Slavko LinićZajedno s posljednjim gospodarskim skandalom oko prodaje Sunčanog Hvara, promašaji Slavka Linića, predsjednika Upravnog odbora Fonda za privatizaciju i potpredsjednika Vlade, u tri godine njegova mandata, prema gruboj Nacionalovoj procjeni, koštali su Republiku Hrvatsku više od 280 milijuna eura manjka u državnom proračunu.

Linić se definitivno kompromitirao kad je s 56 milijuna dolara sanirao brodogradilište Račanova prijatelja Damira Vrhovnika Naime, prema posljednjoj vijesti, Linićev ured dostavio je Vladi pogrešnu informaciju o financijskim ponudama za kupnju “Sunčanog Hvara”. Premda je slovenski Kompas ponudio ulaganje od 62,6 milijuna eura, Linićev ured, pobrkavši dokumentaciju i cifre, kao mnogo boljeg ponuđača prezentirao je slovenske Terme Čatež koje su, naprotiv, ponudile samo 45 milijuna eura. Tako je početkom siječnja odlučeno da se Sunčani Hvar proda Termama. Doduše, Linićeva zbrka s dokumentima otkrivena je naknadno, kad je sudbina hvarskog poduzeća već bila zapečaćena. Pod pritiskom HSS-a, premijer Račan već je prije odustao od prodaje Sunčanog Hvara.

Vladajuća osovina HSS-a i SDP-a još je jednom sačuvana, ali su ostale pogubne ekonomske posljedice. Za Sunčani Hvar – s 19, 1 milijuna eura neotplaćenih kredita i dugova – još se dugo vjerojatno neće naći zainteresirani kupac. A ako ga bude i bilo, cijena će biti osjetno manja.

Sve ostalo, uključujući pomiješanu dokumentaciju, pojavilo se u naknadnom HSS-ovu traženju valjanih argumenata kojima bi sakrio osnovni motiv: HSS-ovo udvaranje hvarskom biračkom tijelu uoči parlamentarnih izbora. HSS-ova zahtjev za poništenje prodajnog natječaja, iniciran iz hvarske izborne baze, u prvi je mah objašnjen tradicionalnom domoljubnom retorikom: da Sunčani Hvar spada u neprocjenjivo nacionalno bogatstvo koje bi trebalo ostati u vlasništvu države, državnih sanacija i kredita, te time pod kontrolom dosadašnjeg managementa. Zatim se pojavilo drukčije objašnjenje: da se HSS protivio prodaji Sunčanog Hvara zbog sumnjive vlasničke strukture Termi. Naposljetku je otkriveno da je zapravo Kompas ponudio uvjete koji su, administrativnom greškom, predstavljeni kao ponuda čateškog poduzeća. Račan i Linić optuženi su za namjernu manipulaciju i falsificiranje, kako bi išli naruku slovenskom poduzeću koje nudi nižu cijenu. Optužba ne stoji. Doživljavajući sebe kao političkog stratega koji se na bavi operativnim problemima, Račan ključne Vladine odluke prepušta autonomnoj prosudbi nekolicine svojih najbližih suradnika.

Linić je pak više puta pokazao da podjednako zazire od svih slovenskih tvrtki. Račanova vlada jedva je zataškala diplomatski hrvatsko-slovenski skandal, jer je Linić, prilično grubim metodama, slovenski Petrol izbacio iz kupoprodajne igre oko benzinskih crpki Ine. No u slučaju Sunčanog Hvara nije imao mnogo izbora. Na međunarodni natječaj koji je raspisan u listopadu 2002. prijavila su se tri kandidata. Jedan je bila neka off shore kompanija s Djevičanskih otoka, a preostala dva stigla su iz Slovenije.

Skandalom koji je nadahnut potpuno drugim ciljevima spriječeno je, pukim slučajem, da Linić u samo jednoj kupoprodaji ošteti hrvatsku državu za 17, 6 milijuna eura. To što je umjesto Linićeve ostavke Račan na oltar HSS-a ponudio druge ministarske glave, svjedoči o njihovoj fatalnoj povezanosti koja nadilazi zajedničke privatne interese premijera i njegova potpredsjednika, koju neki politički analitičari uzalud nastoje razotkriti. Kao ista škola dogovorne ekonomije iz vremena komunizma, njih dvojica onoliko savršeno razumiju jedan drugoga koliko su lišeni svijesti da je u tih 20 milijuna eura sadržan rizik, znoj i trud poreznih obveznika u vrlo specifičnim uvjetima divljeg hrvatskog kapitalizma A ti uvjeti to su teži i kaotičniji što i Račan i Linić pokazuju manje dosljednosti u provedbi vlastitih načela.

Slavko Linić preuzeo je funkciju potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarstvo, nakon podužeg mandata SDP-ova gradonačelnika Rijeke i s reputacijom iznimno vještog i iskusnog gospodarskog stručnjaka. Pobijedivši na lokalnim izborima 1993. Linić je na riječkom području izgradio prvu jaku SDP-ovu tvrđavu, dok se u ostalim dijelovima Hrvatske bivša Partija još borila za skidanje komunističko-jugoslavenske hipoteke. Unatoč HDZ-ovu projektu njene tajkunizacije privatizacijskim prodorom Josipa Gucića i vlasničko-bankarskih ortakluka Miroslava Kutle, Rijeka je pod Linićevim vodstvom funkcionirala kao oaza relativnog komunalnog reda, socijalnog mira i čak nepomućenog suživota Hrvata s lokalnim Srbima i Bošnjacima.

Kad je nakon HDZ-ova izbornog poraza stigao u Zagreb, činilo se da je Račan, uz sve stranačke zasluge i njegovo gradonačelničko iskustvo, izabrao vrlo pogodnu osobu koja će novopostavljene ministre povesti u borbu protiv HDZ-ova gospodarskog, pravosudnog i društvenog naslijeđa. Kao prvi potez, Linić je doista najavio radikalnu reviziju pretvorbe, obračun s pravosudnom korupcijom, kriminalom i masovne stečajeve za sve tvrtke koje nisu u stanju egzistirati od vlastitog poslovanja. Rezoniranje je bilo potpuno logično: svako proračunsko financiranje uzaludnih poduzeća iziskuje nova porezna opterećenja koja ugrožavaju one uspješnije.

Promašaji oko Večernjeg lista, koliko god bili krupni, pripisani su nesnalaženju Račanove vlade u prvoj godini mandata, da bi se tek poslije pokazali kao tiha amnestija najpogubnijih HDZ-ovih postignuća. Nakon što je saborsko povjerenstvo zaronilo u pozadinu HDZ-ove privatizacije najtiražnijeg domaćeg dnevnika, Trgovački sud u jesen 2000. zabranio je njegovu prodaju Styriji dok se ne razotkriju svi protagonisti financijsko-medijske prijevare. Večernji list, nekoć u vlasništvu Mirovinskog fonda, 1998., za 22 milijuna DEM, prodan je off shore kompaniji Caritas Fund na otoku New Jersy, registriranoj na imena dvojice privilegiranih HDZ-ovih tajkuna koji su funkcionirali kao paravan samog HDZ-a. Kupoprodajna malverzacija u kojoj, po svemu sudeći, Caritas fund nije platio ni kune, uoči parlamentarnih izbora zaprijetila je kriminalnom aferom, pa je Večernji list brže-bolje preprodan austrijskoj Styriji. Saborsko povjerenstvo, sastavljeno nakon HDZ-ova izbornog sloma, tek je djelomice rekonstruiralo financijsko-računovodstvene putove prema New Jersyju, prepustivši daljnju istragu MUP-u i sudovima.

Iznenadnom Račanovom i Linićevom odlukom skinut je moratorij na kupoprodajne pregovore. Off shore kompanija i Styrija realizirali su svoj trgovački dogovor, pri čemu Linić, navodno, nije imao pojma da, osim novinama, Večernji list raspolaže i dioničkim portfeljem u VIPnetu, vrijednim 100 milijuna DEM. Kad je Vladi preporučeno da isplati Caritas Fund, ponovno procijeni Večernji list i nađe kupca koji će biti spreman platiti mnogo više od 22 milijuna DEM –primjereno njegovoj realnoj vrijednosti – Linić je zaključio kako se takvo što ne isplati. Uz isprike za neugodnosti, Račanova vlada isplatila je Styriji 3 milijuna DEM na račun pretrpljene štete zbog intervencije hrvatskih sudova. Prema Nacionalovim saznanjima, takvo razrješenje afere Večernji list Linić je dogovorio s Marijanom Kostrenčićem, ključnim strategom HDZ-ovih kupoprodajnih aranžmana u medijskom sektoru, koji je i danas predsjednik triju nadzornih odbora: Večernjeg lista, VIPneta i Tiska.

U isto vrijeme, u studenom 2000., Linić je kreirao najskuplje rješenje za Vjesnik. Ustvrdivši da se Vladi niskotiražni dnevnik ne isplati prodavati dok ne poveća nakladu i tržišnu vrijednost, Vlada je redakciju od stotinjak zaposlenih urednika i novinara preobrazila u jednog od najvećih gubitaša među državnim poduzećima. Potpuno precizno, u ovom trenutku Vjesnik je treći na rang-listi najzaduženijih tvrtki u vlasništvu države. U posljednje tri godine održavanje njegova redakcijskog pogona i vrlo velikih plaća porezni obveznici financirali su s najmanje 100 milijuna kuna ili gotovo 15 milijuna eura. Proračunski trošak besmislen je čak i sa stajališta najužeg interesa vladajuće koalicije, jer tako mala prodana naklada – tek nekoliko tisuća primjeraka – svjedoči o minornom političkom utjecaju na javnost i biračko tijelo.

Imidž beskompromisnog borca protiv gospodarskog naslijeđa HDZ-a Linić je prvi put ozbiljno ugrozio na primjeru privatnog riječkog brodogradilišta Viktor Lenac. U eri najdramatičnijih stečajeva prezaduženih tvrtki, praćenih sindikalnim prosvjedima i radničkim demonstracijama, na Linićevu inicijativu hrvatska Vlada potkraj 2001. riječkom je poduzeću dala državno jamstvo za kredit od 16,6 milijuna dolara, a posljednjih dana, u siječnju 2003., još dodatnih 17 milijuna dolara. Oba je kredita Viktor Lenac realizirao u Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj, uz tri posto kamata. Doda li se tomu da je Vlada na Linićevu inicijativu istom brodogradilištu nadoknadila gubitak od 22 milijuna dolara koji je nastao nakon otkazivanja narudžbe jednog finskog broda, Viktor Lanac je u ovom trenutku proračunski teret od 56 milijuna dolara, odnosno 51 milijun eura. Više no očito, Linić je učinio neprocjenjivu uslugu svom i Račanovu osobnom prijatelju Damiru Vrhovniku, suvlasniku i predsjedniku uprave, koji je, uzgred rečeno, vlasnička prava nad svojim poduzećem stekao klasičnom HDZ-ovom tehnikom: tzv. managerskim kreditom koji je vraćala sama tvrtka. Suprotno poslovnim gubicima što ih je Linić zakrpao državnom intervencijom, Vrhovnik je sve donedavno bio najbolje plaćeni direktor u Republici Hrvatskoj. Spašavanjem privatnog brodogradilišta, Linić je, među ostalim, definitivno izbrisao razliku između sebe i prethodnika iz HDZ-a, koji su na isti način pomagali poduzeća svojih političkih ljubimaca i klijenata. Istina, broj povlaštenih HDZ-ovih kapitalista bio je znatno veći. No stoga je slučaj Viktora Lenca uočljivija i kompromitantnija iznimka koju Račanova vlada do dana današnjega nije uspjela objasniti. U percepciji javnosti ostalo je trajno zabilježeno da premijer Račan sa svojom suprugom često gostuje na Vrhovnikovoj jahti.

No Linićeva pogubna strategije dosegnula je vrhunac sanacijom Hrvatske poštanske banke. U HDZ-ovo doba u njoj se deponirao kapital Hrvatskog mirovinskog fonda, kojim je redovito servisiran Miroslav Kutle, najpoznatiji HDZ-ov tajkun. Kutle je izvjesno vrijeme bio čak predsjednik bančina Nadzornog odbora. Otpisujući faktički njegove dugove, Linić je u ljeto 2001. bio jedan od žešćih zagovornika da je Račanova vlada sanira s ni manje ni više nego 100 milijuna eura. Osim Kutlinih nevraćenih kredita, istim potezom riješio se financijskih problema i prezaduženi brat Ivića Pašalića, kao vlasnik pilane kojem je HDZ-ov režim otpisao dugove u Privrednoj, Karlovačkoj i Zagrebačkoj banci. Linićev sanacijski program nije samo produljio stari običaj HDZ-ovih prethodnika nego se, mnogo gore, pojavio kao spasitelj starih HDZ-ovih kapitalističkih junaka i projekata. Kao vrhunac protuslovlja u koje se zaplela Račanova vlada, dok se u Poštanskoj banci Kutlin kredit otpisuje i nadoknađuje državnim novcem, na drugoj strani, na Kutli se u posljednje tri godine najupornije primjenjuju kazneni instrumenti tzv. hrvatske pravne države kroz koju bi valjalo realizirati predizborna obećanja danas vladajuće koalicije o progonu HDZ-ovih pretvorbenih tajkuna.

Utoliko je afera Riječka banka samo dokrajčila Linićev imidž beskompromisnog SDP-ova pravednika. Kako je poznato, u ožujku prošle godine pukim slučajem otkriveno je da se iza njene krivotvorene bilance skriva devizni manjak od 100 milijuna DEM što ga je diler Eduard Nodilo proizveo u višegodišnjim valutnim špekulacijama, pred nosom vlastite Uprave, kolega, revizorske kuće i nadzornih tijela Hrvatske narodne banke. Premda zdrav razum nalaže da se takva operacija nije mogla izvoditi ili bez izravnog blagoslova ili bez tragične nesposobnosti managementa i svih nadzornih instanci, Linićev prvi refleks bila je žestoka obrana Ivana Štokića, predsjednika Uprave Riječke banke. Kako je afera zaprijetila slomom Linićeve izborne gubernije, potpredsjednik Vlade smislio je munjeviti sanacijski plan. U prvom koraku najveća bankarska kuća u regiji otkupljena je od Bayerische Landesbank kojoj je bila prodana dvije godine prije. Njemački vlasnik zadovoljio se naoko spektakularno niskom otkupnom cijenom od jednog eura. Riječka banka izvučena je iz bankrota, jer je manjak od 100 milijuna DEM, ili pedesetak milijuna eura, svojim poreznim prihodima zakrpala Republika Hrvatska. Nakon nekoliko dana već je preprodana Erste banci pod uvjetima koji će hrvatskoj javnosti vjerojatno u cijelosti postati poznati tek kad SDP vladarsku palicu ustupi nekom drugom.

Tako sumirana bilanca Slavka Linića kao Vladina ponajvećeg gospodarskog stručnjaka nije samo egzaktni portret SDP-ove stranačke elite nego i dokaz više da će afera Sunčani Hvar i Račanovo održanje stalno ugroženih odnosa s HSS-om završiti kao novi proračunski gubitak ili čak izravni trošak. Tako je to radio i HDZ.