina tog poduzeća sve dok im uprava Jadrana ne isplati dug zajedno s kamatama. Radnici su sudskim putem uspjeli ishoditi i određivanje ovrhe nad hotelom Therapia i drugim nekretninama u sklopu poduzeća Jadran. Unatoč tomu uprava je raspisala natječaj za njegovu prodaju i to nakon što je 23. rujna 2002. bio donijet plan za financijsku konsolidaciju cijelog poduzeća Jadran, koje je s pedesetak milijuna eura duga jedno od najzaduženijih hotelskih poduzeća u državi. Tvrdi se da u tom planu stoji da bez nagodbe sa svim vjerovnicima uprava ne može odlučivati o prodaji bilo kakvih nekretnina Jadrana.

Budući da je uprava 21. studenog 2002. raspisala natječaj za prodaju hotela Therapia iako se nije nagodila o vraćanju duga s radnicima, radnici se osjećaju prevarenima i namjeravaju zaštitu svojih prava tražiti od političkih vrhova. Oni vjeruju da ih je uprava sve vrijeme htjela izigrati jer je natječaj za prodaju raspisala mada je 85 posto radnika nakon pismenog upita uprave odgovorilo da želi da im se novac odmah vrati u cijelosti. Uprava je radnicima bila ponudila tri različita načina povrata duga. Prva je varijanta bila da se dug pretvori u dionice nekog novog društva, druga da im se glavnica vrati u ratama, a da se kamate pretvore u dionice nekog novog društva, dok je treća varijanta bila da se dug riješi tako što će Jadran radnicima uplaćivati životno osiguranje u iznosima pojedinačnih dugova prema svakom radniku. Samo je 15 posto radnika pristalo na neki od ta tri prijedloga.

Radnici su posebno ogorčeni na Snježanu Sikirić, predsjednicu Nadzornog odbora Jadrana, jer smatraju da ona na njih radi i dodatne pritiske, a bez ikakve argumentacije. Ona je nedavno izjavila da ‘radnici vjerovnici moraju biti svjesni posljedica koje će izazvati ako ne uspiju postići dogovor s upravom u vezi sa svojim potraživanjima’.

Prošloga četvrtka predstavnici radnika vjerovnika pregovarali su o vraćanju duga sa Snježanom Sikirić i predsjednicom Uprave Jadrana Vesnom Parat te zatražili da im se odmah vrati cjelokupan iznos. Međutim, oni traže i da se još jednom temeljito promisli prije no što se krene u prodaju bilo kakvih nekretnina hotelskog poduzeća Jadran.

Radnici žele da što više hotela iz tog poduzeća uđe u program u kojemu bi u hotelsko poduzeće Jadran znatna sredstva investirali Europska banka za obnovu i razvoj i Njemačka razvojna agencija. Pretpostavlja se da bi oni u to prezaduženo hotelsko poduzeće trebali uložiti oko 40 milijuna eura. Oni su svoj interes za ulaganje u Jadran pokazali nakon što je poduzeće dubinski snimio njihov konzultant Pricewatehouse Coopers.

Da bi zadovoljili uvjete potencijalnih investitora, uprava Jadrana napravila je i novi investicijski plan, ali i plan prodaje dijela hotela čime bi se riješio dio nagomilanih dugova. Stoga se istodobno krenulo i s deblokadom računa, sudskim i izvansudskim nagodbama s radnicima vjerovnicima, ali i s prodajom hotela. Radnici tvrde da neke od tih prodaja nisu izvršene potpuno transparentno, a drže i da država uopće ne vodi računa o budućnosti tog poduzeća. U krugovima bliskim Jadranu tvrdi se da u kupoprodajnom ugovoru vezanom uz prodaju hotela Crikvenica, koga je za 1,7 milijuna eura kupio Miljenko Manestar iz Crikvenice, ne stoji da kupac mora nastaviti s hotelijerskom djelatnošću. Stoga se smatra da je kupac tog hotela zapravo vrlo povoljno kupio izuzetno vrijednu nekretninu čija će se vrijednost višestruko povećati kada za nekoliko mjeseci bude usvojen novi prostorni plan Crikvenice.

Utoliko su i okolnosti prodaje hotela Therapia Igoru Štimcu također pobudile sumnju kod velikog dijela radnika poduzeća Jadran. Odluka da se Štimcu proda hotel donijeta je na staru godinu, njegova ponuda isprva je bila ispod nominalne cijene pa mu se dopustilo da je korigira, a ne zna se ni je li Štimac, iskusan jedino u vođenju diskoteka, uopće sposoban upravljati hotelom.

Sve više ljudi u Crikvenici sumnja i da Igor Štimac, koji je najavio da će hotel podići na razinu četiri zvjezdice, ima dovoljno novca za takvo ulaganje. Pitaju se i na temelju čega će se zadužiti kod banaka jer većina njegovih aktivnosti ne donosi velike zarade, a on je prestao s nogometnom karijerom.

Igor Štimac vlasnik je disko klubova “Faces” na Bolu i “Masters” u Splitu. Jedan je od vlasnika sportskih kladionica Sport Tip. Već je dvije godine član Upravnog odbora Hajduka, otkad je s kolegama nogometašima Alenom Bokšićem, Aljošom Asanovićem i Slavenom Bilićem uložio 500.000 maraka u klub da ga spasi od bankrota.

Zahvaljujući tomu dobio je poziciju ravnu predsjedniku kluba Branku Grgiću. Štimac je do sada novac ulagao u disko klubove, građevinarstvo, kladionice, a sponzorirao je i obranu optuženika za ratne zločine u Lori, održavanje Sinjske alke kada je njezino pokroviteljstvo odbio predsjednik RH Stjepan Mesić te skupove podrške generalima Mirku Norcu i Anti Gotovini. Iako se nije izravno prijavio, poznato je da iza ponude Dijane Oršulić za koncesiju nad Zlatnim ratom u Bolu stoji Igor Štimac.

Štimčevo poslovno ponašanje rijetko karakterizira potpuna transparentnost, a javno dostupni podaci ne otkrivaju koliko on zarađuje. Pretpostavlja se da mu je trenutno najveći izvor prihoda lanac sportskih kladionica gdje je suvlasnik zajedno s nekim svojim sportskim kolegama. U javnosti je stvoren dojam da je Štimac većinski vlasnik tih kladionica, iako o tome nigdje ne postoji čvrsti podatak. No zna se da je upravo on zadužen za kontrolu poslovanja.

Nacional je u splitskim poslovnim krugovima doznao da su prije nekoliko mjeseci državni organi privremeno blokirali poslovanje tih sportskih kladionica zbog neplaćenog PDV-a. Tada se sumnjalo da se u toj tvrtki vodilo dvostruko knjigovodstvo kako bi se zarada tvrtke prikazala što je moguće manjom.

Igor Štimac je kao aktivni nogometaš nastupao za Hajduk, španjolski klub Cadiz te engleske klubove Derby County i West Ham. Nikada se u javnosti nisu saznali pouzdani podaci o zaradama koje je ostvario kako u Hajduku, tako i prilikom inozemnih transfera. Međutim, upravo taj kapital omogućio mu je kupnju diskoteke “Mississippi” koju je Štimac preuzeo od Milenka Gusića, dugogodišnjeg pratitelja nekadašnje manekenke Ane Sasso. Tvrdi se da je u vođenju diskoteke za partnere izabrao Miljenka Bajića i Josipa Bikića zvanog Čop, dvojicu od osmorice optuženih i nepravomoćnom presudom suca Slavka Lozine oslobođenih od sumnji za ratne zločine počinjene u vojnom zatvoru Lora.

Govorilo se da baš Bikić i Bajić, bivši vojni policajci 72. bojne VP, vode poslovanje Štimčeve diskoteke koja je nakon velikog obračuna specijalaca MUP-a i pripadnika 4. gardijske brigade u njemu, dobila ime “Masters”. Iako “Masters” uglavnom dobro posluje, nitko ne zna koliki su njeni pravi prihodi i tko ih sve dijeli.

Štimac je sredinom devedesetih na Bolu na otoku Braču otvorio diskoteku “Faces”. Glavni nositelj poslovanja “Facesa” kao i drugih Štimčevih poslova je njegov mlađi brat Damir Štimac. Ona je ljeti vrlo dobro posjećena, ali radi samo tri mjeseca, a zatvorena je ostalih devet, pa svakako nije izvor značajnije zarade Igora Štimca. Uostalom, braća Štimac su se često žalila na troškove koje imaju kako bi diskoteku održavali u dobrom stanju svake sezone. Štimac je ‘projekt Brač’ htio zaokružiti koncesijom za plažu Zlatni rat. Preko tvrtke “Modul” iz Metkovića, odakle je Štimac rodom, umalo je u tome uspio. Zahvaljujući benevolentnosti splitskog župana Branimira Lukšića i županijskog ureda za pomorstvo, koncesija za Zlatni rat umalo je i pripala “Modulu” koji je ponudio najveću cijenu. Međutim, Boljani su organizirali demonstracije i tražili da koncesija pripadne lokalnoj tvrtki koja će upravljati plažom. Odluku je o tome Skupština splitsko-dalmatinske županije odgodila.

Igor Štimac vrlo je blizak Hrvatskom bloku Ivića Pašalića i većinu svojih aktivnosti poduzimao je uz konzultacije s Pašalićevim ljudima Matom Jukićem, Ivom Baicom, Joškom Kontićem, Branimirom Lukšićem i Ilijom Krištom. Iako zapravo djeluje pod okriljem Hrvatskog bloka, nominalno ishodište Štimčeve moći i utjecaja jest nogometni klub Hajduk.

On je član Upravnog odbora i čovjek zadužen za funkcioniranje Hajdukove omladinske škole, ali u biti potpuno kontrolira klub. To pokazuje i njegovo nedavno imenovanje u Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza. Upravni odbor odredio je Štimca za vezu između Uprave i struke, dakle tehničkog direktora i svih trenera. To znači da je Štimac definitivno nadređen i Ivici Šurjaku, kao tehničkom direktoru, čemu se ovaj dugo vremena oštro suprotstavljao. To istovremeno znači da Štimac ima izravan utjecaj na kupnju i prodaju Hajdukovih igrača te da bez njegove suglasnosti Šurjak ne može ništa napraviti.

Funkcija člana Upravnog odbora Hajduka je neplaćena i Štimac za nju ne prima nikakvu naknadu, ali daje položaj iz kojeg se prilikom transfera igrača može ostvariti i posredna i neposredna dobit. Štimac kontrolira karijeru određenog broja Hajdukovih igrača, a među njima je najzvučnije ime Dario Srna, novi hrvatski reprezentativac. Međutim ni u tome nije moguće utvrditi stvarnu Štimčevu dobit. Štimac nema registraciju i licencu nogometnog menedžera, dakle nema ni svoju menedžersku agenciju. To znači da Štimac takve usluge obavlja ili preko trećih osoba ili “na crno”.

Jedina osoba koja zna točnu sliku Štimčeva poslovanja i udjela nogometnih transfera u Štimčevu osobnom saldu jest splitska odvjetnica Dora Košta. Iako je službeno odvjetnica Hajduka, zapravo je Štimčeva osobna odvjetnica i produžena ruka, osoba od njegova punog povjerenja.

U Hajduku je glavni Štimčev kompanjon i pouzdani poslovni partner Cigo Marinović. Čovjek koji je nekada bio majstor na održavanju stadiona, uz pomoć nekadašnje Uprave i posebno Nadana Vidoševića, postao je jedan od jačih splitskih građevinskih poduzetnika. “Zelene kuće”, bespravno izgrađeni objekti, zapravo su investicija Cige Marinovića i njegovih poslovnih partnera. Marinović je Štimca uveo u poslove stambene izgradnje. Na zemljištu iznad marjanskog tunela s južne strane, Marinović i Štimac financijski su podržali onemoćalog splitskog građevinskog poduzetnika Slobodana Ljubičića koji je na atraktivnoj lokaciji uspio sagraditi višekatnicu. Točni vlasnički Štimčevi udjeli ondje nisu poznati. Uz dio poslovnih aktivnosti braće Štimac vezan je i splitski odvjetnik i njihov rođak Siniša Štimac. Mnoge Štimčeve poslovne aktivnosti odvijaju se preko Hypo Banke, koja je i odlučila da se Štimcu proda hotel Therapia.

Unatoč brojnim poslovnim aktivnostima, vrlo se teško može naslutiti koliki su stvarni prihodi Igora Štimca i odakle potječu. Zato i ne čudi da je dio radnika hotela Therapia i poduzeća Jadran najavio da će zatražiti da se javno obznani s kojim će novcem Štimac ulagati u crikveničko hotelijerstvo. Nervozu izaziva i to što je Igor Štimac u bliskim odnosima s brojnim ljudima krajnje sumnjive prošlosti. I sam Igor Štimac u par se navrata nasilnički ponašao pa se radnici plaše da bi eventualni pregovori s njime o zaostalim dugovima mogli biti prilično neugodni. Stoga će pokušati učiniti sve kako bi zaustavili prodaju cijelog poduzeća Jadran, što bi moglo usporiti Štimčevu poslovnu ekspanziju.