Britanski premijer Tony BlairBritanski premijer Tony Blair odlučio je prošlog četvrtka u Perzijski zaljev poslati još 100 aviona i 7000 britanskih vojnika iz sastava britanskog ratnog zrakoplovstva. Oni će se pridružiti britanskim eskadrilama koje su ondje u sklopu kontrole zona zabrane letenja nad južnim i sjevernim Irakom, ali i onima koje su stigle kao prethodnica u pripremi rata protiv Iraka. Kako je pred britanskom parlamentom otkrio ministar obrane Geoff Hoon, u sklopu tog kontingenta su avioni za izviđanje tipa Tornado i Jaguar, avioni za opskrbu goriva u zraku VC10 i Tristar, transportni avioni Hercules i lovci-bombarderi Tornado TR3, Tornado GR4 i Harrier GR7. U Perzijski zaljev ide i velika formacija od 27 helikoptera tipa Chinook i Puma sa 1100 članova popratnog osoblja.

Britanski premijer Tony Blair odlučio je poslati u Perzijski Zaljev još 100 aviona i 7000 britanskih vojnika; istodobno, Blair provodi jaku diplomatsku kampanju pokušavajući pridobiti Francusku, Iran i druge zemlje na stranu protuiračke koalicije, usprkos sve većem otporu njegovoj proratnoj politici u BritanijiDa će se britanski vojnici pridružiti američkoj vojsci u pripremama za rat protiv Iraka, znalo se mjesecima, ali se nije očekivalo da će biti u tolikom broju. Čak četvrtina ukupnih britanskih vojnih snaga već je u Perzijskom zaljevu ili je na putu prema njemu. To je najveća mobilizacija britanske vojske nakon Falklandskog (malvinskog) rata 1982. Prema najavama ministra Hoona, u rat protiv Iraka kreće više od 40.000 britanskih vojnika, više nego što ih je sudjelovalo u Zaljevskom ratu prije 12 godina, kad je Irak napalo 35.000 Britanaca. Već otprije na području Perzijskog zaljeva ima 4000 britanskih marinaca. U Perzijski zaljev putuje velika britanska pomorsko eskadra, također najveća nakon Falklandskog rata. U njenom sastavu je 16 brodova, među kojima i najveći britanski nosač aviona Ark Royal, nosač helikoptera Ocean i jedna nuklearna podmornica s ukupno oko 3000 ljudi.

Hoon je još 21. siječnja obznanio odlazak još 29.000 vojnika kopnenih snaga. Kičma tih snaga bit će pojačana oklopna brigada. Bit će to stožer poznate britanske Prve oklopne brigade, koja je sudjelovala i u Zaljevskom ratu, koju će pojačati još slavnija Sedma oklopna brigada, poznata po nadimku Pustinjski štakori. Ta je postrojba osnovana 1940. u sjevernoj Africi, gdje se iskazala u bitkama protiv Afričkog korpusa njemačkog feldmaršala Rommela. I ta je postrojba sudjelovala u Zaljevskom ratu, a posljednjih godina u operacijama u BiH i na Kosovu. Ta pojačana oklopna brigada imat će u svom sastavu 120 tenkova i 150 oklopnih vozila Warrior. U rat protiv Iraka idu i 16. zračnodesantna brigada i 102. logistička brigada.

Te će snage biti prebačene ovih dana i sredinom veljače biti spremne za akciju s američkima, koje se također u velikom broju prebacuju na područje Bliskog istoka. Prošlog četvrtka američki ministar obrane Donald Rumsfeld naredio jeodlazak na Bliski istok još 22.000 američkih vojnika iz elitne američke 101. zračnodesantne divizije. Američki vojni komentatori izračunali su da je dosad Rusmfeld potpisao odluke o slanju na Bliski istok oko 145.00 američkih vojnika. S 40.000 britanskih bit će to više od prije najavljenih 150.000 savezničkih vojnika, koliko su američki vojni planeri govorili da je dovoljno za brzu i odlučnu pobjedu.

Britanski vojni komentatori tvrde da će Washington i London možda još povećati prije dogovoreni broj vojnika. Ulazi se u novu fazu priprema za napad. Kako je rekao ministar Hoon: “Konačna odluka o početku rata još nije donesena, ali ovako velika vojna sila ne šalje se samo zato da bi nekoga preplašila ili upozorila, to je vojna sila spremna da krene u rat i ona će to učiniti bude li potrebno.”

Britanija je i diplomatski iznimno aktivna. Blair je 28. siječnja posjetio Busha u Camp Davidu, gdje su se dogovorili o sljedećim ratnim potezima. Blair je potom u Le Touquetu razgovarao s francuskim predsjednikom Chiracom ne bi li ga privolio da podrži rat protiv Iraka. Zasad u tome nije uspio, no Chirac je posljednjih dana poslao nosač aviona “Charles de Gaulle” u istočno Sredozemlje. Blair je prošlog četvrtka u svojoj rezidenciji primio iranskog ministra vanjskih poslova Kamala Kharrazija, što je bio prvi susret visokog predstavnika iranske islamske vlasti s jednim od vođa antiiračke alijanse. Blair je toliko diplomatski aktivan da ga je bivši južnoafrički predsjednik Nelson Mandela, veliki protivnik rata protiv Iraka, optužio da je postao “Bushov ministar vanjskih poslova”, da “obavlja za Busha osjetljive diplomatske poslove, koje američka diplomacija ne može ”. Blair u Europi animira zemlje koje podržavaju napad na Irak da o tome potpišu javnu deklaraciju te pokažu da ne misle kao Njemačka i Francuska, koje se još javno opiru ratu. Neki protivnici rata protiv Iraka čak su optužili Blaira da je “Bushu poslušan kao pudlica”. Jedan od građana u studiju koji su Blairu postavljali pitanja u studiju BBC-ja izjavio je da se u britanskom parlamentu ponaša kao da “predstavlja izbornu jedinicu Sjeverni Texas”.

Dio londonskih listova nagađa da Blair šalje u perzijski zaljev toliko vojnika jer je i u Londonu zaključeno da su politički i diplomatski putovi rješavanja krize uglavnom iscrpljeni i da je rat neizbježan, naravno, ako se ne dogodi nešto dramatično i spektakularno – velik zaokret u politici sadašnjeg iračkog režima, vojni udar ili odlazak Husseina u izgnanstvo.

Britanski politički komentatori tvrde da je odluka o slanju vojnika znak i da je Blair odlučio slomiti snažan otpor ratu unutar svog kabineta. Blair je od samog početka podržao politiku američkog predsjednika Busha i deklarirao se njegovim glavnim saveznikom. No on je ipak na čelu Laburističke stranke, koja u Britaniji ima drukčiju političku tradiciju od Konzervativne stranke. Laburistička stranka je svojedobno bila stranka pacifista i protivnika britanskih vojnih akcija, gdje su vrlo snažno uporište imali borci protiv nuklearnog oružja.

Laburistička se stranka posljednjih godina jako promijenila, posebno pod utjecajem Tonyja Blaira, no nju nisu napustiti svi pacifisti, kojih ima i u vrhu vlade i stranke, pa se govori da bi mogli organizirati pobunu protiv Blaira bude li u iračkom pitanju odviše ratoboran. Posljednjih tjedana umnogostručile su se priče o nezadovoljstvu u Blairovu kabinetu njegovom “iračkom politikom”, pa se čulo da su svojedobne Blairove izjave kako bi inspektorima UN-a trebalo dati više vremena da obave svoj posao u Iraku – čime bi se odgodio napad na Irak – bile ustupak miroljubivim članovima kabineta. Najnovija ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je 80 posto Britanaca protiv rata ako ga ne odobri UN, a oko 50 posto Britanaca apsolutno je protiv tog rata.

Blair pak smatra da Britanija treba ići u rat, a u nedavnom razgovoru s laburističkim zastupnicima izjavio je da je zbog tog pitanja spreman staviti svoju funkciju na raspolaganje. Mnogi se britanski komentatori čude Blairu zbog njegova zalaganja za rat protiv Iraka. U američkom magazinu Time tvrdi se da Blair ide u rat protiv Iraka zbog dubokih moralnih i vjerskih uvjerenja kako “dobro mora nadvladati zlo, pa snage dobra i pravde imaju obvezu učiniti sve što mogu kako bi popravile svijet”. Time podsjeća da je u tom uvjerenju Blair 1999. bio najveći zagovornik vojne akcije zbog Kosova te da se uvelike razlikuje od drugih političara upravo po tome što je u svojim javnim nastupima sklon zagovaranju dobrih djela kao dužnosti političara, za razliku od drugih europskih političara koji su u prvom redu pragmatičari. Stoga se Blair dobro slaže s američkim političarima koji su skloni sličnom propovjedničkom stilu, a posebno se dobro slaže s Bushom, čija je ideologija ukorijenjena u konzervativnom provincijskom svjetonazoru gradića sjevernog Texasa, gdje je simplificirana moralistička religioznost formirala ne baš intelektualnog Busha.

Osim toga, Blair je nakon šest godina u premijerskoj rezidenciji u Downing Streetu 10 počeo sebe već promatrati u povijesnom svjetlu pa je na spomenutom sastanku s britanskim parlamentarcima, zabrinutima zbog sve većeg angažmana britanskih snaga u pripremama za rat protiv Iraka, odlučno izjavio: “Kad me ljudi pitaju zašto sam spreman sve politički staviti na kocku na tom pitanju, kažem im da ne želim biti premijer na kojeg će ljudi pokazivati prstom da je znao da zemlji prijeti velika opasnost, a on u vezi s tim ništa nije poduzeo.”

Blair je uvjeren da Britaniji prijeti velika opasnost od međunarodnog terorizma te da stoga i britanske snage moraju otići tamo gdje ta opasnost fermentira i uništiti je u začetku. On tvrdi da postoje uvjerljivi obavještajni podaci da islamski ekstremisti pripremaju napade upravo u Britaniji. U posljednje vrijeme čak je dvaput upozorio britansku javnost da je ” veliki teroristički napad na Britaniju neizbježan ”, da se ne može spriječiti. Prošlog mjeseca britanske su službe sigurnosti razotkrile vrlo opasnu terorističku skupinu alžirskih imigranata povezanih s Al Qaedom koja je u stanu u sjevernom Londonu proizvodila opasni otrov ricin, pripremajući se da ga upotrijebi u terorističkoj akciji, vjerojatno u londonskoj podzemnoj željeznici. Jedan od tih Alžiraca, dok su mu pretresali stan, dohvatio je kuhinjski nož i ubio jednog policajca prije nego što su ga svladali. Ubijeni policajac prije je bio u Blairovu osobnom osiguranja pa je Blair to shvatio i kao osobni gubitak.

Blair je uvjeren da je rat protiv Iraka nužan kako bi “ovaj svijet bio bolji”. Slaže se s Bushom da Irak treba napasti i iz taktičkih i iz strateških razloga. Vjeruje da je irački vođa Saddam Hussein neodgovorni luđak sklon zločinima i nad vlastitim narodom i nad susjedima, koji je svoju neuračunljivost pokazao započevši ratove protiv dviju susjednih zemalja, Irana i Kuvajta, te bacajući bojne otrove na vlastite stanovnike. Blair je nedavno obznanio britanske obavještajne podatke da se Hussein priprema da oružjem za masovno uništavanje ponovno zaprijeti susjedima i široj međunarodnoj zajednici, a i da to oružje da međunarodnim teroristima.

No Blair je i duboko uvjeren da akcijom protiv Iraka može početi i strateški važan proces koji bi mogao bitno promijeniti cjelokupnu situaciju na Bliskom istoku. Vjeruje da se Irak može pretvoriti u prvu arapsku zemlju demokratskog parlamentarizma, koja bi bila nosilac novih političkih tendencija u korist zapadnih zemalja. Vojna akcija bila bi samo početak dugoročne “izgradnje iračke nacije”. To je ono što se sada zbiva u BiH i na Kosovu, gdje se nakon ratnih operacija uz pomoć međunarodne zajednice pokušava izgraditi nova državna uprava.

Blair vjeruje u političko inženjerstvo, on i britansku političku scenu vidi kao prostor za krupne projekte koje podržava zakonskim prijedlozima kojima kani preobraziti pojedine sektore britanskog društva, bilo da je riječ o velikim zahvatima u zdravstvenom osiguranju ili o privatizaciji željeznica. U tome je u Britaniji imao i mnogo uspjeha pa je i dalje vrlo popularan, što su pokazali i parlamentarni izbori. Konzervativna stranka, glavni suparnik Blairovih laburista, u posvemašnjem je rasulu, nedavno je njihova neuvjerljivog vođu Williama Haguea zamijenio Iain Duncan Smith, ali ni on u sučeljavanjima s Blairom svake srijede u parlamentu ne prolazi mnogo bolje. Blairu nije dorastao ni Charles Kennedy, vođa Liberalnih demokrata. Blair danas dominira britanskom političkom scenom poput Margaret Thatcher početkom 80-ih ili Winstona Churchilla u II. svjetskom ratu. Britanski dnevnik Guardian tvrdi da se Tony Blair doima kao da može birati koliko će dugo ostati na premijerkom položaju. No paradoksalno, dodaje Guardian, prvi se put upravo sada, zbog iračke krize, u Britaniji počelo razmišljati od postblairovskom razdoblju, ali u njegovoj vlastitoj Laburističkoj stranci. Jer Blairova posvemašnja dominacija britanskom političkom scenom sve više smeta samim laburistima. Guardian podsjeća da je i Margaret Thatcher morala otići s premijerskog položaja kad se činilo da je na vrhuncu moći, a otišla je zbog pobune unutar vlastite Konzervativne stranke.

Unutar Laburističke stranke ima zadrtih pacifista i ljevičara, koji se protive bilo kakvu britanskom vojnom savezu s SAD-om, pa i ovom protiv Iraka, no u velikom britanskom parlamentu ima ih samo 40-ak. Oni sami ne mogu ugroziti Blaira, ma koliko ga kritizirali. Matica Laburističke stranke već je odavno napustila ljevičarske ideje, Blair je uvjerio njeno članstvo da umjerenom centrističkom politikom može zemlju voditi prema prosperitetu, što dokazuje i time što Britanija ekonomski stoji bolje od većih europskih sila.

No među laburistima ima i nezadovoljnika druge vrste, kojima smeta upravo Blairova osobna dominacija i samovolja, pa prigovaraju njegovoj politici prema Iraku, ali i reformi Doma lordova. Posljednjih dana Blair je, bez konzultacija sa svojim savjetnicima, donio odluke kojima je zapravo odustao od najavljene reforme Doma lordova i izravnog biranja njegovih članova, zbog čega su neki njegovi bliski suradnici, kao bivši ministar vanjskih poslova Robin Cook, javno govorili protiv njegovih poteza. Protiv njega su pri izjašnjavanju o reformi Doma lordova glasovali ni drugi istaknuti i popularni laburisti, kao Charles Clarke, za kojeg britanski tisak piše kako bi mogao naslijediti Blaira, zatim britanski ministar za Europu Peter Hain, istaknuta političarka Patricia Hewitt. Još neki političari smatraju da je odustajanje od reforme Doma lordova odustajanje od demokratskih načela što ih je Laburistička stranka proklamirala preuzimajući vlast, koja sve više nestaju i unutar same Laburističke stranke, gdje Tony Blair samostalno donosi odluke oslanjajući se na poslušnike. Takvim su stilom nezadovoljni i vodeći ljudi najmlađe generacije laburističkih političara, kao David Miliband, kojem tisak proriče veliku karijeru. Guardian spominje 20-ak istaknutih laburističkih političara, među kojima su i mnogi ministri, koji bi se mogli pretvoriti u konzistentnu antiblairovsku frakciju.

Ta bi se frakcija mogla formirati upravo na pitanju Iraka, jer mnogi laburisti smatraju da na tom pitanju Blair pokazuje najviše samovolje i ne korespondira s javnošću. Oni se ne mogu načuditi zašto Blair ignorira javno mnijenje koje je listom protiv rata. Kad je 80 posto građana protiv rata, to se ne smije ignorirati. Mnogi Blairovi stranački kolege, koji nisu ni pacifisti ni ljevičari, počeli su se kolebati kako da se javno postave kad je Irak u pitanju. Žele biti lojalni premijeru i britanskim vojnicima na putu u Perzijski zaljev, ali nisu baš sretni što se od njih traži da podrže nešto u što ne vjeruju te što je Blair samovoljno odlučio, ne uzimajući u obzir raspoloženje nacije i stranke. Atmosfera u Laburističkoj stranci stoga je vrlo napeta i opasna za Blaira, koji je i sam rekao da je na pitanju Iraka, koji po njegovu sudu treba napasti, spreman politički sve staviti na kocku.