Stipe MesićDavor Štern i Josip Radeljak, hrvatski poduzetnici koji u projektu preuzimanja sisačke željezare zastupaju talijansku tvrtku ZinchItalia iz Ancone, 5. veljače su dramatičnom akcijom pokušali nagovoriti ministra gospodarstva Ljubu Jurčića da zaustavi prodaju željezare ruskoj željezari Mečelj. Radeljak je toga dana u više navrata razgovarao s Jurčićem. Pokušavajući spasiti projekt koji je već smatrao završenim u svoju korist, Radeljak je u ime ZinchItalije nudio Jurčiću korekciju njihove ponude za preuzimanje sisačke željezare. Poručio mu je kako su njegovi talijanski poslodavci spremni dopuniti svoju ponudu bankovnom garancijom za obveze koje će preuzeti po ulasku u sisačku željezaru.

Mesić se u slučaj Željezara uključio na inicijativu ministra Vidovića i župana sisačko-moslavačkog Đure Brodarca: premda su ideološki suprotstavljeni, njih dvojicu povezala je želja da stabiliziraju sisačku regiju Očekuje da će podršku ruskom Mečelju na najvišoj političkoj razini 17. veljače u Moskvi službeno dati i ruski predsjednik Vladimir Putin, koji će se toga dana susresti s hrvatskim predsjednikom Mesićem Dan nakon toga pokazalo se da se zakasnilo. Ruska tvrtka Mečelj uspješno je preuzela sisačku željezaru. Odmah potom ministar Jurčić otvorio je političku hajku na sudionike tog projekta. Izjavio je da ga se u svemu zaobilazilo, te da je projekt uvredljiv, jer ne postoje nikakve bankovne garancije za slučaj da se novi strateški partneri predomisle i napuste sisačku željezaru.

Do kraja proteklog tjedna cijeli se slučaj pretvorio u prvorazredni politički skandal. Premda je sve počelo zbog Jurčićeve kritike, to se u prvom redu dogodilo zbog neoprostivoga gafa predsjednika Republike Stipe Mesića. Mesić je izjavio kako on nije potpisao nikakav protokol o prodaji željezare Sisak ruskom ponuditelju, navodeći kako to nema veze sa zdravim razumom. Tijekom vikenda pokazalo se da on nije u potpunosti govorio istinu.

Stipe Mesić nije odlučivao o uvjetima prodaje sisačke željezare, ali je 21. siječnja 2003. potpisao protokol kojim su ruski investitori jamčili ozbiljnost svoje ponude u tom projektu. Tim parafom Mesić je dao visoko, vjerojatno i ključno političko pokroviteljstvo ruskoj tvrtki. Međutim, zbog odveć ležerne izjave Hrvatskoj televiziji da on nije potpisao nikakav protokol, on je prošlog tjedna kompromitirao svoj politički integritet, jer je tom sastanku u Uredu predsjednika bespotrebno dao kontroverzan i misteriozan prizvuk.

Prema informacijama koje je Nacional dobio iz krugova bliskih vrhu Vlade, Mesić se u slučaj koji je ponajviše sam učinio kontroverznim uključio na zajedničku inicijativu ministra rada i socijalne skrbi Davorka Vidovića i župana sisačko-moslavačke županije Đure Brodarca. Premda djeluju s oprečnih političkih platformi, tvrdi se da je njih dvojicu u ovom projektu povezala želja da spase stabilnost cijele regije, u kojoj bi najmanje tisuću obitelji nakon mogućeg sloma željezare moglo ostati bez posla.

Pregovore s predstavnicima ruske tvrtke Mečelj neformalno je počeo ministar Vidović, još u studenome 2002., kada je Sisak bio paraliziran štrajkom ogorčenih radnika nakon što je željezaru napustio fantomski ruski vlasnik koji se krio iza tvrtke EEE registrirane u Vaduzu u Lihtenštajnu. Željezara je tada bila pred kolapsom, a angažman s fantomskim Rusima teško je kompromitirao stečajnog upravitelja Iliju Marića, ali i potpredsjednika Vlade Slavka Linića, koji je jamčio za ozbiljnost tog investitora.

Marić je morao hitno krenuti u potragu za novim strateškim partnerom željezare. Sve se odvijalo bez javnog natječaja, a za ponude je eventualnim interesentima kao orijentacijski rok ostavljen 15. siječnja 2003. Budući da je željezara bila u izrazito teškoj situaciji, svaki potencijalni interesent bio je dobrodošao, te nije morao položiti nikakav iznos kojim bi garantirao ozbiljnost svojih namjera. Do 15. siječnja su interes iskazale tri poslovne grupacije, ali ne i ruski Mečelj. Sve pristigle ponude bile su iznimno loše. Da situacija bude još gora, stečajnom upravitelju naglo se narušilo zdravlje, a Vlada nije pokazivala da zna što bi učinila sa željezarom.

U takvom ozračju ministra Vidovića kontaktirali su iz ruskog Mečelja s ponudom koja je bitno kvalitetnija od svih koje su bile pristigle. Preko jednog njegova prijatelja ruski investitori kontaktirali su istodobno i s Brodarcem. Zajedno s iskazivanjem svog interesa, investitori su im poručili da žele i visoko političko pokroviteljstvo nad projektom, jer se boje nepredviđenih problema nakon mogućeg preuzimanja željezare. Vidović je o svemu prvo informirao stečajnog upravitelja, zatim lokalne vlasti, a potom su Vidović i Brodarac, nakon što je to Brodarac predložio Vidoviću, zajedno odlučili zatražiti političko pokroviteljstvo predsjednika Republike Stipe Mesića.

Tvrdi se da je to učinjeno dijelom jer se sumnjalo da su neki krugovi u Vladi žestoko zagovarali interese ZinchItalije iz Ancone, a dijelom jer krugovi bliski Liniću navodno žele opstruirati kvalitetnog investitora kako bi se eventualnom odgodom konsolidacije željezare odgodila još jedna pljuska ionako teško narušenom Linićevu političkom imidžu. Osim toga, Brodarac je zaključio kako Vlada ne zna što bi učinila i jer je Linić nakon što su to Štern i Radeljak tražili bio pozvao predstavnike ZinchItalije na sastanak u Zagreb, da bi ih potom istjerao iz svog ureda i poslao stečajnom upravitelju Iliji Mariću.

Mesić je primio radnu delegaciju nekoliko dana prije nego što je 21. siječnja 2003. u njegovu uredu bio potpisan sporni protokol. Na tom sastanku bili su predstavnici ruske tvrtke, Đuro Brodarac, Davorko Vidović, te veleposlanik Ruske Federacije u Hrvatskoj Eduard Leonidovič Kuzmin. Premda je bio pozvan, ministar gospodarstva Ljubo Jurčić ispričao se da ne može doći na sastanak. Na kratkom razgovoru ruski izaslanici uvjerili su Mesića u ozbiljnost svojih namjera. Svjesni kako se o sudbini odlučuje na temelju neformalnih i ničim obvezujućih ponuda, po okončanju sastanka zamolili su ga da se sastanu još jednom. Tada su Mesiću rekli kako bi oni ozbiljnost svoje ponude htjeli deklarirati i u pisanom obliku. Zato su mu predložili da na sljedećem sastanku zajednički potpišu zapisnik u formi protokola. Na sljedeći sastanak stigla je uglavnom ista ekipa, ali ne i veleposlanik Ruske Federacije. Po okončanju sastanka “Protokol o namjeri” potpisali su Stipe Mesić, ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović, župan sisačko-moslavačke županije Đuro Brodarac, Igor V. Zyuzin, član Savjeta direktora metalurške grupe “Mechel”, te Vladimir Iorich, predsjednik Conares Tradinga.

Ruska i švicarska strana su se potpisom obvezale ponovno osposobiti za rad sisačku željezaru, osigurati maksimalno iskorištenje proizvodnih kapaciteta, socijalnu sigurnost u željezari te sredstva za razvoj proizvodnje. Prema “Protokolu o namjeri” hrvatska strana je preuzela obvezu osiguravanja maksimalne zakonodavne podrške i davanja maksimalnih poreznih olakšica. Za provedbu tog dijela protokola najodgovorniji je Vidović, jer on se potpisao u ime Vlade. Mesić je svojim potpisom dao visoko političko pokroviteljstvo tom projektu. On je to dijelom učinio zbog kvalitete ruske ponude, a dijelom zbog toga što su ruski poslovni ljudi rekli da iza njih stoji Vlada Ruske Federacije, koju su oni već bili informirali o svojim poslovnim namjerama. Utoliko nije slučajno što je na prvom sastanku za ruski Mečelj svoja politička jamstva u ime Ruske Federacije Uredu predsjednika iznio i Eduard Leonidovič Kuzmin. Uredu predsjednika navodno je već tada dano do znanja kako se očekuje da će podršku ruskom Mečelju na najvišoj političkoj razini 17. veljače u Moskvi službeno dati i ruski predsjednik Vladimir Putin, koji će se toga dana susresti s hrvatskim predsjednikom Mesićem.

Takav razvoj događaja jako je uznemirio Davora Šterna i Josipa Radeljaka, koji su navodno već bili proslavili uspješno okončanje talijanskog preuzimanja sisačke željezare. Oni su do tog trenutka za to bili najozbiljniji kandidati, jer su bili dali nešto kvalitetniju ponudu od slovačke željezare Podbrezova i znatno kvalitetniju od one koju su zajedno istakle tvrtke Duferco iz Švicarske i Olmax iz Graza, iza koje stoji jedan od bivših direktora sisačke željezare.

Međutim, ruski Mečelj gotovo je omalovažio ponudu poduzeća koje su zastupali Štern i Radeljak. Prema pregledu ponuda za kupnju proizvodnih pogona željezare Sisak koju je potpisao Ilija Marić sredinom siječnja, ZinchItalija je ponudila kupnju željezare za jednu kunu, te nastavak proizvodnje na svim pogonima osim na čeličani. Do kolovoza bi oni zaposlili 1100 radnika, te bi uz Vladinu potporu u dvije godine investirali u čeličanu i zaposlili još 350 radnika. “Problem je što oni žele raditi ‘dubinsko snimanje’ kroz rad do kraja osmog mjeseca ove godine i tek tada donijeti odluku o kupnji. Za to vrijeme traže da oni imaju isključivo pravo kupnje, a mi tražimo garancije za eventualno odustajanje”, piše Ilija Marić u tom dokumentu.

U zaključku tog dokumenta Marić je naveo kako nijedan kupac ne nudi preuzimanje ugovora o radu, niti ne nudi garancije za preuzete obveze. To praktično znači da Šternovi i Radeljakovi poslodavci žele da problem zbrinjavanja viška radnika na sebe preuzme Vlada. Osim toga, čak i onim radnicima koje bi zaposlili prestao bi postojeći ugovor o radu i potpisali bi novi s novim poslodavcima. Time bi izgubili pravo na otpremnine ako bi ih novi poslodavci poslije otpustili.

U Marićevim bilješkama o toj ponudi nigdje nema ni traga o eventualnoj najavi nadopune ponude, niti o najavama bankovne garancije. To su Radeljak i Štern ponudili izravno, ali samo usmeno, ministru Jurčiću. Oni su Jurčiću rekli i kako njihovi poslodavci očekuju bitne porezne olakšice, te mu sugerirali kako očekuju da se sisačka željezara proglasi slobodnom zonom koja uživa posebne porezne olakšice. Prema informacijama iz krugova bliskih Vladi, to je Jurčić poslije preuzeo kao vlastitu ideju koju bi “svakako trebalo ponuditi budućem vlasniku željezare”. Svoje ideje vezane uz taj projekt Štern i Radeljak također su iznijeli u Uredu predsjednika, gdje su nedavno također primljeni na vlastiti zahtjev, “radi razgovora o slobodnim zonama”.

Međutim, njihov posjet Uredu predsjednika nije donio za njih toliko očekivani preokret u tom projektu, iako i ruski investitori očekuju iste porezne olakšice. Ruski Mečelj obvezao se da će zaposliti sve radnike, te preuzeo postojeći ugovor o radu. Time je Vladu rasteretio zbrinjavanja viška radnika.

Prema nacrtu ugovora o prodaji imovine sisačke željezare i Conares Tradinga (švicarska podružnica ruske tvrtke Mečelj) tijekom sljedećih šest mjeseci obvezali su se u temeljni kapital sisačke željezare investirati osam milijuna eura, koji će se uložiti u unaprjeđenje poslovanja. Obvezali su se i da će ako oni raskinu ugovor tijekom sljedećih pet godina radnicima osigurati isplatu šest mjesečnih plaća, za što je mjesečno potrebno šest milijuna dolara. Rusi to jamče korporativnom, a ne bankovnom garancijom, što je Jurčić nazvao skandaloznim.

Prema informacijama koje je Nacional dobio iz poslovnih krugova bliskih Uredu predsjednika, korporativna garancija često je u poslovnom svijetu gotovo jednake “težine” kao i bankovna. Ona zapravo jamči da će se preuzete obveze naplatiti iz imovine te korporacije. To znači da bi se u slučaju eventualnog raskida ugovora plaće za radnike osigurale iz imovine te ruske korporacije, ako ugovor eventualno nije strukturiran tako da je korporativnu garanciju zapravo dala neka tvrtka kći ruske grupacije koja na sebi izravno nema nikakve imovine.

Prema informacijama koje je Nacional dobio iz krugova koji zagovaraju ulazak ruskog Mečelja u željezaru Sisak, zasad ne postoje bojazni od takvih problema. Ruski Mečelj dio je grupe metalurških kompanija koja se zove holding Ugljemet i koja ukupno zapošljava više od 70 tisuća radnika. Riječ je o uglednom holdingu, koji u svom sastavu ima Ugljemetbanku, sedmu po snazi u Sibiru, osiguravajuću grupu BASK, među 100 najvećih u Rusiji, te mirovinski fond Penfosib. Među ostalim, Conares Trading, koji je u ime Mečelja preuzeo sisačku željezaru, bio je prošle godine jedan od najvećih investitora u Rumunjskoj, preuzevši kontrolni paket nad željezarom Targoviste u transakciji vrijednoj ukupno 60 milijuna dolara. Riječ je o holdingu kompanija iza kojih se po svemu sudeći krije kapital kontroverznog američkog bogataša Marka Richa. S njim ih navodno veže suvlasništvo u nekim kompanijama, te vrlo dobri poslovni odnosi.

Da ne bi trebalo strahovati od ruske investicije argumentira se i činjenicom da je ruska tvrtka dobila visoka politička jamstva iz svoje domovine, pa bi se eventualni problemi u odnosima s ruskim Mečeljom u budućnosti vjerojatno podigli na najvišu političku razinu. Osim toga, u krugovima bliskim Uredu predsjednika tvrdi se da bi ovom ruskom investitoru trebalo vjerovati i zbog sveukupnih odnosa između Hrvatske i Rusije. U tom smislu podsjećaju kako je sredinom Domovinskog rata ruski Novoship praktično bio spasio hrvatsku brodogradnju narudžbom 10-ak brodova, što su financirali kreditom koji su podigli kod Europske banke za obnovu i razvoj u vrijeme kada je ugledni svjetski osiguravatelj Lloyd odbio osigurati tu narudžbu zbog ratnih rizika. Navode kako u ove ruske investitore ne treba unaprijed sumnjati i zbog za Hrvatsku jako važnog projekta DružbAdria.

Ruski Mečelj je ulaskom u sisačku željezaru sebi zapravo kupio tržišne pozicije prema Europskoj uniji, koja je prema ruskim željezarama uvela zaštitne carine koje premašuju 30 posto. Stoga je investicija u zemlje poput Hrvatske i Rumunjske za rusku željezaru investicija koja će joj prema EU omogućiti plasman proizvoda proizvedenih u tim pogonima bez zaštitnih carina, jer će se oni voditi kao rumunjski odnosno hrvatski proizvodi. Takva situacija sugerira da će njima doista biti u interesu što više razvijati proizvodnju u Sisku. Dodatno im odgovara i zato što ta grupacija proizvodi četiri milijuna tona čelika i tri milijuna tona sirovog željeza godišnje, pa će dio tih sirovina plasirati kroz izvoz u Sisak, gdje će vlastite sirovine formirati u gotove proizvode i prodavati ih bez zaštitnih carina.

Ruski investitori su dolaskom u Sisak stvorili predispozicije da se šire prema tržištima EU, ali su, ako u međuvremenu i oni ne pobjegnu iz Siska, i Hrvatskoj iz više razloga učinili političku uslugu. Oni su time pokazali da Hrvatsku u bliskoj budućnosti smatraju dijelom integrirane Europe, a usput su u predizbornoj godini bar privremeno osigurali socijalni mir u sisačko-moslavačkoj županiji, iako se Vlada svojim rezerviranim ponašanjem i kontroverznim istupima nekih svojih članova ponaša kao da je to uopće ne zanima. Vlada će uskoro svoj stav spram ruskih investitora morati jasno deklarirati i skidanjem hipoteke nad željezarom, jer to hitno mora učiniti sukladno ugovoru s Mečeljem, iako je Upravni odbor Fonda za privatizaciju koji to treba učiniti raspušten.

Ozbiljnost namjera ruskih investitora sugerira i činjenica da je u sisačku željezaru već stiglo desetak njihovih stručnjaka, kao predvodnica šireg ekspertnog tima koji bi ondje trebao pokrenuti proizvodnju.

Prema informacijama koje je Nacional dobio iz krugova bliskih sisačkoj željezari, njihovu ambicioznost mogla bi uskoro narušiti posebna inspekcija Europske komisije. Prije nekoliko dana oni su informirali ministra Jurčića da će stići u sisačku željezaru kako bi provjerili je li nju prijašnji ruski investitor, javnosti poznat pod imenom Trubo Impex, koristio za krijumčarenje gotovih ruskih proizvoda na koje je stavljao oznake kao da su proizvedeni u Hrvatskoj.

Međutim, njihovu ambicioznost je, prema izjavi Davorka Vidovića Večernjem listu u ponedjeljak, narušilo neprijateljsko okruženje iz medija i kompanija. Takvo okruženje dobrim dijelom je svojim nepromišljenim gafom prouzročio predsjednik Mesić, koga su mediji zbog toga s pravom napali.

Kako god bilo, odustanu li ruski investitori od ove investicije, ili zbog najavljene inspekcije Europske komisije ili zbog Mesićeve nespretnosti, hrvatski predsjednik, ali i ministar Jurčić, mogli bi se naći u dodatnim neugodnim situacijama. Prvo bi Mesić na skorom sastanku s ruskim predsjednikom Putinom njemu morao objasniti kako je zbog svoje ležernosti pridonio narušavanju dijela rusko-hrvatskih ekonomskih odnosa. Potom bi Ljubo Jurčić trebao javnosti objasniti zašto bi ponuda Šternovih i Radeljakovih talijanskih poslodavaca bila manje uvredljiva od ruske ponude, koju je smatrao uvredljivom zbog izostanka bankovne garancije.