Saddam Hussein je vlastitom rukom ubio stotine ljudiSaddam Hussein serijski je ubojica u najdoslovnijem smislu riječi. I drugi krvoločni diktatori, poput Hitlera ili Staljina, milijune ljudi slali su u smrt, ali nisu sami ubijali. Husseinovi politički protivnici procjenjuju da je ubio najmanje nekoliko desetaka, možda i stotinjak ljudi. U jednom razdoblju bio je zapovjednik i egzekutor tajne zavjereničke skupine koja je poslije u Iraku preuzela vlast. One koji mu se nisu sviđali osobno je ubijao i nakon što je preuzeo vlast. Prema nekim njegovim biografijama, ministra koji bi mu na sjednici vlade rekao nešto što mu se ne sviđa odveo bi u susjednu sobu i ubio ga. Njegovi sinovi također su ubojice, jedan je prije nekoliko godina nasmrt pretukao slugu pred osobljem u palači. Hussein je prije nekoliko godina dao ubiti muževe svojih dviju kćeri koji su se pobunili protiv njega.

Hussein je hladnokrvno ubijao ljude a tisuće i tisuće dao ubiti ili ih poslao u smrt. Sa svojom vojskom dvaput je napao susjede, 1980. –godinu dana nakon što je preuzeo vlast – napao je Iran, deset godina potom Kuvajt. U ratu protiv Irana zabranjenim kemijskim oružjem pobio je barem 100.000 iranskih vojnika. A 1988. je nervni bojni otrov bacio na irački grad Halabju, čiji su se građani bunili protiv njegove vlasti, i tako poubijao najmanje 4000 njegovih stanovnika. Njegovi politički protivnici tvrde da je patološki ubojica.

Saddam Hussein rodio se 28. travnja 1937. u obitelji seljaka i malih trgovaca u kućerku u Takritu, sjeverozapadno od Bagdada. Samo nekoliko dana nakon rođenja ostao je bez oca pa je glava obitelji bio ujak a za njegov se odgoj brinuo stric. On je Saddama smatrao neotesanim malim divljakom i nije ga poslao u školu pa je dječak nakon osnovne škole odrastao čuvajući stoku. Bio je blizak sa stricem koji se često obračunavao sa susjedima. Barem dvojicu je ubio, a u oba ubojstva pomagao mu je nećak Saddam. Nakon drugog ubojstva Saddam je bio pod istragom, ali mu policija nije uspjela ništa dokazati.

Bilo je to doba burnih političkih previranja u Iraku, državnih udara, krvavih obračuna među političkim frakcijama. Mnogi mladi Iračani prilazili su revolucionarnoj iračkoj nacionalističkoj stranci BAAS, koja je željela srušiti tadašnjeg iračkog predsjednika Abdela Karima Kassema. BAASu je pristupio i Hussein pa je zbog sudjelovanja u zavjeri protiv Kassema 1958. bio uhićen. Prijetila mu je smrtna kazna, ali ju je zahvaljujući intervencijama izbjegao, čak je uskoro izišao iz zatvora. Potom je bio jedan od šest sudionika u neuspješnom atentata na Kassema 7. listopada 1959. Njegovi su drugovi pohvatani i smaknuti, a on je, ranjen i prerušen u beduina, pobjegao u Siriju, odakle je otišao u Kairo i studirao pravo. Nakon Kassemova svrgnuća 8. veljače 1963. vratio se u Irak i zbog svojih zasluga dobio mjesto u sigurnosnom aparatu novog režima stranke BAAS. Postao je šef specijalne policijske postrojbe za zaštitu režima i dobio mogućnost da uhićuje, muči i ubija protivnike novog režima. U podrumu palače Qasr-al Nihayyat bili su mučilište i stratište. Neki izbjeglice tvrde da je smišljao nove načine mučenja, vješao ljude za stropni ventilator i tukao ih crijevom dok su se vrtjeli, upotrebljavao struju, mučio članove obitelji pred osumnjičenicima. Navodno je osumnjičenicima davao popis raznih vrsta mučenja da sami izaberu što će na njima biti primijenjeno.

No već u studenom 1963. taj je režim srušila skupina lijevih časnika koja nije pripadala stranci BAAS. Hussein se sklonio u ilegalu u Iraku i pripremao se za ponovno osvajanje vlasti. Osnovao je skupinu ubojica koji su se obračunavali s ljevičarima i pristašama režima. Često je i sam obavljao likvidacije, a s vremenom se toliko ohrabrio da se više nije skrivao, uvjeren da izaziva toliki strah kod protivnika da ga se oni neće usuditi napasti. Navodno je znao prekinuti partiju domina, otići nekoga ustrijeliti i vratiti se k prijateljima na domino. Kad se pojavio u dvorani gdje se održavala studentska priredba, ljudi su bježali kroz vrata i prozore jer nisu znali koga je došao ubiti.

Njegova se stranka vratila na vlast 1968. u složenom državnom udaru u kojem je sudjelovalo nekoliko grupa. Hussein je sudjelovao u udaru i isprva bio vrlo nezadovoljan jer mu nije bilo dodijeljeno ni jedno mjesto u vrhu vlasti. Zaprijetio organizatoru udara Ahmadu Hasanu al Bakru da će, čim udar uspije, poubijati i pučiste koji su bili protiv njegova ulaska u vodstvo nove vlasti. Bakr mu je obećao da će ga naknadno promaknuti, no Hussein mu nije vjerovao pa ga je nakon udara, kad je Bakr postao predsjednik, natjerao da jednog od vođa udara, koji je dobio mjesto premijera, deset dana nakon udara pozove u predsjedničku palaču na ručak. Savjetovao mu je da usred ručka ustane od stola i nestane iz sobe. Bakr je tako postupio a Hussein, koji je bio u susjednoj sobi, ušao je s pištoljem u ruci i počeo urlati na premijera. Taj čovjek nikad dotad nije vidio Husseina, ali je smjesta shvatio o kome je riječ i pao na koljena moleći ga da mu poštedi život. Hussein se smilovao kad je ovaj pristao da podnese ostavku na i ode kao veleposlanik u Europu. Deset godina poslije njegovi su ga ubojice smaknuli u Europi.

Hussein je eliminirao još neke moćne ljude režima i natjerao Bakra da ga postavi za svojeg zamjenika i šefa sigurnosti. U dogovoru s Bakrom pokrenuo je čistku svih potencijalnih protivnika režima. Kako bi ih smaknuo što više, izmislio je izraelsku zavjeru protiv režima. Slao je svoje agente sa pismima napisanim tako da se doimaju kao da potječu od izraelskog agenta na kućne adrese protivnika, a potom slao policiju da ih uhićuje kao agente Izraela. Svi su podvrgnuti mučenju a većina ih je pod strašnim mukama priznala krivnju. Osuđeni su na smrt, a njihovo smaknuća Hussein je pretvorio u javni spektakl. Danima su vješani na trgu u Bagdadu. Građani su bili pozvani da tome prisustvuju u što većem broju. Početku vješanja prisustvovali su Bakr i Hussein, koje je oduševljena gomila pozdravljala dok su u otvorenom autu kružili trgom.

Deset godina Irakom je formalno vladao Bakr, a faktički njegov zamjenik Hussein. Likvidacije političkih protivnika su se nastavljale. Nisu ostali pošteđeni ni oni koji su pobjegli u inozemstvo, jer je Hussein slao timove ubojica da ih ondje ubiju. Jednog njegova protivnika državni ubojice smaknuli su u sudanskom glavnom gradu Khartumu, a s mjesta likvidacije odvezli su se automobilom iračke ambasade.

Hussein je 1979. i formalno preuzeo vlast pa se 17. srpnja proglasio predsjednikom nakon što je Bakr iz kućnog pritvora obznanio ostavku “zbog lošeg zdravlja”. Na skupu vodećih ljudi režima objavio je da je u samom vrhu otkrivena urota iza koje stoji Sirija i da će se s urotnicima nemilosrdno obračunati. Počeo je s liste čitati imena tobožnjih sudionika urote iz vrha države, koje su njegovi stražari uhićivali na licu mjesta. Sadistički se poigravao sa sudionicima skupa nekoliko puta pročitavši neko ime, a potom bi rekao da se zabunio. Skupinu najviših članova Revolucionarnog savjeta na licu mjesta odredio je za streljački stroj i naredio jednim članovima Revolucionarnog savjeta da strijeljaju druge, koje je osudio na smrt, pri čemu im se i sam pridružio. Smaknuo je trećinu Savjeta, a prema nekim tvrdnjama tada je u Iraku likvidirano 500 ljudi koje je Hussein smatrao prijetnjom svojoj vlasti.

Neki su ljudi samo nestajali, za njih se nikad više ne bi čulo. Druge je dao uhititi, osuditi na smrt i strijeljati, a potom bi članovima obitelji strijeljanih naredio da plate metke kojima su osuđenici strijeljani. Jednom je dao uhititi muža prijateljice svoje supruge. Ta je žena sva u panici potražila njegovu ženu i molila je da utječe na Husseina da joj vrati muža. Hussein joj je javio da ne može ništa odbiti svojoj ženi te da će joj drugog dana muž biti vraćen. Donijeli su njegovo mrtvo tijelo i ostavili ga pred njenim vratima. Jedan od njegovih političkih protivnika pobjegao je u inozemstvo i javno tvrdio da ga Hussein pokušava ucjenjivati, jer mu u Iraku drži ženu i djecu, pa je na tiskovnoj konferenciji u Alžiru zatražio od Husseina da pusti njegovu obitelj da mu se pridruži. Hussein je objavio da će ih pustiti, supruga i djeca dobili su putovnice i avionske karte. No neposredno rije nego što su se trebali popeti u avion, ženi je rečeno da je za putovanje u Alžir obvezno cijepljenje protiv nekih zaraznih bolesti pa su je na aerodromu odmah i cijepili. Ona se s djecom ukrcala u avion, ali joj je sat kasnije u avionu pozlilo te je umrla otrovana u mukama pokraj zgranute djece.

Četrnaest mjeseci nakon što je preuzeo vlast, u rujnu 1980., Hussein je pokrenuo rat protiv Irana koji je trajao osam godina. Poginulo je 600.000 Iranaca i 400.000 Iračana. Bojne otrove bacao je i na Irance i na vlastite građane, u ožujku 1988. na irački trgovački grad Halabju. Halabja je imala oko 40.000 stanovnika, uglavnom Kurda. Budući da se nalazio uz granicu s Iranom, imao je strateško značenje. Posljednjih mjeseci rata Iranci su imali inicijativu na tom dijelu fronte i prvih dana ožujka 1988. uspjeli su osvojiti grad. Kada su ušli, ulice Halabje bile su pune leševa mrtvih civila. Iranci su u Halabju doveli zapadne novinare, jer je to bio dokaz da Irak upotrebljava kemijsko oružje.

Ljudi su umrli gdje su se zatekli, na ulici, u dvorištima, u sobama. Neki su leševi bili za upravljačima automobila, drugi na vratima kuća. Jedna mrtva žena nadnijela se nad mrtvo dojenče. U blizini je ležao muškarac kraj mrtvog sina. U podrumu nađena je cijela obitelj koja se tamo pokušala skloniti, no otrovni plin teži je od zraka pa je prodro i u podrum. Svugdje se osjećao miris leševa u raspadanju.

Iranski liječnici objasnili su stranim novinarima da je većina žrtava umrla smjesta od velike doze nervnog plina. Bili je i mnogo crknutih mačaka i uginule stoke. Mnogi koji su preživjeli napad tim plinom stradali su od drugog, koji je također bačen na grad. Bio je to iperit, koji uništava kožu, ostavlja grozne opekline i ožiljke, napada oči, sluznicu i prodire sve do koštane moždine. Oni koje zahvati iperit umru za nekoliko dana, oslijepe ili teško dišu. Prema iranskim tvrdnjama, u gradu je kemijskim oružjem ubijeno oko 4000 ljudi. Inozemni novinari tvrdili su da su na ulicama vidjeli najmanje 300 leševa.

Stanovnici Halabje pobunili su se protiv iračke vlasti u svibnju 1987. a iračka je vojska osvojila grad i otjerala pobunjenike. No na fronti su iranske snage napredovale pa su u Halabji obnovljene antiiračke akcije. Zbog toga je iračko zapovjedništvo kaznilo grad, ali i otežalo iransko zauzimanje grada pa je iz aviona na grad bačeno kemijsko oružje, iperit ojačan cijankalijem. Halabja je 50 km unutar iračkog teritorija, samo 7 km od brane koja regulira veliki irigacijski sustav na rijeci Dijali i hidroelektrane koja Bagdad opskrbljuje strujom.

Prije se uvijek tvrdilo da je Irak bio prisiljen rabiti kemijsko oružje kako bi zaustavio “ljudske valove” Iranaca, koji su se služili masovnim jurišima u napadima na iračke položaje ne mareći za gubitke. Ti “ljudski valovi” bili su tako brojni da ih Iračani nisu mogli zaustaviti konvencionalnim oružjem.

Hussein je 1990. naredio novi napad na susjednu zemlju, ovaj put na Kuvajt, gdje je njegova vojska također počinila brojne zločine, prije nego što je otjerana u Zaljevskom ratu 1991. U Iraku je nastavio vladati surovo kao i dotad. Početkom kolovoza 1995. Husseinove dvije kćeri sa svojim muževima, dotadašnjim članovima iračkog političkog vrha, prebjegle su iz Bagdada u jordanski glavni grad Amman jer su se njihovi muževi politički sukobili s njihovim ocem. Jedan od dvojice Husseinovih zetova, general Kamal Hassan, na tiskovnoj konferenciju u Ammanu izjavio je da će se boriti protiv Husseinove vlasti. Neposredno nakon njihova bijega u Amman je stigao Husseinov sin Uday i zatražio od jordanskog kralja Husseina da uhiti bjegunce i izruči ih Iraki, što je kralj Hussein odbio. Potom je u Amman stigla Saddamova supruga Saida da nagovori kćeri da se vrate u Bagdad. Noobje su Husseinove kćeri obznanile da ostaju uz svoje muževe.

Zetovi su do rascjepa imali veliku vlast, jedan je kontrolirao vojnu industriju, a drugi zapovijedao elitnim postrojbama vojske, no počeli su gubiti utjecaj na tasta jer se on priklonio drugom krilu obitelji, sinovima, od kojih je stariji Uday počeo preuzimati ulogu očeva nasljednika, dok je drugi preuzeo kontrolu nad tajnom službom. Napokon je i kćerima i zetovima obećano da im se ništa neće dogoditi ako se vrate, nda će zetovi, štoviše, biti unaprijeđeni. Kad su se naposljetku vratili u Baghdad. zetovi su smjesta uhićeni i smaknuti, a kćeri stavljene u kućni pritvor.

Iračanima su pod vlašću Saddama Husseina ukinuta gotovo sva temeljna ljudska prava, građanska prava, prava slobodnog izražavanja misli, vjere, političkih stavova. U te 24 godine srozao se životni standard u zemlji koja bi zahvaljujući zalihama nafte mogla biti jedna od najbogatijih na svijetu, poput Saudijske Arabije i Kuvajta. Brojni Iračani koji su pobjegli u inozemstvo i stanovnici Iraku susjednih zemalja jedva čekaju da netko svrgne Saddama Husseina. Stanovnici Iraka koji žive pod njegovom vlašću to se ne usude reći, iako velika većina misli isto.

Na svijetu nema čovjeka koji bi imao brojnije i zvučnije titule od iračkog predsjednika Saddama Husseina: on je trenutačno predsjednik Republike, predsjednik savjeta ministara (vlade), vrhovni zapovjednik oružanih snaga, predsjednik Revolucionarnog zapovjednog savjeta, glavni tajnik regionalnog zapovjedništva Arapske socijalističke stranke BAAS, predsjednik Vrhovnog savjeta za planiranje, predsjednik Odboraa za sporazume, predsjednik Vrhovnog poljoprivrednog savjeta, predsjednik Vrhovnog savjeta za prisilno iskorjenjivanje nepismenosti i brojnih drugih organizacija. Uz te državne i partijske funkcije, nosilac je i impresivnog niza počasnih titula, kao što su predsjednik-vođa, vođa-borac, stjegonoša, arapski vođa, vitez arapske nacije, heroj nacionalnog oslobođenja, otac nacije, smjeli i agresivni vitez (al-faris al-mighwar) i mnogih drugih. Tu nije kraj veličanju njegove ličnosti. Uspoređuju ga s legendarnim babilonskim kraljem Nabukodonosorom, a često mu daju i ime “Novi Saladin”, uspoređujući ga tako s legendarnim arapskim vladarom koji je ratovao s križarima.

Na televiziji se stalno prikazuje njegov lik, čas u vojnoj uniformi, čas u lokalnoj arapskoj nošnji, pa u kurdskoj nošnji, može se vidjeti kako kleči u vojničkim rovovima u kamuflažnom odijelu, pozdravlja vojne mimohode u paradnoj uniformi, prima strane državnike u najmodernijem odijelu iz Pariza, radi za strojem, čita Kuran, razgovara sa šiitskim mudracima, otvara nove zgrade, objašnjava arhitektima kako treba graditi, puši kubansku cigaru, miluje djecu, dolazi običnim ljudima na doručak, pregledava od neprijatelja oteto oružje, sudjeluje u žetvi a na glavi ima zapadnjački bijeli ljetni šešir.

Na iračkom radiju ime Saddama Husseina spominje se između 30 i 50 puta na sat (to je izračunao švicarski znastvenik A. Hottinger i 1984. objavio u švicarskom vanjskopolitičkom časopisu). Svi, od djece do staraca, pamte stihove u njegovu čast. Učenice bagdadskih škola pjevaju “Saddame, Saddame, dat ćemo ti svoju krv”, a glavni irački list na engleskom Baghdad Observer objavljuje pjesmice u njegovu čast: “Saddame Saddame, tvoji su trijumfi nenadmašni, ti si sidro i nada nas slabih, ti si nepremostiv planinski vrh.” U Iraku je objavljeno 200 biografija, knjiga i pjesmarica u njegovu čast. Cijeli Bagdad prepun je njegovih slika u najrazličitijim pozama. Neke od tih slika, velike i po nekoliko desetaka metara, postavljene su na najveća raskrižja. Nema kuće, doma, škole, institucije, dućana, javnog prostora koji nije ukrašen njegovom slikom. Školske knjige na naslovnoj stranici imaju njegovu sliku, na posljednjoj neku njegovu misao. Sve u Iraku počinje i završava s Husseinom, on je ne samo glavni graditelj iračkog socijalizma nego u izravnoj vezi i s drugim dijelom iračkog bića, s njegovom religijom. U njegovoj poluslužbenoj biografiji 1981. objelodanjeno je njegovo obiteljsko stablo po kojem Husseinova obitelj izravno potječe od četvrtog kalifa Alije, tvorca šiitskog ogranka islama. A Alija je rođak proroka Muhameda, što znači da i Hussein potječe od Muhameda.