Glowatzky je za svoj "rad dobivao negativne ocjene, radio malo i pritom činio profesionalne greške"Predsjednik Stipe Mesić nedavno je odbio imenovati Tonija Glowatzkog, trenutačno privremenog voditelja konzulata – generalnim konzulom u Švicarskoj. Neimenovani novinski izvori ustvrdili su da je predsjednik napravio dobro djelo, jer je Glowatzky za svoj “rad dobivao negativne ocjene, radio malo i pritom činio profesionalne greške”. Unatoč toj reputaciji, Glowatzky nije izbačen iz službe. Godinama je uživao zaštitu bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, jer je on bio sentimentalno vezan za Ivu Glowatzkog, oca Tonija Glowatzkog, koji ga je branio u hrvatskom proljeću. Kao novinarskog informatora koji mu radi o glavi, Glowatzky je u Vjesniku javno prozvao svog bivšeg šefa Matu Granića, koji mu, navodno, nije mogao oprostiti što je upozoravao na kriminalne radnje svojih nadređenih, do danas neprocesuirane.

Glowatzky je izmišljao prometne nesreće u Hrvatskoj, falsificirao dokumentacija i svjedočenja i onda izvlačio veliki novac od švicarskih osiguravateljskih tvrtki No činjenice pokazuju suprotno. Mesić je odbio prihvatiti prijedlog ministra vanjskih poslova Tonina Picule o imenovanju zato što se Toni Glowatzky za svog diplomatskog mandata bavio kriminalom. Pljačkao je osiguravajuće tvrtke prikazujući im krivotvorene dokumente o prometnim nesrećama koje se nikada nisu dogodile, ali su mu poslužile kao pokriće za desetke tisuća eura odštete. Toni Glowatzky i njegova supruga Ljerka Palatinuš, pjevačica narodne glazbe, izmislili su da su im se u dvije godine dogodile četiri prometne nesreće. Uz pomoć lažnih svjedoka i falsificiranih dokumenata u više navrata su Toni i Ljerka Glowatzky pokušavali izmusti novac iz osiguravajućih kuća. Tako barem svjedoči podeblji “dosje” o Toniju Glowatzkom koji vrvi prijevarama, neplaćenim dugovima i ekscesima, kako u privatnom, tako i profesionalnom životu, koji imaju vrlo malo veze s političkim i stručnim uvjerenjima, a mnogo više s običnom gramzivošću.

Glowatzky je, poput kakvog sitnog prevaranta, falsificirao i liječničke nalaze, pa čak i izvještaje o nesrećama. Ili drugim riječima, ne samo da je potkupljivao liječnike da potpišu izmišljene dijagnoze, nego i svjedoke koji su bili voljni priznati da su izazvali nesreće koje se nikada nisu dogodile. Kako ni to nije moglo zadovoljiti njegove financijske planove, Glowatzky je “naštimanu” dokumentaciju upotpunjavao i fiktivnim ugovorima o pjevačkim turnejama svoje supruge, koje se, vjerojatno, nikada ne bi ni održale. Potom je u osiguravajućim tvrtkama zahtijevao odštetu zbog izgubljene zarade, jer se njegova supruga tobože oporavljala od nesreće, te je morala odustati od vrhunski plaćenih koncerata.

Glowatzky je štete od fantomskih ozljeda i lažnih propalih koncerata utjerivao u različitim osiguravajućim kućama, Basleru i WADT-u, koje u pravilu nisu imale međusobnih kontakata, pa je time i opasnost da će se prijevara raskrinkati bila smanjena. Uostalom, tvrtke su teško mogle provjeriti autentičnost dokaza, jer se većina navodnih nesreća događala u Hrvatskoj, a odšteta se potraživala u Švicarskoj.

Prema tim friziranim dokumentima, Ljerka Glowatzky je u samo godinu dana dva puta doživjela potres mozga, dva puta trzajnu ozljedu vratne kralježnice, imala je krvne podljeve… Proživjela je sve medicinski moguće strahove, i primarni i sekundarni i kasni, što je inače u praksi medicinskih vještaka uobičajena skala za mjerenje trauma izazvanih nesrećom. Po dokumentaciji ispada da je Ljerka Glowatzky pravi invalid, s trajno narušenim radnim i životnim sposobnostima, oštećena za 20 posto.

Svoju prvu nesreću, za koju je tvrdio da mu se dogodila u Munchenu, Glowtzky je izmislio u lipnju 1995. Drugu je prijavio 16. studenoga 1996. u Severinu na Kupi, gdje je vozeći 30 kilometara na sat skliznuo s ceste. Štetu mu je, uz pokriće krajnje sumnjive dokumentacije, nadoknadila osiguravajuća tvrtka Basler, isplativši mu oko 50.000 švicarskih franaka. Treća mu se navodno dogodila 18. srpnja 1997. u 10.30 sati u Zagrebu, u Aleji Bologne, kada je vozio chrysler švicarske registracije osiguran u Waadt Allgemeineu, a četvrta 1. studenog 1997., opet u Zagrebu.

Četvrta nesreća možda najbolje opisuje kakvim se sve nezakonitim metodama Glowatzky služio da bi se domogao novca.

Glavnu ulogu tog 1. studenog Glowatzky je namijenio svojoj supruzi. Mjesto radnje: Mesnička ulica u Zagrebu. Protagonisti navodne nesreće: Joso Krznarić, čiji dokumenti pokazuju neobičnu koincidenciju – on je vozač, zaposlen u švicarskom konzulatu sa švicarskim registarskim oznakama ZH 236268; Ljerka Palatinuš i njezina šogorica Indira Palatinuš. Metoda: vozač pokajnički priznaje da se zabio u Ljerku Palatinuš, ne navodi, doduše, da je dobro poznaje i uopće ne zove policiju. A policiju ne zove ni liječnica koja pregledava Ljerku Palatinuš, premda bi to, kad su u pitanju teške ozljede, morala učiniti po službenoj dužnosti.

Bez potpisa, ali istim kompjutorskim fontom kojim se služio diplomat Glowatzky, Joso Krznarić tih je dana u studenome dobio poruku. “Dragog Josu” nepoznata ruka instruirala je: “Nezgoda se dogodila 1. 11. 1997. oko 17.30 u Zagrebu, u Mesničkoj ulici. Ulica je strma i ti se spuštao prema Ilici. Cesta je pokrivena kockama, a kako je bilo vlažno vrijeme iste su bile mokre. Uslijed večernjih sati, nisi primijetio da Ljerka sa još jednom osobom, to je njezina šogorica Indira Palatinuš, prelazi cestu na pješačkom prijelazu, zakočio si ali nisi uspio zaustaviti auto, te si je udario prednjim lijevim krajem auta kada je već skoro prešla na drugu stranu ceste.

Pala je na cestu, a Ti si joj pomogao ući u auto i odvezao u prvu ambulantu koja se nalazi 150 metara dalje u Opatičkoj ulici. Imala je krvavu glavu, tužila se na bolove u glavi i vratu, te nogama. Bio si kod liječnice sa njome i nakon što si joj predao svoje podatke i zelenu kartu otišao si. Svakako trebaš priložiti zahtjevu i zelenu kartu koju si dao njenoj šogorici na licu mjesta.”

Za “dragog Josu” postoji, međutim, i službena verzija pisma. “Prema Vašoj želji, nisam htio angažirati prometnu policiju s obzirom da ste izrazili spremnost pomoći mojoj supruzi i prevezli ste je k liječnici koja joj je pružila prvu pomoć. Iz liječničke dokumentacije vidljivo je da je zadobila teške tjelesne povrede između ostaloga i potres mozga, pa joj je određeno strogo mirovanje najmanje mjesec dana…” piše Glowatzky i upozorava vozača da mu isplati odštetu ili će je morati ostvariti sudskim putem: “Kako je moja supruga, kao estradna umjetnica imala potpisan ugovor o turneji u Americi i eventualno Kanadi u razdoblju od 12. prosinca 1997. do 11. siječnja 1998. u ukupnoj vrijednosti od 72.000 USA $, postavljam u njeno ime odštetni zahtjev za izgubljenu zaradu, a ostale eventualne zahtjeve postavit ću okončanjem liječenja.”

Ljerka i Toni Glowatzky obmanjivali su osiguravajuće kuće tvrdeći da imaju dogovorene turneje, koje im osiguravaju fantastičan izvor prihoda. “Unazad tri godine upravo u vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika imala sam turneje po tim država, a nažalost to je ove godine otpalo”, žalila se Ljerka Palatinuš odvjetniku, zaboravljajući da su se godinu dana prije novinaru Vjesnika pohvalili kako će praznike provesti “zajedno u svojem domu sa svojim najmilijima”.

Premda Nacional nije uspio ustanoviti jesu li u svakom pojedinom slučaju uspjeli zavarati tvrtke, već i sama namjera neoprostivo kompromitira diplomatskog djelatnika.

Glowatzkog najšira javnost zacijelo više pamti kao skladatelja i višestrukog laureata Festivala kajkavskih popevki negoli po njegovim diplomatskim uspjesima. Toni Glowatzky potječe iz obitelji slavnih i poznatih. Njegov je otac Ivo branio sve poznatije hrvatske političke disidente: od prvog velikog političkog procesa u Hrvatskoj, kada se sudilo Mihailu Mihajlovu, profesoru Filozofskog fakulteta u Zadru, ruskom emigrantu zbog Moskovskog ljeta i knjige o ruskim gulazima, zatim Ivana Gabelicu, Franju Tuđmana, Dražena Budišu, Stjepana Sučića, Jozu Ivičevića, Benjamina Tolića… Njegov stric Viki bio je poznati autor popularnih kajkavskih hitova, poput “Dobro mi došel prijatel”. Toni Glowatzky, kao najmlađe, treće dijete, odlučio je ići stopama svog slavnog oca i upisao je studij prava. Ali iz hobija je razvijao i stričeve gene: sam je učio note, pjevao je u grupi Veritas, svjetovnom sastavu njegove rodne župe, Sv. Ante Padovanskog. No umjesto estrade izabrao je odvjetništvo, a potom diplomaciju. U politiku je kao osviješteni Hrvat i patriot, kako je tvrdio novinarima, ušao žrtvujući svoju dohodovnu odvjetničku praksu, ali i karijeru svoje supruge koja je prestala pjevati. A zašto? “Zato što ništa ne može nadoknaditi osjećaj časti što predstavljamo Hrvatsku u inozemstvu.”

U prvom nastupnom intervjuu u svibnju 1991., kada je postao jedan od HDZ-ovih pionira u Uredu predsjednika, Toni Glowatzky predstavio se kao savjetnik u sjeni, jedan od onih “o kojima se u javnosti ne zna puno, ali se bez njih funkcioniranje Ureda praktički ne može zamisliti”. Pohvalio se kako je u restoran Banskih dvora uveo novost: da petkom prije kraja radnog vremena svi, počevši od predsjednika do najnižeg činovnika, uredno plaćaju svoje kave i ručkove. Javnost tada još nije ni slutila da će nova politička garnitura, možda, pristati plaćati kavu, ali da će vile, bazene, automobile, tvornice, školovanja djece i uopće svoj hohštapleraj strovaliti na leđa poreznih obveznika. Pa koliko košta -košta.

A samo dvije godine stanovanja Tonija Glowatzkog u Zurichu, porezne obveznike stajalo je više od 6315,85 franaka. Toliko je, naime, ostao dužan za stan i režije kad su ga u srpnju 1997. maknuli s mjesta konzula-savjetnika u Generalnom konzulatu u Zurichu i vratili u Zagreb. Pismo Benjamina Tolića, tadašnjega generalnog konzula u Švicarskoj, upućeno Tajništvu MVP otkriva da je Glowatzky iza sebe ostavio devastirani stan u kaosu. Zbog toga je tvrtka Noldin, koja je iznajmila stan, odbila MVP-u vratiti polog i obračunala im troškove preuređenja. Glowatzky je odbacio optužbe da je stan kod primopredaje “izgledao kao da je u njemu živio netko tko se nikada nije koristio normalnim stanom”. Odgovornost za devastaciju pripisao je prethodnom stanaru “Viloviću i njegovu sinu koji je radio rupe po parketima i zidovima”, te nepravednoj politici prema Hrvatskoj. Nepodmirene troškove telefonskog računa od 495,25 švicarskih franaka nije osporio, ali je predložio da se oni kompenziraju: jer mu konzulat nije isplaćivao troškove putovanja na posao, u mjesečnom iznosu od 70 švicarskih franaka. A nije mu ih plaćao jer je Glowatzky imao na raspolaganju službeni automobil i usto je živio samo nekoliko metara od konzulata.

Konzulat je “radi zaštite svog ugleda”, kako je Benjamin Tolić izvijestio Glowatzkog, 18. prosinca 1997. podmirio štetu. A Tolić je svog djelatnika “uljudno pozvao da u razumnom roku te dugove vrati konzulatu”. Nije poznato da je Glowatzky to ikada učinio.

Njegovi kolege opisuju ga kao osobu koja je nerijetko brkala diplomaciju s estradom – držao je noge na stolu i igrao kompjutorske igrice. Glowatzkog pamte i po nizu nepromišljenih i brzopletih gafova. O jednom od tih ispada svjedoči dopis Armina Witta, RTL-ova novinara, kojeg je šokiralo kako se ponašao Glowatzky kad je posjetio redakciju RTL-a u povodu reportaže o Munchenu kao prizorištu za ratnike s Balkana: ”… Rekao sam vam da me je jedna Hrvatica koja već 25 godina živi u Njemačkoj nakon emisije ljutito nazvala, te mi je prigovorila što radim za televizijsku kuću RTL koja harangira protiv Hrvatske, a u svezi s izvješćem Ulricha Klosea otvoreno je rekla: ‘Nazvat ću ja u Zagreb da mu se konačno jednom začepi gubica.’ Vi nijednom riječju niste izrazili žaljenje zbog ispada hrvatske državljanke. Niste se ničim distancirali od takvog primitivnog ponašanja. Umjesto toga vi ste mojem izvješću o kriminalcima Hrvatima u Munchenu podmetali nakanu da uvrijedim vašega predsjednika, te ste mi u mojemu uredu zaprijetili: ako se Hrvatska okomi na vas, neće trebati čekati da prijeđete hrvatsku granicu. … Još ste mi u istome dahu ponudili da se odvezemo predsjedniku Tuđmanu. Otišli ste čak tako daleko da ste predložili da ćemo ako odmah krenemo još zateći predsjednika u radu. A ako se ne usudim, da ćete sa mnom u auto posjesti svoju šestogodišnju kćer. Zašto bih se ja trebao sastajati s vašim predsjednikom i kakvu bi ulogu igrala vaša kći na tom putu, do danas mi nije jasno… Razgovor s vama potvrdio je naše izvješće i bojazni o prikrivenim aktivnostima bivših jugoslavenskih agenata u Njemačkoj.”

Zbog nestručnosti, konfliktne prirode i glasina da se bavi malverzacijama, Toni Glowatzky nije se dugo zadržao ni u jednom veleposlanstvu: u Munchenu je radio kao konzularni savjetnik za kulturu, bio je privremeni šef hrvatskog konzulata u Zurichu, pa savjetnik u Otawi, a potom se opet vratio u Švicarsku u nadi da će biti imenovan veleposlanikom.

Nakon što je ostao bez podrške Franje Tuđmana, kojemu je, kako tvrde, dozlogrdilo slušati kritike o negativnom ponašanju privremenog šefa konzulata, Glowatzky je postao HSLS-ovac. No mijenjanje stranačke iskaznice nije mu pomoglo da spasi uništenu reputaciju. Nakon promjene vlasti, Glowatzky se nadao oprostu i zaboravu. Vjerovao je da će se u “paketu promjena naći mjesta i za njega”. U svibnju 2000. odlučio je napisati pismo Draženu Budiši “jednostavno ljudski, pomalo očajnički, ali iskreno”.

Nadajući se kako nijedna stranka nema osoba s njegovim kvalitetama baš na bacanje, Glowatzky je Budiši dostavio listu svojih želja i zamolio ga da lobira za njegov povratak u Švicarsku, ili promaknuće u Kanadi: “Moj ulazak u HSLS nije bio motiviran karijerizmom, ali priznajem da sam računao i na stranačku potporu… Neposredno nakon tvog boravka u Kanadi u studenome 1998. imao sam dvosatno udbaško ispiranje mozga od strane Davora Tepeša, djelatnika Ureda predsjednika…”

Godinu dana poslije Glowatzky opet piše Budiši i priopćava mu rezultate susreta s Toninom Piculom prilikom boravka u Kanadi. “Nakon što me je upozorio da se oko mene ‘pletu opasne mreže i igre u kojima vi niste ništa krivi’, u prvom razgovoru mi je ponudio tri destinacije, Rumunjsku, Zurich, Stuttgart. Na moje iznenađenje da ne spominje dogovor u svezi s Bernom, rekao mi je da nije postojao nikakav dogovor. Nadalje, kada sam mu rekao da mi je tajnica ministarstva prenijela njegovu poruku da zasad ostajem u Ottawi a nakon toga idem izravno u Bern, nije odgovorio ništa određeno. Isto je reagirao i na moj navod da me je i gospođa Pleština nazvala iz Zagreba i čestitala na Bernu.

Posebno je naveo da ne želi raditi pod nikakvim pritiscima, a da si mu ti predlagao ljude s kojima on ne bi ušao niti u tramvaj, navodeći prijedlog 29-godišnjaka za veleposlanika… Ono što je najopasnije, a ugrožava izravno stranku jest njegov (Piculin, op. a.) navod da ne želi biti taocem politike HSLS-a i sukoba Budiša – Cvjetković, a da i meni isto preporuča… Njemu nisam, ali tebi izražavam uvjerenje da će Vesna sigurno spriječiti moj odlazak u Zurich, mislim da se ona na taj način obračunava sa strankom i tobom osobno…”, završava Glowatzky pismo teorijom o stranačkoj zavjeri, koje bi možda moglo natjerati suze na oči nekome tko nije vidio opsežnu dokumentaciju koja ga raskrinkava kao čovjeka s hipotekom neriješenih dugova i prevaranta osiguravajućih tvrtki. A takav bi teško mogao dobiti bilo kakav posao, a kamoli postati veleposlanikom u Švicarskoj.