Objavljeno u Nacionalu br. 377, 2003-02-05

Autor: Eduard Šoštarić

Nacional OTKRIVA pozadinu krize u HRZ-u

Piloti su se pobunili da bi Hrvatsku udaljili od NATO-a

Pobuna vojnih pilota potpuno je promašena i suprotna zahtjevima gl.tajnika NATO-a G.Robertsona

Generali Čuletić i Štimac za svoje umirovljenje krive ministricu obrane, iako je za njihovo umirovljenje zaslužan njihov bliski suradnik general Imra AgotićGenerali Čuletić i Štimac za svoje umirovljenje krive ministricu obrane, iako je za njihovo umirovljenje zaslužan njihov bliski suradnik general Imra AgotićPetnaestorica generala Hrvatske vojske umirovljena su krajem prošle godine zaslugom predsjednikova savjetnika za vojna pitanja i njihovog bliskog suradnika generala Imre Agotića, a ne zaslugom ministrice obrane Željke Antunović, doznaje Nacional iz pouzdanih izvora.

Vojnih pilota ima previše a avioni su propali zbog krivog i preambicioznog planiranja generala Štimca i Čuletića od prije deset godinaGeneral Imra Agotić bio je u radnoj skupini zaduženoj za izradu paketa obrambenih Zakona, pa time i propisa vezanih za umirovljenje časnika oružanih snaga. Premda je bio na vrijeme upozoren da prijedlog vezan za umirovljenja djelatnih vojnih osoba može pomesti većinu visokih časnika u mirovinu, Agotić je to smetnuo s uma i nije na vrijeme reagirao kako bi promijenio takvu mogućnost. Nakon što je paket propisa i zakonskih rješenja usvojen, Agotić je uvidio pogrešku i pokušao pritisak na ministricu obrane kako bi ispravio učinjeno za što je naravno bilo prekasno. Kad je shvatio da je to nemoguća misija, Agotić je uz pomoć Štimca, Čuletića i nekolicine pilota započeo otvoreni sukob s ministricom obrane preko medija. Osim što je svojim pismom dramatično narušio vanjskopolitički ugled i uznemirio javnost, te oružane snage u cjelini, potpisnik uznemirujućeg pisma o stanju u ratnom zrakoplovstvu general Štimac nije učinio ništa više. Pobuna vojnih pilota potaknuta pismom umirovljenog brigadnog generala Josipa Štimca saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost pokazala se potpuno promašenom. Naime, u pismu glavnog tajnika NATO-a Georga Robertsona premijeru Ivici Račanu među ostalim prigovorima o preustroju Hrvatske vojske apostrofiralo se i ratno zrakoplovstvo kao dotrajalo, glomazno i neučinkovito. Jednostavno rečeno, glavni tajnik NATO-a poručio je da Hrvatska više ne ulaže u zrakoplovstvo kakvo danas ima i da smanji broj letjelica i osoblja u vojnom zrakoplovstvu što je u potpunoj suprotnosti sa Štimčevim pogledima.

Na tragu onoga što je Robertson poručio Račanu je i službeno stajalište MORH-da ne namjerava investirati znatna sredstva u modernizaciju postojeće flote dotrajalih MiG-ova niti planira nabavu rabljenih, a kupnja borbenih zrakoplova zapadne proizvodnje uopće ne dolazi u obzir, barem u idućih pet godina. Postojeća flota MiG-ova smanjit će se vjerojatno sa sadašnje dvije eskadrile na samo jednu od 12 zrakoplova, dok će težište opremanja, remonta i modernizacije biti na transportnim i borbenim helikopterima gdje je situacija jednaka, ako ne i bitno lošija.

Također od postojećih četiriju zrakoplovnih baza, predviđenih novim preustrojem, na kraju će se ipak njihov broj smanjiti, vjerojatno na dvije. Radikalno smanjenje borbenog zrakoplovstva diktiraju sadašnje financijske prilike, hrvatsko vojno i političko okruženje, te politika NATO saveza prema zemljama bivše Jugoslavije.

Generali Josip Štimac i Josip Čuletić poprilično su i sami odgovorni za stanje u zrakoplovstvu koje je, između ostalog, u svom pismu Račanu vrlo precizno opisao i glavni tajnik NATO saveza. Spomenuta dvojica generala još su prije desetak godina krenuli s potpuno krivih pozicija planiranja ratnog zrakoplovstva. Tada je predloženo da školovanje započne 40 kadeta budućih vojnih pilota što je danas proizvelo 340 vojnih pilota od kojih većina zaista nema na čemu letjeti.

Generali su bili uvjereni kako će se potkraj devedesetih godina krenuti s velikom modernizaciju MiG-ova u Izraelu pri čemu bi se u zrakoplove ugrađivala avionika i uređaji kompatibilni s američkim F-16, pa bi u slijedećoj fazi došlo i do kupnje američkih zrakoplova što je bilo preambiciozno i besmisleno s obzirom na okolnosti.

Zrakoplovci su zaboravili da je rat odavno prošao, da su Hrvatska i njezini ljudi u potpunosti iscrpljeni i osiromašeni, a hrvatsko gospodarstvo devastirano. Ubrzo potom uslijedile su i munjevite političke promjene u okruženju, a time i pad stupnja ugroze Hrvatske od istočnih susjeda; Miloševićev je režim srušen, a nova je vlast u Beogradu počela intenzivno pregovarati s NATO savezom o pristupanju Partnerstvu za mir.

Upozoravajući u svom posljednjem pismu na teško stanje u zrakoplovstvu, general Štimac nije progovorio i o tome da najviši časnici ratnog zrakoplovstva, između ostalih i on sam, razmješteni uglavnom po kancelarijama Glavnog stožera, često lete i troše resurse za letenje mlađim pilotima kojima prijeti gubljenje dozvole zbog nedovoljnog broja sati letenja. Usput rečeno, zbog sličnih problema u slovenskom zrakoplovstvu piloti sami plaćaju letove kako bi imali dovoljan broj sati naleta na zrakoplovima, no to nije bio razlog da se pobune.

Trenutni remont osam hrvatskih MiG-ova u rumunjskoj tvrtki Aerostar iz Bakua, vrijedan 8.5 milijuna američkih dolara, vjerojatno je posljednji takve vrste za ovaj tip zrakoplova. Naime, prema ugovoru sklopljenom između MORH-a i rumunjskog remontnog zavoda “AEROSTAR S.A.” Bacau, u tijeku je remont i opsegom neznatna modernizacija osam hrvatskih zrakoplova tipa MiG u koje se ugrađuju nove radiostanice kako bi MiG-ovi bili sposobni sudjelovati na zajedničkim vježbama s NATO partnerima. Radi se o zrakoplovima MiG-21 BIS i četiri školska dvosjeda MiG-21 UM.

MORH je nedavno potpisao i ugovor oko remonta vojnih transportnih i borbenih helikoptera MI-8 s Ukrajinom koji će se uz pomoć ukrajinskih stručnjaka i inženjera obaviti u Zrakoplovno tehničkom zavodu u Hrvatskoj, pa je posve jasno da sadašnja vlast nije zaboravila zrakoplovstvo i čini koliko je to moguće u financijskim okvirima.

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo nikada nije planirano da se ugasi, a niti je to zahtjev NATO saveza, te su takve priče posljednjih dana potpuna besmislica. Međutim, ovakvo glomazno, preskupo i neučinkovito zrakoplovstvo ne može ostati u budućnosti, rekao nam je prošlih dana visoki dužnosnik MORH-a.

Eskadrila MiG-ova još je uvijek potrebna, ne radi napadačkih ambicija prema bilo kome, već primjerice za zaštitu helikopterskog transporta i prijevoza borbenih postrojbi Hrvatske vojske s jednog kraja njezina teritorija na drugi, kao i zaštitu zračnog prostora od mogućih terorističkih samoubilačkih napada otetih putničkih zrakoplova na vitalne objekte u Hrvatskoj.

Još nekoliko godina MiG-ovi će ispunjavati zadaću zaštite zračnog prostora sve dok Hrvatska vojska ne nabavi moderan protuzračni raketni sustav obrane.

Posjedovanje modernog protuzračnog raketnog sustava ima veliki psihološki utjecaj na svakog eventualnog protivnika. To je najbolje pokazano 1995. godine kada je Hrvatska preko svojih obavještajnih kanala neposredno prije Oluje ubacila informaciju jugoslavenskom Generalštabu da posjeduje ruski strategijski protuzračni raketni sustav S-300. Jugoslavenski MiG-29 nije niti pomišljao da krene u zaštitu krajinske vojske, ne zbog hrvatskih MiG-ova 21, već zbog informacija o učinkovitosti ruskog raketnog sustava S-300.

Zbog očite nezainteresiranosti NATO saveza da Hrvatska posjeduje borbene zrakoplove, sve se više razmišlja o nadogradnji jedne eskadrile sadašnjih dvadesetak školskih zrakoplova Pilatus PC-9 smještenih u zračnoj luci Zemunik pokraj Zadra. Razlozi su prije svega mali troškovi obuke i održavanja zrakoplova.

Naime, Amerikanci su još prije četiri godine odbili bilo kakvu pomisao Hrvatske vojske za kupnjom zrakoplova F-16 ili bilo kojeg drugog zrakoplova zapadne proizvodnje smatrajući da bi to pojačalo naoružavanje Vojske Jugoslavije i izazvalo novu krizu u regiji.

Sličan savjet dali su i Slovencima koji su pokušali iz Litve i Ukrajine nabaviti desetak MiG-ova 21 kako bi ih Izraelci i tvrtka IMI modernizirali. Predugovor je storniran na američku inicijativu, a Slovencima je preporučeno da naoružaju Pilatuse.

Da razmišljanja idu u tom smjeru, govori i pouzdana informacija visoko pozicioniranog časnika Glavnog stožera prema kojoj slovenska strana pokreće inicijativu o mogućem zajedničkom centru za obuku pilota na Pilatusima na aerodromu Zemunik kraj Zadra. Osim slovenskih pilota postoji i mogućnost da za takav projekt budu zainteresirani i Mađari koji svoju obuku na Pilatusima provode u Kanadi.

Uz tako nadograđene Pilatuse i već započeto instaliranje modernih američkih radarskih sustava FPS-117 i Peregrine na kopnu i moru, te planirano uvođenje modernog raketnog protuzračnog sustava vjerojatno američke proizvodnje HAWK/AMRAAM, nitko ne bi imao argumenta tvrditi kako je hrvatski zračni prostor nezaštićen.

Opasnost po hrvatski zračni prostor zasigurno ne prijeti od Bosne i Hercegovine odnosno Republike Srpske čiji se zrakoplovi ne mogu niti puniti pogonskim gorivom bez dozvole mirovnih snaga, a kamoli uzlijetati, a o katastrofalnom stanju zrakoplovstva u Vojsci Federacije BiH ne treba trošiti riječi.

Što se tiče SRJ, pregovori između NATO saveza i SRJ o pristupanju Partnerstvu za mir već su poodmakli. Kakva bi se to glupost morala dogoditi u glavama jugoslavenskih političara i generala da kojim slučajem napadnu ciljeve u Hrvatskoj, dok se u isto vrijeme nastoje što prije približiti euroatlantskim integracijama. Osim toga, stanje u jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu, nakon razaranja vojne infrastrukture i uništenja velikog broja jugoslavenskih letjelica od strane NATO saveza 1999. godine kritičnije je od onoga u hrvatskim zrakoplovnim bazama.

Kakav bi scenarij primjerice trebale imati Slovenija i Mađarska, članice NATO saveza, da napadnu hrvatski teritorij zrakoplovstvom? Argumenti umirovljenih generala za ostanak ratnog zrakoplovstva ovakvog kakvo je danas potpuno su besmisleni: govori se o tradiciji vojnog zrakoplovstva u Hrvatskoj, te o tome da je vojno zrakoplovstvo elitna grana oružanih snaga. Pri tome ne spominju kako Hrvatska 1991. i 1992. u jeku najjačih napada na njezin teritorij uopće nije imala zaštitu MiG-ova pa se ipak obranila.

Borbeni zrakoplovi tipa MiG poslužili su jedino u napadačkim akcijama Bljesak i Oluja kod uništenja zapovjednih i komunikacijskih centara krajinske vojske. No i tada su pokazali svu ranjivost kada je iznad zapadne Slavonije MiG-21, kojim je upravljao pukovnik Rudolf Perišin, 1995. tijekom operacije Bljesak srušen ručnim raketnim projektilom.

Vezane vijesti

Štimac kod Stankovića: 'Šuker je u 5 minuta upropastio sve što je napravio u...

Štimac kod Stankovića: 'Šuker je u 5 minuta upropastio sve što je napravio u karijeri'

Bivši nogometni reprezentativac i kandidat za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Igor Štimac najavio je danas gostujući u emisiji "Nedjeljom u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika